David I Zmaj

Radosav Pušić

David i Zmaj
Jevreji u Šanghaju 1845–1945

Iako su NR Kina i Izrael tek 26. januara 1992. godine 1 uspostavili pune diplomarske odnose, kineski i jevrejski narod spajaju veze koje se mogu opisati kao hiljadugodišnje 2 . Senatorka Vivijan Poj je oktobra 2002. godine, govoreći na temu Jevreji u Kini, izrekla reči koje vredi ponoviti:
„Često se pitam zašto su Jevreji, gde god da su odlazili, bili proganjani, a zašto su jedino u Kini, preko 2000 godina, mogli da žive u miru?“
Ponudila je nekoliko odgovora, tvrdeći da Jevreji i Kinezi:
1) imaju sličnu kulturnu matricu i tradiciju;
2) poštuju pretke;
3) vode računa o porodici kao osnovnoj jednici društva;
4) imaju jako izraženu potrebu za obrazovanjem;
5) ljube trgovinu.
Uspostavljanjem diplomatskih odnosa Izraela i NR Kine, otvorile su se brojne mogućnosti za svestraniju privrednu i naučnu saradnju. Pojavio se veliki broj naučnih studija, usmenih svedočenja, dokumentarne građe i knjiga, koji bacaju novo svetlo na višeslojne aspekte veza kineskog i jevrejskog naroda.
Brojni su razlozi zašto sam, u sklopu istraživanja istorije Šanghaja, posebnu pažnju usmerio na jevrejsku zajednicu u Šanghaju od 1845. do 1945. godine:
1. I Kinezi i Jevreji su osetili šta znači biti prognan sa svoje zemlje; egzistencijalno ugroženi, suočeni sa borbom za opstanak, ulažu sve svoje snage u revi-talzaciju identiteta naroda i države. Kinezi su Jevreje doživljavali kao „braću u nevolji“.
2. I Kinezi i Jevreji baštine hiljadugodišnje civilizacijsko nasleđe; poseduju osećanje „superior-nosti“ sopstvene kulturne matrice u odnosu na druge.
3. Kineska imigracija 19. veka na Zapadu, posebno u SAD, kao i jevrejska zajednica u svetu, suočena sa progonima, ubistvima, poniženjima i diskriminacijom, reaguje na sličan način. Kineski intelektualci govore da je „jevrejska prošlost kinesko „danas“, a jevrejsko „danas“ će biti kinesko „sutra“. Kang Jouvei će 1909. reći „Jevreji imaju porodicu, ali ne i domovinu; oni su svuda izloženi zlostavljanju i teškoćama…“ To je jedan od glavnih razloga zašto je kineska elita, bez rezerve, podržala ideju Jevreja za sopstvenom državom. 3
4. Jevreji su dali veliki doprinos kulturnom, naučnom i umetničkom impulsu, koji su Kineze „otvorili“ za „novi svet“. Bez Jevreja u Šanghaju, ki-neska modernost ne bi bila ista.
5. Bez Kine, sudbina Jevreja u 20. veku, ne bi bila ista. Posebno mesto u toj priči zauzima Šanghaj.
Kina 4 je bila jedina zemlja sa kojom su evropske imperijalne sile tokom 18. i u prvoj polovini 19. veka imale veliki deficit u trgovini.
Izlaz iz te, po njih, krajnje nepovoljne situacije, Zapad, predvođen Velikom Britanijom, video je u trgovini opijumom. Od 1820. godine, glavni diler, i gospodar trgovine Istokom, multinacionalna Istočno-indijska kompanija, sa velikim iskustvom u imperijalnim poslovima, čini sve neophodne korake da Kinu konačno pretvori u koloniju Zapada. Namera je da se Kina i njeno tržište otvore za zapadne trgovce, i da Kina dozvoli slobodnu eksploataciju svojih prirodnih resursa. Opijumski ratovi 5 su ne samo označili početak kolonijalne zavisnosti Kine i dekomponavanje carstva dinastije Ćing, već su pokrenuli čitav niz procesa, koji će u 19. i 20. veku, iz temelja promeniti svet.

Porodica Sason i sefardski Jevreji

Modernizacija, uzrokovana industrijskom revolucijom, učinila je da se svaki segment života izmeni. Začela se ideja da će budućnost biti radikalno drugačija od svega što je do tada bilo. Duh „novog doba“ nosio je nove ideje, koje su progresivno menjale životni standard, porodičnu strukturu, uslove rada, veštine, znanja, odnos sa prirodom i percepciju ljudske egzistencije. Kolonizacijom tzv. „novog sveta“, za Veliku Britaniju i druge zapadne sile, dobijena je ne samo jeftina radna snaga, nego i velike rezerve prirodnih resursa i sirovina, koji su bili nužni za njihov razvoj i nastanak „modernog društva“. 6
Sefardski Jevreji su većinom bili odani britanskoj kruni. U skladu sa interesima Velike Britanije, oni su prilagođavali svoje aktivnosti. Porodica Sason, koju su mnogi nazivali „Rotšildi Istoka“ 7 , živela je u Bagdadu vekovima. Kada su Britanci 1917. godine ušli u Bagdad, skoro 40% stanovništva su bili Jevreji.
Porodica Sason je pripadala veoma religioznoj struji sefardskih Jevreja. Za Bagdad se vezuje i veoma jako jezgro cionističkog pokreta 8 koji je 1920. godine osnovao Aron Sason, čiji je nadimak bio Ha-More (učitelj). U svojoj kući okupljao je grupu mladih posvećenika, koji su čitali novine i časopise na hebrejskom. Uz britansku dozvolu je 1921. godine osnovana mala cionistička organizacija, koja je u poluilegalnom statusu delovala do 1929. godine. Međutim, većina bagdadskih Jevreja nije pripadala cionističkom pokretu.
David Sason, rođen 1793. godine, napušta Bagdad 1825, i odlazi u Bombaj. On 1832. godine u Bombaju osniva kompaniju koja je trgovala sa pamukom, tepisima, čajem, opijumom i svilom. U Bombaju umire 1864. godine. Za sobom je ostavio brojno potomstvo. Iz dva braka, imao je sedam sinova i pet kćeri. Sinovi su mu razvili trgovinsku mrežu koja se protezala između Šanghaja, Hong Konga i Londona. Davidov stariji brat Abdulah je nadzirao poslove u Bombaju.
Pre Opijumskih ratova, David je imao dobre trgovačke veze sa Guandungom. Po okončanju prvog Opijumskog rata (1839–1942), ugovorom iz Nan-đinga, Britanija dobija brojne privilegije u Kini, a David Sason donosi odluku da svoj posao razgrana u Kini. Sa dolaskom britanskog konzula u Šanghaj 1843. godine, stižu i tri predstavnika Sasonove kompanije, to su bili: Abraham, Moše i Ruben. David Sason šalje sina, Elijasa Davida Sasona, u Šanghaj 1844. godine, kao zvaničnog predstavnika kompanije “David Sason i Kompanija“. Neposredno potom, on otvara zvanična predstavništva u Guandungu i Hong Kongu. Kao veoma uspešan poslovan čovek, on će 1864. godine osnovati sopstvenu kompaniju, pod imenom „E.D. Sason i Kompanija“. 9
Nemirne godine u Kini obeležiće i okupacija Šanghaja od strane pobunjenika Taiping revolucije i predstavnika kineskih trijada, koji su sebe nazivali Društvom malih mačeva. Oni su se klonili stranih zona u Šanghaju. Veliki broj kineskih izbeglica iz okolnih sela dolazi u Šanghaj, tražeći sigurnost i mogućnost da nekako prežive. 1854. godine se prvi put sastaje Šanghajsko gradsko veće, čiji je zadatak bio da organizuje život u Šanghaju. Japan, imitirajući zapadne sile, šalje svoje predstavnike u Šanghaj. U ovom gradu deluje i grupa mladih kineskih inte-lektualaca, koja zagovara stvaranje „nove Kine“.
Porodica Sason je obučavala veliki broj mladih Jevreja u Bombaju, i svi koji su se dobro pokazali, dobili su priliku da rade u Kini. Prednost su davali članovima uže i šire porodice.
Sefardi su došli u Šanhaj u vreme kada je on bio nerazvijeni gradić, tako da su po veoma povoljnoj ceni kupovali zemlju i nekretnine. Oni, predvođeni porodicom Sason, postaju prvi bankari u Šanghaiju I stvaraju veoma široku trgovačku mrežu. U jednom trenutku posedovali su oko 1900 nekretnina u svom vlasništvu. Po okončanju Opijumskih ratova, britan-ska i američka vlada prave „tajni“ sporazum, da od Šanghaja naprave veliku, modernu luku. Opijumski ratovi su bili povod za prvi anglo-američki vojni savez na Dalekom istoku. Posle Opijumskih ratova, grad se, praktično, deli na tri dela: međunarodni okrug, fran-cusku koncesionu zonu i kineski deo grada. Iako je kinesko stanovništvo bilo najbrojnije, ono je bilo smešteno samo na jednoj trećini gradskog područja. U međunarodnim zonama, po principu eksteritorijal-nosti, nisu vladali kineski zakoni. Kinezi su samo uz posebne dozvole, mogli ulaziti u njih. Praktično, Šanghaj postaje „slobodna luka“ gde evropske sile operišu kao autonomne vlade. Kasnije će se njima pridružiti i Japan.

Prva jevrejska zajednica u Šanghaju je bila u tesnoj vezi sa porodicom Sason. David Sason, 1862. godine, postaje prvi zvanično izabrani predstavnik Jevreja u Šanghaju. 1887. godine jevrejska zajednica postaje i oficijelno priznata. Eli Kaduri, osniva 1903. godine u Šanghaju cionističku organizaciju. Godinu dana kasnije, 1904, počinje da izlazi najstariji cionistički časopis The Israel’s Messenger, koji pokreće N.E.B. Ezra. On će sve do 1941. godine biti glasilo sefardskih Jevreja u Šanghaju. Publikovaće lokalne, nacionalne i internacionalne vesti; tekstove vezane za svetsku političku situaciju, cionizam, judaizam, lokalni biznis, odnose sa drugim jevrejskim organizacijama i društvima u Bagdadu, Indiji i svetu, oglase, itd.
Iako će krajem 19. veka (1887) u Šanghaju biti sagrađen prvi hram, tek se 1920. godine, gradi naj-impresivnija sinagoga, koju je u čast svoje žene Ohel Rahel podigao Jakob Elias Sason. Redovna služba u sinagogama polako postaje sastavni deo kulturnog života Šanghaja.
U međuvrmenu, veliki broj pomoćnika i radnika u Sasonovoj kompaniji se osamostaljuje i osniva sopstvene kompanije.
Najpoznatiji među njima bio je Silas Hardun, rođen 1846. godine. Kada je imao pet godina, sa ocem, koji je radio za Davida Sasona, odlazi u Bombaj. U svojstvu službenika Sasonove kompanije, Silas Hardun 1873. godine dolazi u Šanghaj. Imao je dar za trgovinu i veoma brzo je stekao veliko bogatstvo. Trgovao je opijumom i nekretninama. Kažu da je bio Sasonov čovek od poverenja za kupovinu skupocenih imanja u Šanghaju. Kinezi su o njemu ostavili niz veoma zanimljivih zapisa. Pričalo se da je učio kineski, da se oženio siromašnom Kineskinjom Luo Đijaling, iz provincije Fuđijen, za koju se govorilo da je bila poznata prostituka. Venčanje je upriličeno uz budističke i jevrejske običaje. Kružile su priče i da su usvojili i odgajili oko dvadesetak, što evropske, što azijske dece. Ostao je upamćen i po tome što je pre i posle revolucije 1911. štitio i pomagao kineske revolucionare, skrivajući ih po svojim kućama. Koliko je udela imao u samoj revoluciji, nije do kraja razjašnjeno. Ali, po svemu sudeći, njegova uloga nije bila beznačajna. Govorili su da je po osnivanju Republike Kine 1911. godine, počeo da oponaša dvorski život careva, uposlivši brojne evnuhe i konkubine. Bio je jedan od najbogatijih i najuticajnijih ljudi u Šanghaju. Aktivno je delovao u svim šanghajskim zajednicama. Bio je član Interna-cionalnog saveta Međunarodne zone, koju su kon-trolisali Britanci, kao i član Saveta u Francuskoj koncesionoj zoni. Silas Hardun 1927. godine, gradi sinagogu i daje joj ime Bet Aharon, u znak sećanja na svog oca. Baš u to vreme, iz Indije i Iraka, stiže još nekoliko sefardskih porodica, koji pokreću sopstveni biznis. Silas Hardun umire 1931. godine u Šanghaju.

Treba pomenuti i sefardsku porodicu Kaduri, koja je takođe bila jedna od najbogatijih i najuticajnijih u Šanghaju.
Pored kompanija, sefardski Jevreji poseduju i lance hotela, transportne mreže, brojne radnje i industrijska postrojenja. Zanimljivo je da se među prvih 99 imena na šanghajskoj berzi iz 1932. godine, nalazilo 38 imena poznatih sefardskih Jevreja.

Aškenazi

Na prelazu vekova, jevrejska zajednica u Šanghaju je već imala svoju dobro organizovanu infrastrukturu, koja je pored sinagoga podrazumevala i škole, časove iz judaizma, i sve druge prateće programe iz svako-dnevnog života. Početkom 20. veka, iz Rusije, tačnije Sibira, Mandžurije i severne Kine, dolaze i prve grupe aškenaskih Jevreja. Za razliku od sefarda, oni su bili različitog porekla, profesija i pogleda na život.
Aškenazi su se uglavnom sporazumevali na ruskom. Navikli na težak život, bez domovine i imetka, pripadali su siromašnim slojevima jevrejske zajednice. Aškenazi otvaraju male dućane, kafane, barove, pozorišta, pokreću brojne novine i časopise. U njihove kafane i barove svraćaju strani vojnici stacionirani u Šanghaju. Pošto se nisu mogli pohvaliti ni velikim bogatstvom, niti političkim uticajima, oni, naizgled, nisu posedovali veliku društvenu moć. Međutim, njihova zajednica je bila znatno brojnija od sefardske, i njihove delatnosti su ulazile u sve pore kineskog društva. Posebno će se posle kolapsa carske Rusije, pored velikog broja Rusa, protivnika boljševičkog režima, u Šanghaj doseliti i veća grupa aškenaskih Jevreja. Posle revolucije u Rusiji 1917. godine, više od 10.000 ruskih Jevreja beži u Harbin. Za nekoliko godina, sa pojačanim prisustvom Japanaca, oni se sele put Tijenđina i Šanghaja. Među njima je bilo puno vanserijskih muzičara, pravnika, doktora, ekonomista, naučnika, arhitekata, glumaca, vojnika. Mladići ruskih Jevreja, 1923. godine formiraju Petu jevrejsku skautsku grupu, koju pod svoju komandu preuzima čuveni Noel S. Jakobs 10 . Kada su se 1932. godine sastali bivši članovi ove skautske grupe i članovi ogranka cionističkog pokreta Betar, donose odluku da se formira jevrejska četa, i uključi u Šanghajski dobrovoljački korpus 11 . Za njenog komandanta je postavljen Jakobs, a za kapelana je izabran duhovni lider sefardskih Jevreja, Reverend Mendel Braun, koji je 1930. godine došao u Šanghaj kao glavni nastavnik u Šanghajskoj jevrejskoj školi. Ovo je bila jedina legalna jevrejska vojna formacija na svetu. Posedovala je svoja obeležja i zastavu, koja će po osnivanju države Izrael, postati državna zastava Izraela. Jedinica je imala više od 60 vojnika. Većinu su činili Rusi, ali je bilo i nekoliko Poljaka, Rumuna i Engleza. Ova jedinica će kasnije odigrati veoma važnu ulogu u prihvatanju jevrejskih izbeglica iz Evrope, ali i u borbam za osnivanje Izraela.
Posle japanske okupacije Mandžurije 1932. godine, aškenazi u većem broju dolaze u Šanghaj. Pre i posle ovoga, desio se niz značajnih događaja, koji će promeniti kulturni život Šanghaja.
Liu Haisu, 1912. godine, sa prijateljima osniva Školu lepih umetnosti. Po prvi put se u slikarskim radionicama pojavljuju ženski modeli.
Ruski Jevreji u francuskoj koncesionoj zoni, 1912. godine, osnivaju Jevrejski rekreativni klub. U njemu će se propagirati cionističke, patriotske ideje.
Čen Dusiju, 1915. godine pokreće mesečnik Nova mladost, časopis u čijim tekstovima se zagovara demokratija, nauka, nova književnost, nova kultura.
U Šanghaju se 1. jula 1921. godine osniva KP Kine. Čen Dusiju je izabran za prvog sekretara partije.
Li Đinhui će 1927. godine osnovati Kineski institut za pesmu i ples, i tako pokrenuti čitav spektar aktivnosti iz domena popularne kulture.
Započinje i širenje ideja koje ne prijaju bogatim industrijalcima i vlasnicima stranih kompanija. Naj-manje što su želeli jeste da vide organizovane radničke sindikate, kako nizom štrajkova zahtevaju veća radnička prava i tako ugrožavaju njihovo poslovanje i profit. Među parolama su bile i one kojima se tražilo ukidanje strane uprave u Šanghaju. Strane kompanije, vodeći ljudi Guomindanga i vođa kineskih trijada, za štrajkove i nemire u Šanghaju su optužili komuniste. Postignut je prećutni dogovor da se u Šanghaju eliminiše njihova aktivnost. Tako će 1927. godine, Čang Kaišek, ispred nacionalne kineske vlade, i kum kineskih trijada 12 , organizovati pokolj komunista i njihovih simpatizera. Strane trupe predvođene Britancima (sačinjene od vojnika iz Rusije, Amerike, Japana, Španije i Portugala), takođe aktivno učestvuju u suzbijanju pobune radničkih sindikata 13 . Povela se nemilosrdna borba protiv komunista u Šanghaju, hapse se i ubijaju sve njihove vođe. Džou Enlai jedva uspeva da pobegne. Guomindang i vodeće ličnosti međunarodnih koncesionih zona, zajedničkim snagama deluju i protiv uticaja agenata Kominterne u Šanghaju. U tom duhu, 7. novembra 1927. godine, belogardejci napadaju sovjetski konzulat i ubijaju konzula 14. Biće to početak jednog izuzetno nemirnog razdoblja u Šanghaju. Sporadični sukobi komunista i predstavnika radničkih sindikata, sa jedne, i nacionalne vlade i kineskih mafijaških organizacija, sa druge strane, postaće uobičajeni i svakodnevni događaji.
Kada Japan 1931. godine, okupira Mandžuriju, u Šanghaj stiže 4.500 Jevreja, od kojih je samo mali broj emigrirao, dok je većina ostala sve do kraja Drugog svetskog rata. Japanska mornarica 28. januara 1932. godine, predvođena admiralom Nomurom, prvi put bombarduje Šanghaj, uz izgovor da želi da uguši protest studenata protiv japanske agresije u Mandžuriji. Postepeno, ovaj grad postaje mesto „velikih geostrateških igara“, „velikog rizika“ ali i „velikog profita“. U prvoj polovini 20. veka Šanghaj je centar za međunarodnu trgovinu, industrijsku proizvodnju i obaveštajni rad.
Po popisu iz 1932. godine, u Šanghaju živi 3,133 782 stanovnika, od čega je bilo oko 70.000 stranaca. Strance su većinom činili Japanci, Britanci, Rusi, Francuzi i Amerikanci, ali je bilo i Italijana, Španaca, Nemaca, Portugalaca, Mađara, Rumuna, Srba, Holanđana, Šveđana, Danaca, Indusa.
Aškenaski Jevreji, zajedno sa ruskim izbeglicama, 1930. godine, otvaraju dve ruske škole i izdaju nekoliko novina na ruskom jeziku. Grade u francuskoj koncesionoj zoni i pravoslavnu rusku crkvu 15. Ruski Jevreji, muzičari, sviraju po noćnim klubovima i kabareima. Otvaraju se baletske škole, umetničke radionice, veliki broj restorana. Mnoge značajne ličnosti iz kineske i svetske politike, trgovine, umet-nosti, sporta i kulturnog života, u jednom trenutku biće deo života Šanghaja. Dovoljno je pomenuti imena: Čen Dusijua (filozof, politički aktivista), Lu Sina (književnik), Hu Šia (filozof, pisac, reformator), Mei Lanfanga (prvak Beiđinške opere), Li Đunminga (prosvetitelj, muzičar, osnivač popularne kulture), Liu Fengmijena (slikar), Tijen Hana (dramski pisac), Li Minghuija (prvi kineski popularni pevač), Albert Ajnštajn (1921), Bertrand Rasel (1920–1921), Džon Djui (1919–1921), Čarlijaplin (1936), Rihard Zorge (1930–1933, obaveštajac Kominterne), Maks Ber (bokser), Suzana Lenglen (teniserka), Maks Klauzen (obaveštajac Kominterne), Agnesa Smedli (američka novinarka), Hocumi Ozakija (japanski novinar), Helena Majer (poznata stonoteniserka), Miša Elman (violinista), itd.
Od 1930. godine, u Šanghaju se organizuju brojna sportska takmičenja: kriket, ragbi, fudbal, tenis, stoni-tenis, rukomet, odbojka, boks, konjske trke, trke pasa, itd 16.
U Šanghaju je od 1930. godine operisala i najveća kriminalna organizacija na svetu, koju je predvodio, već pomenuti, kum trijada Du - „Veliko uvo“. On je posle brojnih prljavih poslova koje je obavljao za kinesku vladu, postao i njen glavni saveznik u borbi protiv japanske okupacije.

Jevreji iz Evrope u Šanghaju

Dolaskom Hitlera na vlast u Nemačkoj i jačanjem nacističke ideološke matrice, već poslovična antisemitska osećanja, prerastaju u program za „konačno rešenje jevrejskog pitanja“. U skladu sa tako osmišljenom politikom, pojačava se doseljavanje Jevreja u Palestinu. Arapi izazivaju nerede u Jerusalimu i Jafi. Arapsko nezadovoljstvo kulminira u pobuni 1936. Britanci pobunu guše tek tri godine kasnije 17 . Britanska vlada šalje Pilovu komisiju (pod vođstvom lorda Roberta Pila) koja preporučuje podelu zemlje na dve države — jevrejsku i arapsku, i neutralno sveto područje kojim bi upravljala Britanija.
U Nemačkoj 15. septembra 1935. godine stupa na snagu Nirberški zakon. U periodu od 1933. do marta 1938. godine, kada je Nemačka pripojila Austriju, 130.000 Jevreja je napustilo Nemačku. Ulazak Hitlera u Austriju, učinio je da novih 190.000 Jevreja postanu potencijalne izbeglice. Juna 1938. godine, predsednik SAD, T. Ruzvelt, saziva konferenciju u Avijanu, sa ciljem da se reši pitanje Jevreja. Jevreji pokušavaju da se domognu zapadnih zemalja, odlazeći kod prijatelja, rođaka… Australija pristaje da primi 150.00 izbeglica, ali je u naredne tri godine dozvolila ulazak za samo 7.000 Jevreja. Ni jedna zemlja na svetu nije bila spremna da prihvati jevrejske izbeglice.
Japan 1937. godine još agresivnije nastavlja svoj zločinački pohod na Kinu. U borbi za Šanghaj, koja je trajala skoro tri meseca, Japanci okupiraju Šanghaj, izbegavajući da ugroze ranije uspostavljene među-narodne zone.
Prvu jevrejsku grupu iz Evrope, koja je stigla u Šanghaj 1933. godine, činilo je 12 porodica iz Nemačke 18 . Oni su bili veoma privrženi nemačkoj kulturi i sebe su, po svedočenju drugih Jevreja iz Šanghaja, prvo gledali kao Nemce, pa tek onda kao Jevreje. Čak su neki među njima imali i jako izražene antisemitske stavove.
Sama jevrejska zajednica je, očigledno, bila podeljena. Osećala se blaga netrpeljivost između poljskih i nemačkih Jevreja. Iako su sefardi i aškenazi sarađivali na brojnim poljima u Šanghaju, i među njima je postojala jasna razlika.
Ako iz ovih rasutih kockica dešavanja u Šanghaju sastavimo mozaik, videćemo da prva veća grupa jevrejskih izbeglica iz Evrope, koja 1938. godine dolazi u „Njujork Istoka“, „Pariz Istoka“, zapravo dolazi u grad koji je već živeo svoju tragičnu priču. Kinezi su ih dočakali bez ispoljavanja bilo kakvih antisemitskih osećanja, kao ljude koji su, kao i oni, bili u velikoj nevolji. Uslovi za život nisu bili za-dovoljavajući. Međutim, dobro organizovani Jevreji Šanghaja, pomažu im da se smeste i nekako započnu svoje šanghajske dane. To je bilo vreme kada i sefardi i aškenazi organizuju veliki broj humanitarnih i dobrotvornih akcija, kako bi pomogli svojim sunarodnicima u nevolji.
U periodu od 1938–1941. godine, oko 18.000 Jevreja iz Nemačke, Austrije, Poljske, Češke, Ma-đarske i nekoliko drugih zemalja, bežeći od sigurne smrti, svoj dom je našlo u Šanghaju. U stvari, Šanghaj je bio jedino mesto u svetu koje je bez ikakvih uslovljavanja prihvatao jevrejske izbeglice. To je bio grad koji niko nije mogao da „kontroliše“, grad rastrzan između tragedije ratova i interesa velikih sila, grad koji je živeo na svoj osoben način. Admi-nistrativna struktura Šanghaja je bila veoma kompleksna. Strane koncesione zone su funkcionisale po svojim eksteritorijalnim privilegijama i zakonima, njima je„upravljao“ Šanghajski samoupravni savet, koji je od 1938. godine imao 14 članova: 5 Kineza, 5 Britanaca, 2 Japanca i 2 Amerikanca. Francuska zona je bila nezavisnija u donošenju odluka, dok je kineski deo grada imao svoje zakone. Otuda je bilo nemoguće uspostaviti bilo koju vrstu jedinstvene „pasoške kontrole“ ulaska u grad. Uprkos tome, konzulati Republike Kine su izdavali vize 19 , i jedino se sa njima moglo ukrcati na brodove koji su plovili put Kine.
Od upada Japanaca u Šanghaj, oni su polako preuzimali „kontrolu“ nad pojedinim administrativnim sektorima.
Formirani jevrejski Komitet za prihvat i pomoć jevrejskim izbeglicma iz Evrope u Šanghaju, koji je oformljen decembra 1938. godine, ukazivao je na velike opasnosti od neograničenog priliva izbeglica.
Međutim, realne okolnosti u Nemačkoj su bile takve, da su Jevreji po svaku cenu nastojali da se dokopaju jedine destinacije koja im je garantovala život. Japanci su rešili da sve izbeglice prihvate i upute u kineski deo grada, koji je bio pod njihovom kontrolom.
Sa druge strane, Japanci su imali dojave da sa Jevrejima stižu i agenti komunista i njihovih saveznika, tako da su počeli da razmatraju mogućnost rigoroznije pasoške kontrole na dokovima Šanghaja. U kineskim novinama, koje su Japanci kontrolisali, pojavili su se prvi antisemitski tekstovi, kao i natpisi da Jevreji finasiraju opoziciju u Japanu. Krenuli su i feljtoni koji su pisali o ogromnom bogatstvu šan-ghajskih Jevreja i da će, ako im se to dopusti, oni za sledećih dvadesetak godina kontrolisati celu Kinu. Istovremeno su krajem 1938. godine poslate instruk-cije japanskom ambasadoru u Berlinu, da zamoli Nemačku da zaustavi slanje Jevreja u Šanghaj. Ulaskom Italije u rat, italijanski brodovi više nisu prevozili Jevreje do Kine. Tako da se do juna 1941. godine iz Evrope na Istok moglo pobeći samo preko SSSR-a. Na osnovu kineskih izvora, do 1945. godine, u Šangaju će živeti između 40.000–50.000 Jevreja.
Teški uslovi života i nemilosrdna priroda su učinili da 1939. godine od zime u Šanghaju strada 2.000 dece 20. Zbog velikog broja što kineskih, što jevrejskih izbeglica, Gradska vlada Šanghaja je od 1939. godine uvela restriktivniju politiku za emigrante. Ulaskom Japana u rat 1941. godine, Jevreji su izgubili veći deo imovine u Hong Kongu i Šanghaju. Ali uprkos tome, šanghajska jevrejska zajednica osniva svoja udruženja, škole, bolnice, klubove, trgovačke komore, politička društva.
Nemačka vrši pritisak na Japan, da „reši jevrejsko pitanje“. Japan odbija da radikalno postupi, ubeđen da Jevreji dominiraju svetskom politikom i globalnim finansijama, nadajući se da će tako uticajni Jevreji, kasnije pomoći Japanu da izgradi svoju imperiju na Istoku i da izgladi odnose sa SAD. Sa druge strane, Japan nije zaboravio pomoć koju su im Jevreji pružili u rusko-japanskom ratu. Japan pomno prati delatnosti jevrejske zajednice u Šanghaju, analizira aktivnosti i kretanje njihovih lidera, i traži način da ih pridobije za „svoju stvar“.
Preko Rusije, hiljade poljskih Jevreja je stiglo do Japana. Među njima je bilo i nekoliko stotina pro-fesora i studenata čuvene Mir ješive, jevrejske verske škole. Japanci ih odmah prebacuju u „šanghajsko geto“.
Zbog izuzetno teških uslova života i promenljive vremenske klime, u periodu od 1942. do 1945. godine nekoliko stotina jevrejske dece i starijih osoba, umire od raznih bolesti.
Bivši ambasador Kine u Nemačkoj i Austriji, Vang Šu, ovako opisuje svoje šanghajske dane: Odrastao sam među ovim vanserijskim muzičarima, umet-nicima, režiserima, profesorima, doktorima, arhi-tektima, koji su dali nemerljiv doprinos i zaslužni su za obogaćivanje kulturnog života Šanghaja. Oni su istovremeno obrazovali veliku grupu kineskih pro-fesionalaca koji će kasnije postati vodeće ličnosti u kulturnom, društvenom i političkom životu Kine.
Pomenućemo samo neka od imena koja su trajno obeležila kulturni život Šanghaja 21 :
Alfred Vitenberg (1880–1952) je bio učenik poznatog mađarskog violiniste Jozefa Joakima. Početkom 20. veka u Berlinu osniva čuveni trio, zajedno sa poznatim holandskim čelistom Antonom Hekingom i jednim od najvećih autoriteta i interpretatora Betovenovih klavirskih sonata svog vremena, Arturom Šnabelom. Vitenberg beži iz Berlina, i u Šanghaj stiže 25. februara 1939. godine počinje da drži časove klavira i violine. Plenio je svojim muzičkim darom i velikim talentom. Čitave partiture je nosio u svojoj glavi, tako da je sve kompozicije izvodio bez nota. Među njegovim učenicima su bili kineski violinisti Tan Šučen i Jang Bingsun. Umro je u Šanghaju 1952.
Fridrih Šift, slikar, austrijski Jevrejin iz Beča. Učenik nekoliko čuvenih slikara onog vremena. U Šanghaj dolazi 1930. godine. Predavao je slikarstvo u Šanghajskom umetničkom klubu i Klubu poznatih i popularnih. U Šanghaju je imao nekoliko izložbi; u Beiđingu je 1934. godine, priredio samostalnu izložbu. Svoje radove je objavljivao u brojnim šanghajskim novinama i časopisima, kao i u Beiđingu i Tijenđinu. Šanghajska izdavačka kuća Keli i Volš (Kelly and Walsh, Ltd.) izdaje njegove slikarske albume, među kojima je bio i komplet razglednica pod nazivom „Život Kineza“. Po okončanju Drugog svetskog rata, 1947. godine, napušta Kinu. Umro je 1967.
David Ludvig Bloh, nemački slikar. Ostao je upamćen po tome što je slikao u tri boje: bela, zelena i crna. Neposredno po rođenju je izgubio oba roditelja; nesrećnim slučajem je ogluveo. Sticajem okolnosti obreo se u jednoj umetničkoj akademiji i počeo da uči slikarstvo. Čudom je uspeo da izbegne koncentracioni logor i dospeo je u Šanghaj. Slikao je ulja, akvarele, grafike, itd. Oženio se Kineskinjom, sa kojom je imao šestoro dece. Po odlasku u Ameriku, imao je izložbe širom sveta. Ponovo je posetio Šanghaj 1996. godine. Umro je septembra 2002. godine u Njujorku.
Jakob i Luiz Flek, bračni par, snimatelji i filmski radnici. U Kini su režirali preko sto filmova. 1938. godine su uspeli nekako da pobegnu iz koncen-tracionog logora, i domognu se Šanghaja. Režirali su kineski film „Deca sveta“, koji je tokom 1941. godine prikazivan širom Kine.
Artur Gotlejn, dolazi u Šanghaj 1941. godine, osniva lutkarsko pozorište
Rudolf Somjen, austrijski Jevrejin, arhitekta, projektuje šanghajsku sinagogu i brojne druge zgrade u Šanghaju.
Hans Georg Adolf Hamburger, je profesor građevine. U Šanghaj dolazi 1935. godine. U brojnim kineskim školama drži predavanja iz struke i nemačkog jezika. Posle oslobođenja Kine, radi u šanghajskom gradskom građevinskom birou.
Hans Šipe, novinar, pisac. U Šanghaj dolazi 1925. godine. Sa marksistima u Šanghaiju osniva Međuna-rodnu marksističko-lenjinističku grupu. U Anhuiju 1939. godine, prisustvuje skupovima na kojima govori Džu Enlai; a 1941. godine pridružuje se kineskoj Četvrtoj armiji. Kasnije prelazi u Osmu mandžursku armiju. Život je izgubio tokom jedne od brojnih japanskih ofanziva. Danas su u provincijama Šandung i Đijangsu, u znak sećanja na ovog hrabrog čoveka, podignuta spomen obeležja.
Jakob Rozenfeld, austrijski Jevrejin, doktor. On se 1941. godine pridružio štabu Četvrte kineske armije. Kao doktor služio je i u Osmoj kineskoj armiji. Postao je počesni član KP Kine. Po osnivanju NR Kine vraća se u Austriju. Prilikom posete mlađem bratu u Izraelu, nenadano umire. U provinciji Šandung, mestu gde je proveo najviše vremena,1992. godine, podignut mu je spomenik.
Fani Žizela Halpern, austrijska Jevrejka, doktor, psihijatar. Tokom boravka u Kini bila je aktivna i kao doktor i kao nastavnik. 1951. godine odlazi u Kanadu.
Ervin Rifler, austrijski Jevrejin, sinolog i komparativni lingvista. Diplomirao na bečkom uni-verzitetu. On 1932. godine na Šanghajskom Đijaotong Univerzitetu radi kao profesor nemačkog, da bi kasnije na Šanghajskom medicinskom fakultetu i Farmaceutskom fakultetu Džungfa, predavao nemački i latinski. 1950. godine je sa kineskim stručnjacima, koji su boravili u Nemačkoj, priredio encikopedijski nemačko-kineski rečnik. Po završetku Drugog svetskog rata, odlazi u SAD.
Arigo Foa, (1900–1981). Rođen u jevrejskoj porodici u Italiji. Diplomirao na milanskom kon-zervatoriju i dobija prvu nagradu za violin 1918. godine. Na poziv maestra Mario Pači (Mario Paci) pridružuje se Šangajskom simfonijskom orkestru (osnovan 1879. godine). Njih dvojica su razvili širok repertoar simfonijske muzike u Šanghaju. Svake nedelje su izvodili muziku: Baha, Hendla, Stra-vinskog, Štrausa, Musogorskog, de Falje. Brojni izvrsni muzičari su svirali u ovom orkestru. Arigo Foa je bio i jedan od prvih profesora na Nacionalnom konzervatorijumu za muziku u Šanghaju (danas Šanghajski muzički konzervatorijum), koji je osnovan 1927, i koji je bio prvi ove vrste u Kini. Ubrzo postaje šef odseka za violinu. Odnegovao je brojne kineske violiniste. U Šanghaju je podučavao punih 25 godina. 1952. godine odlazi u Hong Kong, na mesto upravnika kinesko-britanskog orkestra (danas Hongkongški filharmonijski orkestar). Na Hong-kongškoj muzičkoj akademiji, postaje šef odseka za violinu. U Italiji je 1969. godine odlikovan za svoj rad.
Arom Avšalomov, (1894–1956), ruski Jevrejin, kompozitor. Tokom detinjstva živeo je u kineskom okruženju, punom kineskih restorana I živopisnih pozorišnih predstava. Stari kineski sluga, koji se brinuo o njemu, obožavao je kinesku operu, i često ga je vodio da prisustvuje koncertima Beiđinške opere. Posle studija muzičke teorije i kompozicije u Cirihu, 1918. dolazi u Kinu, sa ciljem da reformiše kinesku nacionalnu muzičku dramu. Živi i radi u Beiđingu, Tijenđinu i Ćingdaou. Komponuje prvu operu Guangjin, koja se izvodi u Beiđingu 1925, a 1926. i u Portlandu i Oregonu. U Šanghaj dolazi 1932. godine, postaje blizak sa kineskim muzičarima, posebno sa Nie Erom, kompozitorom Marša dobrovoljaca. On je stvorio prvu orkestarsku verziju ove pesme, koja će postati nacionalna himna NR Kine. Avšalomovo glavno delo je Veliki zid, inspirisano dirljivm pričom o Meng Ćijangnu, iz dinstije Ćin. Po okončanju građanskog rata, odlazi u Ameriku.
Volfgang Frankel (1897–1983), u Berlinu studira violinu, klavir i muzičku teoriju. Gestapo ga hapsi i odvodi u koncentracioni logor. Nekako uspeva da pobegne i dokopa se Šanghaja 1939. godine. Odmah pristupa Šanghajskom gradskom orkestru (danas Šanghajski simfonijski orkestar); a na Nacionalnom konzervatorijumu za muziku (danas Šanghajski muzički konzervatorijum), radi kao nastavnik muzike. Njegovo poznavanje istorije muzike je bilo čudesno. Prvi je u Kini uveo najmodernije elemente muzičke teorije Arnolda Šoenberga i Ernst Kurta. Puno je uticao na Ding Šandea, Sung Tonga i Ću Sisijena, koji će kasnije postati poznati kineski kompozitori. Predavanja je držao iz svoje knjige Nekonvencionalna muzika, koju je 1930. godine napisao u Nemačkoj, koju zbog jevrejskog porekla, nije mogao da objavi.
Šanghaj: „Grad poroka“, „Vavilon Istoka“, Pariz Istoka“, „Prestonica džeza Istoka“, „Grad izbeglica“, „Njujork Istoka“, „Veliki Šanghaj“!
Raskrsnica istorijskih puteva. Od malog ribarskog gradića, postaje velegrad, trgovinski centar i glavni globalni komercijalni i finansijski centar sveta. Odlikuje ga jako izraženi multikulturni i multi-nacionalni karakter. Šanghaj 1936. godine postaje jedan od najvećih gradova sveta. U njemu je pored modernih četvrti, gde se obavljala svetska trgo -vinska razmena, nalazio i „veliki svet“ kocke, opijuma, prostitucije, kriminala i zabave.
Šanghaj je bio i duboko podeljen grad grad Kineza i stranaca.
Strance su predstavljali Japanci, Britanci, Rusi, Francuzi, Jevreji sefardskih i aškenazi zajednica (Britanci, Nemci, Austrijanci, Rusi, Poljaci, Česi, itd.). Kinezi su bili podeljeni na brojna tajna društva, esnafe i udruženja, koji su nastajali na osnovu mesta rođenja i prirode posla kojim su se njihovi članovi bavili. Najmoćnije je bilo Društvo provincije Guan-dung, pa Društvo provincije Đijangsu, itd.
Šanghaj u prvoj polovini dvadesetog veka, nije bio najsrećnije mesto za život! Mada je Milutin Velimirović, ovako opisao svoj prvi susret sa njim:
„Po ulicama kipi život, na najglavnijoj „Nanking-Road“ vrvi svet kao na vašaru. Prolaze evropljani svih nacija, Kinezi, Japanci, trče rikše, jure tramvaji i automobili. Saobraćaj veći nego u Londonu! Ima nekoliko pozorišta, nekoliko bioskopa i bezbroj kineskih pozorišta ili zabavnih domova. U narodnom domu, velikoj šestospratnoj zgradi, gde se ulaz plaća vrlo malo, ima pozorište (kinesko), bioskop, cirkuske produkcije, pevanje i svakojake druge zabave. U istoj zgradi su i restorani i čajdžinice.“

Literatura

1. Shanghai Down the Centuries, Foreign Languages Press, Beijing, 2006
2. Xiong Yuezhi, Ma Xueqiang, Yan Kejia (ed), Shanghai de waiguo ren 1842–1949, hanhai guji chuban she, 2003
3. Xu Buzeng, Xunfang Youtai ren, Shanghai shehui kexue yuan chuban she, 2007
4. Pan Guang (ed.), The Yews in China, China Intercontinental Press, 2007
5. Sam Ginsbourg, My First Sixty Years in China, New World Press, Beijing, 1982
6. Nenad Djordjevic, Old Shanghai: Club &-Associations, Anshaw Books, Hong Kong, 2009
7. Milutin Velimirović, Kroz Kinu, Beograd, 1937, 155 – 181str.
8. Hrvoje Grgurić, Na Dalekom istoku, Zagreb, 1931, str 167–187
9. Jonathan Fenby, Generalissimo Chiang Kai-Shek and The China he lost, Simon&Schuster UK Ltd, 2005
10. Lin Yutang, My Country and My People, New York, 1935, str 349–421
11. Wu Liang, Old Shanghai: A Lost Age, Beijing, 2003
12. Voices from Shanghai: Jews exiles in wartime China, Edited, Translated, with an Introduction by Jrene Eber, London, 2008

ALMANAH Instituta Konfucije u Beogradu,
glavni urednik Radosav Pušić,
odgovorni urednik Chen Yudong.

Prof. dr Radosav Pušić je profesor Filološkog fakulteta UB i direktor Instituta Konfucije sa srpske strane.

1 Izrael (osnovan 1948. godine), prvi na Bliskom istoku 9. januara 1950. godine, priznaje NR Kinu. U toku rada na upostavljanju punih diplomatskih odnosa izbija rat u Koreji. SAD vrše snažan pritisak na Izrael da odustane od veza sa NR Kinom. Posle rata u Koreji, kineski ambasador u Burmi, Jao Džangming, sreće se sa izraelskim predstavnikom, ponovo postavljajući pitanje uspostavljanja punih diplomatskih odnosa. Juna iste godine, Džou Enlai u Burmi ponavlja isti zahtev Izraelu. Međutim u tom trenutku pojedini uticajni izraelski političari, posebno ambasador Izraela u SAD, Aba Eban, nisu bili za to, kako ne bi pokvarili odnose sa SAD. Kada je na Banduškoj konferenciji, na kojoj je učestvovala NR Kina, doneta deklaracija o „pravima Arapa u Palestini, i izolaciji Izraela u Aziji i Africi“, Izrael, po ubrzanom postupku, traži od NR Kine da se uspostave puni diplomatski odnosi. Međutim, između maja i septembra, NR Kina uspostavlja diplomatske odnose sa: Egiptom, Sirijom i Jemenom. Kriza oko Sueckog kanala, Izrael Kini predstavlja kao „oruđe“ u rukama ostvarenja imperijalnih ambicija SAD. Od tog trenutka pa sve do 1978, između NR Kine i Izraela dolazi do zahlađenja odnosa. Ali uprkos svemu, Izrael ne priznaje Tajvan, a NR Kinu sve vreme vidi kao jedinog predstavnika kineskog naroda. U istom periodu u Kini nije zabeležen ni jedan slučaj antisemitizma. U periodu od 1978. do 1991, dolazi do postepenog, neformalnog, približavanja dve zemlje. Posebnu zaslugu za to ima Šaul Ejsenberg (Shaul Eisenberg), Jevrejin iz Hong Konga.
Zvanično, treći pokušaj uspostavljanja diplomatskih odnosa započeo je serijom aktivnosti koje su trajale od 1986. do 1991. Konačno, 26. januara 1992. godine, us-postavnjeni su puni diplomatski odnosi NR Kine i Izraela.
2 Naime, ima istoričara koji tvrde da su Jevreji, kada je Izrael bio podeljen na dva kraljevstva, oko 721. g.p.n.e, dospeli do Kine. Drugi, da je indijska jevrejska zajednica, koja danas broji oko 5000 članova, i neguje usmenu tradiciju koja „pamti“ 2700 godina svoje istorije, kaže da je izbavljenje iz ropstva našla begom preko Avganistana i Tibeta. Oni cene da su do Indije stigli iz različitih pravaca, preko: Kine, Vijetnama, Filipina, Tajlanda, Malezije, Burme. Deo njihovih sunarodnika je 240. g.p.n.e. dospeo u kineski grad Kaifeng, provincija Henan. Ako se o ovim datumima možda i da sporiti, nesporno je da su Jevreji Putem svile, u sedmom veku, iz Persije dospeli u ondašnji glavni grad Kine, Sian. U trinaestom veku, Jevreji se pominju kao stanovnici u nekoliko kineskih gradova: Hangdžou, Guandžou, Ningbo, Jangdžou.

3 Sun Džungšan ili Sun Jatsen (1866–1925), otac kineske nacije, jasno će dovesti u vezu tešku istoriju Jevreja, modernu jevrejsku tragediju i program cionističkog pokreta. U svim tim elementima izvlači liniju koja spaja sudbinu Jevreja i Kineza. Ističe da se kineski nacionalizam rodio onog trenutka kada su Kinu počeli da komadaju stranci. Kineze, koji gube svoju domovinu, uporedio je sa Jevrejima koji su bez domovine, i zaključuje da je cionizam veli-čanstveni pokret koji treba da ljube svi kojima je demokratija u srcu. Očigledno je da su i moderni cionizam i kineski nacionalizam nastali kao reakcija na, sa jedne strane, antisemitizam u Evropi 19. i prve polovine 20. veka, a sa druge strane, komadanje Kine tokom 19. i prve polovine 20. veka, od strane zapadnih sila i Japana. Sun Džungšan jedna od najinteresantnijih ličnosti moderne kineske istorije. On 1894. godine formira tajno društvo Singdžung, prvu revolucionarnu organizaciju u modernoj Kini, čiji zadatak vidi u uništenju dinastije Ćing i osnivanju Republike Kine.
Organizuje brojne nemire i ustanke u Kini. 1905. godine pokreće Narodne novine, gde prvi put pominje čuvena tri principa: nacionalizam, demokratiju i život posvećen narodu. Podržava antikolonijalnu borbu Japana, druguje sa Mijazaki Torazoom. Tokom 1905. godine boravi u Britaniji, Belgiji, Nemačkoj i Francuskoj, promovišući ideje kineske demokratske revolucije. U Singapur odlazi 1906, da bi 1909. bio u Londonu. Iz izgnanstva se vraća u Šanghaj 25. decembra 1911. Nekoliko dana kasnije će ga predstavnici 17 kinesih provincija u Nanđingu izabrati za prvog predsednika Republike Kine; svečano je proglašen za predsednika, 1. januara 1912. Međutim, strane imperijalne sile (Britanija, Rusija, Nemačka, Francuska, Amerika) podržavaju Juen Šikaija, zapovednika vojske i moćnog činovnika u vladi zbačene dinastije Ćing. Dolazi do otvorenog sukoba, posle kojeg Sun Džungšan beži u Japan. Juen Šikai obnavlja monarhiju, ali ubrzo, 1915. godine, umire. Sun nekoliko puta dolazi u Šanghaj. 1922. godine se sreće sa predstavnikom SSSR-a Adolfom Jofeom; reorganizuje Guomindang. Na prvom nacionalnom kongresu Guomindanga 1924. godine zagovara svoja tri principa, saradnju sa sovjetskom Rusijom i KP Kine. Marta 1925. godine umire u Beiđingu.
4 Kina je bila carstvo sa mitskim osobinama u evropskoj imaginaciji. Tako je, generalno, predstavljan Daleki istok. Od Marka Pola, Kina je plenila svojom „tajanstvenom“ kulturom. Često se predstavljala kao nepoznat, daleki i tajanstven svet, potpuno različit od svega što se o „drugom“ znalo na Zapadu. To je privlačilo brojne putnike, avanturiste, „palilo“ maštu i zavodilo „zapadne“ umove. Mongolsko carstvo je spojilo Kinu sa mediteranskim putevima kojima su krenule različite komunikacije Istoka i Zapada. Sa hrišćanskim misionarima, prvenstveno jezu-itima, ponovo je aktuelizovan odnos kineskog carstva i Evrope. Na osnovu brojnih jezuitskih izveštaja, pisama, studija, usmenih saopštenja i knjiga, u Evropi 17. i 18. veka dolazi do sinofilije velikih razmera. To je navelo jednog od najvećih znalaca Kine u Evropi, Rene Etiambla, da govori o „pokineženoj Evropi“. Dovoljno je pomenuti imena: Lajbnic, Volf, Ruso i Volter, pa da se razvije široko postavljena evropska priča o Kini, koja se proteže od jezika, filozofije, nauke, politike, umetnosti, kulture svakodnevnog života, književnosti, do obrazovanja. Za ove autore, Kinu su vodili filozofi-carevi, koji su uz pomoć elitnih, učenih Kineza, visokih moralnih i intelektualnih principa, orga-nizovali državu. Poštovanje zakona, tolerancija ideja i politika Kine, Evropi su predsavljeni kao nedostižni uzor. Zanimljivo je da se u drugoj polovini 18. veka, kako slabi kinesko carstvo, odnos prema Kini radikalno menja. Od ideja progresa i modernosti, nastupa period kada tzv. sinofobi, sve više dominiraju evropskim duhovnim pro-storom. Najbolji primer je J.G.Herder i njegova knjiga Ideas for the Philosophy of History of Humanity (1787), pa Adam Smit i Marks, koji su pisali krajnje kritički i nepovoljno o Kini. Naravno, jedan od najuticajnijih filozofa svog vremena, Hegel, će u svojim Predavanjima o svetskoj filozofiji (1840), izreći reči koje će kreirati jedan od najvećih i sudbonosnih stereotipa o Kinezima i Indijcima; on će i za Kinu i Indiju reći da su „izvan svetske istorije“. A kada se u glavama vodećih umova Zapada uvrežila misao da su dve najbogatije i najzanimljivije civilizacije Istoka, van istorijskog procesa, bez evolucije i progresa, opisujući ih kao inertne, pasivne i nesposobne da se prilagode „modernosti“ Zapada, doneta je „konačna presuda“. Ovo će se tragično odraziti na sudbinu i Indije i Kine u 20. veku. Kreatori imperijalnog komadanja Istoka (u ovom slučaju, Kine), nisu se obazirali na neutemeljenost svojih stavova, duboko nepoznavanje istočnih civilizacija, već su brže-bolje pokrenuli proces, čije se posledice, čak i danas, teško mogu sagledati. Iako su uloge u 21. veku, malo drugačije podeljene, i dalje opstaju besmisleni i „opasni“ stereotipi, koji zamagljuju polje jasnog gledanja na suštinu stavri.
Tokom ovog perioda, i to nije manje važno, na tlu Kine vođen je i jedan od najkrvavijih građanskih ratova u svetskoj istoriji, poznat kao ustanak Taipinga (1850–1864), u kojem je, po slobodnoj proceni istoričara, poginulo oko 56 miliona Kineza. Uobičajene procene o broju poginulih u ustanku Taipinga se kreću od 20 do 30 miliona mrtvih. Međutim, ove procene su zasnovane na selektivno po-brojanim žrtvama, I nedovoljno pouzdanim podacima o broju stanovnika 17 kineskih provincija, u kojima je besneo rat. Verodostojni broj žrtava se, verovatno, nikada neće ustanoviti. Ostaje da svako, prema interpretaciji istorijskih događaja tokom 19. veka u Kini, ispriča „svoju priču“.
5 Zanimljivo je da se od ulaska opijuma u Kinu, 1820. godine, do 1835, zavisnost od opijuma u Kini povećala skoro 400%. Iako brojevima nikada nije verovati u pot-punosti, negde je upisan podatak da je 1830. godine već bilo 12 miliona Kineza koji su bili ovisnici o opijumu. Dinastija Đing shvata ozbiljnost situacije i opasnost koji opijum ima za carstvo, donosi odluku su da se tome suprotstavi. Upravo će ta odluka dovesti do dva Opijumska rata, koji će biti uvod u radikalne i bitne promene toka kako kineske, tako i svetske istorije.
Prvi Opijumski rat je vođen između Britanije i Kine od 1839 do 1842. godine, a drugi između Kine sa jedne, i Britanije i Francuske sa druge strane, i trajao je od 1856–1860. godine. U oba rata Kina je bila gubitnik koji je nepravednim i ponižavajućim „mirovnim“ sporazumima bila primorana da učini katastrofalne ustupke, koji su ugrozili njenu samostalnost, teritorijalni integritet i kulturni identitet. Tako je sporazumom iz 1842. godine u Nanđingu, i 1860. godine u Beiđingu, Kina morala da otvori sve značajne luke za trgovinu sa Zapadom, među kojima su najvažnije bile: Kanton, Sjamen, Ningbo i Šanghaj; da dozvoli slobodnu i legalnu trgovinu opijumom, i da prihvati okupaciju Šanghaja, da dopusti strancima kontrolu trgovinom koja se obavljala Dugom rekom (Jangcejang); da dozvoli Britancima da na sto godina okupiraju Hong Kong; da strancima garantuje, po principu eksteritorijalnosti, da neće biti procesuirani pred kineskim sudovima; da plati osam miliona taela ratnu odštetu Britaniji i Francuskoj, i da plati sav uništeni opijum.
6 Po istom principu i scenariju, odigravala se i „kineska priča“. “Globalna ekonomija“ je sredinom 19. veka, kao a i danas, bila policentrična, sa Azijom, Evropom i Amerikom, kao glavnim kontinentalnim centrima ekonomske moći. Krajem 18. veka, Kina i Evropa su, u ekonomskom smislu, bile na istom nivou. Međutim, desilo se nešto što će Kinu za neko vreme „iključiti“ iz porodice ekonomski razvijenih zemalja, i što će je učiniti lakim „plenom“ brojnih sila. To „nešto“ je osobeni „civilizacijski puls“, koji je ona sledila bez namere da se prilagodi novonastalim trendovima. Para-doksalno, to je bila njena velika slabost, ali je to, isto-vremeno, bila i njena velika snaga.

7 Zanimljivo je da će se Edvard Sason, koji je inače bio rođen u Bombaju 1856, oženiti ćerkom Gustava de Rotšilda. Po ženidbi se nastanio u Londonu.
8 Formalnim osnivačem cionističkog pokreta smatra se Teodor Hercl, koji će u Bazelu 1897. organizovati Prvi cionistički kongres, koji je okupio različite aktiviste čiji je cilj bilo stvaranje jedne međunarodne povelje, koja bi Jevrejima osigurala domovinu. Nakon Herclove smrti 1904, vođstvo pokreta prešlo je u ruke Haima Vajcmana. On je kao doseljenik živeo u Velikoj Britaniji, imao je značajnog udela u dobijanju Balfurove deklaracije, izjave iz 1917. koja je obećavala britansku podršku jevrejskoj domovini u Palestini. Republika Kina je u Ligi Naroda, 1922. godine, glasala za to da Palestina bude domovina Jevreja.
9 Januara 1940, na strani 61, American Mercury piše da su „Davidovi sinovi veoma pametni, posebno Elias, prvi Sason koji je otišao izvan Kineskog mora. Došao je ranih 1844, u jeku Opijumskog rata, koji je britanskoj trgovini dao prava da slobodno trguje u Kini opijumom iz Indije i Bliskog istoka. Prodavao je opijum za 400 000 000 kupaca. Elias je bio neverovatno uspešan…“

10 Noel S. Jakobs (1898–1977) je rođen na jugu Engleske. Odrastao je u Indiji i Hong Kongu. Služio je u hongkonškim odbrambenim snagama tokom Prvog svetskog rata. 1920. godine dolazi u Šanghaj da radi za britansko-američku kompaniju. Upoznaje rusku Jevrejku Doru Bogomolsku, ludo se zaljubljuje i prelazi u judaizam. Veoma brzo se integrisao u jevrejsku zajednicu. On će se posle rata, 1949. godine vratiti u Englesku. Penzionisan je 1956. godine.
11 Šanghajski dobrovoljački korpus je formiran 1853. godine, kao međunarodna vojna organizacija evropskih zemalja, uključujući i predstavnike Rusije, Japana i Amerike, sa ciljem da štite interese i sigurnost osoblja kompanija koje su poslovale u Šanghaju. U nemirnim vremenima građanskih ratova, sukoba širom Kine tokom 19. i prve polovine 20. veka, 2.300 vojnika, uz laku konjicu, artiljeriju i protiv-vazdušnu odbranu, čuvalo je bezbednost stranaca u Šanghaju. U njihovim redovima bilo je i nekoliko Portugalaca i Kineza. Najaktivniji su bili tokom kinesko-japanskog rata 1937. godine. Šanghajski dobrovoljački korpus su januara 1942. godine rasformirale japanske okupacione snage.

12 Glavna uloga u ovom pokolju dodeljena je najpoznatijem kumu kineskih trijada Du Juešengu, koji je bio vođa Reda blistavog žada. Kasnije će, kao nagradu za učinjeno, dobiti mesto šefa Biroa za suzbijanje trgovine opijumom. On je to iskoristio da prigrabi sav monopol na trgovinu opijumom u ovom delu Kine.
13 Sam Ginsbourg, My First Sixty Years in China, New World Press, Beijing, 1982, str 48
14 Isto, str 63
15 U njoj će služiti i čuveni Jovan Šanghajski.
16 „U društvnom životu varoši, veliku ulogu igraju sportski klubovi. Često bivaju međunarodne trke. One su interesantne i raskošne. Bogatih sportista ima vrlo mnogo. Trke su jedan od najvećih praznika. Za njih se oblače najbolja odela, banke i ostale kancelarije ne rade, po tri dana, a o rezultatima se dugo govori po salonima, kao o nekom vrlo važnom sportskom događaju.“ Videti u: Milutin Velimirović, Kroz Kinu, Beograd, 1937, str 165
17 Vođa pobune, jerusalimski muftija hadži Amin el Huseini, beži u Berlin. Za vreme Drugog svetskog rata, on osniva zloglasnu Handžar diviziju.
18 Zanimljivo je da su vodeći nacistički lideri u Nemačkoj već 1936. godine, razrađivali plan upućivanja većeg broja Jevreja iz Nemačke u Kinu. Šanghaj je pominjan kao jedno od pogodnih mesta za „rešenje jevrejskog pitanja“. Za tu ideju se posebno zalagao Herbert Hagen, šef obaveštajnog ogranka SS trupa. Izborom Ribentropa za ministra spoljnih polova Nemačke, počinje Nemačka projapanska politika. On tesno sarađuje sa nemačkim vojnim atašeom u Berlinu Ošimom Hirošijem. Posle Hitlerovog priznanja fašističke tvorevine Mandžuko, februara 1938. godine, iako Nemačka otvoreno pokazuje da odustaje od svojih prokineskih veza (ne treba zaboraviti da su najbliži savetnici Čang Kaišeka bili iz Nemačke), sve do sredine 1941. godine Nemačka održava veze za Čang Kaišekom. Gestapo je imao razrađen plan da veći deo Jevreja iz Nemačke prebaci u Kinu. Jula 1939. godine nemački trgovački brodovi su bili spremni da počnu sa prebacivanjem putnika „u jednom pravcu“, „putnika bez viza“. Tako se u listu The China Press od 28. juna 1939. godine, na strani dva, pojavljuje tekst koji kaže da je u Šanghajsku luku stigao brod sa 339 putnika, mada policijski izvori govore da je iskrcano 459 putnika. Nemačka je, na insistiranje Japana, oktobra 1941. godine zaustavila realizaciju plana preseljenja Jevreja u Kinu. To je imalo tragične posledice za veliki broj Jevreja.

19 Legendarna su imena kineskog konzula He Fengšana i japanskog konzula Ćiune Sugihare, koji su izdavanjem viza, u periodu od 1938. do 1940. godine, spsili živote hiljade Jevreja.
20 Sam Ginsbourg, My First Sixty Years in China, New World Press, Beijing, 1982, str.118
21 Videti u: Xu Buzeng, Xunfang Youtai ren, Shanghai shehui kexue yuan chuban she,2007

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License