Da Li Se Postkomunisticka Evropa Suocava

Dr Efraim Zuroff
Da li se postkomunistička Evropa suočava s nasleđem Holokausta?
Vrlo je jasno da zemlje istočne Evrope u vreme komunizma, bilo da su bile pod dominacijom Sovjetskog Saveza ili ne, nisu imale slobodu ili mogućnost da na ispravan i pošten način uzmu u razmatranje događaje iz Holokausta. Sve odluke, pa i po pitanjima vezanim za Holokaust, donosile su isključivo komunističke političke vlasti.
Ako pogledamo istorijsku pozadinu i načinu na koji se Holokaust odigrao u istočnoj Evropi, vidimo da se u nekim aspektima značajno razlikovao od Holokausta koji se dešavao u ostalom delu Evrope. Nažalost, istorijskaje činjenica daje u svim zemljama, ili okupiranim od nacista ili onim koje su bile saveznice sa nacistima, bilo kolaboranata koji su sarađivali sa nacistima u programu istrebljenja evropskog Jevrejstva. Govorimo o zemljama kao što su Francuska, Holandija, Belgija, Grčka, Norveška, itd. sa izuzetkom neutralnih Svajcarske, Irske, Turske, Švedske, Portugalije i Španije. Svakako da su se i neutralne zemlje tokom Holokausta suočavale sa nekim pitanjima. Uglavnom su to bila pitanja prihvatanja izbeglica međutim, pitanja sa kojima su se suočile države pod okupacijom bila su mnogo ozbiljnija, životna pitanja. Dakle, u svakoj pojedinoj zemlji bilo okupiranom ili saveznikom nacističke Nemačke, postojalo je lokalno stanovništvo koje je sarađivalo u izvršenju konačnog rešenja. Međutim, razlika u pogledu saradnje sa nacistima u mnogim istočnoevropskim zemljama i drugde je ta da se kolaboracija u zapadnoj, severnoj, srednjoj Evropi završavala na železničkim stanicama. Objasniću podrobnije šta pod tim podrazumevam. Primer je recimo francuska policija. Francuska je imala nekoliko sabirnih centara i jedan centralni tranzitni logor gde su sakupljeni svi Jevreji pre nego što su ih deportovali na Istok. Znači, francuska policija je imala ulogu da sakupi Jevreje i stavi ih u vozove. Iako se ovo dešavalo pod nacističkom okupacijom i uz aktivno učešće nacističkih oficira, francuska policija je imala aktivnu ulogu u sprovođenju ovih operacija. Isto je bilo u Holandiji, Belgiji, Grčkoj, Norveškoj. Drugim recima lokalni saradnici su aktivno učestvovali u prikupljanju Jevreja u sabirne logore. Prethodno su doneti diskriminatorski zakoni protiv jevrejskog stanovništva, a zatim sakupljanje i ukrcavanje u vozove, odnosno u brodove u slučaju Norveške, radi njihovog slanja u logore smrti u Poljskoj. I tu se saradnja završava. Lokalni pomagači nisu ubijali Jevreje. Olakšali su postupak ubijanja Jevreja, ali ih nisu sami ubijali.

Situacija u istočnoj Evropi je bila bitno drugačija. U mnogim istočnoevropskim zemljama lokalno stanovništvo koje je sarađivalo sa nacistima aktivno je učestvovalo i u ubijanju Jevreja. Ovo se posebno odnosi na baltičke zemlje kao što su Litvanija, Letonija, Estonija, zatim na bivšu Jugoslaviju, posebno Hrvatsku, zatim Ukrajinu, Belorusiju, deo Rusije. Izneću neke statističke podatke, kako bih pojasnio. U Litvaniji je živelo 220.000 Jevreja. U ovoj zemlji masovno ubijanje Jevreja počelo je i pre nacističke okupacije. Naime, kada je sovjetska vojska 22. juna 1941. počela da se povlači iz te zemlje, na najmanje 40 mesta u Litvaniji lokalno stanovništvo je počelo da ubija svoje jevrejske sugrađane. Dolazak nacističkih trupa u Litvaniju, koji se dogodio samo nekoliko dana posle povlačenja sovjetske vojske, bio je propraćen ogromnim pogromima koje je lokalno litvansko stanovništvo sprovelo nad Jevrejima i ubijene su hiljade njih. Moram da vam dam jedan primer, jer mislim da objašnjava pozadinu ovakvog nivoa kolaboracije sa nacistima. Dana 25. juna 1941. nešto više od 50 jevrejskih muškaraca je odvedeno od strane članova litvanskog odbora za građansku samozaštitu u jednu veliku garažu, Litukis garažu u Kaunasu (Kovnu). Pred tom garažom se okupilo mnogo naroda, muškaraca, žena i dece, da gledaju. Jevrejski muškarci su ubijani na dva načina - ili prebijani na smrt metalnim šipkama ili tako što bi im ubacili crevo u grlo, a zatim pustili vodu kroz crevo, dok im stomaci nisu pukli. Ubijani su jedan po jedan, dok je okupljeno stanovništvo aplaudiralo od zadovoljstva i bilo u frenetičnom raspoloženju. Kada su konačno ubili i poslednju žrtvu nekoje izvukao harmoniku i zasvirao litvansku nacionalnu himnu, a svi su prihvatili i zapevali. Kao prvo, kako znamo za ovu priču? Znamo jer je fotograf Vermahta koji je pratio nacističke trupe Čuo neku gužvu koja je dolazila iz garaže i otišao da vidi šta se događa. Snimio je fotografije o događaju. Ove fotografije se mogu videti u Jad Vašemu i u mnogim muzejima Holokausta i spadaju među najčuvenije fotografije o Holokaustu. On nije znao šta ti ljudi pevaju, pitao ih je i oni su mu odgovorili da pevaju litvansku nacionalnu himnu. Pitanje je zašto su u ovoj situaciji ljudi pevali nacionalnu himnu? Da lije patriotski čin ubiti pedeset Jevreja na način na koji je to urađeno, uz pevanje himne? Ovaj primer pokazuje ideologiju i prirodu saradnje sa nacistima u istočnoj Evropi. Za razliku od nacističkog antisemitizma koji je bio zasnovan na rasističkoj ideologiji, ideologija koja je pokretala učešće istočnoevropejaca u masovnim ubistvima nije bila zasnovana na rasizmu po sebi, već na vekovnom antisemitizmu koji je počivao na religioznim, ekonomskim, nacionalističkim, etničkim i političkim razlozima. Politički oportunizam je još jedan od razloga. Na primer, baltičke države su bile nezavisne u međuratnom periodu, dok ih 1940. nije okupirala Rusija. One su dolaskom nacista očekivale da će im nezavisnost biti vraćena i naravno nema boljeg načina da pomognu naciste od ubijanja Jevreja, koji su im već neprijatelji iz svih onih gore navedenih razloga, religijskih, ekonomskih, nacionalističkih, etničkih. Naravno sve se ovo dešava u okolnostima koje su stvorili nacisti, jer da nacisti nisu došli ovi ljudi ne bi uradili to što jesu, ali jednom kada su nacisti došli našli su mnogo spremnosti od strane lokalnih kolaboranata u primeni svoje ideologije. Kao rezultat, u Litvaniji je na primer, od 220.000 litvanskih Jevreja koji su živeli pre nacističke okupacije 212.000 ubijeno, u mnogo slučajeva od strane lokalaca. Ne znamo tačno koliko ih je ubijeno od lokalaca, možda više, možda manje od polovine, ali je njihova uloga u masovnom ubijanju bila ključni element u činjenici daje 96,4 % Jevreja Litvanije ubijeno za vreme Holokausta. U Letoniji je ubijeno 95,4 % Jevreja, u Estoniji je ostalo samo nekoliko Jevreja do dolaska nacista, tako da govorimo da je preko 99 % estonskih Jevreja ubijeno. Sva ta ubijanja su započeli pripadnici odbora za zaštitu, meštani, van organa reda i bezbednosti, a kada su nacisti došli i preuzeli vlast onda su uključiti i te organe bezbednosti u masovna ubijanja. Među ovim policijskim organima bezbednosti koje su koristili nacisti u sprovođenju konačnog rešenja bili su i neki od najozoglašenijih odreda smrti koji su delovali za vreme Drugog svetskog rata. Evo nekoliko primera. Postojala je u Letoniji jedinica Arajz komando, nazvana po njihovom komandantu Viktoru Arajzu, koja je ubila, po nekim nalazima, do 30.000 Jevreja. Kasnije je poslata u Belorusiju, u Minsk, i nastavila sa ubijanjima. U Litvaniji su bile dve ubilačke jedinice; jedna se zvala Ipatinga buris, specijalna jedinica koja je od 1939. do 1944. ubila 70.000 Jevreja i 30.000 nejevreja u mestu Ponar ili Panerija i postojao je 12. bataljon, litvanski pomoćni policijski bataljon, koji je u Kaunasu pobio veliki broj Jevreja pre nego što su otišli u Belorusiju gde su pobili između 19.000 i 50.000 Jevreja. Sumiraću situaciju na Baltiku za koji su vezana 3 različita fenomena. Prvi je veliki obim saradnje lokalnog stanovništva i učestvovanje u ubijanjima, i ta saradnja se ne odnosi samo na lokalne kriminalce i huligane već na sve slojeve društva, počev od inteligencije, preko srednje klase, posebno u Litvaniji gde je živelo više Jevreja nego u ostale dve zemlje. Drugo, lokalne policijske snage ove tri zemlje ne samo da su učestvovale u ubijanjima svog stanovništva već su ih nacisti slali i u druge zemlje da nastave sa ubijanjima. Pomenuo sam 12. litvanski pomoćni policijski bataljon, koji je bio poslat u Belorusiju, gde se procenjuje da su ubili od 19.000 do 50.000 Jevreja, bliže ovoj drugoj cifri. To je bio pokretni odred smrti koji je bio zadužen za istrebljivanje jevrejskog stanovništva. Jedan od šokantnih dokumenata predstavljen na suđenju u Nirnbergu bilo je pismo koje je poslao nemački upravnik u Belorusiji svom nadređenom, nakon stoje 12. litvanski pomoćni bataljon došao u grad Sluc gde je, zajedno sa nemačkom jedinicom, izvršio stravičan masakr. Na kraju pisma ovaj Nemac moli svog nadređenog da ovu jedinicu više ne dovodi na tu teritoriju, jer su napravili takav nered da će nakon ovoga biti teško kontrolisati oblast. Litvanska bezbednosna policija je bila poslata u Poljsku, neki pripadnici ove policije su bili stražari u koncentracionim logorima. U Letoniji, već pomenuta, Arajs komanda koja je bila poslata u Belorusiju. Takođe i 36. estonski bezbednosnipolicijski odred, koji je bio poslat u Belorusiju, gde su 7. avgusta 1942. pobili Jevreje u mestu Novogrudo. Treća činjenica je da su nacisti deportovali evropske Jevreje u ove baltičke države da bi ih tamo ubili. Kao primer, francuski Jevreji poslati su u Litvaniju, austrijski i nemački Jevreji su poslati u Letoniju, češki, austrijski, nemački i mađarski Jevreji su poslati u Estoniju. Znači sva ova tri elementa su bila ispunjena u sve tri baltičke države, što ih stavlja na vrh po pitanju saradnje sa nacistima. Ovaj tip saradnje u nešto manjoj meri je takođe postojao u Ukrajini, Belorusiji. Dakle, imamo aktivno učešće lokalaca, posebno lokalne sigurnosne policije u prikupljanju kao i masovnom ubijanju. U zemljama kao što su Mađarska i Rumunija i vlasti su, posebno u slučaju Rumunije, bile uključene u masovna ubijanja Jevreja. pa iako iz Rumunije nije bilo deportacija u logore smrti, stotine hiljada rumunskih Jevreja je poslato na Istočni front u Transmistriju, gde su ubijeni ne od metka već od stravično teških uslova koji su postojali u toj oblasti. U Mađarskoj su bila ubijanja kao npr. zloglasna racija, a zatim i pitanje radnih odreda, gde su ljudi umirali na prinudnom radu. Po pitanju deportacije u Aušvic, mađarski žandari su koristili zapadnoevropski model. Naime, stavljaljali su ljude u vozove, da bi bili ubijeni na drugom mestu. Situaciju sam detaljno opisao kako bi se videla kvalitativna i kvantitativna razlika u kolaboraciji istočne Evrope sa nacistima, u odnosu na ostatak Evrope. Nećemo kompletirati listu ukoliko ne budemo govorili i o bivšoj Jugoslaviji. Svi znate šta se desilo u NDH, gde je politika vlade bila da se uklone sve manjine. Osnovani su koncentracioni logori, ubijene su stotine hiljada Srba i 40.000 Jevreja koji su živeli u tadašnjoj Hrvatskoj (koja se ne poklapa sa današnjim granicama, već je obuhvatala i teritorije kao Srem, delove Bosne i Hercegovine). Od tog broja, 20.000 Jevreja su ubile ustaše u Hrvatskoj, bez nemačkog uplitanja, prvenstveno u Jasenovcu, ali ne samo tamo. Još 10.000 Jevreja je, po zapadnoevropskom modelu, deportovano u Aušvic i 10.000 je preživelo. U Srbiji je postojala određena saradnja sa Gestapoom u Beogradu. Čuli ste za Petera Egnera, koji je radio u Gestapou u Beogradu i bio je uključen u odvođenje Jevreja koji su ubijeni na Sajmištu, logoru koji nije bio na teritoriji Srbije već NDH. Diskusija koja se vodi u postkomunističkim zemljama mora početi od istorijskih činjenica i od realnosti da je postojala razvijena saradnja sa nacistima i da se aktivno učestvovalo u ubijanjima.

Sledeće o čemu ćemo govoriti je period života u komunizmu. Komunistička propaganda je upravljala temom Holokausta. Drugim recima komunisti su koristili temu Drugog svetskog rata i Holokausta u svoje ideološko-propagandne svrhe. Nešto od onog što je napisano i rečeno je bilo tačno, ali često tumačeno na način koji je koristio komunistima, koji su određivali šta će biti napisano u udžbenicima, kakvi spomenici će se podići, koji natpisi će se postaviti na spomenicima, ceo pristup ovoj temi. Svaka osoba koja je živela u ovim zemljama trebalo je da ima dozu skepticizma u pogledu informacija koje je dobijala o Drugom svetskom ratu. Daću vam neke primere. Npr. pitanje komemoracija. Čuvena je priča o Babi Yaru, jednoj jaruzi pored Kijeva gde je, 1941. uoči Jom kipura, za jedan dan, ubijeno preko 33.000 kijevskih Jevreja. Godinama na tom mestu nije bilo nikakvog spomenika, ničega što bi podsetilo na ovaj događaj - jedno od najvećih masovnih ubistava tokom Holokausta. Ukrajina je bila deo Sovjetskog Saveza. Vlasti u Kijevu su želele da naprave fudbalski stadion na mestu Babi Yara i tada je ruski pesnik Jevgenije Jevtušenko. koji nije Jevrejin, napisao svoju čuvenu pesmu Babi Yar. To je zaustavilo planove za izgradnju fudbalskog stadiona i umesto toga je napravljen mali spomenik na mestu pokolja. Zanimljivo je ono što je napisano na tom prvom spomeniku podignutom u Babi Yaru. Pisalo je nešto poput „Posvećeno žrtvama fašizma". Na taj način se prikrivaju identiteti dve vrlo važne grupe: identitet žrtava i identitet ubica. Drugim recima, žrtva fašizma može da bude svako, to nema nikakve veze sa etnicitelom, religijom i u stvari prikriva činjenicu da su Jevreji bili primarne žrtve nacista. Takođe se prikriva činjenica da su medu ubicama bili lokalni pomagači - Ukrajinci i to je tipično za komunizam u pogledu komemoracija i tretiranja Holokausta. Godine 1985. dok je Sovjetski Savez još postojao, posetio sam Litvaniju i Letoniju i posetio mesta masovnih ubistava u Rigi (Rumbula šuma), Vilni (Ponar) i spomenike koji su tamo postavljeni i koji pominju žrtve fašizma, znači ne identifikuju ni žrtve ni ubice. Znači, nisu identifikovani Jevreji kao žrtve niti lokalno stanovništvo kao ubice. Koga su komunističke vlasti želele da identifikuju kao ubice? To su oni lokalni kolaboracionisti koji su posle rata pobegli na Zapad i našli utočište u SAD, Kanadi, Australiji. Velikoj Britaniji. Sve ovo je bio deo komunističke propagande, koja govori kako su komunisti veliki borci protiv fašizma, kako su pobedili naciste, a nažalost njihovi saveznici su omogućili lokalnim kolaborantima da nađu utočište na zapadu. Sovjeti su nakon rata učinili napor da pronađu lokalne kolaborante uključene u masovna ubistva i da ih vrate u države porekla, kako bi im se tamo sudilo. Suđeno je velikom broju ubica. vrlo često ne zbog ubijanja Jevreja za vreme Holokausta, već iz političkih razloga i zločina protiv komunizma. Jednom kada su ta suđenja završena, komunisti su prestali da govore o lokalnim saradnicima u cilju izgradnje nacionalne harmonije među zemljama članicama zajedničke države. Jedini ljudi o kojima se govorilo su bile lokalne ubice koje su uspele da pobegnu na Zapad. Stoga, imajući u vidu ove okolnosti, ljudi koji su živeli u komunističkim zemljama morali su reagovati sa određenom dozom skepticizma u odnosu na knjige koje su pisane, i uopšte na sve u vezi sa ovom temom, jer je prezentacija bila obojena komunističkom ideologijom.

Naravno, 1991. se sve menja. Ove zemlje, nakon pada komunizma, dobijaju mogućnost da se na pošten način suoče sa svojom prošlošću, uzimajući u obzir šest vrlo važnih praktičnih pitanja vezanih za Holokaust. Prvo pitanje je priznanje krivice. Naime, ove zemlje su morale priznati daje njihovo lokalno stanovništvo bilo medu onima koji su izvršili Holokaust. Drugo pitanje je komemoracija žrtvama. Drugim recima, sećati se onih ljudi koji su ubijeni za vreme ovih događaja u Drugom svetskom ratu. Treće pitanje je krivično gonjenje počinilaca koji su još na slobodi. Neki od njih su živeli u tim zemljama, a mnogi u drugim prekomorskim zemljama. Cetrtvo je prikupljanje dokumentacije u cilju istraživanja i pisanja istorije, jer morali ste razumeti daje trebalo sve već napisane istorijske knjige ponovo napisati po padu komunizma. Peto je pitanje obrazovanja. Naime, trebalo je odbaciti sve dotad napisane udžbenike i ponovo ih napisati, bazirane na istini. Šesto je pitanje restitucije, odnosno povraćaja imovine. Ovo je komplikovano pitanje, jer pored imovine otete za vreme nacističkog perioda javlja se i pitanje imovine oduzete za vreme komunizma, što u Istočnoj Evropi dodatno komplikuje restituciju.

Kada ocenjujemo proteklih 18 godina u rešavanju tih pitanja imamo vrlo interesantnu polaznu tačku. Ne znam koliko od vas zna za knjigu Protokoli sionskih mudraca. Ta knjiga je falsifikat. Ona govori o navodnom sastanku jevrejskih vođa i njihovim diskusijama o tome kako upravljati svetom. Ovu knjigu je napisala ruska tajna policija na početku XX veka, koristeći se i kopirajući razne izvore, uključujući i Monteskjea. Spominjem to jer u ovom delu sveta postoji mnogo ljudi koji veruju da su Protokoli tačni. Drugim recima, mnogi ljudi su verovali da ako zemlje postkomunističke Evrope žele da ispune glavne ciljeve za pristup NATO-u i Evropskoj Uniji moraće da poprave svoje odnose sa Jevrejima tako da put do Brisela ili Vašingtona vodi preko Jerusalima. Svako realan shvata daje ovo čista fantazija. Možda bismo voleli daje to tačno, ali nije. Činjenica je da su mnogi istočnoevropski lideri smatrali da je apsolutno važno za njihove nove države da poprave odnose sa Jevrejima ukoliko žele da postignu svoje dugoročne političke ciljeve. Bilo im je jasno da nema saradnje sa Izraelom bez „rešavanja" pitanja vezanih za Holokaust.

Ako pogledate listu ovih šest praktičnih pitanja koja sam vam predstavio, jasno je da su neka pitanja lakša za rešavanje od drugih. Npr. ne mislim da je tako teško napraviti komemoraciju žrtvama Holokausta. Pitanje je šta će biti rečeno na komemoraciji, drugim recima da li će se reći da se sećamo jevrejskih žrtava Holokausta koje su ubijene od strane nacista i našeg lokalnog stanovništva, ili će se reći da su ti strašni Nemci i Austrijanci došli u našu zemlju i pobili Jevreje. Reći ću Vam interesantnu priču. Jad Vašem je u proteklih nekoliko godina organizovao veoma veliki broj dvonedeljnih ili tronedeljnih kurseva o tome kako podučavati Holokaust, predviđenih za nastavnike iz Istočne Evrope. Često su me zvali da budem predavač i kada sam govorio o ovih šest pitanja pitao sam ih koji bi zadatak po njihovom mišljenju bilo najteže ispuniti. 90 % ljudi je dalo odgovor da je zadatak broj 1 - priznavanje krivice, najteže ispuniti. Ironija je da su sve te zemlje već ispunile prvi zadatak, naime priznale krivicu. Zašto? Jer u osnovi, to je izjava političkog vode. Obično se daje u Izraelu, u Jad Vašemu, ne u svojoj zemlji, i kasnije se zaboravi kao stoje običaj sa svim izjavama političara. Mnogi od istočnoevropskih političara su jako želeli da posete Izrael. Izraelska vlada im je dala do znanja da ukoliko dođu u posetu, da se očekuje od njih izvinjenje i priznavanje krivice njihovog naroda u ubijanjima tokom Holokausta. Leh Valensa, a situacija se u Poljskoj razlikovala od situacije u drugim zemljama, jer nacisti nisu uključili Poljake u svoje ubilačke operacije, ali uprkos tome veliki broj Poljaka je učestvovao u ubijanju Jevreja. dakle, Leh Valensa se u Knesetu izvinio za sve ono stoje učinjeno prema Jevrejima. Međutim, kod kuće su ga strašno kritikovali zbog te izjave. Isto se desilo i sa predsednikom Litvanije Algirdasom Brazauskasom i premijerom Litvanije Adolfusom Slezceviciusem i mnogim drugim liderima. Daću vam primer ..rupe" između objave o priznanju i primene. Nikada neću zaboraviti, godine 1995. je Brazauskas došao u Izrael i izgovorio u Knesetu dirljiv govor u kome je priznao ulogu Litvanaca u ubijanjima i tražeći oproštaj, rekao da će sve učiniti da bi priveli nacističke zločince kazni, ali naravno, skoro ništa nije proizašlo iz toga.
U zaključku bih naveo da su dva ključna pitanja, kada je reč o komemoracijama. Prvo je sadržina komemoracije, da li će biti rečena istina ili gomila laži. Da li će se reći kako su strašni Nemci i Austrijanci došli sa strane i ubili Jevreje, pustiti nekoliko suza, i da to bude njen sadržaj. Drugo pitanje je dan sećanja na Holokaust. Ovo je vrlo interesantno pitanje, jer se namera državevidi iz izbora datuma obeležavanja sećanja na Holokaust. Da li će država odabrati datum koji je u vezi sa događajima u toj zemlji i ulogom lokalnog stanovništva u zločinima protiv Jevreja. Npr. Litvanci su odabrali 23. septembar, kada je geto u Vilni bio evakuisan, a Jevreji iz geta poslati u razne koncentracione logore po Nemačkoj. Ali na taj dan Litvanci nisu bili uključeni u masovna ubijanja Jevreja, niti u evakuaciju geta koju su sproveli Nemci, nacisti. Drugim recima, mnogo bolji memorijalni datum u Litvaniji bi bio 28. oktobar kada su Litvanci ubili 10.000 Jevreja u IX okrugu, u Kaunasu. Estonija je izabrala 27. januar, dan evakuacije Aušvica, koji je i Međunarodni dan sećanja na Holokaust, ali nijedan Estonac nije deportovan u Aušvic, tako da ovaj datum nije povezan sa Estonijom. To je upravo ono što su Estonci i želeli, jer je prilikom ispitivanja javnog mnjenja u vezi određivanja datuma sećanja, 93 % stanovništva bilo protiv obeležavanja dana sećanja. Mađarska je izabrala 16. april, kao dan kada je započeo proces getoizacije koji su upravo Mađari sproveli, što ima smisla. Ovde su želeli da odrede 22. april, kada je izvršen proboj Jasenovca. I to ima direktne veze sa događajima iz Šoe. Nekada se bira datum koji ima veze, ali se učini na takav način da se umanji značaj Holokausta kao npr. u Letoniji, gde je izabran 4. juli. Toga dana su stotine Jevreja zatvorene u Sinagogu u Rigi koja je zapaljena, a istovremeno su bacane granate te su svi ljudi koji su bili zatvoreni u sinagogi pobijeni. Ali 4. jula nema škole i obrazovni proces ne može da teče, tako daje trebalo izabrati neki drugi datum kao npr. 30. novembar ili 7. decembar kada je 30.000 Jevreja u šumi Rumbula ubijeno od strane Letonaca.

Iz: Seminar o Holokaustu – Zbornik radova, Novi Sad, 20-22. I 2009, Izdavač: Jevrejska opština Novi sad, Urednik. Dr Ana Frenkel, Saradnik: Gordana Todorić, ISBN 978-86-912225-2-9

seminarnovisad.jpg Dr Efraim Zuroff Život i delo Simona Vizentala - u čast stogodišnjice rođenja (31. decembar 1908)

seminarnovisad.jpg Dr Efraim Zuroff Radionica

seminarnovisad.jpg Dr Efraim Zuroff Da li se postkomunistička Evropa suočava s nasleđem Holokausta?

seminarnovisad.jpg Dr Efraim Zuroff Aktuelni uspesi i neuspesi u privodjenju pravdi nacističkih ratnih zločinaca

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License