BERTO I KOŠER
Postoje različiti susreti u životu čovjeka.Susreti koji se pamte, a ne zaboravljaju, o kojima razmišljaš zašto su se dogodili i da li su mogli biti izbjegnuti.
Takav jedan susret ću pamtiti …
Došao nam je rođak iz Israela nakon puno godina što nas je jako radovalo.Smišljali smo već ranije kako da ga što bolje ugostimo, napravili smo i neki plan gdje ga sve treba odvesti da mu bude ovo nezaboravno putovanje i susret sa obitelji koji će najvjerovatnije biti i posljednji… Naš preljepi dalmatinski grad je smješten na najljepšoj Jadranskoj obali, prepun je otoka od kojih se posebno izdvajaju Kornati.Primošten biser Jadrana, Vodice, a naš Šibenski kanal je jedinstven u svijetu, dođite i uvjerite se pa će mo vas onda odvesti i do najljepših slapova Krke.Odmah preko puta našega grada je jedan od najljepših otoka, otok Zlarin odakle su ponikli naši najveći živući pjesnici Vesna Parun i Mladen Bjažić.Taj koraljni otok i danas ima majstora za ručnu izradu koraljnog nakita najljepše finoće na svjetu.
Naš rođak Berto Amnon stigao je par dana ranije no što je planirano.On je krenuo sa grupom Izraelskih turista u obilazak Slovenije i Hrvatske.Već samim dolaskom u Sloveniju bio je jako uzbuđen, nije ga ništa zanimalo od predviđene ture putovanja, njega je samo zanimao dolazak u Hrvatsku i susret sa nama.
Dolaskom na Plitvička jezera nekih 50 kilometara od Šibenika, samoincijativno uzima takxi i upučuje se knama.
Postoje i danas moralne i karakterne osobe, osobe kojima nije jedini cilj uzeti novac na brzinu i tako se rješiti klijenta.Dobri taksist kojem sam nažalost zaboravila ime doveo je našeg dragog rođaka Bertu zdravog i živog čak mu je naplatio tarifu po taxsimetru da je u današnje vrijeme to za nevjerovati.
Gospodina smo počastili kafom, sokom i komadom štrudle, nije htio ručati i ispratili smo ga sa velikim osmjehom na licu zaslužuje « Pravi gospodin « .
Javili smo odmah Bertinom sinu da je stigao ok.
Kako zbog povečanog krvnog tlaka, kolesterola itd , moramo voditi računa o laganoj prehrani sada je došlo vrjeme da to pravilo malo i prekršimo.Stara je poslovica « Kada je jedan gost svi smo gosti « .
Zasukala sam rukave i odmah se uhvatila peći pastele, kuhati juneće juhe sa maces knedlama , neizostavne moje bosanske hurmašice sa orasima i tako redom svaki dan a već je bila sezona crvenih roga paprika da ih pećem na kile i serviram kao salatu sa češnjakom.
Sestrić moga muža Berto rođen je u Prištini davne 1938 godine , sa 5 godina života je zajedno sa još dva brata i pokojnom majkom jedne noći odvedeni iz svoje Prištine na Sajmište u Beograd 1941 godine.Potom u zloglasni logor smrti « Berzen Belsen « na granici između Poljske i Njemaćke.Iz tog logora za njihovu pokojnu majku Floru sestru moje pokojne svekvrve Stele Navon Judić Levi nije bilo povratka, moja svekrva Stela je prigrlila tu trojicu nejakih dječaka, svoga sina Leona je također tamo izgubila i ostala joj jedina kćerka Lući. Zato ovaj dolazak našeg rođaka, moj muž ga zove brat što u stvari i jesu za moga muža i njegove sestre značilo je jako puno kao i za čitavu našu jedinu obitelj ovdje u Šibeniku.
Bila je nedjelja kada smo se odlućili otići u Split, prvo da posjetimo grobove pokojnih svekra i svekrve Jakova i Stele Levi tih plemenitih i dobrih ljudi i naših rođaka, prijatelja, znanaca koji su igrom slučaja zakopani kroz domovinski rat na našem splitskom groblju « Lovrincu « Mala aleja naših grobova uvijek je tako uredna u samom hladu borova sa kojeg neprestalno poskakuju mlade vjeverice.Inače groblje na Lovrjencu je nešto neopisivo, taj ogroman grad mrtvih je fantastično arhitektonski riješio vječno boravište naših najmilijih, niti jednog momenta bez obzira na tugu koju osjećaš kada dolaziš na takva mjesta, tamo se osjećaš kao da su ti nama tako dragi i mili ljudi u tome trenutku sa nama, ne samo duhovno nego i fizički.
Miris mora i soli koji dolazi sa laganim maeštralom kao da te umiruje i odlaziš uvijek pun dobrote i plemenitosti.Samo naši kamenčići ostavljaju trag da smo bili prisutni…
Polako smo se spustili prema « Najlipšem gradu na svitu « Splitu, malo tko od nas nije bio u tom biseru Jadrana, odatle smo u njegovoj luci mi mladi Makabejci sedamdesetih godina čekali trajekt za naše ljetovalište u Sutivanu na Braču.Uvijek smo se ukrcavali sa taktovima « Evenu Šalom Malehem « dočekivala nas je naša Klara Mišić i čika Edo Tauber, i vračali se nakon 20 dana sa istim riječima Šalom, Šalom, zaljubljeni, preplanuli.
Danas je Split veliki grad, tranzitna luka za sve naše morske destinacije.
Obavezno smo ušli u staru Dioklecijanovu palaču, gdje sada postoje razne galerije i mali butici sa raznom robom, namjenjene našim neplatišnim turistima, koji većinom razgledavaju sa bocom vode u ruci i rijetko se odluče za kupovinu.
Mi uvijek hrabri kupili smo neke suvenire za našeg rođaka i njegovu familiju. Naš Berto nas je pozvao na ručak u jednu tavernu na samoj splitskoj rivi.Baš smo se taj dan osjećali kao pravi turisti koji su uspjeli pobjeći iz svoje svakodnevnice i briga od ratnih ožiljaka, jer je ljeto 2002 godine.
Zasjeli smo već prilično umorni, natečenih noga od pustog obilaska Peristila i malih kaleta , uvalili smo se u bambusove katrige kao pravi Ameri, samo nam je falila Cuba cigara. Konobar se stvorio u u momentu, poručili smo nešto za osvježenje, a svatko od nas jelo po želji.Ja i kćerka smo poručili pohani sir jer te je godine to bio hit, muž pašta šutu, nikada mu nije dosta, a Berto je poručio ribu ipak je stigao u Dalmaciju, a po tome nam nema premca.
Oko nas je masa turista govore se svi jezici svijeta.Samo što smo se prihvatili jela osjetila sam nečiji pogled na sebi i čujem, « Košer « mislila sam da je neki znanac iz Splita jer tu je naša draga Židovska općina sa prekrasnom malom Sinagogom.Opet ponovljena rječ Košer i podižem pogled prema nasmješenom zgodnom muškarcu četrdesetih godina koji mi se smješi.Uzvratila sam na engleskom yes, mada ga ne govorim ali ponešto razumijem (generacija sam ruskog), počelo je ispitivanje preko stola, odakle smo i koliko nas ima ?
Odjednom osjetim udarac u nogu ispod stola od Berte i kajado.Shvatila sam da me je odao moj karekteristični Sefardski orlovski nos, tako nešto nisam nikada doživjela do sada.Ostala sam jednostavno zatečena da me je odao moj praiskonski ponos, ja i pokojni Miša Montiljo možda smo jedini sa takvim unikatom.Kao dijete bilo je na taj moj ponos dosta neumjesnih nadimaka i anegdota, ali on mi je baš davao neku posebnu snagu opstanka, kao Samsonu kosa. .Zatim nam se obratio njegov tamnoputi sugovornik na mješanom hrvatskom jeziku da mu posudimo upaljač, bilo mi je odmah jasno da se ne trebam sa neznancima upuštati u razgovor osim mu pružiti kao dobar domaćin priliku za pomoć, uputu bez obzira na namjeru . Ubrzo smo završili sa jelom i brzo se udaljili jer nismo se htjeli upuštati u nikakav dijalog.Toliko je bio uporan da me upita da li znam gdje bi mogao zakupiti poslovni prostor. Ja i nekretnine smo udaljene tisućama svjetlosnih godina.Učtivo smo rekli goodbye i devetom brzinom smo se izgubili u jednoj kali Borina dijetinjstva, moj muž je rođeni Spličanin.
Cijelim putom na povratku u naš Šibenik razmišljala sam o tome susretu i o « Košer « .
Da li smo mi Mojsijeva dijeca baš tako prepoznatljivi po fizionomiji?
Sve je bilo iznenada, a tada sam odlučila jednom zauvjek da se nikada više ne upuštam u bilo kakav niti slučajan razgovor sa neznancem, bez obzira kao osoba iz zemlje domačina da budem strancu na usluzi za informaciju osim ako mu ne treba stvarna pomoć.
I sada se pitam da li sam stvarno toliko prepoznatljiva ili u mojim oćima, pogledu ima nešto? Bilo je dosta epiteta da sam markantna to mi je više imponiralo, ali ovaj susret ne mogu zaboraviti .Tko je bio taj neznanac jer to se ne dešava slučajno, riječ Košer govori o osobi koja dobro poznaje naše običaje, našu kulturu.
Do jednog novog sličnog susreta.
Blanka Atijas Levi