Diplomatija 2

DIPLOMATIJA (2)
Zašto je tito prekinuo odnose sa Izraelom
Diplomatski odnosi vlade Jugoslavije sa vladom Izraela prekinuti su 13. juna 1967, nešto pre 15 časova kada je u zgradi DSIPa izraelskog poslanika Dagana primio zamenik državnog sekretara za inostrane poslove Miša Pavićević i saopštio mu odluku koju neposredno pre toga usvojio SIV.
I SIV i DSIP bili su samo formalni izvršioci odluke koju je, kako smo sada saznali od Koče Popovića, isključivo doneo Tito. Vraćajući se za 23 godine unazad, Miša Pavićević u razgovoru za NIN kaže da je izraelski poslanik teško primio saopštenje o prekidu odnosa, da je bio potresen, čini se Pavićeviću da je čak video suzu u njegovom oku, a za sebe veli: „Moram da kažem da je i za mene to bio jedan od najnepršatnijih razgovora u mojoj diplomatskoj karijeri."
Koji je tada bio vaš lični stav?
Lično nisam bio pristalica prekida diplomatskih odnosa sa Izraelom. Mećutim, o tome nije odlučivao ni SIV, a još manje DSIP.
Miša Pavićević je dobio nalog da izvrši prekid odnosa dok je bio na sednici Odbora za spoljne poslove Saveznog veća Skupštine SFRJ na kojoj je podneo izveštaj o ratu i stanju na Bliskom istoku. U toku sednice telefonirao mu je tadašnji predsednik Skupštine Milentije Popović i rekao mu da je Tito dao nalog o prekidu odnosa. Poruku koju je dobio, Pavićević je u prvi mah saopštio samo predsedniku toga odbora Veljku Mićunoviću, a ne saveznim poslanicima da ne bi prekinuo njihovu diskusiju, odnosno da bi omogućio slobodnu i otvorenu debatu. Dotle, kako se seća, skoro niko se u Odboru nije izjasnio za prekid odnosa. Bilo je spremnosti da se pomognu Naser i Arapi koji su u kratkotrajnom ratu doživeli težak poraz, podržan je stav da Izrael treba da se povuče sa teritorija koje su Arapi u tom sukobu izgubili, ali pitanje prekida sa Izraelom jedva da je neko u Odboru pominjao, pogotovu što je Pavićević u uvodnom izlaganju predočio da su u najužem političkom rukovodstvu Jugoslavije postojala različita mišljenja o tome.
Pavićević je saopštio da se u toku diskusije u rukovodstvu, s jedne strane imalo u vidu odbijanje Izraela da se povuče na polazne pozicije i masovno proterivanje Palestinaca sa okupiranih teritorija. Ocenjivalo se da je potrebno izvršiti pritisak na Izrael da se povuče. S druge strane, istaknuti su argumenti da prekid odnosa ne bi predstavljao neki novi kvalitetni pritisak bitan za Izrael, a da bi mogao suziti mogućnost Jugoslavije za delovanje u zemljama, naročito evropskim, koje su proizraelski sraspoložene. Pavićević je u toku diskusije napomenuo da su čak i komunističke partije Zapadne Evrope podeljene i da su proizraelsku klimu u Evropi stvorile parole izvesnih arapskih lidera o svetom ratu (džihadu) i uništenju Izraela. To je, kako je Pavićević rekao, nanelo ogromnu političku štetu Arapima i ojačalo političke i moralne pozicije Izraela u Evropi.
MIĆUNOVIĆ BIO PROTIV PREKIDA
Pri kraju te sednice Odbora za spoljne poslove govorio je njegov predsednik Veljko Mićunović, koji je u svojoj dugoj diplomatskoj karijeri bio pomoćnik saveznog sekretara za spoljne poslove i naš ambasador, jednom u Vašingtonu i dva puta u Moskvi. Mićunović je znao za Titov nalog da se prekinu odnosi pa se biranim rečima toj odluci suprotstavio. Naveo je više argumenata, među kojima:
Da „Jugoslavija u toku svoga postojanja nije kidala diplomatske odnose ni sa jednom zemljom, mada je za to imala mnogo prilika i vrlo teških momenata, počevši od 1945. godine sa Italijom oko pitanja Trsta, pa zatim 1948. godine i kasnije sa SSSRom i drugima na Istoku." Zatim je mogla prekinuti odnose i sa Francuskom i SAD koje su povele kolonijalne ratove, ali nikada to nije činila „sigurno iz dobrih razloga";
da sami arapski lideri ne pridaju prvorazredni značaj prekidu odnosa i
da bi bilo korisno da pre donošenja takve odluke Jugoslavija izvidi stavove niza nesvrstanih zemalja Azije i Afrike;
da bi prekid osnosa sa Izraelom mogao da izazove „krupne teškoće" u tadašnjim novim inicijativama i ambicijama Jugoslavije u pogledu jačanja veza sa Evropom;
da bi očuvanje formalnih odnosa Jugoslavije sa Izraelom moglo najverovatnije više da koristi nego šteti Arapima, jer „ako se prekine sa Izraelom, ne treba isključiti da se Jugoslavija time možda lišava mogućnosti da sutra sedne za sto sa velikim silama u Ujedinjenim nacijama ili van njih u jednom globalnom rešavanju svih problema koji su doveli do rata…"
Posle Mićunovićevog izlaganja Pavićević je obavestio članove Odbora da je dobio nalog da saopšti poslaniku Izraela odluku vlade SFRJ o prekidu odnosa pa je napustio sednicu koja se potom ubrzo završila bez dalje debate. U saopštenju Odbora koje je posle izdato, data je podrška Arapima, kritikovan je Izrael, ali o prekidu odnosa nije rečeno ništa, što potvrđuje da je ta odluka tada bila duboko sporna.
TRI TITOVA MOTIVA
Pitamo sada Mišu Pavićevića šta misli o tome zašto se Tito odlučio na prekid mada pojedini visoki rukovodioci i pogotovu oni koji su bili neposredno povezani sa spoljnim poslovima, nisu bili za to.
Mislim da je bilo više razloga koji su uticali na donošenje odluke o prekidu odnosa. Mi smo i tada i kasnije tu odluku objašnjavali aktom agresije i zauzimanja stranih teritorija putem sile, što je protivno Povelji Ujedinjenih nacija. Ovaj argument načelno bi mogao stajati da to nije bio jedini slučaj kada smo zbog akta agresije prekinuli odnose sa zemljom agresorom. Taj argument je defektan jer nismo bili dosledni u primeni tog principa kada se'radilo o agresiji SAD u Vijetnamu, a kasnije Sovjetskog Saveza i zemalja Varšavskog pakta protiv Čehoslovačke, Vijetnama protiv Kambodže, Sovjetskog Saveza protiv Avganistana itd. Zatim, nedavno, SAD protiv Granade a onda i Paname.
Stvarni razlozi su, nastavlja Pavi¬ćević, po mome mišljenju, bili drugi. U prvom redu bih istakao značaj Egipta kao jednog od osnivača pokreta nesvrstanosti, njegovu ulogu i težinu u pokretu, a zatim tesne odnose Jugoslavije i Egipta i posebno bliske i prijateljske veze Tita i Nasera, vođe Egipta. Kada o tom faktoru govorim, mislim na posledice koje bi marginalizacija Egipta imala po politiku nesvrstavanja u svetu, a samim tim i na međunarodni položaj SFRJ kao i na lični prestiž Tita, koji bi mogao biti pogođen slabljenjem pokrega nesvrstavanja u celini.
Kao naredni razlog naveo bih ono što bi eufemistički nazvao obziri Jugoslavije prema stavu i politici Sovjetskog Saveza uopšte i prema njegovom prekidu odnosa sa Izraelom posebno.
OPOMENE SRPSKIH LIBERALA
Ovde treba podsetiti da je pre prekida Jugoslavije sa Izraelom 13. juna, Sovjetski Savez prekinuo odnose sa tom zemljom 10. juna, a Mađarska i Poljska 12. juna i da je toj seriji prekida prethodio sastanak u Moskvi rukovodilaca komunističkih partija i vlada socijalističkih zemalja Evrope na kome je učestvovao i predsednik Tito. To je bio prvi put da je Jugoslavija učestvovala na takvom sastanku posle sukoba sa Staljinom 1948. godine.
Ta pojava Jugoslavije na sastanku na vrhu zemalja moskovskog lagera tada je izazvala zabrinutost u jednom delu jugoslovenskog vrha. Nije tačno da Tito pre odlaska u Moskvu nije o tome nikoga obavestio. Zna se da je pre odlaska pozvao na Brione svog bliskog saradnika Edvarda Kardelja, zatim Miku Špiljaka, predsednika SIVa i Marka Nikezića, saveznog sekretara za spoljne poslove. Međutim, Nikezić je tada bio podozriv „da nas Rusi ne uvuku u svoju politiku". A Mijalko Todorović, tada sekretar Izvršnog komiteta SKJ, kaže nam da su on i drugi bili ljuti što je Tito uopšte išao u Moskvu povodom rata na Bliskom istoku. Kaže da je po Titovom povratku na jednom sastanku javno negodovao što se Tito nije konsultovao o stavu koji u Moskvi treba zauzeti.
Očigledno da su se u to vreme srpski liberali protivili svemu što bi se moglo protumačiti kao preterano približavanje Moskvi i formalno odlučivanje zajedno sa SSSRom.
Međutim, ima verzija da na akciju prekida odnosa s Izraelom i vojne podrške Naseru nije Brežnjev naveo Tita, već da je ovaj uticao na sovjetske lidere. Takvu mogućnost dopušta i Miša Pavićević, koji kaže:
Postoji pretpostavka da je pre Tito uticao na Brežnjeva da prekine odnose sa Izraelom, nego ovaj na Tita. Radi se o hipotezi za koju nemam dokaze. Nikada nisam video belešku o Titovoj poseti Moskvi, Koliko se sećam, DSIP nije bio konsultovan ni o uspostavi vazdušnog mosta za hitne isporuke sovjetske vojne pomoći Egiptu koji je išao preko teritorije Jugoslavije. To je verovatno rađeno sa Državnim sekretarijatom za narodnu odbranu i na direktnoj komunikaciji Beograd Moskva Kairo.
Napomenimo da ima više indicija da je Tito mogao da bude taj koji je tada više uticao na Moskvu nego ona na njega. Tito je vremenski pre Moskve reagovao na izbijanje rata na Bliskom istoku izjavom u kojoj je dao punu podršku Arapima. On je to uradio istoga dana kada je rat izbio, samo sat i po ili dva po prispeću vesti o ratu, dok je SSSR tek dan docnije dao izjavu u kojoj je ultimativno pozvao Izrael da prekine vojne operacije. U Moskvi se sa objavljivanjem Titove izjave čekalo više od trideset časova. Osim toga, indikativno je da je tada vrlo ekstremni predsednik Alžira Bumedijan prilikom prolaska kroz Beograd na putu za Moskvu rekao da Alžir nije zadovoljan stavom SSSRa i zamolio predsednika Tita da se više založi kod socijalističkih zemalja za energičniju lodršku trećem evetu i Arapima. On je isto tako molio Tita da utiče na Nasera da nastavi oružanu borbu, kako je to tada saopštio Pavićević u Odboru za spoljne poslove.
TITOVI SAVETI NASERU
Međutim, Tito nije uticao na egipatskog lidera u tom smislu. Naprotiv, savetovao mu je vojničku i političku realnost. Tito je u društvu Karadelja avgusta 1967, dva meseca posle poraza svoga prijatelja Nasera, pošao u Kairo da mu pruži podršku i politički savet. Prilikom tadašnje turneje po zemljama Bliskog istoka Egiptu, Siriji i Iraku Tita i druge ličnosti pratio je i Pavićević u svojstvu zamenika saveznog sekretara za spoljne poslove.
Stigli smo u Kairo, mislim, 11. avgusta. Cilj naše posete je bio da se pruži politička i moralna podrška Naseru i arapskim zemljama žrtvama agresije; i drugo, da se ubede u potrebu političke, diplomatske akcije i miroljubivog rešenja bliskoistočne krize. Sama misija je po našoj proceni bila vrlo delikatna, a njen ishod neizvestan. Egipat je tada bio pod dvostrukim pritiskom s jedne strane bilo je defetizma i zahteva za kapitulaciju, a s druge strane, zahteva za revanš, odnosno nastavak rata. Tito i naša delegacija nastupili su i protiv defetizma i kapitulacije, ali i protiv revanšizma a za realistično sagledavanje stvarnosti na Bliskom istoku.
U pogledu našeg prvog cilja, podizanja egipatskog morala, podsetio bih na naš doček u Kairu. To je pre ličilo na pogreb nego na doček šefa jedne prijateljske države. U Kairu je vladala takva demoralizacija da se čak govorilo da je epgaatsko rukovodstvo pomišljalo na kolektivno samoubistvo. Ali, mnogo delikatniji je bio drugi zadatak, ubediti Egipćane da je neminovno tražiti političko, a ne vojno rešenje. Tu je Tito išao dosta oprezno. On je najpre, naravno, oštro udario po agresiji, a zatim postepeno govorio o realnosti izraelske države koju su osnovale Ujedinjene nacije uz punu saglasnost supersila, kaže Pavićević i nastavlja:
Nikada neću zaboraviti kako je Tito govorio Naseru. On mu je rekao: „Hoću da govorim otvoreno. Izrael je činjenica. Silom se ne može likvidirati. Bilo bi štetno i za naše odnosa i za stvar arapskih zemalja ako vam to ne bismo otvoreno rekli. Ujedinjene nacije su stvorile Izrael, velike sile su bile za stvaranje Izraela, većina članica Ujedinjenih nacija priznaje Izrael i većina članica Ujedinjenih nacija je za postojanje Izraela.
Na kakav su odziv kod Nasera naišli Titovi saveti?
Mi smo tom prilikom izneli i naš plan sređivanja situacije koji je predviđao povlačenje izraelskih trupa na položaje od 4. juna, garancije Saveta bezbednosti ili četiri velike sile u pogledu status quo, odnosno tih granica dok su u toku pregovori za rešenje spora, zatim plovidbu Sueckim kanalom kao do 4. juna, slobodnu plovidbu Arapskim zalivom (koji su Egipćani zatvorili za Izrael) i potom rešavanje u UN ostalih pitanja bliskoistočne krize. Mi smo od Egipta tražili ne deklarativno prihvatanje tog plana, već neprotivljenje, što smo obezbedili i dobili.
U Iraku je bilo slično, mada su oni bili najzatvoreniji. Nisu se suprotstavili našim idejama, ali su podvlačili da Irak nije potpisao ni primirje nakon prvog rata sa Izraelom posle njegovog osnivanja. Sirija je bila najnerealnija u proceni snaga. Čini mi se da je to bio njihov tadašnji premijer koji je rekao: „Treba nam 150 sovjetskih 'migova' pa da likvidiramo Izrael", što je, naravno, bilo potpuno van svake realnosti. Naš plan, treba reći, izazvao je nezadovoljstvo ekstremista sa obe strane i izraelske i arapske, ističe Pavićević.
U vezi sa nerealizmom arapskih ekstremista i zahtevom Nasera da Ujedinjene nacije povuku svoje snage sa granice prema Izraelu, što je prethodilo izbijanju rata 5. juna, Pavićević smatra da je pogrešna arapska procena odnosa snaga klasičan slučaj valjanosti aforizma koji glasi. „Pregi silom koju nemaš da bi je upotrebio kada ne treba." Pitamo Pavićevića kako tumači da naša zvanična politika tolike godine posle prekida i izmenjenih okolnosti još ne normalizuje odnose sa Izraelom.
To ne razumem. Moram da kažem da je, pošto je Egipat pre trinaest godina obnovio odnose sa Izraelom, prestao svaki rezon za naš raniji stav. Ja lično često sam govorio da su nas Arapi zbog takve politike smatrali unapred kaparisanim.
Šta pod tim podrazumevate?
Naš prekid odnosa sa Izraelom mogao je da bude protumačen od arapskih zemalja da mogu računati na našu podršku u svim okolnostima i pod svim uslovima i nezavisno od reciprociteta. Odsustvo reciprociteta zabeleženo je već godinu dana posle rata na Bliskom istoku kada je SSSR oružano intervenisao u Čehoslovačkoj 1968. godine. Ta intervencija, kojom je i Jugoslavija bila ugrožena, ne samo da nije naišla na otpor kod Nasera, već je dobila i njegovu podršku.
Mislim da je naš prekid odnosa sa Izraelom bio pogrešna odluka. Mogli su se tražiti opoziv poslanika šš pareduzeti neki drugi koraci, ali nije trebalo u to sam bio ubeđen i tada i kasnije prekidati odnose.
Ali, neki naši zvaničnici iznose sada kao argument da bi direktna obnova punih odnosa Jugoslavije sa Izraelom pre nego što se Izrael „popravi", povredila dostojanstvo Jugoslavije jer bi se priznala greška.
To nije argument. Greške i zablude priznaju čak i velike sile. Jer, u toku vremena i nekad pravilne i ranije oprazdane odluke postaju prevaziđene i neumesne i moraju se menjati. Tim pre se moraju menjati odluke koje su i u času donošenja bile diskutabilne, odnosno sporne. Za žaljenje je, po mome mišljenju, što je pitanje obnove diplom.tskih odnosa SFRJ sa Izraelom dobilo dimenzije koje ne zaslužuje, odnosno postalo kontroverzno, što ne bi trebalo da bude.
■ JAŠA ALMULI

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License