Bihac
Hram u Bihaću
Hram u Bihaću

Iako je Bihać poslije Sarajeva, Travnika, Jajca u istoriji Bosne igrao značajnu i važnu ulogu, ipak u njemu ne nalazimo rano Jevreje. Broj Jevreja u Bihaću uvijek je bio malen. Tek u posljednjim decenijama turske vladavine u Bosni, nešto prije austrijske okupacije i Beriinskog kongresa 1878. godine nalazimo neke jevrejske familije, koje su bile nastanjene u Bosni. Jevreji su dolaziii u Bihać iz Sarajeva, Travnika i Banje Luke. Nisu dolazili u skupovima, nego pojedinačno. U početku jedna do dvije famiiije. Nastojali su ispitati i proučiti uslove za svoju buduću egzistenciju. Najprije su dolazili muškarci, a kada bi se oni snašli, onda su išli po svoje žene i djecu i rođake.

Vremenom broj je rastao, ali nikada nije prelazio 150 duša, koliko ih je bilo do godine 1940. Godine 1906. na inicijativu rabina Avrama Atijasa došlo je do gradnje sinagoge, koja je bila iste godine osvećena. Tom prilikom došlo je mnogo Jevreja iz Sarajeva, Travnika i Banje Luke u Bihać sa svećenicima. Bili su prisutni znamenitiji predstavnici jevrejskih opština, kao i predstavnici gradske opštine, svih državnih i vojnih vlasti iz mjesta. Predvorje i krov toga lijepog hrama držali su četiri grčka stuba. Hram je bio namjenski pravljen, bio je funkcionalan, akustičan i sa puno svjetla.

Kao prvi rabini, spominju se Davičo Perera, koji se malo zadržao u Bihaću, njega je naslijedio Binjo (Benjamin) Alhalel, treći i posljednji rabin je bio Avram Juda Atijas. Došao je vrlo mlad, pun poleta i snage. Vrlo lijepo je pjevao, bio veseljak i društven. Njega su voljeli ne samo njegovi opštinari nego i svi građani bez obzira na vjeru i stalež. Predavao je i vjeronauku u osnovnim školama i gimnaziji.

Jevreji u Bihaću bili su mali trgovci, voćari, ali uglavnom zanatlije: obućari, limari, instalateri, opančari, sajdžije, brijači, kožari, jedna medicinska sestra, jedna apotekarska laborantica, jedan tapetar, jedan geometar, nekoliko Ijekara, sudija, učiteljica, jedan veterinar, jedan profesor, knjigovođe.

Osim nekoliko državnih osnovnih škola, 1 klostera (koji su pohađala ženska djeca) postojala je još i Trgovačka škola. Iz Trgovačke škole regrutirale su se prve knjigvođe i mali činovnici. 1912. godine ukida se Trgovačka škola i osniva se osmogodišnja klasična gimnazija. Skoro nije bilo ni jedne jevrejske familije čija 2—3 člana nisu prošla kroz gimnaziju. Djeea koja nisu mogla završiti gimnaziju izučavala su zanate.

U predvečerje drugog svjetskog rata u Bihaću je živjelo 168 Jevreja, 35 sa porodicama i 5 samaca. Po zanimanju je bilo 21 trgovac (17 malih i srednjih i 4 veća), 7 radnika, i rabin, domaćica 46, zanatlija 8, državnih službenika 10, privatnih namještenika 6, slobodnih zanimanja 2, studenta 9, srednjoškolaca 26 i djece 10.

Živjeli su u svim dijelovima grada, izmiješani sa ostalim stanovništvom. Svi su imali odlične prijatelje i izvan jevrejskih familija. Nije bilo geta, niti posebnih ulica gdje su Jevreji stanovali.

Prve njemačke jedinice došle su u Bihać 13. aprila, a italijanske 17. aprila 1941. godine. Vlast su držale ustaše. Nijemci su odmah zašli da po gradu pljačkaju robu i šalju svojim kućama u Njemačku. U jevrejske radnje su postavljeni povjerenici. Vlasnici radnji su postavljeni kao besplatna radna snaga. Svi Jevreji koji su bili u državnoj službi otpušteni su bez prava na mirovinu. Jevreji su se morali registrovati i nositi žutu traku.

Za ustaškog stožernika postavljen je Pero Šimić iz Zavolja. Predsjednik Kotarskog suda je bio Jakov Džal, pravnik iz Bihaća. Od tada je počeo teror nad Jevrejima. U jevrejske kuće upadaju ustaše i odnose sve što su htjele, i to bez ikakvog naloga i priznanice. Za velikog župana postavljen je Ljubomir Kvaternik, koji je bio poznat kao krvolok.

Ubrzo su uhapšeni, a zatim zvjerski poubijani, komunisti, među njima i Salamon (Braco) Kaveson, David Atijas, student, ugledni Jevreji su uhapšeni kao taoci. Zatim je određena kontribucija, da Jevreji skupe i predaju ustašama 25 kg zlata i 100 kg srebra. Svi su donosili što su imali, ali je sve bilo malo, pa je pokupljeno iz hrama što je tamo bilo od srebra: svijećnjaci, nakit za tore, zastori i sl. Sve je to prenijeto ustaškom logorniku.

Dan nakon napada Njemačke na SSSR, 23. juna 1941. godine, održano je u Županiji veliko savjetovanje i donesena „značajna odluka" o uništenju Srba i Jevreja u Bihaću. Toga dana su bili uhapšeni i sprovedeni u zatvor Kotarskog ureda sljedeći Jevreji iz Bihaća: Atijas Avram, rabin dr Emil Levi, sudija Okružnog suda, Levi Rikard (Kiko) sin dr Emila Levija, student, Moco Kaveson, pravnik, Rudi Rehniker, trgovac, Jakov Kaveson, trgovac, Jakov Baruh, trgovac, Levi Monic, geometar, Atijas Albert (Miko), namještenik „Tivara", Haim Farhi, bivši trgovac.

Iste noći ušao je u zatvor ustaški natporučnik Enver Kapetanović, koljač. Strašnim psovkama i udarcima on i njegova pratnja tukli su sve zatvorene Jevreje do iznemoglosti, ne gledajući na starost i uzrast. 24. juna 1941. godine ustaše su ujutru rano pokupile sve Jevreje i Srbe, prebrojavale ih i strpale u 24 kamiona, koje im je stavila na raspolaganje talijanska komanda. Šoferi su bili Italiiani i odvukli su ih u Kulen-Vakuf. (O ovome vidi Izvještaj zapovjedništva Hrvatske poručničke pukovnije TJS. 305 od 24. juna. Vojni arhiv istorijskog instituta u Beogradu 14. 8. 1941. g. (Jevrejski muzej u Beogradu ima mikrofilm ovoga dokumenta, redni broj spiska 25.)

Iz Kulen-Vakufa Jevreji su prebačeni u Bosanski Petrovac, a odatle u Prijedor. Kotarski predsjednik iz Bihaća dao je Jevrejima dozvolu da mogu ići gdje god žele, samo ne u Bihać. Oni su se razišli po raznim mjestima gdje su imali poznate i rodbinu. Većina je ostala u Prijedoru. Nakon prvog oslobođenja Prijedora u maju 1942. godine mladi su stupili u NOV i otišli na Kozaru i Grmeč. Oni Jevreji koji su ostali u Prijedoru zajedno su sa prijedorskim Jevrejima, nakon povlačenja partizana, odvedeni u logor i pobijeni.

Jevreji koji su otišli u Cazin odmah su pokupljeni i odvedeni natrag u Bihać. Svi su odreda pobijeni u selu Žegar, blizu Bihaća.

Od ukupno 168 Jevreja iz Bihaća rat je preživjelo 25. lica. Poginulo je 143, što u NOB, što pobijeno u logorima.

Preživjeli danas žive u Sarajevu i Beogradu. Zauzimaju visoke položaje u vojsci i državnoj službi.

Danas u Bihaću nema više nijednoga Jevreja. Ustaše su porušile lijepu sinagogu, grobljansku ogradu razvalili, porušili spomenike.

PINTO, Avram, Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša,Sarajevo, 1987

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License