Bejahad 2010 U Novom Listu

BEJAHAD 2010.
u Novom listu

PREDSTAVLJENA KNJIGA »KRUH NAŠ«
PREDRAGA MATVEJEVIĆA

Otvaranje Europi

Židovska kulturna scena otvorena je 24. 8. 2010. navečer u Kongresnoj dvorani hotela »Adriatic« prigodnim govorima gradonačelnika Opatije Ive Dujmi-ća, direktora i osnivača Bejahada dr. Vladimira Šalamona i riječima Ankice Marinović, koja se obratila sudionicima manifestacije u ime predsjednika RH Ive Josipovića. Kraćim nastupom svoj je cjelovečernji, sinoćnji koncert, najavio azerbejdžanski pijanist David Gazarov, a prikazan je i film Eve Kraljević »Bejahad 2009«.
Govoreći o povodu kojim je manifestacija pokrenuta – okupljanje i druženje pripadnika židovske zajednice s područja bivše Jugoslavije nakon njena raspada – dr. Vladimir Šalamon je rekao kako se od ove godine Bejahad otvara Europi:

– Jedan dan programa prepustili smo predstavnicima talijanske židovske zajednice koji će govoriti o piscima Albertu Moraviji i Primu Leviju, a već iduće godine ugostiti ćemo predstavnike židovskih zaje-dnica iz dviju europskih zemalja. Uz djelovanje Bejahada mladih, mislim da naša manifestacija, koja počiva isključivo na entuzijazmu i želji da se okuplja-mo oko programa kulture, ima smisla i svoju budućnost, zaključio je dr. Šalamon.

Dnevni programi Bejahada počeli su predstav-ljanjem najnovije knjige Predraga Matvejevića »Kruh naš«, o kojoj je uz autora govorio književnik i publicist Miljenko Jergović. Konstatacijom da je knjiga o kruhu u Hrvatskoj prošla nezapaženo – dijelom zbog reputacije samog autora, koji u službenim hrvatskim kulturnim krugovima baš i nije omiljen, a dijelom i zato jer se u Hrvatskoj o knjigama više i nema gdje pisati – Miljenko Jergović je počeo svoje pred-stavljanje Matvejevićeve knjige.

– Zagreb je jedina metropola u Europi u kojoj se ne tiska ni jedna novina koja ima stranice kulture. Pravu kulturnu rubriku još možete (uz splitski i osječki dnevni list) jedino naći u riječkom »Novom listu«, a ova dnevna novina jedina još ima i tjedni kulturni prilog »Mediteran«. Stoga ne čudi što je knjiga »Kruh naš« prošla bez odjeka u javnosti, iako se radi o važnoj, izazovnoj i nezaobilaznoj temi, pa prema tome i knjizi – rekao je Jergović, napominjući da je knjigu o kruhu – općoj i sveprisutnoj, gotovo konstitucijskoj temi naše civilizacije – napisati teško, opasno a istovremeno izazovno i veličanstveno.

Gladni kruha

– Predrag Matvejević napisao je malu povijest kruha u našoj civilizaciji i onima koje se na nju reflektiraju, a pokušao je ponešto reći i o simbolici kruha i kruhove metafore. Jer, kruh je jedna od najupotrebljavanijih riječi – sve počinje i završava kruhom – kao da je kruh jedini razlog našeg života… Ovom knjigom Matvejević nagovještava neke od razloga zbog čega je to tako – zaključio je Jergović, između ostalog ističući jednu Matvejevićevu tezu koja mu se čini »pravilom svih pravila«: »Kod sirotinje se jede najbolji, najukusniji kruh«!

Autor je rekao da je ideja za knjigu o kruhu čekala u njemu desetljećima, a temeljno uporište je našla u gladi zatočenika u koncentracijskim logorima:

– O kruhu sam slušao još kao dječak – moj otac je 1942/43. poslan na prinudni rad u sjevernu Njemačku, gdje je bio »željan kruha«, a do smrti nije zaboravio protestantskog svećenika koji je izmučene i izgladnjele logoraše pozvao u svoju kuću i ponudio kruhom i vinom… Kada je pored naše kuće 1945. godine prolazila kolona zarobljenih Nijemaca, otac me poslao da (skriven ispod košulje) odnesem Nijemcima kruh. Kad sam ga kriomice pružio jednom mladom, plavokosom mladiću – on se rasplakao… U Odesi sam sedamdesetih godina posjetio obitelj mog oca, s kojom je izgubio svaki kontakt i doznao da mi je stric umro u gulagu – gladan kruha…

***
Jedini neuspjeh Adolfa H.

Na ovogodišnjem Bejahadu izvedena je pred-stava Zagrebačkog kazališta lutaka »Jedini neuspjeh Adolfa H.« u režiji i likovnoj opremi jednog od najsvestranijih hrvatskih umjetnika Zlatka Boureka. Bila je to prilika za susret s autorom koji je više od pedeset godina prisutan u različitim segmentima hrvatske kulture – od kiparstva i slikarstva, preko crtanog i igranog filma do kazališnih predstava, za koje potpisuje režiju i cjelokupno likovno rješenje.
Zlatko Bourek rođen je u Požegi (1929. godine), završio je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Zagrebu i kaže kako svoju estetiku duguje širokim interesima, ali i profesorima Akademije koji su ih poticali.
– Zauvijek ću pamtiti moje drage profesore Branku Hegedušić i Kostu Angelija Radovanija. Oboje su bili bauhausovci, a ja, već tada sklon i teatru i filmu, dugujem im zahvalnost što su podržali moju želju da paralelno radim različite stvari, ali u osnovi – uvijek jedno te isto, kaže Zlatko Bourek s kojim razgovaram o njegovom umjetničkom životu.

Zaključuje kako ga je širok raspon interesa – koji je osim likovnosti zadirao duboko i u književnost, povijest umjetnosti, filozofiju – vodio i dovodio u različite situacije, sredine, ali je pritom uvijek ostao svoj:
– Bio sam i ostao vjeran figuraciji, a kao Slavoncu i na neki način »švabofilu«, pripadam ekspresionizmu. To se posebno vidi na mojim crtežima iz vojske, koji su intimna pobuna mladog čovjeka protiv gluposti i represije. Jedina oaza privatnosti bio je vojnički sanduk i ja sam svoje crteže koji su nastajali u trenucima nemoćnog bijesa – spremio u taj sanduk i zaboravio. Nedavno sam ih našao i potpuno se iznenadio njihovoj snazi. Na insistiranje Tonka Maroevića, ti su crteži predstavljeni na mojoj aktualnoj izložbi u Splitu.

Čamci i kruh

Obilježje cjelokupnog likovnog stvaranja Zlatka Boureka je groteska, koja u osnovi nosi tipičan ravničarski smisao za humor i ljubav prema životu, uvriježen u mentalitetu poput folklora. Zato Bourek i kaže da svoje ideje i inspiraciju crpi iz slavonskog distiha – to je ono kad u kavani »Kod javora« jedan prijatelj započne, a drugi završi peckavu i uvijek pomalo lascivnu rečenicu u stihu, koja je pravi odraz situacije i stanja duha.
– Takav humor nastaje samo u slavonskoj ravnici, gdje je čovjek najviša planina… i to je ono što se osjeća na mojim slikama: veselost i dobrohotnost daje mi snagu u životu i u slikarstvu. Zato rijetko gledam TV ili čitam novine, jer one šire očaj i tugu… a ja nastojim pronaći stvari koje podstiču, stimuliraju…, kaže.
No, humor i životna radost tek je jedno lice umjetnosti Zlatka Boureka i više se naslućuje u boji i formi nego sadržaju. Motivi njegovih radova vrlo su često čamci i kruh. A to su pak reminiscencije na drugi svjetski rat koji mu je obilježio ranu mladost.
– Čiklovi kako u Slavoniji nazivaju čamce, na mojim slikama ne služe da bi se »šalabajzalo« gore-dole, već da bi se bježalo na drugu obalu rijeke… što je usađeno u nas koji smo od 1941. do 1945. imali neke probleme sa svojim podrijetlom… Darko Fišer, predsjednik židovske općine u Osijeku, jednom mi je rekao kako na mojim slikama vidi mostove i mitnicu iako ih nisam naslikao. Jer prijeći rijeku i proći mitnicu – bilo je najveći stres. S istim žarom me nije i dalje stalo do tih motiva…

Crtani film

Zlatko Bourek počeo se baviti crtanim filmom kao crtač podloga i odmah je zabilježio uspjeh, a od 1960. godine radi crtane filmove prema vlastitim scenarijima. Među najuspješnijima su legendarni »Bećarac«, »I videl sam daljine meglene i kalne…«, »Mačka«, »Školovanje«, »Ručak«… A Bourek kaže da taj segment svog rada duguje Fadilu Hadžiću:
– Imam dojam da Fadil Hadžić nikada neće biti dovoljno cijenjen – zaboravlja se da je on »izmislio« Vjesnik u srijedu, crtani film, satiričko kazalište, snimio najviše igranih filmova u Hrvatskoj – dakle bio je pravi pokretač. On je poticao crtače, a među njima i mene kao kipara – jer za crtani film u sebi morate imati objedinjena mnoga umijeća. Bili smo zaljubljeni u crtanje i samo smo crtali, crtali, crtali…
Danas ako mladi čovjek već na prvoj godini ne dobije pare za film – potpuno je obeshrabren. I ja ga razumijem. A mi smo 20 godina šutjeli i radili. S užitkom! Ne solim pamet nikome, ali to je vrsta posla od koje nema bogatstva. Ako se crtani film ne radi iz plezira – onda sve skupa nema smisla. Evo, imali smo jednog Baltazara kojeg smo sad konačno obnovili i pokušavamo ga ponovo prodati – formirala se i grupa ljudi koji se bave Baltazarom i svime oko njega. U međuvremenu je svijet jako napredovao i ako želimo biti na tržištu, moramo biti bolji od, recimo, Simpsonovih, a to je jako teško… Ipak, naš Baltazar je nešto drugo, napravljen je poetski, bez okrutnosti i možda upravo danas on može biti naš »brand«. Drž'te nam fige…

Brehtijanski teatar

Već pedeset godina Zlatko Bourek je predstavnik jednog vrlo specifičnog teatra u Hrvatskoj – »teatra figura« – kao stvorenom za siromašne ljude, a pogotovo za jednog umjetnika koji sam radi figure. Jer, Bourekove figure jednako su groteskne kao i njegove slike, kao da su izišle iz njegovih ranih crteža – svaka zrcali karakter lika koji predstavlja.
Predstava kojom je Bourek osvojio svijet i gostovao na najvećim kazališnim festivalima Europe, sve do Južne Amerike, je »Hamlet« kojeg prema Shakespeareu potpisuje Tom Stoppard i Zlatko Bourek, u izvedbi Teatra &td. Iako se činilo prirodno nastaviti tim putem, Bourek koji je nudio nove ideje na trag u kojim je krenuo, naišao je na odbijanje nov ravnateljice Teatra&td:
– Mani Gotovac mi je odmah rekla da se moj teatar ne uklapa u njenu koncepciju i ja sam – umjesto da čekam i molim – prihvatio ponudu iz Berlina i osam godina radio u kazalištu »Hans Wurst Nachfahren«, gdje sam najviše uspjeha imao s postavljanjem Čehovljevih jednočinki.
Moj teatar je brehtijanski, dakle opet veza s ekspresionizmom – to je zločesti, proleterski, siro-mašni teatar, koji niti je ljigav, niti insistira na pretje-rano pametnom kinsleraju. Često kažem mojim prija-teljima, redateljima Georgiju Paru i Božidaru Violiću da će do kraja života raditi pametne predstave, a me-ne neka puste da radim malo drugačije. Jer uz moje kazalište usko je vezana i moja likovnost, a ona ima crtu nečeg zaigranog. Taj teatar koji ja radim je vrsta japanske tehnike, jako jednostavna, u kojoj ljudi gotovo i nema – to nije kazalište lutaka već teatar figura – a te figure su zubate, pomalo zločeste..

Ispred vremena

Svoju kazališnu estetiku Zlatko Bourek je više puta realizirao u Hrvatskoj u suradnji s Joškom Juvanči-ćem, Lukom Paljetkom, radio je u Ljubljani, Splitu, Dubrovniku, a posljednjih je godina na sceni HNK-a u Zagrebu igrana predstava »Dibuk« u njegovoj režiji.
– To je klasični komad iz židovske kulture, a reakcije su bile – podijeljene. Jedan sveučilišni pro-fesor mi je čak i zamjerio što sam u HNK-u postavio židovski komad. Dao sam mu kartu za predstavu i, nakon prvog čina mi se izvinio riječima: »Vidiš kakvi smo – neuki. A od toga ide primitivizam, zloća…«
Svoj osamdeseti rođendan Zlatko Bourek obilježio je predstavom za odrasle u Zagrebačkom kazalištu lutaka, za koju je potpisao scenarij, režiju i nacrte lutaka – »Jedini neuspjeh Adolfa H.« – tipičnim bourekovskim teatrom figura:
– Nagovaram direktora ZKL-a Nikolu Ćubelu da koristi svoju scenu uvečer za odraslu publiku. Prava je šteta da u središtu grada imamo kazalište koje ujutro živi, a u večernjem je terminu – mrtvo! Imam niz planova za predstave teatra figura, koje nisu so-ljenje mozga ali jesu žalac…

– Zapravo, nedostaje mi vremena za sve ono što bih još želio napraviti, kaže Bourek, odgovarajući na moju konstataciju da je uvijek bio ispred svog vremena:
– Ispred svog vremena? Možda, ali samo zato jer sam toliko mnogo radio. I to istodobno. To se danas zove multimedijalni umjetnik. A nekad su to bili primi-jenjeni umjetnici s osjećajem za sredinu u kojoj žive… Stalno govorim mladim umjetnicima koji pate što s trideset godina već nisu na naslovnici Globusa: Umjetnost je zadovoljstvo! Moraš uživati dok radiš, osobno konzumirati rezultat svog rada i biti sretan zbog toga. Ako te vrste zadovoljstva nema – onda se umjetnošću ne treba baviti.

***

KONCERT DAVIDA GAZAROVA I BOŠKA PETROVIĆA

Jedan od umjetnika koji se vraća Židovskoj kultur-noj sceni »Bejahad« i ove godine je azerbejdžanski pijanist David Gazarov. Oduševio je opatijsku publiku već ranijih godina, ostajući u pamćenju kao tehnički savršen, a nadahnut interpret. Ove godine svirao je na otvorenju »Bejahada« jednu svoju skladbu u jazz maniri i jedan standard Oscara Petersona, naja-vljujući cjelovečernji koncert, koji je u intepretativnom smislu podijelio s proslavljenim vibra-fonistom Boš-kom Petrovićem.
Upravo u skladu s »Bejahadovom« maksimom – kulturnom do zajedništva – dvojica vrhunskih muzi-čara izveli su jedan dio svog bogatog jazz repertoara za koji – tvrde – gotovo da i nisu imali probu. Napro-sto, oni su glazbenici koji znaju svirati ali i slušati jedan drugog i to čini njihov zajednički nastup fasci-nantnim. Nema tu nedorečenih, ali i nesavršenih dijelova – oni, naprosto misle zajedno, osjećaju i prate jedan drugoga, uživajući pritom u glazbi koju stvaraju. Bez obzira radi li se o svima dobro poznatim jazz standardima ili onima koje je skladao Boško Petrović, a svojom interpretacijom i improvizacijama nadograđuje David Gazarov. Njihov je nastup prava škola dobre svirke – svaki je solo pasaž izvanredno dinamički iznijansiran, a zajednički dijelovi zvuče poput dijaloga dobrih prijatelja…
Jednako impresivan, ako ne i impresivniji, bio je prvi dio koncerta, koji je David Gazarov posvetio Chopinu. Izvanredan pijanist u izvedbi klasičnog repertaora, Gazarov je svirao Chopinove etide, scherza, a onda prelazio na svoje parafraze njegove glazbe u jazz ili bosa nova maniri. Impresivno, nadahnuto, ležerno a precizno, fantastično smisleno, a istovremeno neočekivano. Čisti užitak!
U godini kad se čitav svijet priklonio Chopinu uz 200-tu obljetnicu skladateljeva rođenja, slušala sam nekoliko vrhunskih europskih pijanista koji su improvizirali na njegove teme. Gazarov me oduševio ponajviše. Jednostavnošću, nadahnutom svirkom bez mistifikacije. Naprosto, sve što dotakne on pretvara u glazbu. Pravu glazbu! Onu koja godi našim osjetilima. Neka nam se vrati!

***

Mladim umjetnicima izlazak u svijet postaje sve teži

Vidim da je u Bančevom prostoru izložba Giacomettija, nju možete videti svuda. Taj fantastičan pro-stor je idealan za afirmaciju hrvatskih umetnika, jer njime prolazi masa ljudi među kojima ima kolek-cionara i galerista, kaže Vladimir Veličković

U sklopu Bejahada 2010, u paviljonu Juraj Šporer otvorena je izložba jednog od najvećih suvremenih slikara poniklih na prostoru bivše Jugoslavije – Vladimira Veličkovića. S diplomom beogradskoga fa-kulteta arhitekture u džepu, ali s osjećajem slikarskog poziva u sebi, Veličković je šezdesetih bio jedan od sudionika majstorske radionice Krste Hegedušića u Zagrebu, odakle se otisnuo u svijet slikarstva. Četrdeset godina života u Parizu afirmiralo ga je u čitavom svijetu kao slikara koji oštro i živo reagira na svakidašnjicu, ne mireći se s nedaćama čovjeka svog vremena.
Za njega je akademik Tonko Maroević rekao da je slikar otvorenih očiju i neravnodušne geste, o čemu svjedoče i radovi izloženi u opatijskoj galeriji. Osim male izložbe crteža u Motovunu unatrag nekoliko godina, do koje je došlo na prijedlog Ede Murtića, Vladimir Veličković nije izlagao u Hrvatskoj od 1988. godine, kad se predstavio u Umjetničkom paviljonu na Zrinjevcu.

Do opatijske izložbe došlo je na poziv Bejahada. Kako ste izvršili izbor radova?

– Glavnina mojih dela trenutno je na izložbi u Montelimaru, kod Avignona, koja traje do kraja septembra, a predstavlja moje radove iz pariskoga razdoblja, dakle od 1968. do 1988. godine. Da mi je u Opatiji bio stavljen na raspolaganje veći prostor – ne bih mogao prihvatiti, jer istinski stojim iza svake svoje izložbe u punom smislu te reči! Ovako sam se odlučio izložiti slike nastale između 1996. i 2001. godine, s iznimkom dva crteža koji su novijeg datuma.

Priča o vulkanu i erupciji

Prostorom, već na ulazu, ipak dominira jedna skulptura?

– Kad sam odlučio raditi skulpturu, nisam se htio upuštati u figuraciju. Nisam želeo telo, priznajem, iz straha… Nemam zanatske prakse, a hteo sam izbeći i asocijacije na neke slavne umetnike. Zato sam vezao skulpturu uz crtež, čekajući priliku da je izložim. Smatram je crtežom u tri dimenzije.
Razmišljajući o svom životu, još kao dečak govorio sam da ću biti vajar. Iako se ne doživljavam skulpto-rom, to je izuzetno izazovna i zanimljiva avantura, koju nemam nameru napustiti. Poslednjih godina napravio sam čitavu seriju glava u bronzi i željezu, a počeo sam ih raditi – po narudžbi. Naime, francuski kulturni ataše u Napulju, inače pisac i veliki poklonik likovne umjetnosti, pozvao je desetak umetnika (među ostalima i mene) da na putu prema Vezuvu naprave skulpture, koje bi se realizirale u lavi. Uključio sam se u priču o vulkanu i erupciji, o skamenjenim figurama… napravio seriju glava, iz koje smo izabrali jednu koja je realizirana u 25-tonskoj gromadi lave. Taj komad 2,5 sa 3 metra, postavljen je na obronku, skulptura je položena, tako da se ima utisak kako se golema glava skotrljala s brda i tu zaustavila…
Rad na tim skulpturama za mene je bio jako inspirativan, pogotovo jer su glave na mojim slikama bile manje-više odsutne. Bio sam okupiran telima, telima… Slike koje izlažem u Opatiji na tu su temu – tela bez glava – a taj motiv je stalno prisutan oko nas. Baš sam juče u novinama video vest o dekapitaciji dilera u Meksiku… Obješeni za noge i obezglavljeni, kao na mojim slikama… Inspirisan temom, napravio sam golemu sliku (7 sa 2,5 metra) s 56 glava, koja se zove »Bez imena«, ne »Bez naslova«. To su ranjene glave, kao neka vrsta ikonostasa. Skulptura izvire iz te slike i nisam je do sada izlagao, jer nisam imao izložbeno okruženje za nju, a sada se ovde, u Opatiji – taj kontekst stekao.

Likovna suradnja tapka u mjestu

Što bi Vam danas značio poziv za retrospektivu u Zagrebu, gdje je sve počelo?

– U Zagrebu sam do kraja osamdesetih imao dve velike izložbe, a onda je došao rat. Za razliku od drugih umetničkih delatnosti – film, koncerti, teatar, u kojima su mostovi uspostavljeni – saradnja u likovnoj branši tapka u mestu. Prilikom nedavne posete jedne zagrebačke kustosice mom ateljeu u Parizu sa službenog mesta mi je rečeno da »još nije vrijeme«. Ne znam hoću li dočekati to vreme, ali znam da saradnju treba uspostaviti. Jagoda Buić i Dušan Džamonja već su izlagali u Beogradu, Edo Murtić mi je ostavio u amanet svoju želju da napravi veliku izložbu u Beogradu – postoji taj divan prostor Akademije nauka u centru grada i ja vidim Murtićevu izložbu jedino tamo! Kad ste jednom izlagali u tom prekrasnom prostoru ne želite više nigde drugde! Moja će izložba biti ponovo otvorena u Galeriji Akademije sledećeg leta, a verujem da ću realizovati i Murtićevu želju, za šta imam podršku predsednika Akademije.
Što se Zagreba tiče, otvoren sam za svaku sa-radnju, ali ne pod bilo kakvim uslovima i na bilo kom mestu. U mojim godinama imam pravo i na neke želje. Prošlo je dosta vremena od moje zadnje izložbe u Zagrebu, možda je sada vreme za neku retrospektivu, da krenemo od mojih radova u Hegedušićevom ateljeu, jer ponavljam – ta je godina za mene bila presudna

Vrijeme za penjanje

Od prije dvije godine postoji nova faza u vašem slikarstvu, malo drukčija u gami, koloritu?

– Jedno vreme su boje slike bile zemljane, a onda sam intuitivno prešao u neku plavičastu gamu i kad se malo »odmaknem« – sve me to podseća na neke moje početke. Zapravo, sve što radim kreće se u koncentričnim krugovima – i tematski, i koloristički – potpuno nesvesno odjednom ustanovite da ste napravili seriju radova koje ste već davno započeli, nešto u vezi s početkom, naravno, u fakturi drukčije. Zato za sebe, pretenciozno, i kažem da »evoluiram u kontinuitetu«. Imate ljude čiji radovi iz različitih faza nemaju veze, a ipak ti umjetnici ostaju svoji. Kod mene je reč o nizu događanja, tema koje se nadovezuju… Moja lična piramida se zida, ne znam koliko sam od vrha, ali osećam da pred sobom još imam neko vreme za penjanje.

Govoreći o koncentričnim krugovima, gdje je Zagreb na tom putu?

– Zagreb je vrlo važna karika u mom životu. Arhitekturu sam studirao, jer je to želeo moj otac, ali ja sam znao da se time neću baviti (iako sam imao i neke nagrade iz saradnje na projektima s Bogdanom Bogdanovićem, Dušanom Džamonjom…). Za mene kao slikara presudan je bio rad u majstorskoj radionici Krste Hegedušića, jer sam tamo istinski počeo živeti kao slikar. Do tada nisam imao atelje, radio sam kod kuće, a moj se otac stalno žalio kako mu smrde boje… S velikom je rezervom gledao na moju slikarsku budućnost, za razliku od majke koja me je mnogo više podržavala.
Bio sam presrećan kad me je Hegedušić, na moje pisamce poslano iz Sinja, gdje sam služio vojsku, pozvao da dođem »kad god hoću i ostanem koliko hoću«, jer on »zna što ja radim«! Ta nepuna godina bila je intenzivna u toj meri da je Krsto Hegedušić – meni i Šuteju koji smo u njegovom ateljeu u jednoj vili u Zamenhofovoj ulici radili od jutra do sutra – rekao da smo mu »duplirali račun za struju«! Pedagoški nije uticao na naš rad – samo bi došao, gledao, klimao glavom i eventualno pohvalio, na onaj svoj način – između psovke i vica. Krsto Hegedušić bio je značajan za moje slikarstvo, jer mi je dao slobodu i podršku, što je bilo najvažnije.
Od tada su krenuli pozivi za izložbe, izlagao sam na riječkom Bienalu mladih, dobio nagradu koja je uključivala i neki novac, pa nagrada na Oktobarskom salonu. Sve je krenulo u moju korist, u kontinuitetu. Radio sam k'o lud, s mnogo ambicija, jer bez toga nema napretka (još uvek tako mislim i imam ambicije), poslali su me i na Bienale u Sao Paolo… Sve mi je to bilo »vetar u leđa«.

Američka veza

U međuvremenu ste se u Zagrebu oženili i nakon nepune godine dana – vratili u Beograd kao slikar!

– Nedugo potom sam dobio stipendiju za Bruxelles (iako sam želeo Pariz, ali su mi objasnili da je to praktično isto, jer je Pariz »na dva sata vožnje«, koju sam uzeo jer sam želeo otići. Već sam imao neke kontakte s Parizom, saradnja s mojom prvom gale-rijom u Parizu uspostavljena je baš u tom belgijskom razdoblju kada sam isključivo crtao, crtao… Iz naših uslova u kojima sam crtao na bilo čemu – na poleđini plakata, na koricama beležnica, jer papira nije bilo – našao sam se u obilju i – izgubio glavu! Nisam mogao ni crtu povući na belom, netaknutom papiru… pa sam ga onda prljao, polivao hipermanganom… A onda sam, sa svim respektom prema Steinbach papiru (110x75 cm), napravio i svoju prvu izložbu izvan domovine, u Bruxellesu, pod naslovom »Prizori iz straha«.

Tijekom godine rada u Hegedušićevom ateljeu, izlagali ste u Dubrovniku, u nekadašnjoj rezidenciji Bože Banca (danas Umjetničkoj galeriji) s još sedam mladih umjetnika?

– Bila je praksa svakoga leta da u Bančevom prostoru, koji ima osam celina, izlaže osam slikara. To je de facto bila moja prva samostalna izložba, a predstavio sam sve bitne slike napravljene u majstor-skoj radionici Krste Hegedušića. Sad vidim da u tom prostoru traje izložba Giacomettija… Smatram da je taj fantastičan i reprezentativan prostor idealan za afirmaciju hrvatskih umetnika, jer tu zaista prolazi masa ljudi među kojima ima sigurno i kolekcionara, galerista. Za hrvatske slikare, kipare, konceptualce, vrhunske umetničke fotografe, mlade, ali i one srednje generacije koji su praktično zaustavljeni na granici Trešnjevke, izlagati u tako ekskluzivnom prostoru može biti od izuzetne važnosti!
Izložbe osam slikara u Dubrovniku, u moje vrijeme, bile su prava atrakcija, a uveren sam da u Hrvatskoj ima umetnika koji bi to zaslužili. Nikad se ne zna ko će proći i šta će se dogoditi. Na toj sam izložbi prodao dve slike jednoj Amerikanki koja je te godine došla u Dubrovnik, s njom smo uspostavili izvrsne odnose i u jednom trenutku nam je ustupila svoj stan u Parizu! Zato smatram da bi umetnici koji deluju u Hrvatskoj trebalo da insistiraju da taj izvanredan prostor bude namenjen nacionalnoj likovnoj produkciji. Jer, Giacomettija možete vidjeti svuda. A mladi umetnici s ovih prostora ionako sve teže izlaze u svet… I umesto da se iskoriste ti fantastični uslovi izvanrednog prostora u zemlji, koji je otvoren svetu – izlaže se umetnik kome to ništa ne znači. Taj čin osećam kao neku vrstu kulturne sabotaže.

Svjetlana Hribar, Novi list

NEKAD I SAD Godina 1 Broj 6 Novembar/Decembar 2010

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License