Bol

Jasna Šamić

BOL

U jednom času, Zlatousti, iz Hesseovog djela Narcis i Zlatousti, primijećuje da bol i sladostrašće imaju isto lice, da su veoma bliski. Slično u svojoj strasti i žudnji osjećaju i sufije. Bol (dert - na per-sijskom, riječ koja je u ovom obliku upotrijebljena u sva tri jezika u sufijskoj poeziji), jeste u stvari neizostavan uslov za Ljubav. Ko nije u stanju da osjeti bol i patnju, ko nije bolestan od ljubavi, ne može spoznati pravu ljubav, odnosno stvarno pijanstvo, ne može doprijeti do Dragog, spojiti se s Njim. Za tu bol, koju sufi nosi u duši, nema lijeka, ali sufi ni ne traži lijek za nju, jer on toj boli teži. Paradoksalno, mistički pjesnik će istovremeno reći da ta bol uvijek nalazi lijeka, kao na primjer Junus Emre, misleći pri tom da joj je lijek ljubav prema Dragom, i spajanje s Njim. Kao i mnoga druga sufijska ubjeđenja, i ovo je (naoko) kontradiktorno. Ako je paradoks uopšte u osnovi sufijskog vjerovanja, njega sufije ne vide kao takvog. U tim prividnim oprečnostima, sufi nalazi svoj credo, pa i u ovom, koji govori o tome da za tu ljubav i ima i nema lijeka. Pratilac ove boli, i njen izraz, jesu suze. Te suze, mada često bistre, još češće su krvave, ili natopljene krvlju.

“ O srce, traži bol u ovom svijetu danas…”, pjevao bosanski pjesnik iz 1. vijeka, sufija, Hasan Kâ’imî Baba, autor dvije zbirke poezije, Diwana koje su inspirisane tasawwufom (od kojih drugi ima naziv Waridât/Varidat - Božanske inspiracije)147. Već iz ovih stihova može se zaključiti da je bol u misticizmu i na prostorima Balkana obaveza, put ka spoznaji svih stvari i bića ovog svijeta, koji je svijet pričina, ali i put ka spoznaji Apsoluta kome mistik teži, težeći pri tom i ka apsolutnoj uniji s njim. Bol je duhovno i duševno stanje, stanje osloba-đanja, istovremeno i simbol i koncept. Kao i svi drugi simboli, koji su u mistici koncepti, i ovaj je u vezi sa svim ostalim konceptima, i onim bliskim, i onim koji mu naizgled izgledaju daleki, i paradoksalni: s tugom, radošću, ekstazom, ekstatičnim nestajanjem, dokida-njem sebe ljubavlju … Cilj je Vječnost, trajnost, vječna Ljubav. Do Vječnosti se stiže voleći, do Ljubavi, spoznajom njene svjetlosti i boli.

Bol koju je mistik dužan osjetiti da bi spoznao onostrano, u najbližoj vezi je sa centrom osjećanja, koji je u čovjekovim grudima: srcu. U tom srcu, koje sadrži niz srdaca i tajni, zaljubljenik tajne, Boga, povremeno nalazi Njega, Vječnost, Svjetlost, Okean, Perlu, i postaje i sâm sve to zajedno, nestajući na veoma bolan način; nalazeći Njega, on je našao i bol, koja je i cilj i sredstvo …

Junusovi stihovi su o svemu ovome ostavili svjedočanstvo:
Kako čudno! Otkud ova bol i ovaj rastanak?
Dušu su mi opili, ljubav je za mene otrov i opijum.
Ko u bol zapadne, nek zatraži lijeka za patnju,
Bolest sam svoju uništio, moja bol je lijek za mene.
Ako poželiš izgorjeti u vatri ljubavi, ako poželiš u srce ući,
Mrakovi će se u svjetlost pretvoriti, pa što će mi baklje i
Svijećnjaci?148

Cijela orijentalna poezija satkana je od ove “boli”, proizišle iz boli života, budući da je život, ne samo za mistika, satkan od boli i patnje. Čovjek je učenik, bol njegov učitelj, pisao je A. de Musset. I jedan drugi francuski pjesnik, Charles Baudelaire, osjeća slično, smatrajući da je cijeli život bol. On se svojoj boli direktno obraća: O, budi mudra, boli moja …. daj mi tvoju ruku, dođi …. , slušaj, draga moja, slušaj nježnu Noć kako korača.

Sufi smatra da bol treba osjetiti da bi se borilo protiv nje. To bi možda bilo tek jedno od čitanja orijentalne, odnosno sufijske poezije. Ali i ne samo sufijske.

Svi ljudski napori, prvenstveno intelektualni, oni profani, lišeni dubokih unutrašnjih spoznaja - spoznaja o onostranom, onako kako su izraženi i u literaturi, borba su protiv boli. Nekad i putem boli. To je borba protiv efemernosti, protiv prolaznosti, odnosno onoga što se u mistici zove pričina.

A da li tad to postaje i borba za onostrano, budući da se borbom protiv boli, i putem boli, teži dosegnuti neprolaznost? Znam da je bol jedino plemstvo, pjeva takođe Baudelaire, nadometnuvši: Ma ko da je izgubio ono što se ne može naći, nikada, nikada, onaj što se napaja suzom, i siše Bol kao (Romulovu) vučicu…, neće to možda naći ako stara uspomena zvoni svom snagom…149 149 U mistici, onoj stvarnoj, kao duhovnom, organizovanom pokretu, kako smo već ranije primi-jetili, nema, međutim, uspomene: sve je sadašnjost - budući da je On prezent, odnosno bezvremen (vječan), sve je bezvremeno, ispunjeno radosnom boli, kao i bolnom radošću. (Naizgled tek je oprečnost što paralelno s ovim postoje i dvije vječnosti, jedna za prošlost i jedna za budućnost: edžel i ezel, koje su takođe dio Neprolaznosti.)

Duša i srce čudan su kalup za zaljubljenog/Život sa voljenim nastaviću/

Bol je potrebna, bol je neophodna/Kome bol treba, lijeka naći će, pjeva orijentalni mistik150 .

I makar ne izgledalo da je potraga za boli očita, ona ni u poeziji, ni u prozi takozvanih profanih autora nije nikad stvarna kritika. Ma kako se razlikovao od mis-tičkog, kod mnogih evropskih autora, pristup boli naliči na mističko poimanje te iste boli. Takav je i Schopenhauer koji smatra da je samo postoja-nje/život neprestana bol, čas jadna, čas gadna, pod-vlačeći da ako njegov cilj (cilj života) nije direktno bol, ipak možemo reći da ljudski život nema nikakvog razloga za postojanje u ovom svijetu.151

Sličnu bliskost sa mističkom idejom o boli, naći ćemo kod pomenutog njemačkog filozofa, čuvenog po svom pesimizmu, i u njegovom odnosu prema muzici, koja i kod sufije učestvuje u boli, kao i u opijanju i ludosti, jer je ona dio njegovog rituala koji će mu pomoći da stigne do Njega (iako sufi rijetko pominje muziku). Za Schopenhauera, muzika je jedan od načina da se uzdigne do boli, jer je ona, slično kao i u mistici, sredstvo koje vodi do viših sfera, gotovo do mističkog zanosa koje je jednako boli: Adagio u be-molu uzdizaće se do izraza najveće boli, postaće razarajući vapaj.152 152 Za istog filozofa, bol je nešto po-zitivno, jedino što čovjek stvarno primijećuje: čovjek ne osjeća nedostatak boli, ali bol, uvijek osjeća.153

Tipičan primjer evropskog autora kod koga je poimanje boli vrlo blizu onom mističkom jeste Dostojevski154. Ali Dostojevski je bio i istinski mistik, a ne samo «mistik». André Suares će reći da je Dostojevski rođen za bol, ali i da se izdigne u boli, iznad egoizma i sve one moralne bijede, u koju bol zatvara inače mediokritetske prirode155.

Krajnji osjećaj Apsoluta, težnja ka njemu, i ljubav prema njemu,- uz sveprisutnost tajne, neodgonetljive za čovjekovo vanjsko oko, bliski su mistici. A u mistici je fatalizam takorekuć aktivan čin. Dostojevski ne bi nikad zamijenio onih nekoliko časova boli/patnje/uzbuđenja pred epileptičan napad, za cijeli jedan život. Drugim riječima, u Idiotu, za svog junaka oboljelog od epilepsije, autor kaže: Ako je njemu u tom trenutku, to jest u onom posljednjem svjesnom momentu pred napadom, polazilo za rukom da kaže sebi: ‘Da, za ovakav momenat čovjek može dati sav svoj život!’ onda je, naravno, taj momenat sam po sebi i vrijedio koliko cijeli život. Ne naliči li ovo na sufijski postulat o srce, traži bol u ovom svijetu danas…?

U slavenskom svijetu, naseljenom brojnim proturječnostima, koje su u mistici samo privid, bol međutim nije koncept. Ali kao i kod mnogih drugih svjetova, i ovdje on vodi ka užitku, sladostrasti, iako ne ka ljubavi. Sladostrast boli izražena je posebno kod Mišime156 156, i to u njegovoj priči Patriotizam, gdje je tako plastično prikazano probadanje, da imamo dojam da prisustvujemo tom činu harikirija. I djelo Pascala 157, koji je jedan od rijetkih francuskih mistika, prožeto je povremeno odom boli. Ali više od boli, to je kritika taštine, nesavršenstva, i podatnosti čulima od kojih čovjek boluje. Za njega je oholost uzrok mnogih zala. Kao i sufija, Pascal smatra da čovjek treba da se oslobodi stega tih mana, a time i ovozemaljskih užitaka. Čovjek je tako stvoren da nije u stanju da spozna principe onog istinskog, ali ima sposobnost da spozna ono loše. Najunosniji uzrok čovjekovih greški je rat koji se vodi između čula i razuma. U svojoj slavnoj knjizi Misli (Pensées), Pascal će reći i ovo: Osjećaj pogrešnog u slastima i taština zbog odsutnih sladostrasti prouzrokuju nepostojanost. Čovjek treba da teži usavršavanju, ka Bogu, jer bez Boga on je u potpunoj ignoranciji svih stvari i prema tome u neizbježnom zlu. Slično Pascalu misle i Stoici: stabilna, postojana duša nije i neosjetljiva duša, nego je to ona duša koja ne dopušta strastima da odnesu pobjedu nad razumom. Citirajući, ili aludirajući neprestano na ove posljednje, Montaigne158 će sa svoje strane propovijedati umje-renost i odustajanje od svih ekscesa u životu. U svojim Esejima, ovaj francuski filozof, često pominje bol: Moja patnja je jasna, vidim, vjenčao sam se sa boli koju u sebi nosim. Montaigne vjeruje isto tako da bol nije nešto od čega neizostavno treba bježati, kao što ne treba stalno trčati za željom i čulnošću.159

Kod Slavena dominira melankolija, a ekscesna tuga vodi ponekad ka samoubistvu, i to ne onom mis-tičkom nestajanju prije smrti, nego apsolutnom nestanku kome oni teže, najčešće nesvjesno; za njih, pak, smrt nije isto što i za tursko-persijskog pjesnika Džalaludina Rumija, nevjestina noć – šebi aruz (“noć potpunog ispunjenja i spajanja”). Bol, tuga, i radost - što je sve u vezi sa ludošću - neophodni su za istinska osjećanja. Kod mistika je ta težnja i ka virtuelnoj i apsolutnoj smrti, lišenoj samoubistva, svjestan čin, proizišao iz “gledanja” i boli, i označava stvarni susret s Licem. U vezi s ovim je i zrcalo, simbol svih simbola. Nevjerovatna stvar, - reći će Mevlanâ Dž. Rumî, - vanjski svijet treba posmatrati iz sebe. Duboko i mračno ogledalo nalazi se u dnu bića. Tamo je užasno svjetlo mraka…

Mi imamo dva lica, a to drugo se krije iza vidljivog koje ćemo ugledati dugim unutrašnjim promatranjem, i tek tada ga opaziti i prepoznati (to skriveno). (Za Junga će to biti maska iza koje se krije stvarno biće.) Univerzum je veliki čovjek, a čovjek mali univerzum, u kome se oslikavaju svi svjetovi, vidljivi i nevidljivi. Univerzum je ogledalo, čovjek je ogledalo njega (i Njega).

Ako kod Thomasa Manna160 posmatranje ljepote vodi ka boli, a ona, bol/strast, nadovezuje se na nemogućnost spajanja, vodeći ka vječnoj smrti, bol-užitak/slast kod slavenskih autora, mogu dovesti ponekad i do ubistva. Jednim od nemističkih autora kod Slavena smatra se Tolstoj161 161, ali i to treba shvatiti sa rezervom. Njegova bol dolazi od moralnih, religijskih vrijednosti kada su one narušene, i tad dovodi do smrti – Anna Karenjina, Kreutzerova sonata… U Tolstojevom djelu Otac Sergej, koje može biti shvaćeno i kao kritika boli i predaja samo Bogu (nakon odustajanja od ovozemaljskih pošasti: taštine, slave, i bogatstva), bol postaje gotovo koncept. Jer čovjeku je, čini se ipak Tolstoju, nemoguće dosegnuti Svemogućeg, postati apsolutna Dobrota, Ljepota, Apsolut. Bol, kao i odricanje od ovozemaljskih dobara, pretvara se zato u karikaturu, poistovjećuje se sa čovjekovom sudbinom, postaje i ostaje on sam, samo čovjek i uvijek čovjek. A to je ono što Baudelaire sa žaljenjem naziva nemogućnošću izbjegavanja vlastitog ego/egoizma! Taština uvijek odaje i izdaje čovjeka. Čovjekova duša je nadojena samoljubljem, zaključuje Tolstoj. Zato njegov junak, otac Sergej, nastoji da se oslobodi tog grijeha. Nije osjetio ni jedan drugi osjećaj osim zaborava samog sebe, rečenica kojom autor definiše svog junaka, princa konvertiranog u monaha, približava ovdje Tolstoja misticima općenito, pa i sufijama posebno. Kod Tolstoja, međutim, dosezanje savršenstva putem boli, a time i postizanje same boli, istovremeno je i njegova negacija, kao što je i dopiranje do Boga istovremeno negacija predavanja Njemu, a možda i negacija samog Boga.

Kod Stoika,162 pak, dokidanje sebe nema nikakve veze s nestankom/ samoubistvom. Čemu tišina grada kad čujem još uvijek strasti kako drhte?, pita se Seneka163 163 u Pismima Luciliusu. Zov strasti je poziv na nerazumno, prema Seneki, dok kod sufije strast mora da bude kanalisana samo ka onostranom. Seneka dalje kaže: U mladosti sam mislio samo na to kako ću dobro živjeti, a u starosti kako ću dobro umrijeti. Umrijeti bez žaljenja. I Seneka tu dotiče, ali tek uzgred i tek naizgled, mistika u njegovim težnjama i poimanjima svijeta i smrti. Mnogo veću bliskost sa mistikom, on izražava rečenicom: Jedan bog postoji u srcu svakog čovjeka koji ima vrline. Po njemu se razum ne zadovoljava očitim stvarima, nego skrivenim, što je njegov najljepši domen. Jedini dokaz za to su, po Stoicima, dogme. Dogma, kod sufije, to je dokaz, i očitost, za koju nije potrebno ime, iako se on trudi da je prevaziđe. Ona, dogma, će se razviti u metaforu, ali i koncept u isto vrijeme, i izraziti njima, bez potrebe imenovanja ovog dvoga.

Slavenski, tačnije ruski mistik, ne odbija patnju i askezu, iako je ona posljedica grijeha, dajući joj pri tome pozitivnu vrijednost. To su, po njemu, fenomeni kojih se čovjek ne treba da boji, dok je Hrist jedini koji to posjeduje: sposobnost patnje.

Jevrejska mistika propovijeda vrlo slično islamskoj mistici: bol i odricanje od ovoga svijeta. Za Kabalu je, slično islamskoj mistici, Bog En Sof – Beskrajno Jedno164

Stoici se uzdižu iznad patnje, i pristaju na “pesi-mizam”- doktrinu smrti. I ako Nietzsche165 165 misli da nije dovoljno patiti da bi bio pesimista, za Stoike je život patnja - pesimizam.

Podsjetimo ponovo da je za sufizam rečeno da je između ostalog pod uticajem budizma i neoplato-nizma. Koincidencija ili sličnost?, pitaju se mnogi specijalisti za ovaj duhovni pokret u islamu. Na ovo pitanje u vezi sa islamskom mistikom niko još nije dao konačan odgovor. Kad je u pitanju bol, treba odmah reći da u budizmu nema direktne potrage za tim osjećanjem. Budizam, kao revolt protiv forma-lizma brahmanizma, javlja se i kao borba protiv ovozemaljskih užitaka, protiv efemernosti tog užitka, odnosno protiv strasti koja je uzrok čovjekove patnje. Do poništavanja sebe (jedno od objašnjenja za nir-vanu), do potpunog blaženstva duše i spokoja, dolazi se meditacijom, a ona izolacijom, i molitvom, koja je, prije nego što postane kolektivna, uvijek unutrašnja. Ono što je blisko sufizmu i budizmu to je odustajanje od ovog svijeta, njegovih užitaka, i strasti koje on nudi – hedonizma (za sufiju je, pak, bol jedan vid hedonizma). Odricanjem i nastojanjem da dostigne savršenstvo u ovom svijetu, ne odričući se, međutim, osjećanja, putem meditacije, izolacijom i ljubavlju, i budista i mistik, stižu do apsolutnog mira, spokoja duše, duha i tijela; mistik će na časovima provedenim sa prijateljima, u zajedničkom ritualu, zikru, sa prijateljima Prijatelja, doživjeti bolno spajanje za kojim je težio, spajanje proizišlo iz boli, za koju će dobiti nagradu u određenim časovima, dakle prolaznu nagradu na ovom, ali neprolaznu nagradu na onom svijetu. Ako nije doživio budističku nirvanu, i ako se manifestacija smiraja njegove duše ne može potpuno izjednačiti sa budističkom, on je, ipak, doživio pot-puno spajanje koje se desilo nakon potrage za boli i nakon osjećanja boli, što je kod njega, sufije, i osjećaj postojanja samo jednog tijela. Kao “sredstvo” za vječno, (bolno) pijanstvo, poslužiće mu plamen, unutrašnja vatra u kojoj će svjesno, i bolno, izgarati. To je dar, Božiji dar, a posjedovati te kvalitete nije svima dato.

I kod nekih evropskih autora susrešćemo sličnu bol koja vodi do sladostrašća, a jedan od tih je Thomas Mann, što se posebno očituje u njegovom djelu Smrt u Veneciji, gdje mladi Tadzio predstavlja simbol ljepote, put ka njoj, i vlastito dokidanje; posmatranje ljepote/Ljepote, dovodi junaka djela, profesora Aschenbacha do vječnosti: Ostao je dugo u istom položaju, odmarajući se u laganoj maštariji. Oko pod-ne, ugleda Tadzia ….vraćao se s mora… Aschenbach ga odmah prepoznade: Gle, Tadzio, i ti si se vratio! Ali istog časa osjeti kako se ta banalna želja za dobrodošlicom ruši u tišini, pred otkrovenjem vlasti-tog srca; osjeti vatru u žilama, radost i bol u duši, i shvati… Činilo mu se da mu se odatle, iz daljine, smješka ogromna bijela duša dostojna ljubavi, oktriva mu horizonte, i da on, skidajući svoju ruku sa bedara, pruža prst ka dalekom, idući ispred tog beskraja, koračajući kao sjenka ka ogromnom ništavilu pre-punom obećanja..166

Kao i kod sufije, osjećaj lijepog i ljubavi je i kod Manna bolan, krajnji vid te boli. Ovaj odlomak nam može pomoći da shvatimo da su bol i smrt mistika koja nastaje u trenutku spajanja s Lijepim, posebna ekstaza, koja se dešava pateći, kroz suze, i posmatranjem.

Da bi se sasvim korektno obradila tema “boli”, kao filozofsko-literarno-mistički koncept i “koncept”, potrebno bi bilo ispisati stranice i stranice, poredeći i kontrastirajući antički svijet sa svijetom monoteizma, orijentalni svijet sa “orijentalnim”, onim graničnim – kakav je svijet Slavena, pa i Balkana, monoteističke religije trebalo bi suočiti sa paganskim, religije sa re-ligijskim ideologijama, pa i mistiku/sufizam sa budiz-mom… Ali bez obzira na propuste koji su ovdje neizbježni, mora se konstatovati da čovjek kroz sve gore pomenute periode svoje historije, i na svim meridijanima planete, zadržava približno sličan odnos prema boli. A to je onaj čovjek koji teži ka sub-limaciji, bilo putem pisanog, bilo putem nekog drugog umjetničkog izražajnog sredstva, na isti način kao i onaj koji teži tom fenomenu putem molitve. Za umjetnika, djelo je unutrašnja molitva, a askeza i bol predstavljaju katarzu koja se može nekada uporediti sa derviškom ekstazom, sa tihim ekstatičkim umiranjem prije smrti; ova posljednja opet se može shvatiti i kao simbol boli, proizišla iz nje. To je ona ista bol koju omogućava zajednička molitva u zikru derviša – onih što su odustali od ovog svijeta i predali se vječnom užitku - vječnoj boli (boli Vječnosti).

Iako Arthur Adamov167 nije mistik, on to postaje svojim proznim tekstovima koji su bliži poeziji nego prozi: O sebi ne znam ništa. … Samo za patnju… Odvojen od nečeg što nema ime…To su nekada zvali Bog.

Aragon, francuski pisac koji je inspirisan mistikom/sufizmom, posebno legendarnim mističkim junacima Medžnunom i Lejlom, gdje Medžnun po-staje i sredstvo koje vodi do Boga, i njegov simbol, i Bog, ne prepoznavajući više svoju ljubljenu u pustinji, komunistički francuski pjesnik koji je autor djela Lud za Elzom (Fou d’Elsa)168 168, nije samo po tome mistik, nego i po mnogim drugim svojim ljubavnim stihovima, pa i ovim :

Lakše je umrijeti nego živjeti, zato se mučim i živim, ljubavi…Sva moja oholost je samo u tome što te volim.

Bio bi pleonazam i krajnja banalnost reći da je svako ljubavno osjećanje blisko mističkoj patnji/boli, da se tu miješaju pijanstvo, bol, radost, suza, tajna, početak i kraj, mrakovi i svjetla, doživljaj prolaznosti i vječnosti/smrti, ogledalo i okean. (Po Freudu, nikad nismo manje pošteđeni patnje nego kad volimo.) Pleonazam je i konstatacija da je svaki pjesnik mistik, a svako, ili gotovo svako djelo proizišlo iz patnje, kao i to da je patnja neophodna za spoznaju istinske sreće, i uopšte osjećanja, da je ona istovremeno izraz i boli i sreće, i da suza, kao nešto vidljivo, spaja gotovo nepomirljivo, inkarnirajući i povezujući nespojivo i neopipljivo – tugu i radost. Suvišno je reći da za bol treba srce, osjetiti tajnu i tajnu boli koju ono, srce, skriva! I da za svaku ljubav treba misterija, a da je mistika uobličila misterije ovoga svijeta, i tajnovitosti što ih u sebi nosi čovjek, stvorivši od svega toga, a prvenstveno od “spajanja”, pravac: filozofiju osjećanja, u kojoj bol takođe igra važnu, a nekad i presudnu ulogu. Jer misticizam je (i) to: filozofija osjetila i težnja ka nepoznatom, preko poznatog - efemernog, profanog. Trenutak tako postaje vječnost, a čovjek Bog. I kada nije vjernik! A bol prestaje biti sredstvo i pretvara se u simbol sublimacije, nekada i samog Boga – “Boga”. Ogledalo Ogledala.

Medicina naravno i o ovome ima svoju riječ. Bol je tu detektor, znak za anomaliju. A da li bi se na osnovu ove logike moglo reći da je ljubav, kao i svako umjet-ničko djelo, znak (unutrašnje) bolesti? A potraga za Bogom detektor anomalije u čovjeku koja doseže svoj paroksizam? Dostojevski bi na to možda rekao: Pa šta onda ako je to bolest… Šta mari ako je taj napor šta onda ako je to bolest … Šta mari ako je taj napor nenormalan, kad je eto njegov rezultat onaj trenutak osjećanja kojega se čovjek sjeća i razmatra ga već u zdravom stanju, jedna najviša harmonija i ljepota, kad on čovjeku daje nečuveno, dotle neslućeno osjećanje upotpunjenosti, mjere izmirenja i uzbuđenog molitvenog slivanja sa najvišom sintezom života?169

Jedina suprotnost boli/patnji, suprotnost dakle osjećnju sreće, zadovoljstva, uznosa, pijanstva…, jeste ravnodušnost. Što znači: potpuna neosjetljivost. Neo-sjetljivost je neživot. Ravnodušnost je i ignorancija, nedostatak sposobnosti za spoznajom. Ne praveći nikakvu apologiju boli, konstatacija koja slijedi jest da ona, bol, kao detektor - čak i u medicinskom pogledu - znači odbranu, samoodbranu, a kasnije i sublimaciju. Bol je ogledalo. Ogledalo ni u mistici nije nipošto samo voda, oko, ili duša; ono je cjelokupnost života i njegova suprotnost. I onda, dakle, kad ne pokazuje odsjaj. Drugim riječima, rezimirajmo, podvukavši ono najbanalnije i nimalo neistinito: skriveno postoji i onda kad nismo u stanju da ga nađemo, nesposobni za posmatranje, za bol, za radost, za pijanstvo, za “smrt".
___

147 Cf.Jasna Samic, Dîwân de Kâ’imî, op.cit.
148 Junus Emre, Mistički eros, op.cit.
149 Boli u Baudelaireovoj poeziji, tačnije ovom osjećanju u zbirci Cvijeće zla, grupa francuskih autora je posvetila jed-nu obimnu studiju, pod nazivom: Baudelaire, une alchimie de la douleur - Etude sur Les Fleurs du Mal (Beadelaire, al-hemija boli – Studija Cvijeća zla), Paris, 2003.
150 Junus Emre, op.cit
151 Schopenhauer (njemački filozof, umro 1860.): Douleurs du monde, Pensées et fragments, Rivages poche, Paris, 27.
152 Schopenhauer, op.cit.
153 Ibid.
154 Ruski pisac Fjodor Dostojevski
155 A. Suares, Trois hommes, Dostoïevski, V., Pariz.
156 Yukio Mishima), japanski autor izvršivši harikiri. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
157 Blaise Pascal, francuski filozof i matematičar 17.v.)
158 Francuski filozof, esejist (16.v.), autor Eseja (Essais)
159 Montaigne, Les Essais, Paris, 1595
160 Njemacki autor, dobitnik Nobelove nagrade. Misli se na djelo Smrt u Veneciji.
161 Lav Nikolajevič Tolstoj, ruski pisac.
162 Stoicizam, filozofska škola antičke Grčke, nastala u . vijeku prije nove ere.
163 Latinski filozof, rođen 4. godine prije nove ere u Kordobi, umro 65. godine nove ere
164 Cf. E. From, Umeće ljubavi, op.cit, p. ., kao i N.de Lange, op.cit. Ono što je kod Jevreja Kabala, okultna nauka gdje svako slovo alfabeta ima numeričku i tajnu vrijednost, kod sufije je ‘ilm džafr, nauka na osnovu koje se mogu predvidjeti događaji. Vidi ranija poglavlja i o Kabali i o džafru.
165 Njemački filozof (1844 – 1900).
166 Cf. T. Mann, La mort à Venise, Stock, Paris, 2003. Mannov izraz “veliko ništavilo” podsjeća na neke filozof-ske ideje po kojima je Bog jednak ništavilu. Takav je i za M. Eckharta - apsolutno Ništa. (Cf. izmeđuostalog,E. From, Takav je i za Manna apsolutno Ništa.
167 Arthur Adamov (pravo ime Adamian), francuski pisac rusko-jermenskog porijekla
168 Louis Aragon, Le fou d’Elsa, Paris, 1963.
169 Dostojevski, Idiot.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License