DJEČAK ARON
Godine 1940. Aron je našao obućarski zanat. Prethodno je završio četiri razreda osnovne škole. Kad se iednom uveče vraćao s posla, začu pasje cvijeljenje.
Spustiše se oprezno s mede na put i pošto pode nekoliko koračaja naprijed, ugleda s druge strane puta, do same ograde, malo bijelo kudravo pašče. Ležalo je u izgaženom korovu. Iako se već bilo dosta smračilo, mogao je Aron još dobro da vidi kako mala kudrava životinja sitno podrhtava. "Jadnik!" - ote se Aronu uzdali od koga se sav srrese. Pašče je bilo ispmžilo desnu stražnju šapu u stranu, pa čas spuštalo, čas opet podizalo glavu, izdizalo njušku, žmirkalo crnim okruglim očima i jednako cviljelo. Aron mu je već prišao sasvini blizu.
Pseto se nije pomicalo s mjesta. Oborilo je glavu, prislonilo je sasvim na zemlju, mrdalo je ušinia i dva tri puta mahalo tamo-amo repom.
Aron je gledao. Prva mu je misao biia: "Neko ga je sigurno premlatio… udario ga kamenom… jadnik… Sad ne može dalje…
Sigumo je i gladan… Kako samo žmirka očima… kako drhće… možda će i lipsati do sutra… Jadnik…"
- Bucko! - (ovo mu ime dode ni sam nije znao odakle) -
Bucko, hodi! - zovnu ga pa poturi vreću i kleče na nju. Pseto je jednako drhtalo i cviljelo. Aron spusti ruku i poče da ga gladi po glavi. Pseto nasloni glavu na Aronovu nogu i stade je trljati o koljeno.
- Jadnik, kao da hoće da kaže… da ispriča kako su ga gonili… udarali.
Aron ustade, brzo razmota vreću, namami psa u nju, oprezno prihvati ćoškove, podiže ih, podmetnu ruku i uze zamotuljak u narućje kao da je kakvo dijete u povoju i pode kući.
Pred avlijskim vratima ugledao je neku tamnu sjenku. U prvi mah učini mu se da je to majka, pa usmknu brže natrag za ćošak. Kad je domalo opet provirio, sjenka je bila odmakla dalje. Odahnu, pa šunjajući se stiže najzad do kuće.
Od silnog uzbudenja činilo mu se kao da mu srce udara pod samim grlom. Da majka nije već zaključala avlijska vrata? Stajao je i spremao se da poiako uhvati za ručku, ali u tom času odjednom se vrata otvoriše. Mala žena mršava, s krpicom na glavi, sa prebačenim šalom preko ramena, u papučama, trgnu se natrag. Iako je bila iznenadena ovim naglim susretom, ona se brzo pribra i poče oštro, ali prigušeno da se jada:
- Zaboga gdje si dosad? IskidaJa mi se duša od straiia. Već je mrak. Tek što otac nije došao. Sta je, gdje si se toliko zadržao? Mjesto da što ranije dolaziš…
On ude u malu avliju, ali se brzo, ne znajući šta da uradi s Buckom, zasutavi nasred nje. majka prode kraj njega i dobaci:
- Šta si stao, hajde, ulazi u kuću.
- Donio sam pašce - Aron pokaza glavom na zaniotuljak. -'Donio? Šta si donio?
- Pašče… ponovi Aron.
- Kakvo pašče, teško meni! - snebivala se Buena.
- Našao sam ga gdje cvili…
- Napolje iz avlije! Kakvo te pašče snašlo. Idi napolje i pusti ga. Jesi li poludio? Pašče mi unosiš u kuću. Gdje se to vidjelo!
- Majko, majčice draga, čekaj - šaptao je Aron glasom koji je molio i preklinjao. - Čekaj da ti kažem…
- Šta ćeš da mi kažeš. Nosi ga kući. Idi! Aron ispusti zamotuljak na avlijsku kaldrmu i razvi ga. Bucko stade da cvili i izdiže njušku.
- Gledaj kako su mu tužne oči. Slušaj kako cvili - moljakao je Aron.
Neću ni da ga gledam ni da slušam, idi s njim napolje i ostavi ga gd je si ga našao. Idi dok ni je došao otac. Buena je ušla u kuhinju.
Aron sjede na kaldrmu. Pseto se stište uz njega, on mu položi mku na glavu i stade da ga miluje po kratkoj kudravoj dlaci.
Zatim ude u drvenik i tapkajući u mraku smjesti se u jedan ćošak u triješću. Držao je pseto na svom krilu i sav se zacenjivao od plača
Buena je čekala u kuhinji, onda odmaknu šarenu zavjesu s prozora i zasjenjujući rukom oči, pogleda u avliju. Nije mogla ništa da vidi. Otvori vrata proviri i zovnu: "Arone!"
- Kad se ni sad niko ne odazva, ona izađe napolje i pode prema avlijskim vratima, ali uz to začu Aronovo grcanje. Okrenu se prema drveniku. 'Arone!" - zovnu opet. Ne vidje ništa, ali osjeti da Aron sjedi u ćošku.
- Izlazi otale, hoćeš da se razboliš na tom smetlju, na tom dubretu'?
Nek se razbolim! - izusti Aron ljutito kroz plač.
- Umrijećeš.
- Nek krepam! - tvrdoglavo i prkosno odgovori Aron i stade da mlatara nogama.
- Pa dobro. Ostavi pseto tu do sutra, ali ulazi sad u kuću da se umiješ. sav si prljav. a sigumo si gladan - dodade na kraju brižno, majčinski.
Aron je još jednako grcao i tresao se.
- Hajde, ne rastužuj majčino srce, i onako je… Ah, teško meni. - U njenom glasu moglo se osjetiti kako će se sama rasplakati.
- Hajde ti, ja ću doći - jedva odgovori Aron. Pseto vrtuka sve jače repom, saginje glavu, iskreće je kao da hoće da je trlja o dječakovu mku.
"To on mene miluje!" - reče Aron u sebi i osjeti u tom času kako nešto toplo prostruji kroz njega. Stade da mu tepa: "De, Bucko, lezi sad, odmori se, ostaćeš zauvijek kod mene. Ja ću te hraniti, ja ću te čuvati, ja ću te braniti. Nećeš se više morati vucarati mahalom i neće te više gadati kamenjem, neće te vijati niko, ni žene, ni ljudi, ni djeca. Izlazićeš sa mnom kad te prode noga, ići ćemo na Grdonj…"
Isak SAMOKOVLIJA