Boje Visnje

BOJE VIŠNJE
Ljubo R. Weiss

Ugasite, molim, svjetla oko mene!

Želim vidjeti zvijezde, jasnije…
Blize i daleke, posebno one treperave…
I «mala kola»…
Ona voze u djetinjstvo kada su dozrijevale:
Jabuke petrovače, trešnje i višnje..
Da, višnje…
Ujahao sam u to slatko vrijeme
Koje je bilo i kiselo.
Na konju bijelome, iza mala kola
Kloparaju…
A oko mene u dvorištu konji teretni,
S grivama boje noći i hamovima od zlata…
U kolima korpe pune višanja
Sred dvorišta burad poredana -
Vrijeme sakupljanja višanja!
I ja, maleni - u jednoj od buradi,
Ispod mene višnje, kisele, već vriju…
Podaren mi je miris nad mirisima:
Nosim ga u nosnicama, cijeli život,
taj miris višanja koje vriju…
I jedem te višnje dok se ne pretvorim –
U višnju!
Pitaju i otac i majka:
«Gdje je naš mali!?»
A mali podiže poklopac bureta,
Pomalja glavu, žmirka, nenavikao na svjetlo.
Oko usta tragovi višanja,
Crveni, ne crveni nego – boje višnje!
Prsti - boje višnje!
Noge i ruke - boje višnje!
Konji i kola – boje višnje!
Seljaci – boje višnje!
Otac i majka – boje višnje!

I nebo - boje višnje!

Samo su zvijezde, navečer,
Kada miriše pokošeno sijeno,
I cvat lipe nas grli,
Sjajno-bijele, daleke i treperave…

Ugasite, molim, svjetla oko mene!

Virovitica, 2.6. 2008.

(objavljeno u časopisu ZAVIČAJ, Matice hrvatske, u Virovitici, broj 23-24, proljeće-ljeto 2008.)

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License