Citat Nedelje

16
"Ljubav je jaka kao smrt." - Pjesma nad pjesmama

15
" Vracao sam se kuci u kojoj nisam bio pozeljan. Sisao sam sa saonica, uzeo svoj kofer i rekao glasom koji je cak i meni zvucao izmijenjen: 'Molim Vas, reb Naftali, oprostite mi. Zao mi je.'
Ocekivao sam da ce saonice odmah krenuti u smjeru kupatila, posto smo se zadrzali u oluji, medjutim, one su jos stajale. Naftali mi je rekao: 'Ako zelite, mozete nam se vratiti.'
A ja sam shvatio pravo znacenje njegovih rijeci: Vrata pokajanja su uvijek otvorena."

Isaac Bashevis Singer: Ucitelj u selu (Sabrana djela: Strasti)

14
Sobičak slobode
“Atelje sam dobio posle ravno trideset godina, i to na takozvanom Starom sajmištu koje je za vreme Drugog svetskog rata bilo nemački koncentracioni logor.
Poneki put, dok u ateljeu preko radija slušam tihu muziku, čini mi se kao da mi u pohode dolaze i učtivo pozdravljaju nesretne duše pobijenih logoraša.”
Raša Todosijević

http://www.politika.rs/rubrike/Kulturni-dodatak/Sobichak-slobode.lt.html

13
stara židovska poslovica:
„Pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio: neka ti ne iščeznu iz srca ni jednog dana tvog života“ Naprotiv, pouči o njima svoju djecu i djecu njihove djece .“

12
Tražim mirno mesto na ovom svetu
Tomislav Osmanli i Intervju Politici
izvod:
Gde su koreni vašeg zanimanja za stradanje Davidovih potomaka na ovim balkanskim prostorima?
U osnovi – u jednoj staroj priči moga oca koju sam ispripovedao u formi novele „Slika teta Rašele” o devojci, kućnoj pomoćnici u domu mojih predaka u Bitolju. Ta devojka, iako skrivena, u noći 11. marta 1943.odlučuje da se pridruži dugim umuklim kolonama svojih sunarodnika koje je fašistička policija odvodila pred oborenim očima neusnulog grada, na zborišta bez povratka. Kao što je poznato, skoro svi makedonski Jevreji, njih sedam hiljada, bili su poslati u logor Treblinka gde su do jednog pobijeni. Dakle,i ta devojka izočeve priče koja se starala o kući i učestvovala u staranju i nad njime. Da bi ironija bila veća,nikada nisam saznao puni identitet te prilježne devojke. Imam dve njene fotografije iz zajedničkih fotosa porodice mogadede, predratnog knjižarskog trgovca i posednika „Povlašćene knjižare Dijamandija Đorđa Osmanlijevića” u centru Bitolja. Uzalud sam se dopisivao sa veteranima iz Muzeja holokausta u Vašingtonu. Tako, po svoj prilici,nikadaneću saznati prezime svoje junakinje što je, možda, čini više književnim, fikcionalnim,ali i nezaboravljenim stvarnim likom.

11
Isak Samokovlija ćerkama:
Dvije stvari koje nam je uvijek govorio bilo je kako moramo dobro učiti, te voljeti sve ljude bez obzira na vjeru. Meni je u životu vodilja često bila poruka koju mi je napisao u spomenaru a govori o njegovom shvatanju života. Napisao mi je:
"Šta da ti napišem u tvoju knjigu uspomena? Da si moja radost, to znaš. Uči i sabiri znanje što više možeš jer u znanju je mudrost. Čitaj dobre knjige pa ćeš upoznati život i ljude. Voli prirodu, uživaj u zlatnoružičastim zalascima sunca, tu ćeš imati mnogo lijepih časova. I voli ljude, ne gledajući njihov imovinski status, njihovo obrazovanje, njihovu religiju i nacionalnost. Ima toliko dobrih ljudi. I ostani moja radost. Tata. "

10
Poslednje obraćanje Radomira Konstantinovića srpskoj javnosti, 1997. na promociji knjige Bore Ćosića.
"Divno je, i tužno je, i strašno je što se sada ti i ja srećemo posle šest godina neviđenja, šest godina tvoga, ali i moga stranstvovanja, šest godina nacionalističko-rasističkog divljanja ovom zemljom. Divno je, i tužno je, i strašno je, dakle, što se srećemo ovde u ulici Jevrejskoj. Ovde je moja zemlja koju da napustim nikad neću, moja zemlja, Papo Haim, Darvaš Šandor, Kapelan Jakov, sedeo je sa mnom u klupi u III razredu gimnazije, Koen Hajm, nosio naočare sa zlatnim okvirom, Holender Josif, Rubenović Jakov, Džeki, debeli Džeki, dozvoljavao je da ga tapšemo po trbuhu i smejao se u to vreme i sav se tresao, i to je bio veličanstven prizor. I Baruh Isak, Imeju Hashajin, Pinto Isak, Sabo Josif, Tuvi Solomon, Hiršl Martin i najzad Albahari Avram. Njih trinaestorica pobijenih trinaestogodišnjaka, a bilo nas je u razredu ako se ne varam trideset dvoje. Nisu ova deca bila, ona JESU između ostalog i zato što ja jesam, ja sam sad sva ta deca. Tvoj tekst o Dekartovoj smrti koji pisao si u Berlinu, a koji pročitao sam jedne noći u mojoj opusteloj kući u ogromnom uzbuđenju, za mene jeste pre i posle svega ruka prijateljstva pružena preko provalije od šest godina, koje godine strahote i poniženja bile su za mene šest vekova. Posle svega što se ovde dogodilo i pred onim što će, bojim se, tek da nam se dogodi, imperativ prijateljstva jeste jedini naš kategorički imperativ. Deco moja, dajte ruke, držaćemo se za ruke protiv ovoga zla. Nismo sami, mi smo zajedno, Papo Haim, Darvaš Šandor, Kapelan Jakov, Koen Haim, Holender Josif, Rubenović Jakov, Baruh Isak, Imeju Hashajin, Pinto Isak, Sabo Josif, Tuvi Solomon, Hiršl Martin, Albahari Avram, Bora Ćosić, Rade Konstantinović."
Radomir Konstantinovic, Srpski filozof i pisac, rođen 1928. u Subotici.

9
אם כל היערות ייעלמו, לאדם ישאר רק עץ אילן היוחסין שלו לבכות עליו… אלברט איינשטיין
If all the forests will disappear, man will be left with only his family tree to weep on. Albert Ainstein

8
Ž. P. Sartr (Jean-Paul Sartre) i njgova knjiga "Reflections sur la question juive" (Razmišljanja o jevrejskom pitanju). On tu knjigu završava čuvenim rečima:
"Nijedan Francuz neće biti slobodan dotle dok Jevreji ne uživaju u potpunosti njihova prava. Nijedan Francuz neće biti bezbedan dok se ijedan Jevrejin, u Francuskoj ili drugde u svetu, boji za sopstveni život".
"Pas un Francais ne sera libre tant que les Juifs ne jouiront pas de la plenitude de leurs droits. Pas un Francais ne sera en securite tant qu'un Juif, en France et dans le monde entier, pourra craindre pour sa vie."

7
Možemo da otvaramo vrata Srbiji
"Po statističkom popisu ima 1158 Jevreja, ja mislim da nas ima 1300 do 1400, ljudi koji se deklarišu kao Jevreji, ili žive po jevrejskim običajima. A imamo oko tri hiljade pripadnika zajednice (ostali su druge veroispovest, pravoslavci i drugi, supružnici, rođaci). Živimo kao i ostali građani Srbije. Ne bi Zajednica mogla da funkcioniše bez pomoći jevrejskih organizacija u svetu. Tačno je da imamo određeni uticaj u svetu i da smo u mogućnosti da državi Srbiji otvorimo neka vrata i razgovore na uticajnim mestima u svetu. Ali je tačno da se Srbija ne to ne oslanja, sem u retkim prilikama."
Aleksandar Nećak Vlada Srbije između Jevreja i Nedića

6
"Rat je poceo 6. aprila, a stradanja odmah posle toga. Vec 30.maja beogradski Jevreji morali su prijaviti svu svoju imovinu, a 12. decembra objavljen je
POZIV:
Svi Jevreji imaju se javiti 12.12. u 8 sati. Svaki moze poneti jedan pribor za jelo, pokrivac i jelo za jedan dan. Kod prijavljivanja ima da se predaju kljucevi od stana i podruma privezani sa jednom kartom sa napisom svog imena i ulice stanovanja.
Pocetkom 1942. godine svi beogradski Jevreji, njih oko 10.000, bili su mrtvi. I moja baka, braca Marko i Isak koji su imali 3 godine, i cela porodica. Spasli su se neki koji su uspeli da pobegnu, uglavnom u Partizane, i oni drugi koji su branili zemlju u Jugoslovenskoj vojsci.
Skoro pet godina proveli su u logoru ili sumi. I dok su drugi srecno dolazili kuci, njih nije imao ko da doceka. Porodice pobijene, njihovih domova nema. Sada tu zive neki nepoznati ljudi. Nestale svu sve uspomene, slike, pisma, knjige. Ceo jedan zivot nestao je bez traga.
"Postoji samo jedan nacin da prezivis. Zaborav. Zaboravi da si pre ovog rata postojao, i pokusaj da krenes iz pocetka."
Tako smo rodjeni mi, posleratna deca, deca bez striceva i tetki, bez baka i deka, pa cak i bez uspomena. Niko nije hteo da govori o zivotu pre rata. A imanja? Ona su nacionalizovana. A novac? Ostao u nekim bankama. A papiri? Ne postoje. I to nije sve. Cak i ratnu odstetu, koju su licno isplacivali zrtvama rata, niko nije dobio. Potrosila Drzava.
A na televiziji neki ljudi, ciji su ocevi donosili zakone po kojima Jevreji ne mogu u bioskop, niti u setnju kod prijatelja, satima pricaju o nepravdi koja im je ucinjena."
http://www.e-novine.com/comments/intervju/intervju-drustvo/27754-Vlada-Srbije-izmeu-Jevreja-Nedia.html

5
EN VINYENDO EL IJO A ENBEZAR AVLAR LE ENBEZASH A AVLAR EN LASHON DE EL PADRE VAHÉN LASHON AKODESH … NO VOS HARAGANEESH DE ENBEZAR VUESTROS IJOS EL LASHON DE EL REYNADO KE MORASH EN EL KE TODO TYENPO KE ESTAMOS EN GALUD ES MENESTER A LA PERSONA KE ENBEZE LASHON DE EL REYNADO KE MORA EN EL.
Jozef Mair Sason i Yishak Behor Amarachi en Musar Askel, Salonika, 1848/49

4
Sloboda nije u tome da smete činiti sve što vam padne na pamet, već da ne morate da činite ništa što nećete. Eva Ras

3
„…Trčim, tako, jedan dan u školu, kad kod Doma armije vidim svog rabina. Stoji sa biskupom i mitropolitom. Pričaju. Potrčim do rabina poljubim ruku, a on je trgne i povuče me za uho, rekavši na španskom; "Azinuću!!” (magarčiću)!!” Eto takav je bio duh Sarajeva! I kako ga sad vratiti?! …”
Vidi ceo tekst: KORIJENI U KORDOBI, SUDBINA U BOSNI Tragom poznatih prezimena, ALBAHARI, Jevrejski glas, Sarajevo, maj 2001 (Uz dopuštenje autora)

2
"Što god je neko dodirnuo, treba da to ponese sa sobom. Ako zaboravi, valja ga potsjetiti. Ne radi se tu o ponosu na svoje porijeklo, koji je uvijek pomalo sumljiv. Radi se o tome da se ništa preživljeno ne poriče. Vrijednost je čovjeka u tome da nosi u sebi sve što je doživio i što doživljava. Tu spadaju zemlje u kojima je živio, jezici koje je naučio, ljudi čije je glasove slušao. Tu spada i njegovo porijeklo, ako može o njemu nešto saznati."
Elijas Kaneti: Igra očiju

1
Simon Vizental u razgovoru:
„Ti si religiozan. Veruješ u Boga i život posle smrti. Ja takođe verujem. Kada dođemo na onaj svet i sretnemo milione Jevreja koji su ubijeni u logorima i oni nas pitaju: „Šta ste radili i uradili?“, biće mnogo odgovora. Ti ćeš reći: „Bio sam zlatar“. Neko drugi će reći: „Švercovao sam kafu i američke cigarete“. Neko treći će reći: „Zidao sam zgrade“, ali ja ću reći: „Nisam vas zaboravio.“

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License