Dilema Kepiro
lamed.jpg

Vladimir Todorović - DILEMA KEPIRO - Monstruozni nacista ili kapetan Niko

Gde je režim zločinački, demonski karakter je nepotreban.
Hana Arent

Predgovor

„Bivši oficir mađarske žandarmerije Šandor Kepiro umro je jutros u 98. godini života u Bu-dimpešti, samo mesec i po dana nakon što je u mađarskom sudu oslobođen optužbi da je uče-stvovao u pogromu januara 1942. u Novom Sadu“, javila je državna agencija Tanjug 3. sep-tembra 2011. godine.
Manje od mesec dana pre tog saznanja predložio sam uvaženom dr Efraimu Zurofu da se sastanemo u Jerusalimu, čim pred nama budemo imali pisani otpravak presude Kepiru. „Presuda bi sa mađarskog jezika morala da bude prevedena na srpski. Verujem, stoga, da bi početkom septembra mogao biti u posedu navedene presude i nakon analize bio bih voljan da se sastanem sa Vama kako bismo se dogovorili oko naše dalje sa-radnje“, napisao sam mu u dopisu.
Sada pred sobom imam tekst, buduću knjigu Vlade Todorovića. Naslov je pun pogodak! Ovaj rukopis oživljava slike u mom sećanju: 5. maja 2011. godine u sudnicu u Budimpešti ulazi optuženi Šandor Kepiro. Došao je da odgovori na optužbe da je učestvovao u monstruznom zločinu počinjenom pre gotovo sedamdeset godina u Novom Sadu. Svoje impresije u pauzi suđenja prenosim u telefonskoj izjavi novinaru Radija B92 za Dnevnik u 5. Rekao sam tada da, dok u prostoriju pod mišku unose ovog starca, nije lako u njemu prepoznati ratnog zločinca – žandar-merijskog kapetana koji je januara 1942. spro-vodio zloglasnu Raciju, operaciju „čišćenja“ no-vosadskih kvartova. Za samo tri dana je na hiljade Novosađana privedeno i saslušavano, da bi neutvrđen broj Jevreja i Srba, koji sigurno prelazi hiljadu ljudi, bio streljan duž smrznutog Dunava i bačen pod led. Kepiro se direktno teretio za ubistvo više desetina ljudi, čiji je identitet utvrđen, tokom Novosadske racije, među njima je bilo i jedanaestoro dece.
Svedoci su potvrdili da se sećaju Kepira u vreme Novosadske racije kao žandarmerijskog kapetana. Između ostalog, bio je optužen da je učestvovao u deportacijima novosadskih Jevreja u koncentracioni logor Aušvic tokom 1944. godine.
Po povratku iz Budimpešte počeo sam ponovo da iščitavam Hanu Arent. Zbog njene teze o banalnosti zla. Nastala je pod utiskom suđenja Adolfu Ajhmanu u Jerusalimu. Uzimao sam tu knjigu u ruke često, jer se po prirodi svog posla, kao tužilac za ratne zločine, više od jedne decenije svakodnevno susrećem sa osumnji-čenima za ratne zločine. Većina ih izgleda „tako normalno“, kako ih karakteriše Arentova. I njoj je bilo neshvatljivo to što Ajhman, zadužen za sprovođenje Holokausta, nije izgledao kao jedan od najvećih zločinaca svih vremena. Zapisala je da se „držao kao birokrata kojem je stalo samo da dobro obavi svoj posao“. Zaključila je da „krajnja zloba, patologija ili ideološko ubeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo“. Upravo je Ajhmanova "izvanred-na plitkost" navela Arentovu da imenuje zlo koje ne zahteva nikakvu posebnu zlost niti pokva-renost, već samo „dubok nedostatak mišljenja i rasuđivanja“ pojedinca koji dobrovoljno učestvu-je u aktivnostima zločinačkog režima, dok sebe tako smatra oslobođenim bilo kakve odgovornosti za svoje postupke.
Kepiro je za svoj udeo u zločinu u Novom Sadu već bio osuđivan, i to dva puta - jednom pred sudom hortijevske, a drugi put socijalističke Mađarske. Ali ne zato što je ubijao nedužne, konstatovaće dr Efraim Zurof u svojoj knjizi Lovac na naciste, već zbog učešća u operaciji koju nisu odobrili nadležni. Januara 1944, osuđen je na deset godina zatvora zbog „sramoćenja žandarmerije“. Godine 1946, kada se Kepiro na-lazio u Austriji, njemu je ponovo suđeno u odsustvu i osuđen je zbog ratnih zločina na 14 godina zatvora.
Centar Simon Vizental locirao je Šandora Kepira krajem 2006. u Budimpešti. Dr Zurof je prikupio dokumentaciju o njegovom slučaju, posetio mađarskog državnog tužioca i stavio ga u sam vrh liste najtraženijih u okviru programa „Poslednja šansa“. Projekat je bio jasan. privesti pravdi sve preostale nacističke ratne zločince, pre nego što za to bude prekasno.
Na ostvarenju ove plemenite zamisli blisko sam, od 2008. godine, kao tužilac za ratne zločine Republike Srbije, sarađivao sa dr Zurofom i Anom Frenkel, potpredsednicom Jevrejske op-štine u Novom Sadu. On nam je na tome bio neizmerno zahvalan. Kasnije će mi pokloniti svo-ju knjigu Lovac na naciste.
Čak trojica najtraženijih – Peter Egner, Milivoj Ašner i Šandor Kepiro, osumnjičeni su za zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije. Za nas nije bilo dileme: ratni zločin ne zastareva, i dužni smo da ga u okviru naše jurisdikcije proce-suiramo kada god za to postoji osnovana sumnja. Protiv sve trojice podneli smo 2008. godine zahteve za sprovođenje istrage, ali smo se u daljem toku ovih postupaka suočili sa nizom prepreka.
Nije bilo lako prikupiti dokaze posle protoka toliko vremena, koji je otežavao lociranje pouz-danih svedoka i neophodne dokumentacije. Osumnjičeni nisu bili dostupni našim organima gonjenja. Iskoristili smo sve mogućnosti koje je nudila međunarodna pravna saradnja, uložili zahteve za ekstradiciju gde je to bilo moguće. Međutim, trka sa vremenom se pokazala drama-tičnom – Peter Egner je preminuo januara 2011. godine, čime je prekinut postupak oduzimanja njegovog američkog državljanstva što je podra-zumavlo skoro izručenje Srbiji.
Sa Kepirom je situacija bila drugačija. Budući da izručenja iz Mađarske u Srbiju nisu moguća, nastojali smo da pomognemo mađarskim kole-gama da kompletiraju ovaj slučaj. Prikupljenu dokumentaciju - izveštaje Državne komisije FNRJ o zločinima okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini, presudu Šandoru Kepiru Mađarskog Kraljevskog Generalštaba iz 1944, optužnicu Javnog tužilaštva iz 1946. godine, presudu Vrhovnog suda Vojvodine iz iste godine, te memorijalni spisak žrtava racije u Novom Sadu sa dokumentima o broju žrtava po imenu i ulicama. Od tada, postupak protiv Kepira je u Srbiji bio u zastoju do pravnosnažne presude nadležnih organa Republike Mađarske. Stoga se razume da smo sa velikom pažnjom primili vest iz februara 2011. godine da je Kepiro optužen u Budimpešti. Zato sam i doneo odluku da sa svojim timom prisustvujem početku otvaranju ovog, možda i poslednjeg suđenja za ratne zločine počinjene tokom Drugog svetskog rata na teritoriji Jugoslavije.
Dok Kepira uvode u sudnicu, utvrđuju identitet i čitaju optužnicu, on ne samo što poriče odgo-vornost već u ruci drži komad hartije na kojem piše „ubijate starca“. Iako se ubrzo ustanovljava da je sasvim priseban, pravi se da ne raspoznaje likove u sudnici i nastoji da izazove simpatije u odnosu na svoje godine, koje je, zapravo, nosio sa izvanrednom vitalnošću.
Ne uspeva da izazove taj efekat. Zaista, velika je nepravda što ga pred lice pravde izvode tako starog, ali ne prema njemu, već prema žrtvama zločina koji mu se stavljaju na teret. Za njih pravna reakcija stiže za neoprostivim zaka-šnjenjem. Stoga moje misli tokom glavnog pre-tresa nisu okrenute toliko Kepiru, koliko samoj suštini utvrđivanja odgovornosti za krivična dela ratnog zločina. Nastojim da izvučem pouke za slučajeve koji su težište mandata Tužilaštva – za procesuiranje ratnih zločina počinjenih tokom devedesetih godina. Sa prvim istragama, postup-cima, prvostepenim i pravnosnažnim presudama, ustanovili smo, sa gotovo matematičkom preciz-nošću, da se naš posao ne iscrpljuje već umno-žava. Rešavanjem jednog predmeta, kao iz Pandorine kutije, otvaraju se novi. Sada je već sasvim jasno da nezastarevanje ratnih zločina nije samo simbolična poruka, već praktični institut bez kojih bi njihovo procesuiranje ostalo u najmanju ruku neizvesno.
Iz Budimpešte sam se vratio uveren da je potreban brži, energičniji i hrabriji rad na pro-cesuiranju ratnih zločina, da ne bi u Beogradu tek 2060. godine neki „naš Kepiro“ odgovarao za zločine koje je u naše ime počinio u Hrvatskoj, Bosni ili na Kosovu dok je ceo životni vek proveo nekažnjen, među nama i našom decom.
Kao tužilac ne komentarišem presude. Pogo-tovo što ju je doneo sud strane zemlje. Osećam samo pijetet i obaveze prema žrtavama sa prostora moje zemlje ali i prema svim žrtvama ratnih zločina koje zaslužuju pravdu.
Tužilaštvo za ratne zločine i Centar Simon Vizental imaju još jedan zajednički predmet, iz 1998. godine, kada su istražitelji Centra na argentinskom Kanalu 13 videli kako novinari, na temu argentinskog fudbalskog prvenstva, razgo-varaju sa Dinkom Šakićem.
Članovi Kolegijuma Tužilaštva za ratne zločine procesuirali su i radili na predmetu Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu KT.br.521/98 u odnosu na Dinka Šakića i KT.br.800/98 u odnosu na Nadu Šakić rođ. Luburić. Moj zamenik Nebojša Marković, tada zamenik okružnog jav-nog tužioca u Beogradu, podneo je istražnom sudiji 1998. godine zahteve za sprovođenje istrage zbog krivičnog dela genocida iz čl.141. tada važećeg Krivičnog zakona SRJ.
Po oba navedena zahteva za sprovođenje istra-ge stavljen je predlog istražnom sudiji da se donese rešenje o sprovođenju istrage bez ispiti-vanja okrivljenih, jer su se nalazili u bekstvu u Argentini, da se donese rešenje o određivanju pritvora, te da se na osnovu čl.537. ZKP nakon toga uputi predlog Ministarstvu za pravosuđe Savezne Republike Jugoslavije da se podnese molba državi Argentini za izdavanje okrivljenih, što je istražni sudija prihvatio. Po zahtevu za izručenje, država Argentina nije udovoljila zahtevu Savezne Republike Jugoslavije s obzirom da je istovremeno postojao i zahtev u istom pravcu Republike Hrvatske pa su Šakić Nada i Dinko izručeni Republici Hrvatskoj. Istrage u oba predmeta istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu, nakon što su sprovedene sve predlo-žene istražne radnje, su prekinute.
Komandant Jasenovca Dinko Šakić umro je 20. jula 2008. godine, u 87. godini. Sahranjen je u ustaškoj uniformi i ispraćen u krematorijum za-grebačkog groblja Mirogoj. Šakić je u Hrvatskoj osuđen na maksimalnu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Početkom 2011. godine, preminula je njegova supruga Nada Šakić, nekadašnja upravnica logora Stara Gradiška i Jasenovac.
U Čurugu je početkom godine obeležena sedamdesetogodišnjica Racije u južnoj Bačkoj, u kojoj su mađarski fašisti pobili i pod led Dunava i Tise bacili više hiljada ljudi, uglavnom Srba, Jevreja i Roma. Sledio sam se od saznanja da je među ubijenima bilo oko osamdesetoro dece. Od 1.246 Novosađana koliko ih je bačeno pod led, njih 165 bili su deca.
Zaključujem da svi zločinački rukopisi u ratnim okolnostima liče jedan na drugi. Racija je imala jednu posebnost: led, deca i uvek smrt. Prema podacima Memorijalnog društva "Racija 1942", u šajkaškoj oblasti i drugim mestima Južne Bačke pobijeno je više od 12.500 ljudi, među kojima 80 dece do 15 godina starosti. Čurug ima spomen-vrtić, podignut u slavu pobijene čuruške dece.
U Memorijalnom društvu "Racija 1942" navode da su u posleratnoj Jugoslaviji podaci o žrtvama racije bili "nepotpuni, iskrivljeni, a istina prećutkivana, jer je broj ubijenih drastično sma-njen, a popis žrtava nikad nije sačinjen".
Prema podacima mađarskih vojnih krugova, do kojih je došao poslanik Stranke malih posrednika u ondašnjem Parlamentu Mađarske, Endre Bajči Žilinski, januarska racija 1942. godine odnela je najmanje 12.763 žrtve!
Dvanaest hiljada nevinih. Čitav jedan grad sa dvanaest hiljada ljudskih života. Da nije sećanja, oni bi bili deo kolektivnog zaborava, ponovo bi potonuli pod led. Protiv te opasne bolesti čove-čanstva se borim kao tužilac za ratne zločine, kao čovek i kao otac.
Reditelj Lordan Zafranović je u svom filmu Zalazak stoleća – Testament L.Z. na sebi svoj-stven način vrhunskog filmskog umetnika suočio Hrvatsku sa ustaškim zločinima u Drugom svetskom ratu i ulozi Andrije Artukovića u njima. Suđenje Artukoviću u Zagrebu je lajt motiv ovog dokumentarnog filma.
Nije slučajnost što su suđenja za ratne zločine inspiracija mislećim ljudima, poput Arentove i Zafranovića, da upozore čovečanstvo na banal-nost zla koje je utkano u samu istoriju civilizacije sa svim svojim posledicama ali i poukama za one koji umeju da ih prepoznaju.

Vladimir Vukčević

O presudi

FARSA… Bio je moj prvi komentar tog 18. avgusta 2011. godine, izrečen nakon toga što sam napustio sudnicu dok je sudija čitao obrazloženje presude, ne želeći više da u funkciji potpred-sednika Skupštine APV prisustvujem lakrdiji od suđenja jedinom preostalom nacističkom zločincu ovih prostora, kapetanu dr Šandoru Kepiru.
Kao advokat po zvanju sam učinio nešto nedopustivo i krajnje uvredljivo za sud, ali kako sam praktično bio samo deo publike to je malo bitno. Po sud je žalosno da su na isti način postupili naš tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević, direktor centra "Simon Vizental" Efraim Zurof, kao i svi drugi koji su se iz Srbije uputili put Budimpešte u želji da prisustvuju "završetku II svetskog rata, na ovim prostorima", kako tad reče autor ove knjige.
Šta je to što je bilo posebno iritantno za nas ljude od pravne struke?
Tog 18. avgusta, održano je poslednje ročište u pretresu protiv okrivljenog te, nakon završnih reči tužioca, pa odbrane, dok je umesto okrivljenog govorila neka žena (sic!). Već je ovo par ex-cellence i potpuno nepoznato u svim sistemima kontinentalnog krivičnog procesnog prava. Ako je okrivljeni nem ili gluv ili ima drugu otežanu komunikaciju, tad mu se po odluci suda dodeljuje prevodilac ili neko sposoban da ostvari komu-nikaciju. U slučaju da je okrivljeni nesposoban i za to, onda nema suđenja. Međutim sud jasno zaključuje sledeće:
"Dr Šandor Kepiro (Képíró Sándor), bivši žandarmerijski kapetan nije umno oboleo, nije malouman, niti pokazuje znakove demencije i svestan je svojih dela. Njegove lične sposobnosti variraju u granicama normale. Prema stanju u kome se nalazi sposoban je da prihvata infor-macije koje prima od spoljašnjeg sveta, iste ra-zume a može i da ih protumači."
Bez obzira na to, u središte pažnje ulazi gospođa što mu je bila u pratnji i drži mali politički govor i, uz sporadične aplauze, seda kraj okrivljenog. Sud je potom zaključio pretres, objavio pauzu i povukao se na glasanje.
Pauzu i očekivanje odluke suda sam proveo (javno) u razgovoru sa novinarima i ostalim prisutnim i (tajno), zapalivši cigaretu.
Nije druga dogorela ni do pola kad videh dolazak veća. Pomislio sam, svaka im čast, baš su ekspeditivni. Ali je onda usledilo ono zbog čega je ova knjiga i napisana: oslobađajuća presuda! Propratile su je ovacije rodbine i najvećeg dela publike, među kojima su prednjačili neki u honvedovskim i sličnim uniformama, okićeni ko-jekavim insignijama zna se iz koje perioda. Posle nekoliko minuta, nakon tog što se egzaltirano društvo malo umirilo a časna starina napustila sudnicu (jer je bože moj nevin!), sudija je počeo da čita obrazloženje presude. Dok se manjina još lomila oko tog da li da izlaskom kaže šta misli o presudi i izrazi protest, videh da sudija pred sobom ima napisanih više desetina stranica. Kad li napisa sve ovo, kada je samo pre petnaestak minuta zaključio pretres i čuo materijalnu odbra-nu okrivljenog (preciznije, one žene). Pomislih i na to šta bi bilo da je okrivljeni u svojim poslednjim minutima suđenja (pokazaće se i života), onako hrišćanski, kazao npr. ovo:
"Da, to sam uradio, priznajem, žao mi je ili mi nije žao, i idem pravo na ispovest svom sve-šteniku, da mi možda odredi indulgenciju, da mi naloži da izgovorim dva-tri očenaša, nekoliko Zdravo Marija".
Šta bi bilo da su tako tekle stvari?
Naravno, pošto je sve bilo dogovoreno presuda je bila napisana ko zna kada, a uloga gospođe je očito bila da ne dozvoli eventualnu katarzu starca od 97 godina.
Dozvoliću sebi da kao advokat malo analiziram samu presudu i dam mišljenje, trudeći se da budem objektivan i ne podlegnem emocijama.
No, pre presude izrećiću i mišljenje o OPTUŽNICI. Kakva god da je sa stručne strane, ono što u njoj "bode oči" jeste podatak da i ona već na neki način exculpira, okrivljenog. Čini to u delu koji citiram:
"Iste večeri, Lajoš Gal (Gaál Lajos), žandar-merijski potpukovnik, u palati Banovine, dao je instrukcije svim pristiglim starešinama, pa i okrivljenom. Prilikom svog izlaganja, pozivajući se na komandu viših instancija, naglasio je, da se u Novom Sadu neće održati uobičajena racija, nego se ima sprovesti akcija čišćenja - a tom prilikom neće se kažnjavati neovlašćena upotreba oružja. Dvojica prisutnih starešina, dr Šandor Kepiro, žandarmerijski poručnik i dr Imre Kun (Kun Imre), policijski kapetan osporili su navode Lajoša Gala, pa su zahtevali, da im se rečeno dostavi u obliku pismenog naređenja. Gal je to odbio… Kraj citata.
Hajde da zamislimo taj skup u palati Banovine. Verovatno je bio u Velikoj sali Skupštine Vojvo-dine, a prisustvovali su mu jedan brigadni general, general-potpukovnik: jedan vitez general major i jedan pukovnik, potom više žandar-merijskih potpukovnika uz to i vitezova, nekoliko majora, više kapetena, i neutvrđen broj poručnika, među kojima i Kepiro. I tad baš on lično, onako častan i moralan, odbija da izvrši naredbu, tražeći da mu se ona da napismeno."
Bilo bi to tužno ili smešno ili šta već da nije tragično, pošto je osim u optužbi ovo bio i deo obrazloženja oslobađajuće presude! Dan pred operaciju, koju su zlotvori nazvali Racija, 20. januara 1942. godine tamo neki poručnik s gnu-šanjem odbija naredbu… Da je to tačno, siguran sam da ne bi dočekao 21. januar. Konačno, slično je mislio i Hortijevski sud koji je 1944. godine Kepira osudio na deset godina zatvora, a o ovom događaju konkretno se navodi sledeće:
"Ni to ga ne može opravdati da je 20. januara tražio od petoredno okrivljenog da mu pismeno izda zapovest koja se odnosila na izvršenje čišćenja protivno zakonskim propisima, jer iz takvog njegovog držanja vojni sud mogao za-ključiti samo to da je i on sam bio načisto sa nezakonitošću sprovođenja na taj način, pa kada je u tome ipak učestvovao nesporno je da je bio s tim sporazuman i da je izvršenje krivičnog dela iz optužbe namerno pomogao."
Kako sam sada već "ušao" u presudu, nastaviću bavljenje uočenom nedoslednošću suda i potpuno različitim aršinima u slučajevima braće Marijaš i porodice Tanurdžić. Citiram presudu:
"U toku popodneva, dr Šandor Kepiro, žandar-merijski kapetan - u za sada neutvrđeno vreme - pojavio se u hotelu Rex, gde je inače bio smešten. Tamo je saznao, da se na istom mestu pojavila vojna patrola. Vlasnici hotela bili su članovi porodice Tanurdžić, imali su troje male dece. Članovi porodice su već bili obučeni i spremni za put. Komandir vojne patrole bio je jedan za-stavnik (koga dr Šandor Kepiro, bivši žandar-merijsku kapetan, po navodima autora romana „Hladni dani“ oslovljava prezimenom Pozdor. Kasnije je utvrđeno, da kod Mađarske vojske nije službovao čovek pod tim imenom). Dr Šandor Kepiro je energično pitao zastavnika „Šta vam ovo znači?“. On mu je odgovorio, da ih vodi na obalu Dunava. Nakon toga, okrivljeni je pozvao pripadnike patrole, da odmah napuste hotel, rekavši: „Nosite se odavde!“. Patrola je napustila hotel. Nakon ovih nemilih događaja umirio je porodicu, a slučaj je prijavio žandarmerijskom potpukovniku Gal-u."
Kraj citata, s tim što odmah navodim i sledeći slučaj, a čitalac neka prosudi sam:
"Tog dana, oko 9,30 časova, u ulici Đule Gembeša br. 86. u jednoj pekari, odnosno pro-davnici - koju su vlasnici koristili i kao stan - pojavila se jedna patrola, kojom je komandovao žandarmerijski natporučnik iz Novog Sada. Žandarmerijski natporučnik je po imenu tražio Mihalja i Šamua Mariaš-a. Rečeno im je da se obuku, te su ih odveli u sabirni centar. Nakon toga - u toku prepodneva - tačno vreme se ne može ustanoviti, dr Šandoru Kepiru se obratio jedan novosadski policajac, podoficir - koga nije poznavao - s molbom, da ih oslobodi. Rekao je, da jemči za njih, te da su mu rođaci (šogori). Dr Šandor Kepiro, bivši žandarmerijski kapetan, potražio je natporučnika, koji je izvršio hapšenje - a koga lično nije poznavao - koji mu je skrenuo pažnju, da se ime braće Mariaši nalazi na spisku, koji je podeljen svim patrolama, pa se bezuslovno moraju uhapsiti. Terete ih, da su pucali na mađarsku vojsku, koja je ulazila u grad. Komandir je napomenuo, da su osumnjičeni do sada nekoliko puta privedeni u toku racije, ali su posredstvom svog rođaka policajca uvek oslobođeni. Gorenavedena scena trajala je 10 - 15 minuta, potom je Kepiro saopštio policajcu da on nije pripadnik vlasti, te ne može uticati na postupke patrole, nema prava ni na to, da bilo koga oslobodi."
Ukoliko već iz ovoga nije jasno koliko je sud nedosledan, jer i jedan i drugi slučaj uzima kao dokaz o poštenom i doslednom vojničkom drža-nju Šandora Kepira, dodajem i zvaničan deo iz obrazloženja, gde sud nesumnjivo uzima ulogu apologete delovanja okrivljenog u sledećem:
"Na osnovu ocene činjeničnog stanja utvrđeno je, da je komandir patrole žandarmerije postupio u skladu sa ovlašćenjima, pa dr Šandor Kepiro, bivši žandarmerijski kapetan, nije mogao opo-zvati njegovu odluku, jer nije imao pravnog osnova za intervenciju. Ako bi dr Šandor Kepiro, bivši žandarmerijski kapetan udovoljio zahtevu policijskog podoficira, postupio bi suprotno naredbi broj 1402/Eln.42. od 18. januara 1942, koju je izdao general potpukovnik Ferenc Fekete-halmi-Cidner (Feketehalmi-Czydner Ferenc), ko-mandant segedinskog V korpusa, koji je u 19. tački naredbe naveo da je „novi vid zloupotrebe: podmićivanje. Oficiri treba da paze, kako Jevreji u njihovim stanovima, ili radnjama ne bi podmitili naše vojnike. Podmićivanje predstavlja ugrožavanje nacije i kolaboraciju sa komuniz-mom. Protiv lica, koja prihvate mito treba postupiti u skladu sa tačkom 10./, tj. privesti ih prekom sudu."
Kako ovi moji redovi ne predstavljaju analizu presude kojim je okrivljeni Šandor Kepiro oslo-bođen odgovornosti za dela koja mu se optužnim aktom stavljaju na teret, nego samo komentar ogorčenog svedoka lakrdije, navešću još samo nekoliko uočenih detalja iz iskaza samog okrivljenog, krajnje neuverljivog i nedoslednog u svemu sem u želji da se deklariše kao nevin starac, kojeg maltretira banda "đilkoša". Umalo zaboravih da se Kepiro s takvom porukom, ispi-sanom na kartonu i noseći je na grudima (kao da reklamira neki proizvod ispred kakvog maksimarketa) pojavio u sudnici prvog dana suđenja. Ovaj njegov "maskenbal", kao i nekoliko ljudskih karikatura obučenih u kojekave prnje iz doba Hortijeve države, nije smetao predse-davajućem. Ipak, isti je veoma energično, pod pretnjom izbacivanja iz sudnice, opomenuo grupu mladih Jevreja da skinu sa revera žutu Davidovu zvezdu. Kako se otrgnuti zaključku da je predsedavajućeg sudiju verovatno ovaj simbol (danas korišćen više u smislu poniženja svih žrtava Holokausta, a ne isključivo Jevreja), očito veoma iritira.
Počeo sam sa nedoslednošću okrivljenog. Da nastavim. Evo jednog od brojnih primera, u Ke-pirovim rečima:
"Sa strane žandarma, u raciji su - kao ovlašćena lica za legitimisanje građana – uče-stvovali pripadnici školske čete iz Novog Sad i Makoa, te jedan vod iz škole u gradu Seksardu."
Dakle, žandarmima je pripao zadatak legiti-misanja - drugih ovlašćenja nisu imali. Zatim, žandarmerijski oficiri su nadgledali legitimisanje i upravljali radom patrola. Ali, žandarmerijski oficir nije bio organ vlasti, pa prema tome nije smeo ni da legitimiše - na bazi važećih pravnih propisa.
Kako to? Malo smo imali zadatak da legiti-mišemo, a malo nismo smeli da legitimišemo!?
Okrivljeni je odbijao i to da su u Novom Sadu mađarski vojnici i žandarmerija organizovano radili na hvatanju i pogubljenju osoba jevrejske i srpske nacionalnosti:
"Ni viši komandujući oficiri nisu nikada rekli da Jevreje i Srbe treba privoditi. Ovo nije bila kontrola ni Srba ni Jevreja, nego racija usmerena protiv partizana."
Setimo se sad onog protiv čega se, navodno, bunio časni poručnik Kepiro 20. januara u zgradi Banovine? Odakle spiskovi i kontrole SVIH stanovnika Novog Sada, Davidove veroispovesti? Odakle posebna uputstva o postupanju sa Jevrejima…
Muka mi je od ovoga! Ipak nastavljam, pa čitaocu posebno skrećem pažnju na deo presude u kome se spominje izvesni Janoš Nađ. Naime, to je čuvek koji direktno tereti Šandora K. iskazom iz 1948. godine, kad je nedvosmisleno potvrdio da mu je isti naredio da se kamion sa oko trideset ljudi direktno odveze na "Štrand". Ne u dom Levente ili na drugo mesto, nego na "Štrand":
"U suprotnosti sa ovim Janoš Nađ tvrdi da je dr Šandor Kepiro izdao naređenje da se 30 ljudi odvedu kamionom na "Štrand", na mesto pogub-ljenja. Prema daljem iskazu Nađa, 30 ljudi na kamionu je otpratio do sportskog terena, gde su bili pogubljeni vatrenim oružjem, a ne na "Štrandu"."
Naravno, kad se nešto želi tad se ovakav iskaz mora po svaku cenu kompromitovati, te sud za-ključuje praveći komparaciju sa potpuno drugim slučajem:
"Sud ukazuje na to, da je dana 11. aprila 1941. godine Janoš Nađ dobio naredbu da popa iz Santova otprati u Baju na ispitivanje. Uprkos dobijenoj naredbi, Nađ popa nije otpratio u Baju, nego ga je u sa dva hitca usmrtio u potoku u obližnjem ataru. Uzimajući u obzir ovaj slučaj, veoma je moguće da je dr Šandor Kepiro izdao naredbu da se 30 okupljenih ljudi odveze u Dom Levente, a da se Nađ na putu predomislio i uprkos uputstvu odveo građane na sportski teren, na pogubljenje. Zbog ovog krivičnog dela Nađ-a, dr Šandor Kepiro se ne može se smatrati odgovornim, jer nije imao saznanja o prethodnom držanju Nađa…"
NEVEROVATNO!!!
Navodeći potom potpuno besmislene događaje i situaciju oko navedenog iskaza, sud zaključuje sledeće:
"Na osnovu navedenog izvoda, sud je mišljenja da je Janoš Nađ bio čovek labilnog, izmorenog duševnog stanja."
Tu neminovno sledi sledeće pitanje: kakvim to znanjima iz oblasti psihijatrije raspolaže sud, da donosi zaključke poput ovog? Jasno, u svim pravnim sistemima ovako nešto je zabranjeno! Za davanje ovakvog mišljenja o nečijem psihičkom stanju je nadležan ISKLJUČIVO sudski veštak, psihijatar, koji bi morao da obavi takozvano "retrogradno veštačenje" (ako je svedok umro), pa se tek u tom slučaju sud može osloniti na nje-govu ocenu i konstatovati promene u duševnom stanju i sa rezervom prihvatiti svedočenje ili odbiti ga.
Pogledajmo i ovo. Pod tačkom I/1 optužnice, Šandoru Kepiru se stavljalo na teret odgovornost za ubistvo sledećih lica:
" - Deže Štajberger (Steinberger Dezső), trgovca i gospođa Štajberger Dežea (Steinberger Dezsőné) ubijeni u stanu u ulici Ferenca Mora, broj 20.
- Ferenc Šer (Scheer Ferenc) trgovca, koji je podlegao ustrelnim ranama u kući u ulici Rakoci broj 102.
- Gospođa Iric Mor (Iritz Mórné) rodjena Ilona Vajs (Weiss Ilona) koju su u stanu u ulici Rakoci broj 40. ubili nepoznati vojnici mađarske vojske i žandarmi."
Razume se, ni u ovom slučaju sud nije našao dovoljno dokaza i pored svedočenja učesnika pa-trole, koju je direktno kontrolisao okrivljeni.
Uz dužan pijetet prema poginulima, navodim samo detalj opisa ubistva supružnika Štajnberger. Ovaj pomalo grotesktni iskaz je dao direktni učesnik, krvnik. Po njegovom sećanju, do upo-trebe vatrenog oružja došlo je na jednom mestu dva puta. Patrola je htela da legitimiše jedan jevrejski bračni par, prilikom koje je žena odbila da pokaže isprave i nasrnula na žandarma. "Reč je o velikoj, snažnoj ženi, koja je htela da otme oružje žandarmu“. U sobi se nalazio njen muž, koji je takođe pružao otpor. I on je ubijen. Kepiru sam prijavio ovaj slučaj u smislu, da je upotreba oružja bila opravdana."
Dakle, velika, snažna žena, je nasrnula na sirotog, jadnog pripadnika žandarmerije i koji je nemajući kud, a pošto je već bio naoružan, bože moj, morao da je ubije. Možda je pomislio da se pojavio mitski praški GOLEM. A potom, pošto se u sobi nalazio i muž i njega je ubio. Jednostavno. I nikom ništa. Da budem precizniji. Nije nikom ništa, pošto je sud utvrdio da se ubistvo desilo u 10 sati, ali je ostalo otvoreno pitanje o tome da li su to baš ti Štajnbergerovi iz ulice Ferenca Mora br. 20, ili možda neki drugi Štajnbergerovi iz ulice Ferenca Mora br. 20.
Poštovani čitaoče, evo vam obrazloženje ovog događaja iz presude:
"Na osnovu optužnice ne može se utvrditi, da li je u njoj navedeni bračni par Štajnberger identičan sa napred spomenutim bračnim parom, ili je reč o drugima. Zbog toga je sud zbog prin-cipa vezanosti za optužnicu, utvrdio činjenično stanje kao u optužnici - sa jednom ispravkom, naime, vreme ubistva locirano je za 10, 00 časova, kako je svedok tvrdio."
Neka mi ne bude zamereno što nisam spo-minjao mnoge druge nedoslednosti iz obra-zloženja presude. Analiza će svakako biti i od ljudi kompetentnijih od mene.
Nije mi bila namera da dam celovitu sliku, jer nije moguće očekivati od nekog, ko je uprkos dugogodišnjoj advokatskoj praksi, ipak podlegao emocijama. Priznajem.
Nadam se da ova presuda ne odražava pravu sliku poravosuđa Mađarske.U prilog tome govori podatak da je nisu potpisali sudije porotnici. Valjda nisu imali vremena, ili hrabrosti. Ili je možda nadvladao racio, da ne stave svoj potpis na ovakav dokument. Istorija se stvara danas, pa-metni ljudi to dobro znaju.
Uostalom, evo kopije dela sa potpisima sudija, odnosno s potpisom samo jednog sudije.

U Budimpešti, dana 18. jula 2011. godine

Dr Bela Varga (Varga Béla) s.r. Predsednik veća
Zbog sprečenosti sudija porotnika gospođe dr Sabo Tibor (Szabó Tiborné) i Gabora Katai (Kátai Gábor), u njihovo ime potpisuje:
Dr Bela Varga (Varga Béla) s.r. Predsednik veća

Branimir Mitrović

Doprinos u misiji

Istorija Jevreja je duga i puna uspona i padova. Kada bismo nabrajali važne istorijske događaje, morali bismo da obuhvatimo literaturu o bezmalo šest hiljada godina. A te literature ima toliko zato što se svaka generacija trudila da o sebi ostavi svedočanstvo. Knjiga koja je pred vama, po-štovani čitaoče, prilog je onom delu jevrejske istorije koji je bolje poznat pod imenom Holo-kaust – pokušaj sistematskog i potpunog uništenja Jevreja.
Mi smo druga, treća generacija od tog doba. Možda bi se nekome moglo učiniti da je od vremena Holokausta prošlo i suviše vremena da bismo se njime bavili. Mi, kao ljudi, dakle, ne samo Jevreji nego ljudi uopšte, zaista imamo dovoljno briga i obaveza u svojoj svakodnevici. Međutim, ono što je takođe naša obaveza jeste da pokušamo da doprinesemo da istorija onih šest miliona stradalnika iz vremena Holokausta bude ispričana. Pre svega zato što oni nisu imali priliku da svoje živote prožive onako kako je čoveku dato, niti su mogli da se postaraju da se priča o njima uobliči u potpunosti. Naša je obaveza da u toj misiji damo svoj doprinos.
Svedočanstva o sudskom procesu Šandoru Kepiru deo su procesa uobličenja istorije Holokausta, istorije Drugog svetskog rata, ali su i prilog istoriji našeg vremena. I na osnovu ovog sudskog procesa, buduće generacije sudiće kakvi smo bili. Uostalom, i vi, poštovani čitaoče, moći ćete da uobličite svoj sud o vremenu i doga-đajima. Ljudi koji su tih januarskih dana 1942. godine ubijani u Novosadskoj raciji, zaslužuju da se istina o zločinu koji je nad njima izvršen sazna i pamti. Da se nikada više ne bi ponovio. Da svet koji mi svojim životima oblikujemo ne bi bio svet kojeg će se naši potomci stideti.

Goran Levi

Knjiga*

Nastavimo kroz kategoriju pretpostavki i suo-čimo se s razmišljanjima mađarskog pisca Tibora Čereša, onim iz knjige „Hladni dani”. Čereš je prve radove objavio pred Drugi svetski rat baveći se poezijom, dok je potom počeo da piše pripovetke i romane. U belešci o njemu, u „Hladnim danima”, čitamo da je ugled i ime stekao po delima za koja je smelo odabirao teme iz prošlosti, naročito iz tek minulog razdoblja, i pokušao objektivno i nemilosrdno da osvetli zbivanja i moralna opredeljenja ljudi u tim teškim, tragičnim istorijskim trenucima.
Takva je i knjiga „Hladni dani” (1964), koja je nagrađena kao najbolja knjiga godine… ‒ piše prevodilac Sava Babić u belešci o Čerešu, koji je četvoricu glavnih likova knjge „Hladni dani” smestio u istražni zatvor između četiri zida, unutar kojih čekaju suđenje 1945. godine.
Naizmenično govoreći, opisuju doživljeno u toku ona tri tragična januarska dana u Novom Sadu. Babić dodaje i to da se Čereš, očito, „služio materijalima o novosadskoj raciji koji su ob-javljeni i iz njih crpeo materijal, kao i iz izjava svedoka, učesnika”. ‒ Izgleda i da je njegovo delo istovremeno verno činjenicama, pa ima i značaj svedočanstava o jednom događaju. (Činjenice iz poglavlja o novosadskoj raciji u knjizi „Zločini okupatora u Bačkoj i Sremu” potpuno se slažu s opisanim tokom događaja u Čerešovom delu.) ‒ napominje Babić.
Zbog čega se bavimo „Hladnim danima” u priči o Šandoru Kepiru? Zbog toga što se i nekadašnji kapetan fašističke žandarmerije u njoj pojavljuje imenom i prezimenom, zajedno s još nekim oficirima istog roda policije, koji su bili osuđeni na smrt u sudskom procesu održanom neposredno nakon završetka Drugog svetskog rata. Tu su, na primer, armijski general Ferenc Feketehalmi-Cajdner, kao i pukovnik, docnije general-major vitez Jožef Graši.
Čereš najpre Kepira pominje na strani 27, kad se liku romana nazvanom Pozdor obraća izvesni potpukovnik, koji kaže:
‒ Vezu ćete održavati sa mnom, s podređenim jedinicama i g. poručnikom Kepirom.
Iza tog sledi da se Pozdor obradovao:
‒ Nisam ni mogao reći: „razumem, pokorno javljam, ali…”. Nisam ništa rekao čim sam čuo da ću biti zajedno sa Šanjijem Kepirom. Zajedno smo bili na pravima dva semestra u Segedinu. Zbog novca i drugih razloga trebalo bi dodati, ja sam napustio studije. A on završio. E, gle, Šanji Kepiro! I on je ovde!
Pozdor Kepira pominje i u iskazu objavljenom na 45 strani:
‒ Nisam tugovao, jer sam video tamo Šanjiku Kepira. Momke je umesto njega odabrao jedan podoficir. Jedva sam čekao da završe, da se većina raščisti, tada sam prišao i prisno ga upitao: „Poznaješ li me, Šanjika?” I pružio ruku. Odgo-vorio je, a nije me ni pogledao. Da! Prepoznao me.
U nastavku Pozdor dodaje da u službi „ne zna ni za prijatelja, ni za poznanika”:
‒ Malo je zastao, valjda je smišljao neku pakost, pa ipak nije. Možda je samo čekao da ja izjavim „razumem, g. poručniče”. Pogledao me. Oštro me je pogledao u oči, ukočeno me po-zdravio. I ja sam to morao. Samo kad se okrenuo, tad je procedio kroz zube: „Zdravo”.
Na susednoj stranici Pozdor nastavlja:
‒ Zato kad je poručnik Kepiro moje ime uzvikivao dvorištem, nisam se makao, jer je jedino vodnik Balog, koji mi je dao knjigu i koji je, međutim, već odavno dobio neki zadatak, znao moje skrovište, a po pozivu sam osećao da me čeka neki zadatak, ako već nije i poniženje.
Iza toga Pozdor na strani 47. govori kako je izvesnog poručnika poslao „Šanji Kepiro u neku blesavu pucnjavu”, ali ne na ljude, već je trebalo pucati samo na nekakvu zgradu.
U iskazu istog junaka „Hladnih dana” nailazimo na ime Šandora Kepira i na to da mu on šalje službenu naredbu:
‒ Samo sam mu je istrgnuo iz ruke, pokazujući šta me se tiče naredba jednog žandarma-oficira. Čim sam je pročitao, ipak sam smekšao. Šanji je dobrodušno mislio na mene, ipak se setio godine koju smo zajedno proveli…
O kratkom susretu Pozdora i Kepira čitamo na 91. stranici. Žandarmerijski poručnik, piše Čereš, obraća se Pozdoru:
‒ Hajde sa mnom, druže moj, da malo prokontrolišemo. Bolje kad dva oficira idu zajedno. Auto će te sačekati.
Pozdor na to, sam za sebe, kaže da se „ovaj opametio” i dodaje da se tada pošlo sredinom puta, te da se zavirilo u nekih osam kuća, ovde onde ‒ nasumce. Objašnjava da su usput razgovarali, naravno na ti.
‒ Sad ćemo pokazati svetu ‒ rekao je Šanji ‒ a ti šta misliš?
Pozdor je rekao da je njemu da „već bude prekosutra”, na šta se Šanji jako naljutio…
‒ Ali me je ipak i dalje prijateljski poučavao da je velika greška mađarskog domobranskog oficirskog kora što je ravnodušan prema ratnim ciljevima i tako se ovim duhom, bogme, ne može pobediti, a i mi treba da učinimo svoje za izgrad-nju nove Evrope.
Gestikulirao je.
‒ Stari moj! Politika je trgovina! Bez ulaganja ne možemo računati na dividende!

Znak

Ono što kasnije nalazimo u Pozdorovom iskazu, o kom piše Tibor Čereš u „Hladnim danima”, upućuje na dešavanja jezivih januarskih dana 1942. godine ne samo u Novom Sadu, nego i u njegovoj široj okolini.
… Isterali smo ljude iz dve kuće. Bolje rečeno ‒ on. Na jednom mestu vlasnika kuće koji je prošle godine prebegao i tamo i nazad i sam se vratio nazad, ali se otvoreno izdavao za Hrvata. Dokumenta njegove žene bila su u redu, ali nije htela da se odvoji od muža. Podalje smo odista natrapali na sumnjive mladiće. Kao intelektualci, đaci. Ali ni mađarskih dokumenata, ni prelaska preko granice! Kuražnu vam majku božju!
Kepiro je besneo:
‒ Bog ih ubio. Ovde su već bili moji ljudi i ove su ostavili. Samo, zaista imaju njuh za Jevreje!
Pozdor, piše Čereš, nije rado išao za Kepirom:
‒ Gde god bismo ušli, dočekivao bi nas užas. Psi bi počeli zavijati, deca plakati. Kada smo se vratili na trouglasti trg, čekalo nas je oko dvesta civila. Jedan podoficir je raportirao Šanjiki. Šanji je gurnuo kotao u ugao marmona i izvesne važne ličnosti strpao… muškarce, žene zajedno.
Kuvari su ostali kraj kola, a Pozdor priznaje da se tek tada osvestio, „kad mu je Kepiro očima dao znak da se popne napred, pored šofera”.
‒ Ali kuda, hteo sam da pitam. Tada se međutim već okačio jedan žandarm s bajonetom na pušci na stranu pored šofera i počeo objašnjavati cilj. Sportski teren na obali Dunava. Najradije bih izašao…
Isti Čerešov junak ima novo viđenje s Kepirom u Narodnom domu, u kom je danas smešteno, između ostalih, i Pozorište mladih. Čitamo sledeće na strani 106:
‒ … U jednoj prostranoj sobi, u prisustvu dva žandarma trebalo je da napravim zapisnik o izvesnim izjavama. Uveli su muškarca, u košulji, bez kape. Nije trebalo ni da pitam, samo sam pisao podatke. Jedan je pitao, drugi šamarao. Zatim su izmenjali uloge. Kad su doveli sledećeg, izašao sam svojim poslom i nisam se vratio. Negde u zgradi je neko pucao iz pištolja. U hodniku sam se susreo sa Šanjikom Kepirom.
Rekao mu je, „odlično što još ne spavaš”. Čitaj ovu knjigu u velikoj dvorani. Delikventi su preterano nestrpljivi. Nećemo da pokvarimo red. Sa svakim samo po redu. Dao mi je Jokaijevog „Zlatnog čoveka”…
Na strani 139 Pozdor govori sledeće:
‒ Šanji Kepiro je pronašao da je najbolje legitimisati po kućama! Tu u sopstvenoj okolini će se pokazati je li dža ili bu. A kada se teretni kamion napunio, čas. Hajde! Mene je Šanji oda-brao, đavo ga odneo, moja kola. Dok se kamion okrenuo, mi smo obilazili redom kuće, jer su od dodeljenih pet žandarma trojica uvek ostajala…
Navodeći kako je neka „omanja crnka otvorila vrata”, Pozdor kaže da je jedva znala „da gukne mađarski, toliko se prestravila”, iza čega se ušlo u sobu, u kojoj ih je čekala supruga domobranskog kapetana Kraljevine Mađarske. U ruci je držala legitimacije, rekla je i ime i bataljon.
‒ Znaš li je, Pozdor, pitao je Kepiro svog druga sa studija.
Odgovor je glasio „da zna ime, damu ne”! I druga ženska prilika je držala legitimacije, u koje je Šanji zavirio, razvukao usta, žena je tiho kazala ime, koje je zvučalo jevrejski.
‒ Jedna dama ostaje, odredio je Šanjika, a Pozdor dodaje, „kako je navikao”. ‒ Druge dve radi kontrole idu s nama… Na kola!
Zapovest je kazivala da se Šanji nije šalio… Kad je kamion hteo da krene, na kapiji se pojavio jedan kapetan. U paradnom odelu, s obešenim ordenjem, u čizmama, na glavi čakov! Odmah je bio čudan. Iznenadili smo se. Šinjel potpuno raskopčan. Šanji je komandovao šoferu „stoj”… Mala žena koja je dobila mesto na kraju kamiona uzviknula je „vratićemo se, Armine” i poručila mu da se pazi… Čizme i čakov! Ovih dana. I Armin! Odmah je Kepiro uvideo nenadležnost, neispravno nošenje uniforme i naredio šoferu „kreći”.
Kola su krenula, zahuktala se, žene su vikale, čovek je hteo da potrči za kolima… Spotakao se o svoju čizmu.
‒ Ruke uvis ‒ viknuo je Šanji.
Uplašio se tip, podigao ruke. No, sad smo već znali ko je pred nama. Šanji je već dao rukom znak jednom izvežbanom žandarmu s puškom. Prstima je pokazivao dva.
‒ Armin ‒ pitao je.
‒ Armin ‒ odgovorio je Jevrejin i kako je izgovorio i na licu mu se videlo da je zažalio što je hteo varati s ovakvim jevrejskim izgledom.
Šanji je mahnuo rukom, nastavlja Čereš Poz-dorovu priču i onda objašnjava da je poručnik rukom dao znak žandarmu. Dva hica, jedan za drugim. Ali kola su tada već bila daleko. I mi smo mogli dalje.
‒ Ovo ćemo prijaviti! G. pukovnik će se radovati ‒ gunđao je Šanji.
U „Hladnim danima” se tu, na 141. strani, poslednji put pominje čovek koji je letos, u Budimpešti, bio proglašen nevinim u nedostatku dokaza.
Prema Đerđu Gomoriju, koji je u listu „Indipendent” maja 1993. objavio tekst povodom smrti Tibora Čereša, radi se o delu koje je progovorilo i o odgovornosti ne samo vojnih zapovednika fašističke orijentacije već i onih mađarskih vojnika i žandarma koji su „samo sprovodili naloge” i, „implicitno, svedoči o pasiv-nosti i moralnoj inerciji mađarskog društva”.
‒ Čereša su neki kritičari napadali, okrivljujući ga da je „pristrasan”, optužujući ga za jednostranost na taj način što naglašava zločine i ćuti o zločinima protiv Mađara ‒ piše Gomori, ali iza tog dodaje da je Čereš 1991. objavio delo „Verbosszu Bacskaban” (Vendetta u Bačkoj regiji), serijal užasavajućih priča očevidaca osvete i ubistava, koje su izvršili Titovi partizani i srpski nacionalisti…
Roman „Hladni dani” kasnije je pretvoren u film, koji je pobrao čitav niz pohvalnih ocena, jednako kao i tumač jedne od glavnih uloga, glumac Zoltan Latinović.

Gornji tekstovi, Knjiga i Znak, deo su rukopisa publiciste Vladimira Todorovića Dilema Kepiro, monstruozni nacista ili kapetan Niko, kao i predgovori za taj rad Vladimira Vukčevića, tužioca za ratne zločine Republike Srbije, Branimira Mitrovića, potpredsednika Skupštine AP Vojvodine i Gorana Levija, pred-sednika JO Novi Sad.

  • Tibor ^ereš: Hladni dani, Minerva, Subotica, 1966.

Preveo Sava Babić.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License