Ivan Ninić
Bolna odluka
“Zbog ovoga”, lamentirao je prorok Jeremija, “naše srce je malodušno”.
Organizovano preseljenje jevrejskih stanovnika iz Gaze, setlera, kako se predstavlja u svim televijizskim emisijama sveta, ne može se razumeti drugačije nego kao jedna vešto smišljena scenografija za tragediju nekoliko hiljada ljudi. “Bolna odluka” koju je nagovestio premijer Izraela, Arijel Šaron, dobila je i svoju vizuelnu realizaciju.
Šta se, u stvari, dešava u Gazi? Prisilno iseljavanje bilo koga iz stana, bolno je gledati. Ove nedelje, svedoci smo takvih potresnih scena. Jevreji iz Gaze su moneta za potkusurivanje “velike politike”, “viših državničkih ciljeva”.
Scenografija je savršena, koliko i nadrealna. Mladi setleri, ispred svoji divnih, cvetnih kuća, sagradjenih usred pustinje nalik na rajske vrtove, držeći svoju decu u naručju, ubedjuju vojnike, isto tako mlade, da rade pogrešnu stvar. Svi ti domovi će uskoro biti porušeni. Setleri, nadahnuti talmudskom mudrošću, pokušavaju vojnike, mladiće i devojke, da ubede da Država Izrael ovog puta radi pogrešnu stvar i da će gnev Svevišnjeg biti nemilosrdan. Vojnici, poučeni uoči ove operacije, ne ulaze u debatu sa naseljenicima, njihovim ženama, decom. Kolonisti se ne hrane logikom i realnošću, njih vodi ubedjenje i religiozni žar. Vojnici im ne gledaju u oči, već kroz njih i preko njih.
Ne verujem da je slučajno izabrana ova nedelja, koja počinje na Tiša beav, devetog dana jevrejskog meseca Ava, za vreme povlačenja izraelskih stanovnika iz Pojasa Gaze. To je najtužniji dan u dugoj istoriji Jevreja. 70. godine naše ere Rimljani su tada srušili Drugi hram. Pre toga, 586. godine pre naše ere, na isti ovaj dan, Navukodonosorova vavilonska vojska uništila je Prvi, Solomonov hram. Zabeleženo je da je na ovaj dan zatočen jevrejski borac za slobadu, Bar Kohba, 135. godine naše ere. Na listi nesreća koje su se dogodile na Tiša beav, je i izgon Jevreja iz Španije 1492. godine.
Ovih dana gledamo još jedan egzodus jevrejskog naroda: povlačenja iz Pojasa Gaze.
Posle 38 godina, Izrael vraća 5% osvojenih teritorija u Šestodnevnom ratu 1967. godine. “Zašto osvojene teritorije?” upitao se jednom Menahem Begin, “Za mene su to oslobodjene teritorije”. Ova, za mnoge, cinična izjava nekadašnjeg predsednika izraelske vlade nije ga sprečila da napravi zamašan ustupak arapskim susedima, u ovom slučaju Egiptu, povlačeći se sa Sinajskog poluostrva, daleko većeg po prostranstvu od samog Izraela. Dakle, da je sadašnje povlačenje izraelske vojske iz Pojasa Gaze samo 5% od okupiranih teritorija, samo je uslovno tačno.
Prema setlerima, jevrejima-kolonistima, gradjani Izraela imaju različita osećanja. Jedni ih smatraju religioznim zanesenjacima, više nego fanaticima. Drugi, opet, misle da su vešte račundžije, jer su dobili pravo da se nasele za malo para na arapskoj teritoriji. Neki u njima vide zaštitnike izraelske držve, koji na “braniku otadžbine” čuvaju granice, kao krajišnici, u jednoj ruci držeći svoje dete, u drugoj Bibliju, a na ramenu im visi automatska puška. Taj soj ljudi nastao je u poluvekovnoj istoriji novog Izraela kao hibrid jevrejske religiozne otrodoksije i borbenih cionista. Tako su u dvadesetom veku vaskrsli biblijski zeloti, ništa manje odlučni i fanatični od njihovih biblijskih praotaca. Ti ljudi, i kada deluju religiozno zaneseni, ulivaju respekt mnogima u Izraelu.
Setleri veruju u svoju “jaku stranu”, jer im snaga dolazi od vere, a Arijel Šaron, opet, zna njihov adut i ne želi da ih povredi. Zato je, očigledno, vojsci i policiji dato naredjenje, ne da se ne puca u demonstrante, daleko od toga, nego da se sa njima ne stupi u bilo kakvu debatu. I to je ono što se dešava ove nedelje u Pojasu Gaze.
Akcija dobrovoljnog preseljenja, započeta je u ponedeljak, a završena u utorak. U sredu i četvrtak traje prisilno i dogovorno preseljenje. Naime, u nekim naseljima rabini i druge vodje setlera, dogovarale su se sa vojnim i policijskim komandantima na terenu da se povuku u petak, posle molitve, ili neki dan kasnije. Vojska u ovim slučajevima nije vojnički stroga, niti striktna. Smatra se da je svaki mirni dogovor vredniji od nasilja i brutalnosti. U ovoj operaciji Šaron je procenio da svoju efikasnost i pobedu ostvari psihološkim metodom.
Možda je vrhunac napetosi u ovim manje-više mirnim protestima, bila u velikoj sinagogi u Neve Dekalim, naselju osnovanom 1983. godine. U četvrtak, u popodnevnim časovima, grupa mladih pobožnih ljudi, za koje se veruje da nisu stanovnici naselja, već oni koji su došli iz drugih krajeva Izraela da podrže naseljenike u Gazi, očajnički su se odupirali vojnicima koji su ih vukli za noge i ruke i jednog po jednog iznosili iz hrama. Mišljenje vojne komande je da će do ponedeljka celi Pojas Gaze biti očišćen od jevrejskih stanovnika. Oni koji do tada ne budu napustili naselja, milom ili silom, biće krivično gonjeni.
Prisustvo Palestinaca je nevidljivo, ali nema sumnje da pažljivo prate dogadjaje u svom susedstvu. Arijel Šaron je želeo da pokaže njima i celom ostalom svetu, da on dogovor poštuje i obećano ispunjava. Svu odgovornost za dogadjaje uzeo je na svoju dušu, insistirajući da vojnici i policija nisu krivi za naredjenja koja moraju da ispune. Ovim činom nesumnjivo je hteo da ohrabri Mahmuda Abasa, predsednika Palestinske Autonomije, u isponjavanje njegovih obaveza na putu ka miru i ukaže da se na odlučan i miran način može rešavati i najteže odluke u sopstvenim redovima.
Zasada nije jasno da li su Palestinci primili poruku. Njihovi zvaničnici prećutno odobravaju Šaronove poteze, istovremeno ukazujući na daljnje obaveze Izraela, sumnjajući da će one biti u dogledno vreme sprovedene. Pitaju se ko će kontrolisati granicu Gaze sa Egiptom, kada će da se obnovi luka i avio-saobraćaj, a pre svega kako će se povezati Zapadna obala sa Pojasom Gaze. Sve te teme su u igri za pregovaračkim stolom, ali definitivnih odluka još nema. Ovih dana je Šaul Mofaz, izraelski ministar odbrane rekao da je vojsci potrebno, posle povlačenja civilnog stanovništva iz Gaze, barem mesec dana da se povuče. Demontiranje fortifikacija i opreme tridesetak i više hiljada izraelskih vojnika zahteva više vremena nego preseljenje civilnog stanovništva.
Dakle, Palestinci će morati još neko vreme da pričekaju sa preuzimanjem pune kontrole nad Pojasom Gaze.
Najači garant da će se stvari odvijati u željenom pravcu za obe strane i medjunarodnu zajednicu je nedavna izjava američkog državnog sekretara za spoljne poslove, Kondolize Rajs: “Izrael ne treba da preduzme ništa što bi prejudiciralo krajnji rezultat” i, još konkretnije: “Izlazak iz Gaze je samo prvi korak na putu ka miru”.
Danas 20. 8. 2005