Ciji Je Pisac Danilo Kis

Aleksandar Hemon

ČIJI JE PISAC DANILO KIŠ?

Kad god predajem ono što se u Americi beslovesno zove “kreativno pisanje”, gonim svoje studente da bjesomučno čitaju, jer vjerujem da dobar pisac uči od drugih pisaca, čitanjem. I jedan od pisaca kojeg neizbježno moraju čitati je Danilo Kiš. Mislim da nisam davao ni jedan kurs a da priča “Enciklopedija mrtvih” nije bila dio lektire. Čitali smo i "Grobnicu za Borisa Davidoviča", kao i "Baštu, pepeo". A nekoliko puta su mladi pisci na mojim časovima morali da tabire “Savete mladom piscu.” Mnoge od mojih studenata Kiš zbunjuje: virtuoznost njegovih formalnih poduhvata sukobljava se sa navikama pokupljenim isčitavanjem savremenog američkog “realizma”; ukorijenjenost Kišovih narativa u istočno-evropskom historijskom iskustvu predstavlja problem za često neupućene američke studente; borhesovska tradicija kojoj Kiš toliko duguje strana je mladim čitaocima naviklim na tekstove organizovane oko psihologije likova. Pa ipak, mnogi studenti prepoznaju univerzalnu jedinstvenost detalja jednog života u “Enciklopediji mrtvih,” ili mesijanski intenzitet oca u "Bašti, pepelu", i stoga ću Kiša predavati kad god budem imao priliku za to.Što znači da ću se ponovo morati suočavati sa pitanjem koje su mi, na ovaj ili onaj način, postavili mnogi studenti: čiji je pisac Danilo Kiš? Kojoj kulturi pripada? Moji studenti su istrenirani da identitet prepoznaju kao nešto što je stvoreno kulturom, što je samo američka, moderna varijacija na koncept nacionalnog identiteta, navodno ostvarivog samo u nacionalnoj kulturi. Pitanje mi predstavlja problem, jer nisam u stanju na njega odgovoriti a da se kao pile u kučine ne upetljam u protofastičke rečenice u kojim figurišu termini kao “miješani brak”. Djelo Danila Kiša je, jednostavno, isuviše komplikovano da bi se moglo svesti na nivo primitivne retorike nacionalnih identifikacija. Svaka identifikacija Kiša kao predstavnika bilo koje nacije, narušavala bi njegovu književnu etiku, iskazanu u savjetima mladom piscu, među kojima možemo naći i “Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!”, ili “Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.” Povrh toga, Kiš pripada transnacionalnoj porodici pisaca kao što su Franz Kafka, Jorge Luis Borges i Bruno Schulz, a za njegov identitet je mnogo važnija činjenica da je njegovo historijsko iskustvo uključivalo kako Kolimu, tako i Aushwitz. Kiš se, tako, ne može bez ostatka uklopiti ni u jedan nacionalni kanon. Nacionalni kanoni vole čistoću, a suština Kišovog djela je u “ostacima.” Štaviše, tragedija mnogih njegovih junaka je upravo u tome da su se našli na udaru kao ostaci raznovrsnih historijskih projekata. Nacionalni kanon kao konceptualna kategorija nerazdvojiv je od nacije, a nacija se neizbježno zasniva na isključivanju onih koji joj ne pripadaju, pri čemu se vrijednost pojedinca ili pisca u nacionalnom sistemu vrijednosti mjeri udaljenošću od zamišljene nacionalne suštine, od centra nacionalnog sopstva. Nacija, koncept koji je teško zamisliti bez centra i periferije, pretpostavlja jasne kulturne i geografske granice između nas i njih, a oni koji se nalaze na ničijoj teritoriji između nas i njih moraju se odlučiti ili biti eliminisani. Oni koji se usuđuju da pripadaju više nego jednoj naciji – ili odbijaju da prihvate nacionalni identitet kao jedini ili primarni – kulturna su i biološka kopilad, jer naciji se pripada bez ostatka. To vrijedi za pisce više nego za bilo koju drugu kategoriju društva (osim, možda, vojske) – pisci koji ne govore u ime svog naroda jezikom svog naroda, izdajnici su, ili su u najmanju ruku nelegitimni, pa treba da šute. Nacionalistički koncept kulture pretpostavlja da svaka književnost neizbježno izražava neko nacionalno biće – ili je potpuno besmislena, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što, navodno, književnost jednog naroda može zaista da postoji samo unutar svog nacionalnog jezika. Otud je nacionalni kanon samo izbor najčistijih izraza tog nacionalnog bića, ma kako to biće komplikovano bilo. Nacionalni kanon priča naciji priču o njoj samoj, te je tako obavezna lektira u procesu nacionalne identifikacije, jedna od operacija neophodnih za konstrukciju nacionalnog identiteta. Povrh toga, stvaranje nacionalnog kanona ima logistički aspekt: neko treba da izabere i napiše spisak od kojeg se nacionalni kanon sastoji. Taj posao obavljaju nacionalne kulturne elite, okupljene u kulturnim institucijama nacionalne države – Akademije znanosti/nauke i um(j)etnosti, kad ne pišu memorandume, slave nacionalno naslijeđe. A da bi se ušlo u tu elitnu grupu, moraju se ispuniti izvjesni uslovi – stariji muškarci, dokazane patriote iz etnički definisanih porodica imaju prednost. Kiš je svojim djelom i likom neprekidno dovodio u pitanje protofastički provincijalizam južno-slavenskih akade-mika i nacionalista, provincijalizam koji je početkom devedesetih metastazirao u genocidni fašizam. Tokom rata, više nego jednom sam se pitao šta bi Kiš rekao na ono što se dešava, koji bi bio njegov savjet mladom piscu. Ponovo sam ga iščitavao, ovaj put na engleskom, i u dijalogu s njim sam formulisao svoju poziciju, svoju književnu etiku, svoju političku estetiku. Prepoznao sam srodnost u našoj etničkoj nečistoći – sa stanovišta nacionalnih kultura, i ja sam komplikovani kopilan, što je titula koju s ponosom nosim.

Danilo Kiš
U februaru, Danilu Kišu bi bilo sedamdeset godina. Bio bi stariji, zasigurno mudriji, i ja bih ga stalno gnjavio za savjete. Naravno, nisam jedini koji u Kišu vidi učitelja – čitava generacija mlađih pisaca na prostoru bivše Jugoslavije je u Kišu imala uzor čija je moralnost osvijetlila mrak nacionalnih kultura. Pa ipak, kad me neko danas pita čiji pisac je Kiš, jedini legitiman, smislen odgovor je moj.
Sarajevske Sveske br. 8, 2005.

Aleksandar Hemon je rođen u Sarajevu, 1964. godine. Početak rata u Bosni i Hercegovini ga je zatekao u Sjedinjenim Američkim Državama. Objavio je Pitanje Bruna, Čovjek bez prošlosti. Prvu priču na engleskom jeziku - The Sorge Spy Ring napisao je 1995. Iako su njegovi najpoznatiji radovi pisani na engleskom, Hemon piše i za magazin BH Dani, u kome ima svoju kolumnu Hemonwood. Dobitnik je prestižne američke MacArthur Fellowship nagrade (2004).
Aleksandar Hemon živi u Chicagu.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License