Citajuci Luisa

Ivan Ninić

Čitajući Luisa

"Bacićemo ih u more" - Abder Rahman Azam, generalni sekretar Arapske lige, 1948.

U martu 2002. godine, u Izraelu je održan simpozijum na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu povodom 86. rodjendana Bernarda Luisa (Bernard Lewis), istaknutog britanskog istoričara Bliskog istoka, profesora emeritusa Univerziteta u Prinstonu.

Luis je napisao dvadesetak knjiga o islamu i Bliskom istoku, a njegovo poslednje delo "What Went Wrong?" razmatra razloge sukoba islama sa Zapadom. Knjiga je napisana pre jedanaestog septembra, ali iskusni Luis, ne samo da je osetio uzžasni potencijal mržnje i očaja u samoubilačkim akcijama asasina, već i mogući kolaps bliskoistočnog regiona i celokupne naše civilizacije. Izmedju ostalih knjiga, on je napisao i jednu pod naslovom "Asasini" - radikalne sekte u islamu. Ovaj pisac dobro poznaje veličanstvenost islamske kulture, ali i tamnu stranu muslimanske duše i njeno destruktivno dejstvo.

Krajem prošlog veka, 1997. godine, engleska Izdavačka kuća Orion angažovala je 24 naučnika i pisaca da iznesu svoje predskazanje Trećeg mileniuma iz oblasti za koju su stručni. Bernard Luis je napisao esej o budućnosti Bliskog istoka (The future of The Middle East). U svom tekstu on je rekapitulirao istoriju Bliskog istoka iz doba Napoleonovog pohoda na Svetu zemlju i Egipat, pobede admirala Nelsona i sumraka francuskog ekspedicionog korpusa. Taj sukob velikih sila trajao je do kraja hladnog rata, kada se verovalo da će njihov uticaj na području Bliskog istoka opsati, što će omogućiti razvoj istinske demokratije u tom području.

Mislilo se da je ono što su začeli Napoleon i Nelson, završili Gorbačov i Buš otac. Medjutim, pravac političkog kretanja u tom delu sveta dobio je potpuno drugi tok. Sadam Husein, pogresno procenjujući istorijska kretanja, verujući da je sudbinski potomak Navukodonosora, smatrao je da je došlo vreme regionalnih moćnika. Isto tako, Homeini, u susednom Iranu, grmeo je proročkom snagom u ime šiitske islamske šizme, stvarajući u svojoj zemlji rasadnik fundamentalističkih tendencija. S jedne strane tiranski režimi, s druge - ekstremne struje, doprineli su uništavanju tanane demokratske opozicije u zemljama Bliskog i Srednjeg istoka, gde demokratija zvuči nedelotvorno i neubedljivo. Ona je u neravnopravnom polozaju u odnosu na fundamentalizam i budućnost joj je nesigurna. U tom regionu je Turska najbolji primer borbe izmedju demokratskih i islamističkih namera. S druge strane, diktatorski režimi se lakše nose sa dogmatskim tendencijama. Režim Sadama Huseina je efikasniji od svih libanskih vlada. I Izrael, jedna od retkih demokratskih zemalja na Bliskom istoku, bori se sa religioznim dogmama u sopstvenim redovima.

Demokratija, kao izraz parlamentarne politike ravnopravnih rivala, delotvorna je u engleskoj sredini, ali neefikasna u azijskim bespućima. Palestinske vodje ne veruju u demokratske metode. Ni kao sredstvo borbe u sopstvenoj sredini, niti kao način suprotstavljanja Izraelu. Palestinci ne uče svoju decu da se naviknu na svog suseda, već da je sused okupator. Literatura o Izraelu i Jevrejima na arapskom jeziku je pretežno antisemitska i puna mržnje, pisana vokabularom iz doba Trećeg Rajha. Palestinci su u više mahova u istoriji izabrali pogresnog partnera i metod: u Drugom svetskom ratu su bili na strani Sila osovina, u hladnom ratu uz Sovjete, u Zalivskom ratu su se privoleli Sadamu Huseinu. Nakon rata sa Irakom, Zapad, pre svega Sjedinjene Američke Države, ostao je jedini spoljni arbitar i Palestinci, na čelu sa PLO, ostali su usamljeni. Ta okolnost, ne promena krajnjeg cilja Palestinaca, dovela je do pregovora u Oslu. Oni su želeli da iz ruina svojih propalih nada izvuku prednost. Sedam godina izraelski i palestinski pregovarači planiraju nešto što je ranije bilo nezamislivo: stvaranje dve ravnopravne države na prostoru iz doba Mandata. Tamo nije bilo jevrejske države dva milenija, a palestinske nikada. Zato bi pogrešno bilo gledati unazad, planirajući budućnost. Dok se pregovori vode izmedju dva buduća suseda, punih sumnje i nepoverenja jedni u druge, na širem prostoru tog regiona, u Iranu i Iraku se vodi propagandni rat protiv Izraela i pregovora, stvara se oružje za masovno uništenje, koje preti Izraelu, Palestincima i Jordanu.

Veruje se da će u nekom budućem vremenu izraelsko-arapski konflikt biti rešavan, ne medju demokratskim i fundametalističko-despotskim partnerima, već medju narodima koji žele da žive u miru i saradnji. Takvih tendencija ima i danas, ali one su slabe i ne uspevaju da prevladaju svojom tolerantnošću destruktivne težnje druge strane.

Malo je poznato da su države Bliskog i Srednjeg istoka, pa i Severne Afrike, u stvari veštačke tvorevine kolonijalnih sila prosloga veka. Države, kao na primer Libija, nikada nisu postojale u istoriji. Libija je stvorena od egipatske Kirenaike i Tripolitanije, koja se graniči sa Tunisom. Bliski istok je rezultat borbe potomaka Napoleona i Nelsona, koji su štafetnu palicu ustupili američkim i sovjetskim gospodarima sveta. Ovaj prostor je u velikoj meri rezulat nagrade pukovnika Lorensa Arapima zbog ustanka u pustinji protiv turskog carstva. Kao i Balkan, i ovo je deo jednog heterogenog organizma koji je efikasno funkcionisao nekoliko vekova.

Luis ne veruje da se male rasparčane zemlje mogu nositi sa pretećim opasnostima fundamentalizma, despotije i diktatura. On misli da mir u regionu treba da počiva na ravnoteži tradicionalnih regionalnih sila: Turske, Irana, Iraka i Egipta.

Medjutim, na mapi Bliskog istoka upisana je nova sila, mala po prostoru, ali moćna po svom ekonomskom i vojnom potencijalu: Izrael. Tri žarišta demoktarskih tendencija postoje na tom prostoru: Turska, Izrael i ženska populacija.

Ženski pokret je velika nada Bernarda Luisa. Žene su većina stanovništva u mnogim bliskoistočnim zemljama. Sve manje trpe torturu muškog dela društva i svakako će doprineti da se izmeni njegova socijalna struktura.

Turska ima savršenu opciju da poveže Evropu sa Azijom. Sličnu ulogu mogao bi da ima Izrael u odnosu na Ameriku. Ako se moderni Bliski istok ne uklopi u demokratske tendencije, njihove vodje će umesto u London, Pariz i Vašington, odlaziti u Peking, Moskvu i Bagdad na konsultacije.

Da bi nova mapa Bliskog istoka sa Izraelom opstala, svet će morati da se potrudi da izmeni režime u pojedinim državama tog regiona. Luis danas dozvoljava mogućnost da demokratija nije najadekvatniji oblik vladavine za svaku formu državnosti. Ona je opasan lek: ako se uzima u većim količinama može da ubije pacijenta. I despotizam je raznovrstan. Režim u Iraku je tiranski, ali, s druge strane, ta zemlja ima još uvek jedan od najkvalitetnijih intelektualnih potencijala. Post-sadamski režim ne mora da bude obavezno demokratski, u zapadnom smislu reči, ali postoji mogućnost zamene despota za apsolutističkog vladara, prijateljskog tiranina, kako kaže Luis. Tiranina koji će umeti da saradjuje sa svetom.

I tako, političko šarenilo na bliskoistočnoj mapi daje nadu za medjusobnu kooperaciju. Postojaće režimi naklonjeni Americi i Zapadu uopšte i države koje neće voditi takvu politiku, ali će narodi tih zemalja najčešće u Zapadu videti svoje oslobodioce. Ali, postojaće i sistemi koji će se u potpunosti uklopiti u zapadnu civilizaciju, kao Turska i Izrael.

Luis veruje da će žarište opasnosti na Bliskom istoku nestati padom režima Sadama Huseina. Shodno tome, doslo bi i do kolapsa teokratskog Irana. Tada Palestinci ne bi imali uporišta van svog prostora i jedini spas za opstanak bi videli u istinskoj saradnji sa Izraelom.

Za političku stabilnost na Bliskom istoku važno je da Izrael shvati da je njegova istorijska nužnost u inkorporaciji sa okolnim zemljama. Izrael, Palestina i Jordan imaju mnogo razloga da nadju formu čvršće političke i privredne saradnje i povezanosti, uz istovremeno čuvanje svoje kulturne i verske samostalnosti. Ako su kolonizatori vekovima mogli da kroje i stvaraju države, došlo je vreme kada bi to mogle da urade države po volji sopstvenog naroda.

U tom slučaju, gnoma na početku ovog teksta bila bi zastarela floskula, stavljena ad acta.

Republika, 2002.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License