Anarhist Prorok

Charles Jacquier Bernard Lazare: Anarhist-prorok*
Ovaj se članak prvi put pojavio pod naslovom Bernard Lazare, un prophète anarchiste (Bernard Lazare, prorok-anarhist), u Les Nouveaux Cahiers, časopisu za učenja i slobodne rasprave, a objavljen pod nadzorom društva l'Alliance Israélite Universelle, u br. 118, jesen 1994. (prijevod na nizozemski u De As, br. 126-127, rujan 1999, Nizozemska) (nap. JHN)

Charles Jacquier

Bernard Lazare: Anarhist-prorok*

Poznatost ponekad stvara čuda. Odjek životopisa Bernarda Lazara iz pera Jean-Denisa Bredina, jamačno, otkriva tu iznenađujuću pojavu1. Osoba Bernarda Lazara nije bila tako nepoznata kako se jednoglasno trude naglašavati književni novinari zbog potrebe vlastitog dokazivanja, isto kao i jedan akademik koji se zbog svojeg ugleda požrtvovano i samozatajno udubio u jedan tako mračan objekt istra-živanja. Ipak, već je uz Daniela Halévya „Bernard Lazare postao jedan od onih tajnih likova koje se susreće tu i tamo dok se čeprka po rubovima povijesti“2. Kakva bi, dakle, bila korist od iznošenja na vidjelo jednog zaboravljenog lika s kraja 19. stoljeća, izuzev opravdane i pohvalne strasti za „sklonost arhivi“?
U stvari, ako one i jesu rubne, moguće je pronaći dvije vrlo različite tradicije u posthumnoj sudbini Bernarda Lazara: “Jedna je pegistička tradicija; a druga ga besramno koristi da bi jamčila židovskim i drajfuzardskim autoritetom klasični antisemitizam.3“
Nasljednici Bernarda Lazara su, bez sumnje, trpjeli zbog ove druge. Oni su, jamačno, utoliko više patili zbog toga jer, osim pegističkog sjećanja, niti jedna druga tradicija nije do danas uspjela istaknuti sramnu prirodu te kobne prijevare, ponovno potaknute na pragu osamdesetih godina novim pokušajem hvatanja nasljedstva koji je dolazilo iz negativističkih sredina.
Prva je barem imala zaslugu da Bernard Lazare ne bude potpuno zaboravljen, štoviše, iako su neki mogli smatrati - malo prebrzo - da je najveća zasluga Ber-narda Lazara bila samo ta što je nadahnuo veli-čanstvenu sliku koju je o njemu dao Peguy u časopisu Notre jeunesse (Naša mladost). Ipak, Daniel Halévy dao je jedno od najvjerojatnijih objašnjenja, da bi se shvatio taj zaborav, kada je ocijenio Lazara kao “opasnog čovjeka”.
Tko je, dakle, bio taj Lazare Marcus Manassé Bernard, rođen 14. lipnja 1865. godine u Nîmesu, u jednoj dobrostojećoj židovskoj građanskoj provan-salskoj obitelji? Kako ga opisati, razvrstati, etiketirati na jednostavan i prikladan način, onda kada njegov put izgleda kao da je načinjen od promjena, prekida? Komu treba dati prednost između novinara i pisca, simbolista i anarhista, antisemita i cionista, agnostika i “ateista koji blista Božjom riječju”, dragoj Péguyju? Kako ne bismo dali prednost jednom nazivu na štetu onog drugog, treba nastojati izvući ono što bi moglo biti doprinos njegovu djelu i ono što nam ono može reći ovdje i sada.
Za mnoge komentatore, Bernard Lazare je bio mladić koji je iz svojega rodnog Juga došao u Pariz da bi uspio u književnosti. Brzina njegovog uključenja u simbolističke krugove i njegova suradnja u mnogo-brojnim novinama i časopisima, potvrdit će kod njegovih suvremenika do te mjere tu raširenu ideju da će se Péguy dugo zaustaviti na njoj u Notre jeunesse, da bi pokazao njezinu kukavnu i beznačajnu prirodu. Osebujan skorojević, onaj koji je od početka šibao po ugledima najbolje postavljenih likova i nikada nije popuštao u izražavanju svojih uvjerenja! Kada se govori o različitim intelektualnim iskušenjima mladosti početkom 1890. godina i o neprijateljstvu skorojevićâ od trenutka njihovih eksperimentiranja, trebao se iz toga izvući jedan točan i sažet rezultat, u obliku autoportreta:

“Ipak, isti duh upravlja tom mladosti; daleko od toga da se suprotstavljaju, te se pojave dopu-njuju; iako izgledaju strane jedna drugoj, one su posljedica istog poriva, one se potvrđuju nasuprot istog neprijatelja. Treća republika, poslije vladavine od dvadeset godina bez veli-čine i slave, ostavila je iza sebe prazna srca i uznemirene duhove; ona je dovršila djelo koje je započela Srpanjska vlast i Drugo carstvo. Oni koji danas traže u životu veličinu i ljepotu nemaju nade da će susresti niti jednu, niti drugu u sadašnjosti; oni mogu pokazati svoju aktivnost samo boreći se protiv režima koji trpe. Dovoljna je jedna riječ da objasni sva nastojanja mla-dosti. Njezin simbolizam, njezin misticizam, njezin anarhizam su proizvod jedne idealističke reakcije protiv religije interesa, imbecilnog kul-ta ‘ja’. Taj idealizam ne odgovara na podjednak način na sve duhove; jedinu zajedničku želju koju im je dao, jest želja za neovisnosti, za slobodom, intelektualnom i moralnom. Kod vjer-nikâ, idealizam je nadmoćan, on dovodi do teurgijskih sanja, do magije, do ne znam ni sam kakovog povratka kabali; kod onih koji su isključivo umjetnici, idealizam je potaknuo po-bunu protiv pravila, protiv škola koje rade prema osjetima i žive samo od slika: on ih je odveo do simbolizma, do dekadencije, također do instrumentizma. Od onih koji su voljeli so-ciologiju i povijest, idealizam je napravio pobu-njenike, slobodarske teoretičare, sociologe, što-više, i anarhiste: on ih je okrenuo od suvreme-nog svijeta i bacio ih u svijet koji će tek doći.4”

Što on znači za Bernarda Lazara? U jednoj raspravi za anketu Augustina Hamona o Anarhističko-socija-lističkoj psihologiji (Stock, 1895.), gdje se Bernard Lazare isticao među osobama libertincima tog razdoblja, on sâm je izjavio: “Živio sam, vidio sam oko sebe patnju bijednikâ; upoznao sam okrutnu borbu kapitala i proletarijata, dodirnuo sam prstom tisuće socijalnih nepravdi. (…) Neko vrijeme sam vjerovao da će biti dovoljan socijalizam kao lijek za sve. (…) Ubrzo mi se zgadio način na koji su bile predstavljene ideje, preko trgovaca I prodavačâ čudo-tvornog lijeka i, uostalom, shvatio sam njihovu taštinu.(…) Do sada su se revolucije izvodile samo da promijene način vladanja. (…) Socijalisti ne bi napra-vili ni više ni manje; stvorili bi novu državu, jednu prisilu, jednu moć. (…) Takova su me uvjerenja pola-gano i apstraktno obrađena napravila anarhistom5.”
Dakle, ako je bilo nemoguće čisto i jednostavno zanemariti anarhističku djelatnost Bernarda Lazarea, često su ga predstavljali samo kao “simpatizera libertinaca”6. On bi bio usputni drug na putu anarhistâ, kao i stanovit broj književnika toga tre-nutka, prije nego se udaljio od tog pokreta zbog svoje zauzetosti u aferi Dreyfus i priključenja cionizmu. Zbog ovog predstavljanja, naširoko prihvaćenog, uputno je redom ispitati njegove različite pojmove, počevši od pitanja književnika simbolista.
Rečeni književnici, poslije gromoglasnih pohvala Ravachola i “zapravo promidžbe”, znali su, barem ve-ćina njih, pronaći način za nekakav svakidašnji društveni uspjeh, tako da su neki završili i u Aka-demiji, neka mi oprosti G. Bredin. Važno je zabilježiti da Bernard Lazare, bez skrivanja svoje solidarnosti s militantima koji su izvrgnuti represiji, nije dijelio taj polet za slijepo nasilje i takozvano otkupiteljstvo. Neizravno, i naknadno, izjasnio se o osobi koju cijeni najviše od književnika anarhista, pišući u Les Porteurs de torches (Nosači baklji):
“Prijatelju moj, uklanjajući toga debelog čovje-ka, tvoj bi siroti đavao uklonio lihvarenje i, prema tomu, i društvo koje ga okružuje, ti bi me vidio neutješnog što si spriječio njegovo djelovanje, ali nestanak tog lika ne bi promijenilo poredak stvari, a i jako je gadna slika vidjeti nekoga zadav-ljenog.7”

Za jednog običnog anarhističkog simpatizera, zau-zetost Bernarda Lazara od 1890. bila je, moglo bi se reći, krajnje dosljedna jer je moguće zabilježiti njegovu suradnju u glavnim libertinskim časopisima toga vremena, kao što su: Le Courrier social illustré, L´En dehors, L´Harmonie (Marseille), La manife-stasion du 1er Mai, L´Oeuvre social, Revue anar-chiste, La Revolte zatim su u Les Temps nouveaux pretiskavali više njegovih članaka te mnogobrojne izvatke iz njegove knjige Les Porteurs de torches (Nosači baklji).
Štoviše, Bernard Lazare je osnovao dva časopisa sklona libertinskim idejama, L’Action sociale i Lettres proletariénnes, dok je u velikim novinama objavljivao političke članke čiji ton nije ostavljao mjesta sumnji u njegova uvjerenja. Na primjer, u novinama Le Paris posvetit će niz članaka (od 22. srpnja do 5. kolo-voza1896.) Socijalističkom međunarodnom kongresu u Londonu, za vrijeme kojeg će socijalisti službeno izagnati anarhističke struje. On je pisao: ”Dakle, samo su socijalisti ti koji sanjaju o budućem raju gdje će sve vladine urede zauzeti M. Rouanet i njegovi prijatelji, koji su vrlo daleko od pripadnosti prole-tarijatu (…) a socijalisti su samo oni koji slijede ma-lograđane u osvajanju vlasti.” ( 22. srpnja 1896)8
Među književnim časopisima, surađuje u više avangardnih političko-književnih časopisa, kao što je Revue blanche, i u Entretiens politiques et littéraires izražava jasno svoje okretanje prema političkom i društvenom anarhizmu, tako da o tomu svjedoči, na primjer, njegova recenzija djela La conquête du pain (Osvajanje kruha) Pjotra Kropotkina (u broju od 25. travanja 1892.). Osebujna i dojmljiva bilanca za jed-nog običnog simpatizera!
Počevši od 1895. godine, pravi anarhistički militanti počeli su, kao Fernand Pelloutier, uspostav-ljati sindikate da bi sudjelovali u svakodnevnim borbama radnika, započinjući proces koji će odvesti francuski radnički pokret s početka stoljeća u revolucionarni sindikalizam Burze Rada i Amienskog sporazuma. U toj novoj podjeli anarhističke djelat-nosti skupilo se “više udaraca nego pohvala”9 i lo-gično je da je naklonost između anarhista i knji-ževnika brzo nestala, jer su književnici, preobrativši se i nemajući srama, počeli slaviti daleko običnije vrijednosti.
Naprotiv, u veljači 1896. godine Bernard Lazare je u suradnji s Fernandom Pelloutierom osnovao L´Action sociale, i iste je godine napisao u časopisu Le Paris (12. svibnja 1896.) da je uloga „revolu-cionarnih socijalista“ da „organiziraju proletarijat, da ga intelektualno i moralno poduče, da ga nauče osvajati nove slobode“. Ovo se smatralo vrlo bliskim Pelloutierovom stajalištu u njegovom čuvenom članku Anarhizam i radnički sindikati, u Les Temps nouveaux (Nova vremena, 2. studenog 1895.). Kao što će i ovaj posljednji napisati četiri godine poslije, „naše prilike u socijalističkom svijetu su ove: 'Partija' nas je za-branila jer nismo manje revolucionarni od Vaillanta i od Guesdea, a ktomu smo odlučno pristalice dokidanja privatnog vlasništva, mi smo, osim toga, ono što oni nisu: stalni pobunjenici, ljudi zaista bez boga, bez gospodara i bez domovine, nepomirljivi neprijatelji svake samovlasti, moralne ili materijalne, pojedinačne ili skupne, to jest zakona i diktatura (tu podrazumijevamo i onu proletarijata) i strastveni smo ljubitelji samosvojne kulture”.10 Nije zabranjeno pomisliti da ovih nekoliko redaka, vodeći računa o razlikama, dosta dobro određuju položaj Bernarda Lazara u društvenom pokretu kraja 19. stoljeća.
Glede početnog Lazareovog sudjelovanja u Dreyfusovu korist, treba naglasiti da je s njim kon-taktirao Mathieu Dreyfus zbog njegovih anarhističkih stavova, naročito zbog hrabre odbrane zatvorenih anarhista, kao posljedice prihvaćanja “zločinačkih zakona”. U čitavom svojem ponašanju za vrijeme Afere, njegove reakcije kao i njegove metode borbe diktiralo mu je njegovo iskustvo s političkim procesima protiv anarhista. Suprotno drugim drajfuzarima od prvog trenutka, kao što su Mathieu Dreyfus, Demange ili Scheurer-Kestner, Lazare se nije mogao zadovoljiti jednim umjerenim djelovanjem, pozadinskim, apsolutno neovisnim o dovođenju u pitanje društvene strukture koje su mogle učiniti mogućim takve nepravednosti11.
U odnosu na djelovanje jedne poznate stranke anarhističkog pokreta u kampanji za Dreyfusa, treba zabilježiti, poslije Nelly Wilson koja se u toj stvari ne slaže s Povijesti anarhističkog pokreta u Francuskoj Jeana Maitrona, da je “razumno pretpostaviti da je Bernard Lazare bio u tomu zbog nečega, zar to nije zato, jer je borba protiv antisemitizma preuzela veliku važnost u anarhističkoj kampanji.12” I Nelly Wilson navodi svedočanstvo Jacquesa Proloa, anarhističkog borca i strastvenog drajfuzara: ”Savršeno prijazan, jako po volji anarhistima (…) Bernard Lazare, pravi agitator pokreta, dobio je na svoju stranu anarhiste u obrani Dreyfusa, i prema njegovu primjeru ostali su mu vjerni do njegova oslobođenja.13”
U jednom od svojih posljednjih članaka u Cahiers de la Qiuinzaine (3. niz, broj 2., kolovoz 1902.) Bernard Lazare je bio jedan od rijetkih drajfuzara koji se suprotstavio zakonima o zabrani Redova radikalnih i antiklerikalnih vođa ne u prekidu sa svojim početnim djelovanjima, nego kao što je i sam pisao u uvodu svojeg članka: ”Ja sam samo nadodao proučavanju sadašnjih afera načela i pravila koja su nas vodila u Aferi Dreyfus”. I dalje, on jasnije kaže: “Mi ne dola-zimo braniti Crkvu, naprotiv, mi ju dolazimo po-bijediti, jer još jednom, govorimo o pravdi i slo-bodi. Ali, upravo nam je zato nemoguće odobriti, kao što nas pozivaju, sadašnje mjere.(…) Naše viđenje slobo-de ne treba povlastice.” Dakle, Leon Chouraqui je potpuno u pravu kada smatra: ”Mišljenje o Redovima ‘kao’ čisti izraz anarhizma kod Bernarda Lazara”14.
Ako postoji neka točka gdje su se ideje Bernarda Lazara duboko promijenile to je, naravno, pitanje antisemitizma. No, “ništa se nije promijenilo od njegovih dubokih uvjerenja glede anarhizma kao poli-tičkog i društvenog rješenja, ali u okviru tog nepro-mijenljivog anarhizma, židovski će problem zauzeti izvanredan položaj, potresajući čovjeka do dna.”15
Ako ne možemo u okviru ovog kratkog predstavljanja analizirati različita stajališta Bernarda Lazara u vezi s antisemitizmom i židovskim pitanjem, važno je naglasiti u odnosu na našu namjeru da i poslije početka afere Dreyfus i cionističkog djelovanja Lazara, on nije, štoviše, ni malo popustio u potvr-đivanju svoje privrženosti uz libertinske ideje. Tako da je, u svojem referatu o Židovskom nacionalizmu održanom 6. svibnja 1897. u Udruženju ruskih izraelita, izjavio: ”Vjerujem da će jednog dana čovje-čanstvo biti konfederacija slobodnih skupina, ali ne organiziranih prema kapitalističkom sustavu…”.
I nakon što je izjavio da su “socijalističke ideje (…) bile, jesu i da će ostati moje ideje”, nastojao je pomiriti društvenu koncepciju s pravom na nacionalnu potvrdu židovskog naroda16.
Povodom smrti Bernarda Lazara (3. rujna 1903. godine), na prvoj stranici tjednika Les Temps nouveaux (Nova vremena, 5-11. rujna 1903) Jean Grave naglašava da je on u početku bio solidaran s anarhistima a da je, zatim, imao “nekakvu vrstu po-vratka prema parlamentarnom socijalizmu”. Teore-tičar anarhističkog pokreta, posebno zabrinut glede teoretske i praktične neovisnosti pokreta, vjerojatno je smjerao na jednu razmiricu koja ga je suprotstavila Bernardu Lazaru, povodom mogućeg sudjelovanja anarhista na izborima (Nova vremena, 17-23. travnja 1897). Afera je pokazala Bernardu Lazaru opasnost koju su predstavljale natražnjačke snage i za vrijeme toga razdoblja “on je bodrio anarhiste (…) da stisnu redove s liberalima i lijevim snagama”17. Na među-narodnom planu, stajalište Bernarda Lazara podsje-ćalo je na onog Talijana Saveria Merlina koji je, iste te 1897. godine, polemizirao s Erricom Malatestom o prikladnosti sudjelovanja anarhista na izborima, da bi se zajedno s drugim lijevim snagama suprotstavili napredovanju natražnjačkih struja koje su prijetile osnovnim slobodama18.
To izvrtanje nedodirljivosti doktrine vjerojatno objašnjava suzdržanost Jeana Gravea i, izvan toga, odsutstvo libertinske tradicije u sjećanju na Bernarda Lazara. Utoliko više što je ta kulturna politika ciljala na Lazareov cionizam, atipičan cionizam, suprotstavljen onomu Théodora Herzla, jer je bio duboko antidržavan, federalistički i libertinski. U tom pogledu, jedan od putova za najzanimljivija istra-živanja bilo bi ponovno stavljanje na svjetlo dana života i djela Bernarda Lazara i njegovu afirmaciju na međunarodnom planu, kao jednog od pripadnika radničkog židovskog pokreta sklonog libertinizmu, kojeg bi imena Gustava Landauera i Rudolfa Rockera mogla jako dobro simbolizirati19.
Pri završetku ovog istraživanja, čitatelj će razumjeti da se ne radi ni o kakovom načinu da se od Bernarda Lazara napravi emblematička figura nekakovog kulta! Ali, nije svejedno vidjeti kako se jedan čovjek, naročito ako je bio odbačen i držan po strani od svojih suvremenika, suprotstavio svojem vremenu, nastojao vidjeti jasno, nasuprot svim dogmama, bile one i anarhističke, da bi razumio nove uloge svojega vre-mena i da bi se borio protiv velikih nepravdi. U jednom trenutku, kada se neki nisu bojali najaviti da bi moglo biti ponovno gluho doba stoljeća, nije beskorisno ponovno se vratiti tom nepoznatom djelu, i velikim dijelom ga otkriti. Na jedan često proročki način Bernard Lazare je bio jedan od prvih koji je shvatio važnost i opasnost suvremenog antisemitizma. Tako je on u svojim člancima protiv Drumonta shvatio više desetljeća prije nacizma da će zadnja logika antisemitskog govora bila masovna likvidacija.
Bio je, dakle, u svim borbama za dostojanstvo čovjeka poniženog i potlačenog kolonijalizmom, eta-tizmom ili rasizmom: za Armenca, Kanaka, Kuba-naca, Židova (Dreyfusa, alžirskih Židova, rumunjskih, ruskih), Tonkinžana, itd. Dosta prije mnogobrojnih propasti različitih inačica socijalizma, on je blistavo obznanio nemoć parlamentarnog socijalizma i opasnosti od državnog socijalizma20, da bi se borio u korist Kropotkinovog libertinskog komunizma, utemeljenog na pojedinačnoj autonomiji, slobodnoj komuni i federalizmu. Glede Marxova djela, priznao je njegovu važnost, ali je odbijao marksistički dogma-tizam (“dobri ljudi koji će se uspavljivati kultom Marxa i Blanquia21”), ističući njihove sporne poglede, posebno glede pojma “židovskog pitanja” u podrijetlu značajnog dijela antisemitizma na ljevici. Ne bi bilo kraja nabrajanju analiza Bernarda Lazara, čija osno-vanost ustrajava sve do nas, a kako ide svijet, sigurno i poslije…
Ne biti ni u čemu ortodoksan, ponovno potvrditi u svim prilikama svoju dvostruku privrženost slobodi, podrazumijevajući tu onu i neprijatelja, i pokazivati vječnu solidarnost s potlačenima. Mi nemamo druge popudbine za razmatranje, bila dobra ili loša godina, u teškim godinama koje su vjerojatno pred nama!

Blok o Barnardu Lazaru preveo J.H. Nikšić

Zanimljivo je da Bernard Lazare već 1894. pominje reč holokaust u današnjem smislu:

" Ipak, mase koje je zadržavala vlast i zakoni rijetko su se obrušavale općenito na kapitaliste; da bi se pokrenuli, trebala je strašna nakupina siromaštva. Što se ticalo Židova, mržnja prema njima nije se nikad susprezala: naprotiv, bila je ohrabrivana. To je s vremena na vrijeme bio ispušni ventil i kraljevi, plemići ili građani ponudili bi židovski holokaust. Za vrijeme Srednjeg vijeka taj je nesretni Židov bio korišten u dvije svrhe. Njime se služe kao pijavicom, pušta ju se da se nadima, da se napuni zlatom, zatim ju se prisili da povraća ili, ako se narodna mržnja previše pogorša, predaju Židova korisnom mučeništvu kršćanskih kapitalista koji plaćaju tako onima koje su oni lišili pomirbenog danka u krvi."

1 Odjek, kao što i treba, je jednoglasno pohvalan, izuzev znamenitog članka Jean-Jacquesa Lefrèrea, u La Quinzaine littéraire, br.° 617., 1./15. veljače 1993.
2 Daniel Halévy, Péguy (Predgovor Roberta Debréa), Paris, Le Livre de Poche/Pluriel, 1979, str. 236-237.
3 Daniel Lindenberg, Bernard Lazare, junačni Job?, Les Nouveaux cahiers, br. 86., jesen 1986.
4 “Uzmak” (La déroute), La Revue parisienne, 10. veljače 1894. Taj članak je preuzet u književnom dodatku časopisa La Révolte, Jeana Gravea. Navedene članke Bernarda Lazara ljubazno nam je dao Léon Chouraqui.
5 Navod Léona Chouraquija u njegovom doktoratu (neobjavljenom), “Doprinos poznavanju književne, moralne i političke misli Bernarda Lazara” (Contribution à la connaissance de la pensée littéraire, morale et politique de Bernard Lazare), Université de Provence, Aix-Marseille I, 1991., str. 140.
6 Jean Maitron, Dictionnaire biographique du mouvement ouvrier français (1871-1914), Éditions ouvrières, 1975, tom 13., str. 226-227. Ističemo, među nekoliko izuzetaka, članak Nelly Wilson: “Bernard Lazare, razvoj i rasulo jednog anarhista” (Bernard Lazare, marches et ruptures d'un anarchiste) ( L'Arc, n°91/92, 1984), i, na drugi način, onaj Jacquesa Viarda, “Bernard Lazare i socijalisti njegovog vremena” (Bernard Lazare et les socialistes de son temps) (Les Nouveaux cahiers, br. 93, 1988.).

7 Navod u Ravachol, “Rođen nam je svetac” (Un Saint nous est né) (Tekstove je postavio i predstavio Philippe Oriol), Paris, L'Équipement de la Pensée, 1992., str. 111.
8 L'Écho de Paris objavio je isto tako od 25. srpnja do 4. kolovoza članke Bernarda Lazara o Londonskom kongresu.

9 Pierre Aubéry, “Anarhizam u književnosti u vremenima simbolizma” (L'anarchisme des littérateurs au temps du symbolisme), Le Mouvement social, br 69, listopad-prosinac 1969.
10 Jacques Julliard, Fernand Pelloutier et les origines du syndicalisme d'action directe (Fernand Pelloutier i početci sindikalizma izravne akcije), Paris, Ed. du Seuil, 1971., str. 418. U ovom djelu se poziva na temu odnosâ Lazare-Pelloutier, uz izuzetak jedne nesretne opaske Jacquesa Julliarda u kojoj povezuje Lazara s Barrèsom, niječući im kvalifikativ “anarhisti” (Cf. Léon Chouraqui, navod str. 285-286). Isto tako članak Jacquesa Viarda, "Péguy, Pelloutier et les anarchistes" (Péguy, Pelloutier i anarhisti), u L'Amitié Charles Péguy, 5. godina, br. 17, siječanj-ožujak 1982.
11 Nelly Wilson, Bernard Lazare, Paris, Albin Michel, 1985,, str. 181-182 i dalje.

12 Ibid., str. 271, i str. 272 za slijedeće navode.
13 O ovom militantu, pravim imenom Jean Pausader, više u Dictionnaire biographique du mouvement ouvrier français, tom. 14, str. 119-120.
14 Léon Chouraqui, op.cit., str. 508.
15 Wladimir Rabi, "Bernard Lazare od anarhizma do židovskog nacionalizma" (Bernard Lazare de l'anarchisme au nationalisme juif ) u L'Esprit républicain, Colloque d'Orléans (1970.), Paris, Klincksieck, 1972, str. 386.
16 Bernard Lazare, Juifs et antisémites (Židovi i antisemitizam), Paris, Allia, 1992. str. 152-153.
17 Nelly Wilson, op.cit., str. 239.
18 Tekstovi ovog suočavanja ponovno su izdani u: E. Malatesta/F. S. Merlino, Pour ou contre les élections, (Za ili protiv izbora) Annecy, Groupe 1er Mai, 1982.
19 Prema mišljenu Michaela Löwyja, to je jedan mladi učenik Martina Bubera, Hans Kohn, koji u jednom članku iz 1924. (u berlinskom časopisu Der Jude) pozdravlja Bernarda Lazara "kao čovjeka kod kojega ‘se stari duh prorokâ iskazuje u novom vidu’, i kao ‘anarhista nalik Gustavu Landaueru’, što hoće reći pristašu ‘anarhizma proroka Isusa’” (Rédemption et utopie, /Otkupljenje i utopija/ Paris, Presses universitaires de France, 1988, str. 248).
20 U jednom nedovršenom tekstu, La Grenade qui s'ouvre (Paris, Société des amis de Bernard Lazare, 1992), on brani jednog od svojih likova kao "skitnicu zgađenog revolucionarima koji su se dočepali moći".
21 Bernard Lazare, "Socialisme et radicalisme", op.cit.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License