Dasa Drndic

Saša Šimpraga

Daša Drndić:
Treba mijenjati temelje ovoga što živimo

Daša Drndić
Roman “Sonnenschein”, na engleski preveden kao “Trieste”, dobio je 2013. prvu nagradu bri-tanskog lista “The Independent” za najbolju beletrističku knjigu živućeg autora koja nije na-pisana na engleskom jeziku. Tim povodom raz-govaramo s književnicom Dašom Drndić.
Kako kažete u svom romanu, povijest je “utva-ra stvarnosti”. Nakon tuđmanizma, s kojim tada oživljenim fašizmima prešutno živimo i danas?
Ne bih rekla da su fašizmi devedesetih danas oživljeni, oni nisu ni umrli. Još uvijek se u Hrvatskoj vode frapantno apsurdne kvazilingvi-stičke, a zapravo političke polemike oko jezika i pravopisa, još uvijek Thompson arlauče a mase skaču, još uvijek Crkva zabada nos tamo gdje joj nije mjesto, još uvijek ruže hrvatske cvatu, da ne nabrajam više. Mnogo toga u vezi s fašizmom jasno je svakom iole trezvenom umu, ali s obzirom na to da ja nisam neki autoritet, evo, osvrnimo sa na ono što kaže Umberto Eco, jer to što kaže Umberto Eco, rečeno je jezikom razum-ljivim i osnovnoškolcu.

20. stoljeće je mrtvo

U knjižici “Cinque scritti morali” (Bompiani, 1997), u eseju “Vječni fašizam”, Eco sastavlja popis tipičnih obilježja onoga što naziva “Ur-fa-šizmom” ili “vječnim fašizmom” te kao obi-lježja fašizma navodi, pazite sad: kult tradicije (Kara-marko), odbacivanje modernizma, kult akcije radi akcije (“Akcija je lijepa sama po sebi, i zato je treba sprovesti bez ikakvog razmišljanja. Razmišljanje je oblik kastracije…, stoga, kultura je sumnjiva u onoj mjeri u kojoj biva poistovje-ćena s kritičkim stavovima” – evo vam aktualne priče o ićim mićim Ahmićima), neprihvaćanje kritike (“za Ur-fašizam neslaganje je izdaja” – pogledajte ostrašćene retrogradne komentare na portalima), strah od drukčijeg (“Ur-fašizam je rasistički po definiciji” – Ruža Tomašić, Zdravko Mamić, ćirilica), opsjednutost zavjerom, po mogućnosti i međunarodnom, ksenofobiju, nepo-stojanje borbe za život nego prije svega “života za borbu” (pacifizam je stoga šurovanje s neprijateljem, život je neprestani rat), “narodni elitizam”, kult heroizma koji je usko povezan s kultom smrti, prezir prema ženama i netolerantna osuda drukčijih seksualnih navika, od celibata do homoseksualnosti, “kvalitativni populizam” (po-jedinci nemaju prava, dok je “narod” zamišljen kao kvaliteta, kao monolitni entitet koji izražava “zajedničku volju” – opet Karamarko), i novogo-vor. Eco zna da ne otkriva toplu vodu, pa zaključuje: “Ova obilježja se ne daju sistema-tizirati: mnoga od njih uzajamno su proturječna i svojstvena nekim drugim oblicima despotizma i fanatizma. Međutim, samo jedno od njih sasvim je dovoljno da se fašistička maglina zgusne.” E, sad. U vašem pitanju ključna je riječ “prešutno”. To prešućivanje, ta pozamašna šutnja, to šaputanje i u krajnjoj liniji sljepilo, ono je što hrani elemente fašizma. Na globalnoj razini, recimo, od Vukovara preko Sarajeva do Srebre-nice – inercija međunarodnih centara moći, i u našoj navodno maloj svakodnevici.
Svaki kulturni moment ovisi o onom društve-nom. Kako biste u tom smislu okarakterizirali književnu, ali i općenito kulturnu produkciju u Hrvatskoj?
Negdje sam već rekla: kulturna produkcija u Hrvatskoj sasvim pristojno slijedi svjetske tren-dove. To, kakvi su svjetski trendovi, druga je priča. Mislim da se svijet, sveukupno, urušava. Pa tako u crnu rupu za sobom odvlači i kulturu. Gertrude Stein još je 1933. u svojoj knjižici o Picassu (koju hrvatski mediji prilično bedasto tek sada promoviraju kao nekakav support također diskutabilnoj izložbi Picassovih radova), za dvadeseto stoljeće rekla: “Dvadeseto stoljeće u sebi sadrži mnogo manje razboritosti od devet-naestog stoljeća, ali razboritost ne donosi i sjaj. … I to je dvadeseto stoljeće, vrijeme kad sve puca, vrijeme u kojem se sve uništava, sve osamljuje, ono je velebnije od vremena u kojem sve slijedi svoj tok. Znači, dvadeseto stoljeće veličanstveno je vrijeme, ne razumno doba u znanstvenom smislu, nego veličanstveno. Fenomeni prirode sjajniji su od prirodnih dnevnih pojava, to svakako, znači, dvadeseto stoljeće sjaj-no je… Kako je dvadeseto stoljeće stoljeće koje zemlju vidi onako kako je još nitko vidio nije, zemlja poprima sjaj koji dotada nikada nije imala i, kako u dvadesetom stoljeću sve sebe uništava a ništa se ne nastavlja, dvadeseto stoljeće posjeduje sjaj koji pripada samo njemu, svoj vlastiti sjaj.”
Dvadeseto stoljeće je mrtvo. Od Drugoga svjetskog rata nadalje, počelo se samouništavati. Sad živimo na njegovim ostacima, glođemo njegove kosti. Ovo danas, na svim razinama, jadna je, simplificirana verzija civilizacije. Mož-da se ipak treba osvrnuti, pogledati kako je i što je bilo. I od toga ponešto naučiti.

I gradovi gube fizionomiju

Na koji način riješiti problem položaja autora u Hrvatskoj, gdje se honorar recimo za roman, u boljem slučaju, kreće u visini jedne malo bolje plaće i gdje mnoga istaknuta književna imena, koja znatno doprinose hrvatskoj kulturi, žive od crkavice?
To mi se čini najmanjim problemom danas. On je samo isprdak onih krucijalnih – društvenih, političkih, ekonomskih gadarija koje nas guše. Danas sve više ljudi u svijetu živi od crkavice, odnosno i ne živi.
Kroz vaše knjige i život provlače se mnogi gradovi. Koji biste izdvojili i zašto?
Uhvatili ste me u prilično pesimističnoj fazi. Iz uskokutnog, objektiv kroz koji promatram svijet sve se više pretvara u širokokutni. Pa me tako partikularni interesi, male zanimacije, zamaja-vanja zapravo, iritiraju. Mislim da je došlo vrijeme za radikalnije korake. Zvuči tragiko-mično, pa i patetično, znam, ali treba mijenjati temelje ovoga što živimo. Ekologija, zdrava hrana, zaštita životinja, plinovi, prirodni resursi, zagađenja, sve su to piccolezze, posljedice nakrivo nasađene i u krajnjoj instanci bolesne stvarnosti. A gradovi, i gradovi gube fizionomiju. Rastaču se i postaju jedni drugima nalik.
Pišete li neku novu knjigu i o čemu će biti?
Ne pišem. Razmišljam. I nerviram se. Zbog toga što sam nemoćna. U ovoj i ovakvoj sa-dašnjosti i pisanje mi se čini besmislenim. Ako ponovno krenem, vjerojatno ću opet pisati o ludnici našeg doba, o njegovim akterima i njegovim žrtvama.
Koga biste izdvojili od spisatelja ili spisateljica mlađe generacije?
I na to sam pitanje više puta sasvim pristojno i iskreno odgovorila i izdvojila, čak nedavno, poje-dine pisce i spisateljice. Ali, u kontekstu ovoga što sam maloprije rekla, ne vidim da je to od nekog značaja. Trebalo bi obrazovati ljude. Tako da im riječ počinje nešto značiti, tako da im otvara nove putove, tako da ih probudi. Ali teško je obrazovati ljude ako su gladni, ako su jadni. A kad je obespravljen, čovjek postaje ljut, jako ljut, jer drugo mu ne preostaje, i tada krenu nove opasnosti (fašizmi). Ovako, mi pišemo, mi nešto pokušavamo objasniti, a ispada da je to samo (kakofona) muzika za prljave i gluhe uši.

Novosti

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License