Borges Bijeli Zidov

Arnoldo Liberman
Borges, bijeli Židov
Nikakvo beščašće, nikakva nesreća, nijedan nas diktator ne može osiromašiti
Borges, El tiempo circular
Lako je shvatiti da će se u ovom posebnom broju1 posvećenom Jorge Luisu Borgesu opisati sva njegova lica, premda ni sam autor Izmišljaja (Ficciones) ne bi mogao ustvrditi koje je njegovo pravo lice, ako ono uopće postoji. U svojoj kitnjastoj i darežljivoj kozmogoniji Borges se prikazivao kao Kreolac, Anglosaksonac, Šveđanin, witmanijanac, servantist, kabalist, kum; i kao sve naslutljivo i zamišljivo što jedno višeoblično lice poput njegovog može poprimiti. Zato sam za ovaj rad izabrao njegovo lice bijelog Židova (Weisse Jude), jedno od toliko mogućih i možda jedno od njemu najdražih.
U njegovim nezamjenljivim tekstovima Židovi čine bitnu i raznobojnu temu u njegovim traganjima, i Borges od prve do posljednje stranice, koliko u prozi toliko i u poeziji nikada nije odustao od te opcije koje se drži s upornošću i veseljem zaljubljenika. Ponekad već 1934. godine je govorio da bi njegov najdraži san bio da otkrije židovsku krv u svom arterijskom sustavu. Radi toga se smatrao što se isto dogodilo i Ernestu Sabatu počasnim Židovom, Židovom honoris causa. Kada su se u Buenos Airesu, poslije državnog udara generala Uriburua2, dogodile prve antisemitske demonstracije, Borges je rekao ove odvažne riječi, koje još i danas imaju svoju punu vrijednost: "Postoje neki koji vide u Židovu problem. Ja, naprotiv, vidim u njemu rješenje". Kada ga je antisemitski časopis Crisol3 potkazao kao čovjeka "židovskog porijekla koje zlorado prikriva", Borges je odgovorio: "Tko se ponekad nije poigrao s predcima, s predhistorijom svojega mesa i krvi? Ja to često činim, i nikada mi nije bilo krivo da se zamišljam kao Židov". U jednoj od svojih "izraelskih" poema (posvećeneoj državi Israel) piše: "Tko će mi reći jesi li u izgubljenom/ Labirintu stoljetnih rijekaf moje krvi, o Izraele?
Kada bi mu neki članak to predbacio, tada bi Borges uzvratio: "Učio sam njemački zahvaljujući Židovu Heineu i bio sam prvi koji je prevodio njemačke ekspresioniste, među kojima su većina bili Židovi; čitanje romana Golem, Gustava Meyrincka4, dovelo me je u doticaj s Gershomom Scholemom5 i kabalom; bio sam intimni prijatelj s Albertom Gerchunofom i Cansinos Assensom, govorio sam o Martinu Buberu i pjevao sam o Baruhu Spinozi i uvijek sam mislio da smo svi mi manje ili više Grci ili Židovi". I kada bi mu novinar dopustio, on bi se vraćao na onu svoju definiciju Židova, koja je tako humoristički izvirala iz njegova jedinstvena genija i koju je uvijek ponavljao: "Što je Židov? Židov može biti visok, nizak, spljoštenog nosa, nosat, crvenokos, crnpurast, simpatičan, antipatičan, griješnik, bezgriješnik, velikih ušiju, malih ušiju: jedino je što ga izdvaja je to da ne zna hebrejski".
Nema dugo da sam se vratio iz Berlina, iz te silne metropole gdje se susreće najdinamičnija i najkreativnija europska suvremena kultura. Razlozi mog puta bile su prije svega dvije izložbe: prva, koja je svjedočila o svestranom židovskom životu (Judische Lebenswelten) i druga, koja je činila isto to s protagonistima " degenerirane umjetnosti" (Entartete Kunst), to jest sa onim židovskim i nežidovskim umjetnicima koje je progonio nacizam, one koje je osobno Hitler proglasio upravo tako: predstavnicima "degenerirane umjetnosti". Obje su izazvale moju duboku znatiželju i, moram to reći prije nego nastavim s razvojem teme koju obrađujem, da su obilno opravdale ona očekivanja koja sebi utvara jedan Židov prilikom posjete Berlinu, a to je produljenu potresenost, unutrašnji i bolni pentagram višestrukih osjećaja i, povrh svega, mogućnost čudne zadovoljštine ponosno prihvaćene.
Zašto donosim na početku ovih komentara takve osjećaje? Jer ću pisati o Borgesu Židovu. Možda zato što je Don Jorge morao biti tamo, u Berlinu, vlastitom voljom, kao Weisser Jude, pored Heinea i Waltera Benjamina, pored Freuda i Franza Rosenzweiga, pored Petera Altenberga i Karla Krausa. Jer, pisati o autoru pripovijesti Smrt i busola (La muerte y la brujula) je, bez pretjerane prisile, govoriti o Borgesu Židovu. Ne o onomu što je prolazne općenitosti kada se obrađuje židovska tematika: polusjena, progon, dijaspora, izbivanja, gorčina (što sam jednom nazvao "inkvizicijom čežnje"). Ne radi se o tomu. Ne. Želim pisati o jednom ponositom Židovu: o Jorgeu Luisu Borgesu. O jednom Židovu koji nam je prije govorio o "dugom i tajanstvenom bijegu iz smrti", prije nego što je to učinio Longfelow u svom djelu Židovsko groblje u New Portu, i koji je govorio s tonom i točnošću onog koji je bez oklijevanja nazvao veličanstvenom, kažem, onu stanovitu drskost, ili onu stanovitu hrabrost onog plemena patnika i ponosnih ljudi koji su oblikovali judaizam, onaj judaizam manje eksploatiran literarno ili novinarski: onaj blistavi zanos, kako bi rekao Kant da je danas mogao biti pored Mosesa Mendelsona. Ono pleme koje je on, Borges, gledao s divljenjem i opjevao potanko. Jer se divio licu Baruha Spinoze, Baal Šem Tova6, Cansinos-Assensa, Gershoma Scholema. Jer je pjevao sa "širokom dušom psalama", kako mu se sviđalo reći. Naravno, nije zakazao niti u "produženoj trgovini" s judaizmom s drugog motrišta: "Čovjek osuđen da bude zmija /koja čuva prljavo zlato /čovjek osuđen da bude Shylock", ali ta slika, kako ju je često ponavljao, "ne zanima me mnogo". Ono što bitno vlada našim Magister Ludi je " čovjek koji je Knjiga/usta koja slave iz ponora/koji je nebeska pravda", taj Židov uvijek sposoban da se povrati iz poniženja i smrti, i nakon poniženja i poraza, sposoban da se vrati "na silno svjetlo pobjede/lijep kao lav upodne". Jer ta pobjeda i ta ljepota su u tvrdoglavoj vježbi inteligencije, u nadvladanoj surovosti, u posljednjem i uzvišenom osjećaju koji Židov glasno iskazuje stoljećima. Upravo sam se u Berlinu dok sam zadivljen i ushićen gledao djelo onih bremenitih umjetnika sjetio Tajnog čuda, te borgesovske pripovijesti o Borgesu gdje je inteligencija natopljena kreativnošću ta koja pobjeđuje apsolutnu samoću materije: židovska misao pred prijetnjom svastike. Osoba, Jaromir Hladik (češki Židov koji govori njemački, kao Kafka i kao mnogi ostali) pobjeđujući sa samim vladanjem nemirne mašte apsolutnu moć gangstera Kristalne noći. Piše Edna Aisenberg: "Bilo je to vrijeme u kojem nitko kao nacisti nije utjelovljavao okrutnost i pakao, i vrijeme u kojem nitko kao Židovi već u Borgesovoj misli određeni kao tvorci kulture nije u sebi sažeo intelekt i duhovnost". Hrabrost da misli u sred oluja: bilo je ono što je zadivilo Borgesa kod Židova. U različitim trenutcima njegovog djela izvire ova sigurnost. Ali upravo se u toj pripovijesti utjelovljuje njegovo neupitno divljenje. Julius Rothe, šef Gestapoa, uhićuje protagonista i osuđuje ga na smrt pred streljačkim vodom. Hladik tada čini ono što mnogi Židovi čine u jednakim prilikama: zaziva Boga. Samo da od njega zatraži, možda da iznudi da mu odobri još jednu godinu života da dovrši svoje djelo, svoje veliko djelo: dramu pod naslovom Neprijatelji. On kaže u svom zazivanju: "Ako na neki način postojim, ako nisam jedno od tvojih ponavljanja i griješaka, postojim kao autor Neprijateljd. Da dovršim ovu dramu, da se mogu opravdati i Tebe opravdati, tražim jednu godinu još. Dopusti mi te dane. Ti Koji si gospodar stoljeća i vremena".
Samo tako pisac može opravdati postojanje, samo tako život unatoč potpunom nasilju ima smisla. Bog onda čini to što mnogi znamo: vrši svoju svemoć, ali na nadnaravan način uspostavlja područje hijerarhije, izvanrednosti, i u trenu kada će puške nacista izrigati svoj smrtonosni teret, fizički univerzum se zaustavlja. U tom trenu prodručje uma, mašte, iluzije, himere se neizmjerno proteže. Nacisti pucaju na našu osobu u točno određen sat, ali u Hladikovu svijetu protječe točno godina dana između naredbe za paljbu i smrtonosnog metka. Djelo je završeno i život se vraća u svoj originalni smisao: onaj kreacije. Židov je za Gestapo "intelektualna opasnost", Hladik je pobjednik nad smrću upravo pomoću intelekta.
Upravo sam se, kako sam rekao, vratio iz Berlina: na spomenutoj izložbi, onoj Martina Gropiusa Baua, jedan plakat aludira na rečene weisse Juden, čistokrvne Nijemce koji su počinili zločin mišljenja, razmišljanja u sred užasa. Borges se divi istinskim Židovima kao i onim "počasnim", možda zato što sanja da bude jedan od njih. Zato što su isklesani iz smionosti. Zato što čuvaju Božje zidine u strasti svojih borbi. Jer "čuvaju u kabalističkim slovima i slogovima" smisao našeg postojanja: Knjigu, židovski kult za riječima, Tekst u kojem ništa, apsolutno ništa, nije slučajno.
Kao u ljubavi. Kao u onom treperavom trenu koji smjera na jedinu neospornu osobu. Za Židova je Knjiga kako se dobro reklo prenosiva domovina. Njegovo zaljubljeno tijelo. I možda, neka mi bude dopušteno, da iznesem jednu vrhunsku aluziju. Georges Bataille je jednom rekao da nema društva bez svoje proklete strane. To je za nas Židove aksiom koji smo bolno ispitali u povijesti našeg naroda. Mi smo Židovi bili kroz stoljeća a možda to još jesmo u najdubljim slojevima kolektivne svijesti skrivene Europe prokletnici po antonomaziji. Onih kojih se mora riješiti, ako ne želiš da se oni riješe tebe.
Povijest je uvijek trebala žrtvovanog, i ta se žrtva a povijest nikada nije prihvatila ogromnu mudrost žrtve Izakove događa i sada, i danas je još uvijek nazočna. Ne može sve biti korisno i potrošeno: potrebno je i rasipanje. Ne može sve biti moral, jer i ono nemoralno mu daje smisao. Ne može se sve pamtiti: potreban je zaborav, kažu tango i Jean Baudrillard. Borges se, već sam to rekao, divio židovskoj povijesti, gotovo svemu oprečnom i točno onom: da je postojanje žrtve sama Božja privilegija, da nema drugog rasipanja do "izlijevanja sjemena uzalud", da ne postoji drugi nemoral do li manjka pravde među ljudima. I nadasve tomu da je Knjiga bila prenosiva domovina zakonodavaca pamćenja; da je Knjiga mjesto izgnanstva gdje narod nalazi svoje iskupljenje; i da je "čitati knjigu, govoriti o knjizi, sjećati se knjige bajkovita avantura" (Emir Rodriguez Monegal, govoreći o Borgesu); da je Bog pristao na literaturu u onoj knjizi, Tori, gdje je svako slovo opravdano i svaka tišina ima svoj smisao; da Vrhovni Arhitekt gradi Nebeski Jeruzalem koji je tvorac riječi7; da slijepa pjesma iracionalnog nema apsolutnog kraljevstva u autentičnoj građi nesvjesnog, jer biću nesvjesna riječ (tko to bolje može znati od jednog weisser Jude) i sama riječ, je nadnaravni fenomen (barem u dijaloškoj strukturi prema Martinu Buberu), nesvijesno je povijest. Riječ je prisustvo drugoga u meni, prisustvo tebe u mojemu mučnom ja. Nesvjesno na taj način prestaje biti nešto otočno, kako bi se svelo na sjecišnu točku prirode i kulture. Za Židove, koji su od riječi učinili svoje zemaljsko boravište i koji su znali mnogo više unutar vremena nego prostora, Knjiga je bila "postojanje zauvijek", kako je napisao izvanredni pjesnik Hector Ydnover. Zbog mnogo beskrajnog koje se je njemu uloženo, prostor ima svoje bestidne granice, a samo je vrijeme realna riznica naše transcendentalne tjeskobe. I to znanje o prolaznom je ono koje je iscrtalo polisemiju drhtaja, žudnju za jezikom, njegova otvorenost prema vječnom bogatstvu života, njegov zanos stavljen u pitanje, njegov sladak i neznatan znak koji nam nedostaje, i da je potraga za odsutnom riječju ono što nas zaokuplja čitav niz godina. Zbog toga je Borges volio Židove. Jer ono stvarno čudesno je da svaki odgovor uključuje iduće pitanje (zašto Židov odgovara na pitanje s drugim pitanjem?, pitali su mudraca. Na što je odgovorio: A zašto ne? Ili ona pripovijest o praškom rabinu koji je vidio pokunjena ili zamišljena čovjeka, i približio mu se i rekao: "Ja imam odgovor. Ali, imate li Vi pitanje?), jer "reći istovremeno da i ne, je najviša funkcija umjetnosti", napisao je jedan drugi izvanredni Židov, George Steiner. Borges, taj meštar paradoksa, taj mnogostruki protagonista svojih labirintskih igara šaha, to sačinjeno tijelo nenadane realnosti maštovitog, Borges, kažem, znao je da ta beskonačna moralna dijalektika ona koja upravlja judaizmom.
Kad je u pitanju "Deutsche Requiem", ta druga povijest holokausta, Borges obnavlja svoju privrženost weisser Jude. Drugi put se Židov i nacist suočavaju preko svojih naročitih oprema: drugi put intelektualac protiv tragične vrtnje ubojitog metka. Jedan od njegovih osoba je Otto Dietrich zur Linde, zamjenik komandanta nacističkog sabirnog logora. Drugi je David Jeruzalem, "neznatni" židovski njemački pjesnik, fizički metafora predstavnika "degenerirane umjetnosti". Zur Linde predstavlja jeziv strah prestrašenom pjesniku, David predstavlja zapadnu civilizaciju stvorenu u Jeruzalemu, tu ponižavajuću prepreku koja priječi sazrijevanje ideje Novog Čovjeka ("Ja sam očekivao nesmiljen rat koji bi provjerio našu vjeru", kaže u jednom trenu nacistički komandant). Zur Linde pokušava razumjeti Davida: "Bez ičega na ovome svijetu, progonjen, negiran, napadan, a posvetio je svoj genij pjevanju o sreći. Čini mi se da ga Albert Sergel, u svojoj knjizi Dichtung der Zeit, uspoređuje s Whitmanom. Usporedba nije bila sretna; Whitman slavi univerzum na jedan način unaprijed zadan, opći, skoro ravnodušno; Jeruzalem se veseli svakoj stvari s tankoćutnom ljubavlju", k tomu odaje: "Bio sam strog s njim; nisam dopustio da me umekša ni sažaljenje ni njegova slava. Shvatio sam već prije nekoliko godina da ne postoji u svijetu stvar koja nema u sebi klicu Mogućeg Pakla". I poslije se konačno izjašnjava: "Ne znam je li Jeruzalem shvatio, ako ga uništim to je bilo zato da uništim svoju samilost. Pred mojim očima nije bio čovjek, niti Židov; pretvorio se u simbol mrske zone u mojoj duši". Kakav duševni prostor, kakvu tvrđavu duše mogu zajedničku imati Jeruzalem i Zur Linde?
Intelektualni svijet, moralnu dijalektiku, imaginativnu snagu, sve svojstveno Židovu. Jeruzalem može biti Heinrich Heine, Moše Mendelson, Martin Buber, Franz Kafka. Također i weisser Jude. Jeruzalem se ubio nakon mučenja u sabirnom logoru. "Sada nad svijetom lebdi nesmiljena epoha. Mi je oblikujemo, mi koji smo već njezina žrtva", završava govor zur Linde.
Njegova uvijek iznenađujuća i naslutljiva pripovijest "La muerte y la brujula" (Smrt i busola), gdje Borges ponovo najavljuje "kako se tu radi, sudeći prema imenima, o židovskoj pripovijesti". Bilo bi dugo raspredati o mnogostrukim geometrijama koje dopuštaju diagnosticirati s takvom preciznošću, ali ipak se, bez sumnje, radi o "židovskoj pripovijesti". Drugi put je intelekt doveden na vrhunac svog mogućeg izražaja i kabala i spinozizam si podjeljuju literarne vrline i metafizike izričaja. Osoba te pripovijesti, Erik Lonnrot, je detektiv koji ima zadatak rasvijetliti tri ubojstva koja su se dogodila u Buenos Airesu, u jednom fantazmagoričnom, nestvarnom, gradu, u izmaglici. Lonnrot je ono što bi nacisti nazvali weisser Jude, intelektualac bez straha jer zna cijeniti rabinske i kabalističke tekstove i koristiti ih u svom poslu. Nasuprot njemu, njegov kolega, inspektor Franz Treviranius po imenu German mrzi intelektualnost i židovsku literaturu. Tekst nam daje na znanje u nekoliko prigoda da je pomoću tankoćutnog rezoniranja moguće misteriozno prevesti u razumljiv oblik; da postoji simetričan univerzum gdje se odvijaju simetrični događaji; da su različite stvari puka prikazivanja samo jedne jedine beskonačne stvari; da se može sanjati "jasan labirint"; i da je Baruh Spinoza "slobodan od metafore i mita/stvara skupocjeni kristal: Beskonačnost" istinski protagonist te avanture. Lonnrot to objašnjava kada se hvali da je on " čisti mislilac" koji može doći do objave tajne pomoću apstraktnog tkanja interferencija, ignorirajući "puke okolnosti". Dijalog između Treviraniusa (koji sugerira da je ubojstvo doktora Marcela Yarmolinskog, delegata na Trećem Kongresu Talmudista, naviknutog na drevnu rezignaciju koja mu je dopustila "tolerirati tri tisuće godina ugnjetavanja i pogroma", možda bila jednostavna griješka lopova na safire) i Lonnrota (koji odbija takvu usiljenu pretpostavku, koja je bez strogosti i u kojoj sudjeluje "obilno" slučaj) je znamenit. Za detektiva "spinozistu" smrt jednog rabina može se samo objasniti sa "čisto rabinskim" rasuđivanjem, s talmudskom logikom, a "ne sa tobožnjom nezgodom nekog lopova". Nije tren, ponavljam, da se uđe dublje u ovu nevjerojatnu pripovijest, ali ipak želim dodati još nešto: Lonnrot traži Boga onako kako ga traži Spinoza, to jest da Bog može biti predstavljen apsolutnom spoznajom, potpunim razumijevanjem univerzuma s pozicije vječnosti. U svakom od ubojstava izvire indicija koja nas vodi prema nekoj židovskoj sekti koja je u potrazi za Božjim Imenom. Kada Lonnrot sreće Boga (pod "krinkom" gangstera Reda Scharlacha, židovskog porijekla) otkriva da je taj "Bog" upućen u svemoć i vječnost, jer poznaje okultne detalje ubojstava i policijske istrage, što bi mogao poznavati samo onaj ko sve vidi i nadgleda. Upravo će Scharlach biti onaj koji će "pažljivo" isprazniti svoj revolver u Lonnrotovo tijelo. Ono bitno u borgesovskom razvoju te pripovijesti je da Lonnrot ne stiže do smisla i do sreće: nasuprot, ta ga tvrdoglava, kemijski čista logika, dovodi u situaciju da se mora suočiti s griješkom i smrću, te onom geometrijskom prijenosu "božanskog razuma" (kako bi ga nazvao Mendelson) koji mu ne dopušta više do zamršene nesreće, jer ljudi ne mogu spoznati Apsolutno Ime, jer ne postoji busola koja bi nas odvela usred negostoljubive stvarnosti koja nas okružuje. Spinoza nije Bog, nego onaj ko ga obožava i s kojim se ogleda. Židov ima tu hrabrost i tu moralnu dijalektiku. Borges se divi toj sklonosti u ogledanju, tom opsesivnom blistavom zanosu koji je potraga za Božjim Imenom, znajući da nije smrtnicima dopušteno da to saznaju.
Zbog toga i još mnogih drugih stvari, Borgesu biti bijeli Židov je jedno od mnogih njegovih mogućih obličja. Druga će, jamačno, preuzeti na se pregled potvrđujući tu mogućnost njegovih stihova posvećenih Spinozi, CansinosAssensu, državi Izrael, Golemu, njegovim čežnjivim prijelazima na kabalu, na razmišljanja podijeljena sa Franzom Kafkom, na uporne sefardske sumnje na njegovo drugo prezime (Acevedo), na nesumnjive i žustre emanacije Cifre, prema ruci pruženoj Mauriceu Abramowitzu, Albertu Gerchunoffu, Leonu Dujovnu. I još iz njegovih bližih ili daljih neiscrpnih židovskih izvora, one čežnje lukave slatkoće koja kiti Jeruzalem jezikom Raja.
Sigurno je da se staze razilaze, ali vode na isto mjesto: na svetost Povijesti, na primjer svojeglavosti jednog tisućljetnog naroda, na neprekidnu pjesmu, na Neizgovorljivo Ime, na Riječ "trajniju od stabala i kovina" koja obasjava "azijski nered svijeta". Još dalje ali ipak bliže Bogu Tvorcu koji od nas zahtijeva neotuđivo svjedočanstvo slučajnog i pamtljivog prisustva.
Jer je ono, pamćenje, koje nas spriječava da upadnemo u naručje neočekivanog. Jer je odbacivanje neočekivanog drugo od lekcija ovog bijelog Židova. U nekoj polici od dva izokrenuta trokuta nalazi se knjiga koju šifrira, on sam, savršeni kompendio sveg ostalog. U nekom tijelu, u nekom trenu, u tom esencijalnom je naša najdraža i najstrašnija pravednost, osnovni stup hrama koji nas čini transcendentnima. U nekoj ulici Buenos Airesa, Jeruzalema, Madrida je ono vječno sutra koje ljudi treba da imaju da bi se uzdigli iz straha i osamljenosti. Sve to mučno naukovanje ne samo imena i riječi, nego i svetih slova duguje se njemu, tom babilonskom knjižničaru koji uobičava dnevno hodati ulicama Maipua. I kada još neuglađenije zahvalni se žalimo, na onu knjigu, onu ženu ili onu ulicu koja nam vraća zadnje značenje našeg nevremena: hrabrost preživljavanja, unatoč svemu.
Meštar Jorge Luis Borges, weisser Jude, primjeran kršćanin, iz ovog univerzuma koji je iluzija (ili točnije, sofizam), iz ove sputane dubine osjećaja koji je osjećaj "mrtvaca koji luta sjajući"; pozdravljam ga s jednim od onih pozdrava koji je tako volio čuti u svoj svojoj muzikalnosti:
ŠALOM!
Preveo J.A. Hećimović
1 Misli se na trobroj 505/507 (srpanj-rujan,1992) mjesečnika Cuadernos Hispanoamericanos koji je bio u cijelosti posvećen J.L.Borgesu. Časopis izlazi u Madridu i bavi se književnim, kulturnim, političkim i drugim temama vezanim za hispansku Ameriku. (op.prev.)
2 Jose Felix Uriburu (1868-1932), pripadnik jedne od najznačajnijih argentinskih obitelji, sudjelovao je 1890. u revoluciji protiv predsjedniku Miguela Judreza. Bio je na čelu državnog udara 1930. protiv predsjednika Yrigoyena, a kada je došao na čelo Argentine provodio je represalije protiv radničkih i radikalnih organizacija te je osnovao radikalnu organizaciju Građansku legiju. Na izborima 1932. podržao je kandidaturu generala Agustina Justa, kojemu je poslije izbora predao vlast nakon čega se povukao u Pariz gdje je ubrzo umro. (op.prev.)
3 List je 1932. pokrenuo Enrique Osés. (op.prev.)
4 Gustav Meyrink, austrijski književnik (pravim imenom Gustav Meyer), rođen u Beču 1868. godine kao izvan-bračni sin baruna Karla Varnbulera von und zu Hemmingena, predsjednika države Wurtenberg, i Marije Meyer, bavarske glumice. Kršten i odgajan kao protestant, školovao se u Munchenu, Hamburgu i Pragu. Dugo godina je uspješno radio u bankarskim poslovima, privatno se zanimao za okultizam i postao je osnivač-član Teozofske lože Plava zvijezda. Doživio je živčani slom i preživio pokušaj samoubojstva, bavio se kabalom, zanimao se za framasone, yogu i alkemiju; pušio hašiš. Za vrijeme liječenja u dresdenskom antituberkuloznom sanatoriju (1901) počinje pisati. Prva pripovijedka "Gorući vojnik"; kao antimilitarist morao se skloniti u Švicarsku. Zbirka kratkih pripovijedaka mu izlazi 1907. ("Kabinet voštanih figura"), iste godine počinje pisati svoje najpoznatije mistično djelo "Golem" (Golem)- u židovskoj kabalističkoj predaji, nastaloj u Njemačkoj u 12. stoljeću, je ogromno i deformirano čovjekoliko biće od gline. U 18. stoljeću legenda pripisuje njegovo stvaranje praškom rabinu J'hudi Loew ben Becalelu, koji ga je stvorio pomoću mističnih formula iz praktične kabale, a Golem je noću izlazio i osvećivao ubijene Židove. Prema legendi, Golem je sve više rastao i rabi Becalel ga je morao ukloniti tako što mu je na čelu izbrisao jedno slovo alef, jer je na Golemovom čelu bila napisana riječ emet istina, a nakon što je rabi uklonio slovo alef, ostala je riječ /met/ smrt. I Golem se ponovno pretvorio u bezličnu gomilu gline koja se strovalila i ubila rabina Becalela; to je bila kazna Božja jer život može stvarati samo Bog- Jahve). Drugi roman mu izlazi 1915. godine "Zeleno lice". Idući roman mu je "Bijeli dominikanac"; imao je nekoliko bankrota i psihičkih kriza. Poslije sinovljeva samoubojstva, umire 1932. u hotelu Kuća zadnje svjetiljke, sjedeći okrenut prema Istoku. (op.prev.)
5 Gershom Scholem, profesor židovskog misticizma na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, najbolji poznavatelj i najplodniji pisac u domeni židovskog misticizma u 20. stoljeću. Rođen u Njemačkoj kao Gerhardt Scholem, koju napušta 1923. i seli se u Palestinu. Predaje po mnogim značajnim svjetskim sveučilištima. Najpoznatije djelo mu je "Glavnipravci u židovskoj mistici" napisano na njemačkom jeziku koje je poslije doživjelo bezbroj izdanja na engleskom jeziku ("Major trends in Jewish Mysticizm"). Umro je 1983. u Jeruzalemu. (op.pr.)
6 (Baal Šem Tov; doslovno, Vlasnik Dobrog Imena) - židovski puk je tako zvao rabina Jisraela ben Elijezara (1700.-1760.) rođenog u gradiću Okop u Podoliji (pokrajina na granici Poljske i Ukrajine) osnivača hasidizma u Istočnoj Europi. U trideset i šestoj godini proglasio se imenom Baal Šem i privukao je znatan broj sljedbenika. Čuvena su njegova putovanja po mjestima Istočne Europe, gdje je propovjedao i na čudesan način liječio ljude. (op.prev.)
7 U hebrejskom jeziku riječ «davar» je homonim, označava pojmove i riječ i stvar, a iz korijena DBR vori se riječ /dibur/, koja označava izgovorena riječ, za razliku od napisane riječi mild). (op.prev.)

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License