Bijeg S Balkana

Katarina Luketić
Bijeg s Balkana
U tumačenju odnosa Zapada i Europe prema Balkanu treba paziti da se ne stvori fronta binarnosti s koje će se grmjeti na Europu kao na jedinog krivca za stvaranje mnoštva negativnih predodžbi. Istina, u prevladavajućem europskom poimanju Balkan jest negativan pojam, ali on je često jednako negativan i u našem, balkanskom poimanju. Balkan je i za Balkan ono što se nastoji potisnuti, čemu se ne želi pripadati, od čega treba pobjeći, ili mu barem naći odgovarajuće zamjenske pojmove, poput onog Jugoistočna Europa
“Jer aktualni trenutak sadrži to kapitalno pitanje: hoće li Europa sačuvati svoju apsolutnu nadmoć u svim područjima? Hoće li Europa postati ono što ona zapravo jest, odnosno maleni rt azijskog kontinenta? Ili će pak Europa ostati ono što se ona čini, odnosno dragocjeni dio zemaljskog univerzuma, perla sfere, mozak prostranog tijela?” Paul Valéry, Kriza duha
Početkom 20. stoljeća Paul Valéry postavio je temeljno pitanje modernog određenja identiteta, odnosa između metropole i periferije, središta i ruba, Zapada i Istoka, pitanje: kada će i da li će uopće Europa biti svedena na ono što ona realno, prostorno jest – rt Azije. U suton stoljeća isto je pitanje ponovio Jacques Derrida smatrajući ga jednako aktualnim kao u vrijeme kada je prvi put spomenuto, te pokušavajući u povijesnoj, seman-tičkoj preopterećenosti geografskih pojmova naznačiti, otvoriti neki drugi smjer (u istoimenom eseju). Odnosi između prostora i kultura vrlo su kompleksni i dinamični, a geografski smještaj i veličina, koliko god imali utjecaja, mogu dovesti do sasvim pogrešnih zaključaka o društvenim, političkim i kulturološkim dominacijama. Imaginarne geografije konstruiraju se od društveno-političko-kulturološko relevantnog materijala, ali i od mitova, uobrazilja, podmetanja i lažiranja…, na način na koji se uostalom konstruiraju svi odnosi moći i vladanja.
S rta se, podsjeća Derrida, odlazi, isplovljava, kreće u susret novome, u istraživanja, trgovanja, osvajanja, koloniziranja… Pri povratku, rt je mjesto pristajanja, prvo kopno, i po njemu će se najprije proširiti vijesti s putovanja, informacije o dotada nepoznatome i osvojenome. Zato rtovi kao stjecišta odlazaka i dolazaka prvi dobivaju priliku da se preobraze u središta kulture, trgovine, društvenog razvoja… Rt sublimira u sebi sve ono što će se kasnije disperzivno proširiti po ostatku kopna.
Rt je istureni, krajnji dio kopna, i mogao bi stoga po položaju biti doživljen i kao margina, rub. U europskom je slučaju ta rubnost pretvorena u središnjost, slaba protočnost na margini u dinamičnu raskrsnicu centra. Europa kao krajnji dio kopna, pogledom okrenuta prema zapadu, kao izbočina civilizacije, zapravo pritišće golemo prostranstvo Azije, određuje smjer i ritam, postavlja se kao mjera svakog razvoja, kao Valéryjev “dragocjeni dio zemaljskog univerzuma, perla sfere, mozak prostranog tijela”. Tako je bilo kroz povijest, tako je i danas.
Hoće li prostranstvo kopna ikada ojačati i postati ravnopravno tom isturenom europskom rtu? Je li moguće da ti prostori uspostave ravnotežu i ulove jedan drugoga u povijesnom vremenu? Mogu li velike priče Azije, Istoka, uopće drugih prostora i kultura, postati jednako važne i obvezujuće kao velike priče Europe?
U zamci binarnosti

Europa je rt Azije, a Balkan je rt Europe. Prostorno je dakle Balkan dvostruka margina, rub ruba, ali i kulturološki, strateški, politički… on je udaljen od svake središnjosti. U odnosu dijelova prostora, središta i rubova, kopna i obala, Balkan za Europu nije ni približno ono što je Europa za Aziju. Balkan je među drugim južnim europskim rtovima: Apeninskim i Pirinejskim poluotocima s kojima čini južni trorog, bez sumnje najzaostaliji, ali i najprezreniji dio. U davnoj prošlosti Balkan je imao ulogu o kojoj pišu Valéry i Derrida, kao nositelj napretka i civilizacijskih vrijednosti važnih za ostatak kopna, ali se kroz povijest slika o njemu dupkom izmijenila i danas u kolektivnoj predodžbi antičko povijesno naslijeđe nije važno za uspostavljanje slike o ovome prostoru. Priča o Grčkoj kao “kolijevci zapadne civilizacije” izmještena je s Balkana i uklopljena u za Europu pitomije, idealističnije predjele Mediterana.
U zapadnim kolektivnim predodžbama Balkan se često smatra otpadom, zvjerinjakom Europe, njezinim mračnim i nepristupačnim predjelom. On je divlja margina, slijepo crijevo Europe, i u dugoj i bogatoj tradiciji pisanja o europskom identitetu spominje se često kao najproblematičniji i najzaostaliji dio. Balkan se vidi kao prostor vječnih konflikata, trajne nestabilnosti i nesigurnosti, na kojem vrijede drukčija pravila od onih u tzv. zapadnom svijetu. Te se predodžbe ponekad interpretiraju na način da od Balkana stvaraju uzbudljiv prostor egzotike i avanturizma, kakav u “urednom” svijetu više ne postoji. No, u oba slučaja – i kad se zgađeno želi s njega pobjeći i kad se na njega dolazi kao na uzbudljivi safari – Balkan se doživljava kao fantazma, kao prostor onkraj normalnoga i civilizacijski prihvatljivoga.
Nadalje, Balkan je u zrcalu obrnuta slika Europe: negativna, sablažnjiva i naizgled nepoželjna. Kažem naizgled nepoželjna, jer bez te obrnute, mračne slike Balkana, Europa se – također pojam-fantazma – ne bi imala u odnosu na što konstruirati. Balkan joj je dakle potreban kao suprotnost, nategnuta negativna krajnost prema kojoj će izgraditi vlastiti identitet, i to identitet kao krovnu, nadnacionalnu, kulturnu konstrukciju pod koju se mogu zakloniti različiti i fragmentirani mikroidentiteti. Balkan služi kao distinktivna identitetska točka koja je jedan od uvjeta organiziranja kolektivnog identiteta (uz zajedničko ime, zajednički mit o porijeklu, zajed-ničku prošlost, vezanost za stanoviti teritorij, osjećaj solidarnosti, prema tumačenju Adama Smitha). Ukratko, divlji, nasilni i barbarski Balkan treba uljudnoj, miroljubivoj i civiliziranoj Europi kako bi potvrdio njezinu sliku o sebi, i negativističko viđenje Balkana trajat će vjerojatno dokle tako Europi bude odgovaralo.
No, u kritiziranju europocentrizma i dominantnog zapadnog diskursa o Balkanu lako i sami možemo upasti u zamku binarnosti, pojednostavljivanja i falsificiranja složene slike stvarnosti, pa (ne)svjesno početi dijeliti svjetove, kulture, prostore, iden-titete… na one pozitivne i one negativne prema istim dualnim, tvrdim principima od kojih nastojimo pobjeći. Edward Said je već upozorio na opasnost da se kritizirajući orijentalizam zapadne u okciden-talizam, nastojeći svoju analizu zapadnjačkih diskurzivnih strategija prema Istoku kontrolirati i voditi drugim putevima od onih revanšističke kritike. Prema binomima svjetlo-mračno, čisto-nečisto, razvijeno-zaostalo, civilizirano-barbarsko, uljudno-okrutno, racionalno-iracionalno, Zapad-Istok, Euro-pa-Balkan, Oni i Mi, Prvi i Drugi… – koji povlače za sobom nepregledne grupe arhetipova, simbola i amblema, moguće je sve oko nas s lakoćom presložiti. Ta je sklonost esencijalnosti također europsko naslijeđe i čini jedan od najčešćih i naj-tvrdokornijih principa u humanistici.
U tumačenju odnosa Zapada i Europe prema Balkanu treba paziti da se ne stvori fronta binarnosti s koje će se grmjeti na Europu kao na jedinog krivca za stvaranje mnoštva negativnih predodžbi. Istina, u prevladavajućem europskom poimanju Balkan jest negativan pojam, ali on je često jednako negativan i u našem, balkanskom poimanju koje se ugleda na europsko. Balkan je i za Balkan ono što se nastoji potisnuti, čemu se ne želi pripadati, od čega treba pobjeći, ili mu barem naći odgovarajuće zamjenske pojmove, poput onog Jugoistočna Europa. Balkan upućuje na osjećanje nelagode na vlastitom prostoru i u vlastitoj kulturi, on je izvor ovdašnje kolektivne neuroze.

Geografija i imaginacija

Tijekom posljednja dva stoljeća Balkan je od običnoga geografskog pojma prerastao u snažnu metaforu; semantički je toliko otežao da ga više nije moguće koristiti u vrijednosno neutralnom smislu. Geopolitička značenja koja je prostor dobivao od vremena Osmanlijskog carstva i osobito njegova raspada, preko Balkanskih ratova, ubojstva u Sarajevu i Prvog svjetskog rata, do rata u devedesetima, podloge su na kojima su izrasli grozdovi raznih negativnih stereotipa, tako da je danas nemoguće razmaknuti te izrasline i proniknuti do kako-tako zdrave jezgre, do nevinosti riječi.
Balkan se tako vezuje uz nekoliko grupa metafora i predodžbi; po jednima on je prostor nemirne granice, raskrižja svjetova i nepomirljivih kulturnih srazova. U obrnutoj varijanti, on se vidi kao most, poveznica između Zapada i Istoka, Europe i Azije, kršćanstva i islama. Most je samo naizgled pozitivna metafora – jer na mostu se ne zadržava, nego se samo preko njega prelazi, pa je on, izvan svoje namjene, zapravo bez sadržaja. U drugima, uz Balkan se vežu predodžbe o buretu baruta, poprištu stoljetnih i neiskorjenjivih mržnji i sukoba, a ljudi koji žive na Balkanu vide se kao osobito okrutni i nasilni. Te fantazme mogu ići toliko daleko da se nasilje smatra balkanskom genetskom supstancijom ili da mu se pripisuju čudovišni razmjeri. Primjer za prvo je tvrdnja američkog publiciste Roberta Kaplana iz knjige Balkan Ghosts. A Journey Through History, da “nacizam potiče s Balkana”, i da je “u prihvatilištima Beča, plodnom tlu za etničku mržnju blisku jugoslavenskom svijetu, Hitler naučio da mrzi onako zarazno”, a primjer za drugo je predodžba potaknuta Bram Stokerom da je Balkan središte vampirizma.
Kao tobožnji povijesni dokaz tvrdnji o divljem Balkanu navodi se često efekt-argument da je europsko 20. stoljeće počelo i završilo s ratovima na Balkanu. Potpuno se pritom zanemaruju činjenice da je cijela europska povijest ispunjena ratovima i sukobima, i da su sve velike europske nacije i sve građanske revolucije također rođene u krvi. Povijest Europe interpretira se u duhu prosvjetiteljstva, kao neprestano napredovanje prema demokratskim vrijednostima i idealnim građanskim društvima, dok se povijest Balkana interpretira kao zla kob, kao vrzino kolo užasa iz kojega mi, Balkanci zbog vlastite naravi, balkanske krvi i strasti nikada nećemo izaći. Balkan je prema tom tumačenju osuđen na predmodernitet, za njega ne vrijede kategorije napretka i razvoja, on ostaje prostor izvan povijesti, bezvremen i zaustavljen u vakuumu barbarizama i neprijateljstava. No, predodžbe o nekontroliranim emotivnim izljevima Balkanaca ponekad se tumače i pozitivno, pa se ovdašnji narodi predstavljaju kao “plemeniti divljaci” koji žive u skladu s prirodom i nekim prvobitnim, kozmičkim zakonima.

Drugi o nama

Geografski pojam Balkan kao oznaka za poluotok omeđen Jadranskim, Crnim i Egejskim morem, a sa sjevera – ta granica izaziva najviše polemika – rijekom Savom, Alpama…, u široj je upotrebi tek od sredine 19. stoljeća. Naime, riječ Balkan, kako upućuje u iscrpnom pregledu imenovanja Marija Todorova u knjizi Imaginarni Balkan, koristila se od 16. stoljeća kao tursko ime za Staru planinu u Bugarskoj, ili češće za cijeli planinski lanac za koji se vjerovalo još u antici da se proteže od Venecijanskog zaljeva do Crnog mora. Njemački geograf August Cojne prvi je 1808. godine upotrijebio pojam Balkanski poluotok, a Robert Walsh prvi je od britanskih putnika upotrijebio ime Balkan kao zbirnu imenicu koja se odnosi na cijeli poluotok. Sve do Berlinskog kongresa 1878, tumači Todorova, najčešće oznake za ove prostore odnosile su se na prisustvo Osmanlijskog carstva, pa su se koristili nazivi kao Europska Turska, Turska u Europi, Europsko Otomansko carstvo, Europski Levant, Orijentalni poluotok i sl. S vremenom Balkan je sve više zamjenjivao navedene nazive dobivajući izražene političke i vrijednosne konotacije kao divlji, mračni i opasni prostor, ali je kao jedna od njegovih najvažnijih značajki koja omogućuje i pojmovnu homogenizaciju do danas ostala upravo stoljetna osmanlijska vlast i njezino naslijeđe.
Diskursi o Balkanu, kao neprijateljskom ili egzotičnom prostoru, izrazitije su se formirali u tekstovima autora 19. stoljeća koji su Europi nastojali približiti njezine rubove. Riječ je o francuskim i njemačkim, a potom i ruskim i britanskim autorima u čijim se zapisima osjeća politički kontekst vremena i koji su na Istok putovali najčešće zbog državničkih poslova, ali i avanture. Tekstovi su žanrovski šaroliki: povijesni dokumenti, prepiske kompanija, diplomatski zapisi i osobito putopisi koji su, tvrdi Todorova, u Britaniji tokom nekoliko stoljeća bili na drugom mjestu po čitanosti iza romana.
Obrasci percepcije o Balkanu do 1900, po Todorovoj, nisu monolitni i isključivo negativni ili isključivo pozitivni, jednako kao što se balkanski prostor u njima ne ocjenjuje homogeno. Ipak, primjetno je da je do sredine 19. stoljeća Balkan u djelima inozemnih autora često opisivan u pozitivnom svjetlu, tj. kao privlačna, egzotična destinacija, što je povezano s romantičarskom željom za otkrivanjem nepoznatih kultura. Primjetan je u to vrijeme također i zazor od Balkana, ali je nešto učestalija ova pozitivna imaginacija gdje se zaostalost i različitost kultura tumači kao dobrodošla egzotičnost. Vrijeme je to u kome europski pisci masovno putuju na Orijent, a time i Balkan, u potrazi za pustolovinom i arhaičnim društvima u kojima navodno vladaju iskreniji i civilizacijom nenarušeni odnosi, gdje će upoznati neiskvarenog divljaka i preko njega povratiti vlastitu nevinost. Byronovo oduševljenje Grčkom, Orijentom i Balkanom kao njegovim predvorjem postalo je europskom modom, a slika engleskog pjesnika u albanskoj narodnoj nošnji amblemom jednog zanesenog vremena. Kako piše Todorova, “zani-manje za Orijent, a time i orijentalni dio Balkana, u to je vrijeme nadilazilo čak i zanimanje za otkrivanje Novog svijeta”.
No, od kraja 19. stoljeća Balkan u europskom kolektivnom imaginariju postaje prevladavajuće negativan i opasan prostor. Zanimljivo je da su se slike balkanskog divljaka, vječito zavađenih plemena, opasnih predjela, ljudi koji govore nerazumljive jezike, imaju neobične običaje, ne prakticiraju iste religijske obrede i sl., konstruirale i kroz niz stvarnih dokumenata, ali i kroz književnu prozu engleskih, francuskih, njemačkih… autora. Balkan je tako poslužio kao prijeteća kulisa Agathi Christi u Ubojstvu u Orijent Expresu i još više u Tajni dimnjaka, Bramu Stokeru u Drakuli, Antoniju Houpu kao predložak za izmišljenu opasnu zemlju Ruritaniju u Zatočeniku Zende. Val otkrivanja egzotike Orijenta i Balkana doveo je do toga da su ovi prostori ušli u književnost i to na način da je, riječima Vesne Goldsworthy iz knjige Izmišljanje Ruritanije: “stvarni Balkan postajao u tom procesu izmišljena kraljevina Ruritanija, osuđena da zauvek bude ’Evropa koja to još nije’ ili ’ono što je Evropa nekad bila’”. Riječ je o osobitoj pripovjedačkoj kolonijalizaciji započetoj u 19. stoljeću, kada se jedan prostor koristi kao fikcionalna kulisa računajući na već postojeće kolektivne predodžbe europskog čitateljstva i na aktualni politički kon-tekst. Geopolitička svijest tako prodire u književnost, a odnosi moći između pojedinih prstora u političkoj geografiji preuzimaju se i u svijetu umjetnosti. Pri tome neki od autora koji su suvereno svoje priče smještali na Balkan, na njemu nisu nikada ni bili, već su koristili tuđe putopise i ostalu građu te računali na snagu stvorenih kolektivnih slika, kao npr. Karl May u pisanju romana U balkanskim gudurama.
Pripovjedačka kolonijalizacija nastavila se osobito intenzivno u devedesetim godinama 20. stoljeća, kada Balkan postaje mjestom radnje mnogih inozemnih romana, a ratna zbivanja motivi pokretači naracije. S raspadom Jugoslavije i geopolitičkim preslagivanjem novonastalih država, uspostavljene su nove pripovjedačke kolonijalizacije, a u njih npr. spada fenomen učestalog korištenja (po)ratne Bosne kao mjesta radnje u djelima inozemnih autora, ali i onih iz Hrvatske i Srbije. Rat je potaknuo u Europi i balkansku umjetničku modu koja je harala na izložbenim revijama 2003. (Potraga za Balkanom u Grazu, Krv i med u Beču, U balkanskim gudurama u Kasselu). Te su izložbe postavile niz vrlo zanimljivih pitanja o horizontu očekivanja inozemnih kustosa, načinima reprezentacije balkanskih umjetnika izvan Balkana, ali i o naravi svjetskog umjetničkog tržišta koje stalno traži svježu umjetničku robu.

Narodi ljubimici engleskih putnica

Među knjigama koje su najviše utjecale na konstruiranje slike o Balkanu na Zapadu spada putopis Rebecce West Crno jagnje i sivi soko objavljen 1941. Riječ je o oko tisuću i pol stranica dugom putopisu po zemljama bivše Jugoslavije, pisanom s pretenzijom da strancima približi ove prostore, način života, svjetonazore i mentalitete, te objasni povijest ovdašnjih naroda i kompleksnost njihovih odnosa. U knjizi doista ima svega, od osobnih susreta i doživljaja, unutarnjih monologa, folklora, povijesti, mitova, dnevne politike, psihologizacije naroda, pasaža o etici, duhovnosti i sl. Do danas je knjiga ostala vrlo utjecajna, pa su je po vlastitom priznanju pročitali mnogi strani diplomati i političari dolazeći devedesetih u misije na Balkan. Lord Owen navodi u svojoj autobiografiji da je prije nego se odlučio prihvatiti ponuđeno mjesto pregovarača za bivšu Jugoslaviju temeljito pročitao Rebeccu West, a po nekim navodima, koja se čine ipak pretjeranima, Bill Clinton je zbog te knjige odgodio vojnu akciju u Bosni.
Rebecca West se, po vlastitom priznanju, “zaljubila u Jugoslaviju”, doživljavala ju je “kao otadžbinu”, i u svemu život ovdje je bio suprotan onome u Engleskoj. Za nju su: “Sloveni narod svadljiv, hrabar, umetnički nastrojen i intelektualan, koji duboko zbunjuje sve druge narode”. West gradi sliku o egzotičnom Balkanu gdje se živi u skladu s prirodom, i gdje su ljudi bliže sebi, duhovniji i posvećeniji temeljnim vrijednostima, negoli je to slučaj u Europi i osobito Engleskoj. Putujući po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, kao dobrostojeća strankinja kojoj je više-manje sve dostupno, odsjedajući u luksuznim hotelima i prijateljujući s intelektualnom elitom, ona se divi ovdašnjem načinu života, dubini razmišljanja svojih prijatelja, običajima, “strastvenosti” balkanskih muškarca, posvećenosti žena, ljepotama narodnog veza i sl. Njezin je diskurs u skladu s onim kolonijalnim engleskih pisaca koji su otkrivali Indiju; blagonaklon, krcat stereotipovima, sklon idea-liziranju, ali uvijek nadmoćan. Imperijalna svijest primjetna je već u uvjerenju Rebecce West da se može u dva kraća boravka u nekoj zemlji (1936. i 1937.) spoznati cijela njezina povijest i sadašnjost, kao i sva različitost njezinih kultura, jezika, vjera i naslijeđa, te da se o tome može čak suditi suvereno i kompetentno.
Ta je činjenica bila i središnja tema njezina spora s drugom engleskom putnicom – Edith Durham, koja je desetak godina provela na Balkanu i napisala o njemu nekoliko knjiga. Iako i sama nije bila lišena osjećaja vlastite superiornosti prema balkanskim narodima, s obzirom na navodnu superiornost zapadne kulture kojoj pripada, Durham za razliku od West priznaje da je ovaj prostor previše složen da bi se u tako kratko vrijeme mogao spoznati. Ona piše: “kad naučite da jedete, pijete i spavate s domaćinima, štoviše naučite da živite kao oni, i taman pomislite da ih razumijete, dogodi se nešto i onda shvatite da ste od njihovog pogleda na svet udaljeni koliko i na početku. A da biste ga usvojili, morate da preskočite vekove, da izbrišete Zapad i sve njegove ideje, da pustite na volju primitivcu u sebi i da naučite šest jezika, potpuno beskorisnih u ma kom drugom kraju sveta”.
Rivalstvo dvaju Engleskinja očitovalo se i u tome što su među ovdašnjim narodima odabrale različite ljubimce; Durham je najprije otkrila Crnu Goru, da bi kasnije bila fascinirana Albanijom, pa je najviše njezinih zapisa posvećeno upravo toj zemlji. Ona se upoznala sa snažnim idejama o albanskoj nacionalnoj samostalnosti koju je podržavala ostatak života, a ranije je bila upoznata s orijentalnom kulturom, pa je bila blagonaklona prema muslimanima. Durham je žestoko kritizirala Srbe, smatrajući ih ekspanzionistima i nasilnicima, nesposobnim za umjerenost i krivcima za Prvi svjetski rat. West je pak od svih balkanskih naroda najviše romantizirala Srbe, čemu je svakako pridonijelo i to što je njezin glavni vodič po Jugoslaviji bio beogradski pisac Stanislav Vinaver (u knjizi imenom Konstantin). Uz to, West je antikomunistkinja, četnike je smatrala istinskim borcima protiv fašizma u Jugoslaviji, a nakon Drugog svjetskog rata pomagala je srpske izbjeglice u Londonu i aktivno lobirala za srpsku vladu u izbjeglištvu.
Romantizirano viđenje Balkana, divljenje prema srpskoj kulturi i patrijarhalnim modelima života, zazor spram muslimanskog stanovništva i orijentalističke predrasude, prikazivanje Hrvata kao nacionalista koji žele rasturiti Jugoslaviju i previše su vezani uz germansku kulturu…, razlozi su što se Rebecca West vrlo kritički prosuđuje u Hrvatskoj i Bosni. Tome je svakako pridonijelo i to što se 1989. pojavilo skraćeno srpsko-bosansko izdanje ove goleme knjige (u prijevodu Nikole Koljevića) koje je izazvalo polemike upravo zbog tendencioznog izbora ulomaka iz knjige. U Hrvatskoj Rebecca West u cijelosti nije objavljena, i među znalcima su ostali upamćeni oni dijelovi njezina teksta u kojima patetično romantizira srpski narod i demonizira hrvatski ili muslimanski u Bosni, a sudovi o njezinoj knjizi u priličnoj su mjeri motivirani političkom situacijom devedesetih. Po mome mišljenju, nakon pročitane knjige u cijelosti, puno više od političkih ocjena i mnogih pogrešnih povijesnih navoda, smetaju stereotipno prikazivanje Balkana (strast, rituali, žrtve, mačizam), i esencijalizam u prikazu pojedinih naroda i regija, što su samo preuzimali kasniji autori. Upitnost političkih stavova Rebecce West, osobito njezino podržavanje četničkog pokreta, razlozi su zašto se ova knjiga i u novijim izdanjima na engleskome jeziku pojavljuje uz predgovore koji ističu kontekst vremena u kojemu je ona nastala.

Ratna egzotika devedesetih

Produkcija knjiga o Balkanu i produkcija stereotipa izrazito je narasla tijekom rata u devedesetima, kada su mnogi diplomati, prego-varači, novinari, vojnici… napisali knjige o svome boravku na ovim prostorima. Egzotika ratnog užasa nesumnjivo je razlog zbog kojih su najvećim dijelom nastajale te knjige; a na ratnoj turističkoj turi svakako je bila najzanimljivija Bosna, koja je, s jedne strane, zbog intenziteta sukoba bila savršeni dokaz tobožnjeg junaštva tih autora, a s druge je zbog suživota naroda i vjera služila i kao laboratorij, zoološki vrt za proučavanje multikulturalnosti. Poput suvremenih pikara mnogi su inozemni autori umjesto ratnih zbivanja u prvi plan stavljali vlastite avanture ili vlastita stajališta o odnosima prostora i kultura. Tako je David Owen ovdje doživio pravu balkansku odiseju (biografija pod istim naslovom); Richard Holbrook je bio fasciniran kompleksnošću balkanskog rezervata (knjiga Završiti rat); Alain Finkielkraut je našao egzotične ljubimce u Hrvatima preko kojih je Europi dokazivao ravnodušnost (Kako se to može biti Hrvat?), dok je Peter Handke za ljubimce uzeo Srbe koji žive, tvrdio je, u nekom predmodernom, romantičnom stanju, neiskvareni civilizacijom (Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili Pravda za Srbiju)…
Diskursi, kompetencije, tendencioznost, stupanj istinitosti, mitomanija i stereotipiziranje kod ino-zemnih autora (a riječ je ogromnom broju tekstova) vrlo su različiti, pa postoje oni čije su knjige uistinu pripomogle stvaranju objektivnije slike o balkanskim događajima (poput kratkih povijesti Kosova i Bosne Noela Malcolma), ali postoje i oni koji su falsificirali rat, manipulirali činjenicama i ovdašnje događaje iskoristili za vlastito svođenje računa s europskim dominantnim idejama ili kulturnim miljeima (poput Handkea). No, svima njima jedno je zajedničko – a to je, u očima zapadne publike, veće pravo na priču o Balkanu. Oni su doživljavani kao izvori kojima se vjeruje i koji imaju pravo prenijeti priču o Balkanu po cijelome svijetu. Kao i u stvaranju znanja o Orijentu, na što je upozorio Said, i stvaranje znanja o Balkanu prepušteno je “pouzdanijim” zapadnim promatračima; ovdašnji narodi/domoroci svoju priču mogu ispričati samo pomoću inozemnog znanja i preko vanjskog posrednika, preko onih koji će tu priču iskrojiti i interpretirati na odgovarajući način, i koji će svojim zapadnim porijeklom ili uklopljenošću u zapadne diskurse i sustave razmijene znanja jamčiti čitateljima autentičnost i istinitost. Zapadni autori ovjeravaju diskurs Balkanaca, oni nam pružaju šansu za govor i udaraju pečat odobravanja na ono što ćemo im ispripovijedati.

Balkan o Balkanu

Vratimo se sada na Balkan, na naše predrasude o ovim prostorima. “Bauk Balkana ne kruži samo Europom, već i Balkanom” napisala je Todorova; i nevjerojatno je koliko je strasti i energije utrošeno u političkim, medijskim, literarnim… diskursima da se s ovog prostora pojedini narod izbavi. Poznato je, za sve ovdašnje narode Balkan je negdje drugdje, negdje istočnije; za Slovence počinje u Hrvatskoj, za Hrvate u Srbiji ili Bosni, za Srbe u Bosni i na Kosovu među albanskim, muslimanskim stanovništvom… Krenemo li od Zapada, za pripadnost Balkanu sumnjiči se i Trst koji je pun “mračnih” balkanskih likova: sitnih kriminalaca i švercera, balkanske atmosfere na Ponte Rossu; ili pak bečki kolodvor s kojeg kreću vlakovi prema jugu i jugoistoku.
Svaki od balkanskih naroda i država, i danas i tijekom povijesti gradi mit o sebi kao predvorju Orijenta, zadnjoj postaji prije ulaska na Istok ili posljednjoj obrambenoj utvrdi europejstva. Sve one negativne slike o Balkanu kao prostoru nasilja, vjekovnih sukoba, zaostalosti i barbarstva, projiciraju se na prostor preko granice, na susjede; po binarnom ključu iznova se dijelimo: Mi smo civilizirani, miroljubivi i tolerantni, a Oni su primitivni, nasilni i netolerantni. Oni služe, kao i u slučaju Europe, da bi u zrcalu potvrdili uobraženu sliku o našem identitetu, da bi uspostavili skupinu imaginarnih predodžbi koje ćemo sami sebi pripisivati i na temelju kojih ćemo graditi veliku naraciju o nacionalnoj kulturi. Druge smo isključili, ocrnili i unificirali, jednako kao Europa nas. Otpor protiv hegemonije nerijetko poprima oblik oponašanja, diskurzivnog nasilja koje vršimo nad drugima zato jer ga osjećamo na sebi.
U konstruiranju imaginarnih predodžbi o Balkanu na samome Balkanu važnu ulogu imaju pojedini mitovi koji su zajednički mnogim ovdašnjim narodima, i to po strukturi, naraciji, intenzitetu i načinima na koje su obilježili političku stvarnost u devedesetima. Kako je kazao Ivan Čolović moguće je čak oformiti posebnu “balkansku banku mitova” zajedničkih ovdašnjim kulturama i narodima, a teme tih mitova su “zemlja i mrtvi, grobovi i hramovi, ognjišta i koljevke, korjeni, jezik, predaja, dobro selo koje se brani od zla grada…”.
Za Balkan je karakteristično da su ti mitovi nerijetko uključeni u službenu historiografiju, da uvjetuju interpretaciju tzv. povijesne istine, te da su upleteni u aktualne nacionalne naracije. Prošlost se ovdje tumači na način da objašnjava sadašnjost, što znači da se svako toliko, u vrijeme nekog društveno-političkoga prevrata, iznova poseže za mitovima kao i za reinterpretacijom povijesti. O tome Dubravko Lovrenović kaže: “Na Balkanu općenito – isto tako u BiH – začet je kult nedovršene historije, koja još uvijek čeka svoje izbavitelje i iscjelitelje i u kojoj je izbrisana jasna granica između prošlog, sadašnjeg i budućeg”. Kult nedovršene historije. Povijesna se građa stalno mijesi u rukama, oblikuje prema uputama aktualne politike u kruščiće kojima se hrane ovdašnje identitetske konstrukcije. To stalno reanimiranje povijesnih događaja i prizivanje mitoloških utvara utječe, između ostaloga, na kolek-tivni doživljaj protočnosti vremena na balkanskim prostorima. Npr. srednjovjekovlje je početkom deve-desetih vraćeno u Hrvatskoj i Srbiji u sadašnjost, dok Drugi svjetski rat i teme ustaša i četnika, te ustaša i partizana određuju sadašnjost više no što je određuju neke aktualnosti.

Mit o predziđu

U formiranju imaginarnih predodžbi o Balkanu na samom Balkanu važnu ulogu ima ta bogata mitološka građa, a iz nje ćemo ovdje izdvojiti samo mit o predziđu. Naime, shvaćanje da su ovdašnji narodi tijekom povijesti bili najvažniji bedem Europe i da su vjekovima štitili zapadnu civilizaciju od istočnog barbarstva, snažno je prisutno u kolek-tivnoj svijesti Hrvatske i Srbije. To shvaćanje podrazumijeva postojanje čvrste i nepropusne granice između Istoka i Zapada, gotovo prirodnog civilizacijskog, hantingtonovskog sraza. Sami Hrvati i Srbi često ističu da su upravo oni dali najveće žrtve za spas Europe, te da je zbog “našeg” krvavog stoljetnog čuvanja obrambene istočne linije, Zapad sačuvao svoje vrijednosti i postao ono što danas jest: mjera kulture, napretka i demokratskih vrijednosti. U hrvatskoj inačici mita kroz povijest je prisutna ideja da se ne brani samo civilizaciju od barbarstva, već i katoličku vjeru od istočnog pravoslavlja ili islama.
Mit o predziđu bio je vrlo raširen u srednjovjekovlju i na različite je načine prisutan u nizu kršćanskih zajednica, tako i u hrvatskoj, a jasno ponajprije vezano uz borbe s Osmanlijama i vjekovnu granicu s Osmanlijskim carstvom. Mit je osobito raširen u 19. stoljeću kada se kao središnji simbolični lik u njemu pojavljuje, kako piše Ivo Žanić (u tekstu iz zbornika Historijski mitovi na Balkanu), “ban Nikola Šubić Zrinski koji je 1566. godine poginuo u obrani hrvatskih Termopila, a njegov je kult učvršćen s 300. obljetnicom sigetske opsade 1866. godine, operom Ivana Zajca i libretista Huga Badalića iz 1876. godine”. Metafora hrvatskog prostora kao bedema, štita, predstraže Europe i u kulturološkom smislu kao obrana njezinih vrijed-nosti, i u vjerskom smislu kao obrana katoličanstva, zapravo je jedan od temelja, smatra Žanić, “moderne patriotske ideologije i vizije nacionalnog prostora, a na temelju njega se razvio i ideal kršćanskog ratnika”.
Početkom devedesetih mit o predziđu je oživio, najprije na ponešto transformiran način kada se Hrvatska u službenom diskursu određivala kao bedem prema pravoslavlju i barbarizmu, tj. bizantizmu utjelovljenom u Srbiji. Nešto kasnije, kao rezultat Tuđmanove politike cijepanja Bosne i sukoba HVO-a s Armijom BiH, oživjela je ideja o Hrvatskoj kao štitu od islama i nevjerničkog Istoka.
No, osim nacionalnog ponosa zbog važne uloge branitelja Europe, mit o predziđu izaziva i razočarenje s tom Europom, jer ona navodno ne prepoznaje i ne cijeni dovoljno naše zasluge u obrani kršćanskih i civilizacijskih vrijednosti. Osjećaj napuštenosti i opasnosti od Europe opisao je Petar Preradović u pjesmi Na grobniku: “A što nam je Zapad dao/ Za uslugu tu?/ Vječnu mržnju, primjer za to/ I učenost zlu…” Krleža u Deset krvavih godina također rezignirano piše: “Da smo antemurale christianitatis, to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli koje su ginule na krvavoj predstraži europskih interesa, dok se u centru civilizacije bančilo… Mi se hvalisavim citiranjem tih glupih laži spuštamo do onog najnižeg stepena provincijalne zatucane svijesti, na kome nam pamet maše repom pred strancima ropski servilno…”.
Slika o Zapadu koji trune i Istoku koji nadire, o dekadenciji s jedne strane i divljaštvu s druge, o nezahvalnom hrvatskom međupoložaju, sretala se često u političkim diskursima posljednjih petnaestak godina, ali i u onim književnima. Tako Ivan Aralica u pamfletu nazvanom roman, u Ambri uzdiže narodnu kulturu, ognjištarstvo i život u tzv. ruralnijem dijelu Hrvatske, te kritizira politiku okretanja Europi i kulturni univerzalizam. Sličnu odbojnost prema europskim vrijednostima izražava i Slobodan Novak u knjizi intervjua Digresije, kroz kritike djelovanja ovdašnjih intelektualaca koji se po njemu ulizuju Europi i zapostavljaju nacionalnu kulturu.
Razočarenje Europom koja ne prepoznaje povijesnu zaslugu naroda u obrani njezinih civilizacijskih vrijednosti dominira u Srbiji tijekom devedesetih, naravno ojačano zapadnim kritikama miloševićeve vlasti, sankcijama i kasnijom NATO-ovom intervencijom. Oficijelni nacionalistički diskurs Europu je proglasio neprijateljem: ona je napustila civilizacijske vrijednosti, otuđila se od osnovnih ljudskih principa i predvodi svjetsku zavjeru protiv Srbije. Pri tome se izražava i zadovoljstvo zbog života na Balkanu, izvan domašaja iskvarenog i trulog Zapada, uživa se u svojevrsnom civili-zacijskom otpadništvu. Kako piše Ivan Čolović, “Srbin se tu vidi kao Neevropljanin, a Evropa kao prostor bez duhovnosti”. Kao i u Hrvatskoj, i u Srbiji je prisutan stav da upravo ta zemlja živi po mjerilima i moralnim načelima koji bi trebali biti europski ali ih je stvarna Europa izdala, a pri tome je ponekad Balkan shvaćen kao neka “Europe prije pada u modernizam”, kao pozitivan, izvorni i neiskvareni prostor. Riječ je o svojevoljnoj regresiji, povratku u balkansko “predstanje”, a ta je regresija ovdje karakteristična za specifični, ni gradski ni seoski ambijent o čemu je još šezdesetih nadahnuto pisao Radomir Konstantinović u Filozofiji palanke.
Balkan – hrvatska nacionalna trauma

U Hrvatskoj je Balkan od početka devedesetih do danas ključna točka formiranja vlastitog identiteta i ključna društvena trauma. U formiranju homogenog nacionalnog identiteta (prema poznatoj Gellnerovoj formuli jedan narod – jedna kultura – jedan jezik), koji je kroz naredno desetljeće postao za sve obvezujući, najbitnije je bilo upravo ono po čemu se razlikujemo od susjeda, najprije Srba, potom Muslimana i ostalih ex-yu “sumnjivaca”. Balkan je u ovoj sredini tijekom devedesetih bio sasvim nepoželjan i sotoniziran pojam (jednu od prvih analiza zazora Hrvatske prema Balkanu iznijela je Dunja Rihtman Auguštin u tekstu iz 1997. pod nazivom: Zašto i otkada se grozimo Balkana?). Uokolo Hrvatske prijetio je Balkan, a unutar Hrvatske neistomišljenici su također prijetili svojim balkanskim ponašanjem.
Na izborima 1995. HDZ je čak plasirao slogan “Tuđman, a ne Balkan”, a sam je Franjo Tuđman tih godina kao dio svoga programa, tj. dio opravdanja za agresivnu politiku u BiH navodio da je Hrvatska ta koja će europeizirati bosanskohercegovačke muslimane. No, kao u tadašnjoj, tako i u današnjoj političkoj retorici te diskursu većine medija, Hrvatska ima misiju izvesti druge balkanske narode na europski put, normalizirati ih, a retorika o “pozitivnom primjeru u regiji” podrazumijeva i određeni kolonizatorski odnos i politički utjecaj. Kada pak neka balkanska država prestigne Hrvatsku – kao npr. Rumunjska i Bugarska 2007. postajući punopravne članice EU-a – slijede kolektivna nevjerica zbog “nepravde”, prizivanje zavjera i antihrvatskih svjetskih lobija, ili pak tugovanje zbog europskog sljepila.
U Hrvatskoj su se tijekom devedesetih Balkan-cima/barbarima smatrali oni koji su postavljali balvane na ceste, predvodili ratove, razarali gradove i ubijali. U tranzicijskoj light varijanti – kada nacionalna neprijateljstva nisu izravno artikulirana ¬– Balkanci su oni koji izazivaju nerede na utakmicama, pijani i nasilni pojedinci koji pune crne kronike, muževi koji mlate žene ili iz vizure “najeuro-pejskijega hrvatskoga grada” čak i doselje-nici/dotepenci u metropolu. Naši, “kućni” Balkanci postali su Hercegovci ili pak stanovnici Dalmatinske zagore. Balkanskim se također proglašava svako razuzdanije ponašanje i zabavljanje, svaka puc-njava, tučnjava ili obračun kriminalaca, te sva narodnjačka i turbofolk glazba, jer je “uvezena s Istoka”. I današnji zazor hrvatske kulture od svega balkanskog dobro se vidi u njezinu odnosu prema neofolku, i u burnim polemikama vezanim uz popularnost narodnjaka u Hrvatskoj, koje su se rasplamsale tek kada su narodnjaci ušli u mainstream, u idealizirani javni prostor, na Hrvatsku televiziju i na pozornicu Europe. Dok se takva glazba krila u kulturnom podzemlju, po narodnjačkim klubovima na periferijama i držala podalje od državnih ili tzv. ozbiljnih medija, problema nije bilo.
No, strah od Balkana tijekom svih ovih godina nije karakterističan samo za vladajući režim i oficijelni nacionalni diskurs, niti se on može detektirati samo u napisima državnih medija; nisu samo Carl Gustaf Ströhm, Maja Freudlich, Dubravko Horvatić, Hrvatsko slovo, Hrvatski tjednik, Motrišta, Vjesnikova rubrika pisma čitatelja.. tih godina stupali u križarskim pohodima spram svega balkanskoga. Balkan je sotonizirala i tzv. liberalna inteligencija, jer, iako načelno protivna Tuđmanovu režimu, ona se s tim režimom često slagala u poslovima konstruiranja nacionalnog identiteta. I ona je zazirala od balkanskog prostora, pokušala se uzdići iz geografske zadatosti na način da je tu zadatost doživjela kao neko iskušenje ili povijesno poslanje na braniku Europe. Koliko je hrvatskoj mainstream kulturnoj sceni bilo stalo da pobjegne s Balkana govori i tadašnje naglašeno afirmiranje prvenstveno srednjoeuropske, a potom i medit-eranske komponente identiteta. Prva je ukazivala na intelektualnu tradiciju i tematiziranje odnosa između vlasti i kulture na miloševski ili kunderovski način; a druga je prizivala fantaziju o opuštenom, ugodnom životu, otvorenosti i uronjenosti u kulturu svijeta, za što je onda dokaz to što Hrvatska – za razliku od Istoka, Balkana – poznaje sva europska stilska razdoblja: romaniku, renesansu, barok itd. U tvrdoj identitetskoj ljusci hrvatske kulture načelno nije bilo mjesta ni za kakve mješavine, nestalnosti i hibride, pa ni miješanja velikih kulturnih krugova Srednje Europe, Mediterana i Balkana, premda se baš na ovim prostorima može dokazivati istinitost Saidovih riječi da su “sve kulture uključene jedna u drugu; nijedna nije sama i čista, sve su one hibridne, heterogene, izuzetno različite i nisu monolitne”.
Bugarsko pitanje hrvatske kulture

Kakav je bio prevladavajući odnos prema susjednim narodima i kulturama i prema Balkanu, te koliko je snažan kompleks margine u kolektivnim predodžbama liberalne inteligencije, vrlo dobro pokazuje polemika između Igora Mandića i Stanka Lasića, poznata kao tzv. bugarsko pitanje. Pod-sjetimo, 1997. dvojica autora su razmijenili nekoliko privatnih pisama u kojima se osvrću na političku aktualnost i pretresaju svoj odnos prema drugim, do jučer zajedničkim kulturama. Pisma su objavljena u novini Vijenac, i uslijedila je višemjesečna javna polemika u koju su se uključivali mnogi autori, između kojih i oni izvan Hrvatske. Ubrzo priča je hipertrofirala u novu binarnost, valjalo se svakome u hrvatskoj kulturi opredijeliti: jesi li lasićevac ili mandićevac. Drugog smjera nije bilo.
Stanko Lasić je tada u pismu naslovljenom Moral tjeskobe tvrdio: “Što se danas u srpskoj književnosti događa, nemam pojma. Ne zbog toga što ne bih mogao znati (…), nego jednostavno zbog toga što me suvremena književna zbivanja u Srbiji ne zanimaju… Ta je književnost u mojim preoku-pacijama dobila status bugarske književnosti i daleko je ispod onoga što mi govore druge europske književnosti kao recimo španjolska, danska, nizozemska, da ne spominjem talijansku, francusku ili englesku književnost. Naravno, dogodi li se nešto u bugarskoj, tj. srpskoj, makedonskoj književnosti što se diže iznad opće prosječnosti tih literatura ili što me direktno pogađa, prvi ću biti spreman da to što prije pročitam. Ali, u načelu srpska (bugarska) književnost samo je jedna od malih europskih književnosti za koje ne vidim posebnih razloga da uđu u prostor moga studiranja književnih fenomena, odnosno u onu sferu u kojoj se književnost identificira s visokim duhovnim užitkom. Bugarska je književni prostor zanimljivosti, ali ne duhovne nužnosti.”
Mandić je odgovorio protustavom, ne pristajući na propisani zaborav nacionalne i liberalne opcije, ne želeći prekrižiti dio svoje povijesti i negdašnju jugoslavensku kulturnu dinamiku. Da, srpska kultura njega se itekako ticala, i tvrdio je da nam ona zbog niza zajedničkih iskustava, pa i aktualnog ratnog, ima mnogo toga važnog za reći. No, Mandić je bio usamljen i atmosfera je odisala lasićevstvom. Tek su autori okupljeni oko Arkzina oformili biblioteku Bulgarica u kojoj su objavljivali srpske pisce, a Boris Buden objavio niz kritičkih tekstova o dvoličnosti liberalnih intelektualca. Da se država i inteligencija često nađu na zajedničkom poslu u stvaranju geta nacionalne kulture pokazuju i reakcije izvana: stav o uzajamnoj isključivosti srpske i hrvatske kulture podržavali su u Srbiji ljudi poput tadašnjeg pred-sjednika rigidnog Udruženja književnika Slobodana Rakitića.
Vrijeme ipak pokazuje da Stanko Lasić nije bio sasvim u pravu, i da danas u Hrvatskoj ima onih koji nisu poslušali njegov mentorski savjet da se okrenu isključivo velikim europskim književnostima i zauzmu spram ostatka Balkana imperijalnu pozu. No, ruku na srce, oni nisu u većini, i ova polemika i atmosfera stvorena oko nje (koja je vrila najviše u kuloarima) ostavili su traga na mentalnoj mapi ovdašnje kulture. Danas za književnost drugih balkanskih naroda i malih jezika susjedstva ne postoji širi interes, i kao izdavač u Hrvatskoj doista možete propasti objavljujete li srpske, rumunjske, bugarske, makedonske… pisce. Naravno, na takvo stanje su utjecali i procesi tranzicije, nekritičko preuzimanje postulata liberalnog kapitalizma, što se u kulturi odrazilo na ponudu robe, dijelom bofla, sa zapadnih top ljestvica.
Od 2000. Balkan je u Hrvatskoj manje stigmatiziran pojam, ušavši pomalo i u mainstream, a otopljavanje prema pojmu Balkana vidi se već u tome da danas birače nije više lako uplašiti balkanskim integracijama kao u devedesetima, te da ljudi koji putuju i surađuju s regijom više nisu pod prismotrom društva. To je tako najviše u sferi politike i trgovine, pa hrvatski poduzetnici bez problema osnivaju predstavništva, kupuju tvrtke, ulažu… u susjedstvu, dok su u sferi kulture, tamo gdje se njeguju “više” i navodno za nacionalni identitet presudne vrijednosti, stvari puno kruće. Balkan je još njihov geografski zatvor, dok je Europa naš duhovni dom.
Skraćeno poglavlje iz knjige u pripremi Geografija mašte
Fotografije radova s izložbe Blut & Honig (Krv i med), Beč, 2003., kustos Harold Szeemann
U sklopu posljednjeg 13. Sa(n)jam knjige u Istri održao se i skup pod nazivom Balkanske o(p)sesije (od 9. do 11. prosinca 2007.). O mitovima, stereotipovima i simboličkim geografijama Balkana te mogućoj normalizaciji kulturne razmjene tijekom tri večeri razgovarali su: Aleš Debeljak, Andrej Nikolaidis, Aleksandar Prokopiev, Ivan Čolović, Elizabeta Šeleva, Ljiljana Filipović, Aleksandar Kjosev, Nermin Sarajlić, Ermis Lafazovski, Srđa Pavlović, Andrea Pisac i Katarina Luketić. Orga-nizator skupa, moderator razgovora i autor uvodnog teksta bio je Žarko Paić.
ZaRez

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License