David Albahari Nase Stare Uspomene

David Albahari - Naše stare uspomene
Pre nekog vremena, na malom izletu grupe naših ljudi, slušao sam jednog doseljenika u Kanadu koji ima zavidan višedecenijski emigrantski staž. S jedne strane, oči su mu se punile suzama dok je pričao o „voljenoj Srbiji”, dok u isto vreme, s druge strane, nije prestajao da sipa drvlje i kamenje na Srbiju koja, očigledno, nikako ne uspeva da dosegne idealizovanu sliku koju on ima o svojoj „jedinoj domovini”. Ništa mu nije valjalo u Srbiji, ni onoj iz prošlosti (skorašnje i davnašnje), ni onoj današnjoj, a izgleda da ga ni buduća („evropska”) Srbija nije baš radovala. Onda ga je neko upitao zašto je napustio našu zemlju i on je rekao da mu nije bilo dozvoljeno da izražava svoja verska osećanja. Usledio je niz njegovih tvrdnji o tome kako u „komunističkoj Srbiji” nije smelo da se odlazi u crkvu, slave verski praznici i živi u skladu sa zahtevima pravoslavlja. Govorio je uzbuđeno, zaneto, povremeno udarajući pesnicom o sto da bi još više naglasio svoje reči. Dugo je trajalo njegovo slovo i niko ga nije prekidao sve dok sam nije zaćutao. Onda su se ljudi razišli i, budući da niko nije ništa prokomentarisao nisam ni ja ništa rekao. A hteo sam da ga pitam da li je siguran da je živeo u istoj Srbiji kao i ja, jer su se naše uspomene toliko razlikovale kao da smo živeli na različitim planetama.
Naime, hteo sam da mu kažem da, iako sam rastao u jevrejskoj porodici, pamtim mnoge stvari koje su u direktnoj suprotnosti sa njegovom pričom. Imam, na primer, fotografije iz pedesetih godina prošlog veka na kojima se vidimo moja sestra i ja, sa zvončićima i grančicama, u povorci dece koja kruže oko crkve na Vrbicu.
Hteo sam, takođe, da mu kažem da se sećam brojnih slava naših porodičnih prijatelja u raznim mestima u Srbiji, posebno zbog toga što smo, kao deca, dobijali veće porcije žita koje je imalo čaroban, rajski ukus.
I hteo sam da mu kažem da su u stanovima mnogih naših prijatelja slobodno visile ikone i gorela kandila, i da sam u njima često viđao sveštena lica.
I hteo sam da mu ispričam kako smo se u Zemunu, dok smo bili mali, za vreme Uskrsa nadmetali u tucanju raznobojnim jajima. Ljuske od jaja su mogle posvuda da se vide i kvrckale su pod nogama dok smo trčali gore-dole po stepeništu.
Dobro pamtim da smo odlazili na Božićne praznike prvo kod prijatelja katoličke vere, potom kod prijatelja pravoslavaca. Niko ih nije sprečavao da obeleže svoj najveći praznik.
I kasnije, kada sam već bio u gimnaziji, znam da su mnogi od mojih školskih drugova i drugarica odlazili u crkvu na krštenje.
Ukratko, hteo sam da mu kažem da je, sudeći prema mojim uspomenama iz onih vremena, svako ko je hteo da bude vernik mogao to da bude. Čini se, rekao bih mu, da su pogrešnu sliku o tom vremenu kasnije uglavnom stvorili oni koji tada jednostavno nisu hteli da budu vernici. Kada su se vremena promenila, i oni su požurili da se promene, a za to je bilo neophodno promeniti celu sliku o prošlosti, odnosno stvoriti što strašniju sliku o pedesetim i šezdesetim godinama. Tako smo svi mi koji smo preživeli ta vremena dovedeni u nekakvo shizofreno stanje, razapeti između svojih sećanja o tom dobu i slikama i tumačenjima koja nam se sada nameću kao jedino istinita.
Pretpostavljam da bi mi onaj stari emigrant zamerio da branim komunizam. Nije tačno, ne branim ga (i znam da crkvi nije bilo lako u tom sistemu). Jedino što me zanima je istina, a ona je verovatno kombinacija svih naših različitih sećanja i opredeljenja. Istorijski gledano, živeli smo u „strašnom” političkom sistemu zvanom komunizam. Pojedinačno gledano, na ljudskom planu, sasvim je svejedno gde smo živeli jer ljudske tragedije, bola, bede i nesreće ima u svakom društvenom sistemu. SAD, ako ne grešim, od svih zemalja na svetu imaju najveći broj ljudi u zatvoru, ali i dalje nam se nameće tvrdnja o tome da su SAD najviše dostignuće demokratije, svetionik za sva vremena. S druge strane, neko se uvek trudi da ugasi ili izbriše iz sećanja i ono malo svetlosti koja je treperila i još uvek treperi u Srbiji. To sam hteo da kažem našem ogorčenom emigrantu. Poštujem njegove suze, jer nije lako živeti u tuđini, ali suze ponekad samo smetaju da se bolje i tačnije vidi.
David Albahari
Politika, objavljeno: 28/07/2009
http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/Nashe-stare-uspomene.lt.html

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License