BILJEŠKA O PISCU
Isak Samokovlija rođen je 1889. godine u Goraždu. Osnovnu školu završio je u Goraždu, a gimnaziju u Sarajevu. Po završetku gimnazije 1910. godine upisuje se na Medicinski fakultet u Beču. Godine 1914. mobilisan je i poslan na front, a po povratku sa fronta diplomirao je 1917. godine. Poslije prvog svjetskog rata radio je kao ljekar prvo u Sarajevu, a od 1918. godine u Goraždu, gde je ostao tri godine. Od 1921. do 1925. godine bio je ljekar u Fojnici, a onda se vratio u Sarajevo, gdje je ostao do kraja života.
Drugi svjetski rat donio mu je velika poniženja koja su počela sa otpuštanjem iz službe, a nastavila se boravkom u zarobljeničkom logoru na Alipašinom Mostu i prisilnom pratnjom ustaških jedinica, odakle je, poslije više neuspjelih pokušaja, uspio da pobjegne 1944. godine i da se pridruži partizanima. Poslije oslobođenja gotovo potpuno se odao književnom radu. Od 1948. do 1951. godine uređivao je književni časopis Brazdu, a radio je i kao urednik za stranu literaturu u izdavačkom preduzeću »Svjetlost«. Umro je 1955. godine.
Mada se književnim radom počeo baviti još u gimnaziji, on se u literaturi javio dosta kasno, u 38. godini života, i to odmah zapaženom i zrelom pripovijetkom Rajina avlija u Srpskom književnom glasniku 1927. godine. Godine 1929. izašla je u Sarajevu prva njegova zbirka pripovjedaka Od proljeća do proljeća, a 1936. pojavila se u Beogradu njegova druga zbirka pod naslovom Pripovijetke. Između dva rata napisao je i četiri pozorišna komada: Hanka, Plava Jevrejka, On je lud i Fuzija. Poslije rata objavljene su mu zbirke pripovjedaka Nosač Samuel, Tragom života, Izabrane pripovijetke, Pripovijetke, Đerdan, Priča o radostima, Hanka, Nemiri. Objavio je i zbirku dječijih pjesama Dija, dija pesa, a preveo je Mladost vjeverice od Feliksa Saltana i Graditelji svijeta od Stefana Cvajga.
Najpotpunije izdanje Samokovlijinog stvaranja do sada objavljeno je u Sabranim djelima, 1967. godine, u tri knjige, koja su izašla u izdanju sarajevskog izdavačkog preduzeća »Svjetlost« (biblioteka »Kulturno nasljeđe BiH«) u redakciji Miodraga Bogićevića sa biografijom, bibliografijom, literaturom i predgovorom o Samokovliji.
Samokovlijino djelo je na samom svom početku izazvalo veliki i povoljan interes kritike. Njegovim djelom bavili su se naši najpoznatiji književni kritičari i istoričari književnosti, ali do danas nije objavljena cjelovita studija o njegovom životu i književnom djelu. Evo nekoliko značajnijih tekstova o djelu ovog pisca:
1. Ivo Andrić: Isak Samokovlija (predgovor slovenačkom izdanju Samokovlijinih pripovjedaka), Život, 1955, 3, 97—99;
2. Midhat Begić: Samokovlijina izvjesnost, Izraz, 1958, 9, 240—250;
3. Milan Bogdanović: Isak Samokovlija, Srpski književni glasnik, 1929, XXVII, 390;
4. Velibor Gligorić: Isak Samokovlija, Savremenik, 1955, 3, 314—319;
5. Jovan Kršić: Pozdrav pripovjedaču, Pregled, 1929, HI/64, 208—210;
6. Marko Marković: Isak Samokovlija, Život, 1960, 1—2, 20—35;
7. Boško Novaković: Ka liku Isaka Samokovlije, Izraz, 1957, 1, 289—297;
8. Čamil Sijarić: Riječi za Samokovliju, Oslobođenje, 8. I 1967;
9. Skender Kulenović: Gama i riječ Isaka Samokovlije, Sabrana djela S. Kulenovića, knj. IV (Eseji), Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, str. 117—142.
S. T.
