Beate Niman

Milan Koljanin

Beate Niman
ćerka Bruna Zatlera,
ponovo u Beogradu

SS major (SS-Sturmbannfuhrer) Bruno Zatler (Bruno Sattler) je stupio na dužnost šefa Gestapoa na nemačkom okupacionom području u Srbiji krajem januara 1942. U to vreme je izvršena reorganizacija nemačke policijske službe u Srbiji. Na njeno čelo je postavljen zloglasni SS general August fon Majsner (Meyszner), poznat kao izraziti neprijatelj Srba još od vremena Prvog svetskog rata. Njegovi neposredno potčinjeni su bili šef svih policijskih službi SS pukovnik Emanuel Šefer i šef Policije poretka Andreas Maj. Treba imati u vidu da je Gestapo (Tajna državna policija) bio glavni instrument masovnog terora, odnosno egzekutivna policijska služba koja je vršila hapšenja, ogranizovala zatvore, koncentracione logore i logore smrti i upravljala njima.
U vreme kada je Zatler došao u Srbiju, proces uništenja muškog dela jevrejskog stanovništva u Srbiji već je bio okončan, kao i interniranje svih preostalih Jevreja (žena, dece i staraca) u Jevrejskom logoru Zemun, odnosno u logoru na Beogradskom sajmištu. Ubrzo po njegovom dolasku u berlinskoj centrali Gestapoa je doneta odluka da se jevrejski zatočenici ovog logora ubiju u samoj Srbiji, a ne da se trans-portuju u neki od logora smrti. Ovi logori su upravo u to vreme postali operativni, gutajući stotine hiljada života sprovodeći „konačno rešenje jevrejskog pi-tanja“, odnosno potpuno uništenje jevrejskog naroda.
Sredinom marta 1942 . u Beograd je stigao jedan od užasnih pronalazaka Gestapoa nemenjenih masovnom usmrćivanju ljudi, kamion-gasna komora sa dva obučena SS podoficira. Prema ruskoj terminologiji za ove kamione se ustalio naziv „dušegupka“. Neposredno rukovođenje procesom uništenja je povereno Zatleru. Prve žrtve su bili Jevreji-bolesnici i bolničko osoblje sa porodicama iz Jevrejske bolnice na Dorćolu (Ulica Visokog Stevana br. 2; danas je u toj zgradi Defektološki fakultet), njih 700-800. Od 19. do 22. marta 1942. svi oni su ubijeni u ovom kamionu na putu od Dorćola do pripremljenih raka na strelištu u Jajincima. Njih su zakopavali srpski zatočenici iz logora na Banjici, koji su na kraju cele akcije ubijanja ubijeni kao nepoželjni svedoci. Zatim je kamion prebačen u logor na Beogradskom sajmištu gde je nastavio izvršenje svog zadatka.
U periodu od kraja marta do 10. maja 1942. praktično svi jevrejski zatočenici ovog logora, njih 6.320 su ubijeni na taj način i zakopani u masovnim grobnicama u Jajincima. Time je za nemačkog okupatora „jevrejsko pitanje“ u Srbiji bilo okončano. Od ukupno 17.800 Jevreja koji su živeli na nemačkom okupacionom području u Srbiji (među njima 1.200 Jevreja-izbeglica iz Srednje Evrope) život je izgubilo 14.800 (83,1%). Od tog broja njih 6.320 (42,5%) je izgubilo život u logoru na Beogradskom sajmištu.
U internoj prepisci nemački visoki vojni i policijski rukovodioci su se hvalili tom činjenicom. Zatlerov rukovodilac, SS pukovnik Emanuel Šefer je prilikom razgovora sa komandantom nemačkih oružanih snaga (Vermahta) na Jugoistoku 8. juna 1942. ovoga iz-vestio da u Srbiji više nema „jevrejskog pitanja“. Šef Upravnog štaba vojnog zapovednika Srbije dr Harald Turner pohvalio se 29. avgusta 1942. novom šefu Vermahta na Jugoistoku, Aleksandru Leru, da je „Srbija jedina zemlja u kojoj je jevrejsko i cigansko pitanje rešeno“. U stvari, žalosni primat u tom smislu imala je okupirana Estonija za koju je već na Vanze konferenciji 20. januara 1942. konstatovano da je „oslobođena od Jevreja“ (judenfrei).
Početkom maja 1942. logor na Beogradskom saj-mištu je postao Prihvatni logor Zemun (Anhaltelager Semlin). Njegova nova namena je bila da bude centralni nemački logor za interniranje zarobljenih ustanika i civila sa ustaničkih područja radi njihovog upućivanja u koncentracione i radne logore u Nemačkoj i u okupiranim zemljama. Međutim, zbog veoma loših uslova života u logoru, masovnog mučenja, gladi, epidemija, od 31.972 zatočenika život je u logoru ili neposredno posle odvođenja iz njega izgubilo čak njih 10.636, odnosno jedna trećina ili 13 žrtava na dan u proseku. Zbog stanja istorijskih izvora realna je pretpostavka da su ovi brojevi veći.
Treba ponovo naglasiti da je za logore u okupiranoj Srbiji, među njima i za logor na Beogradskom sajmištu, i posle ubijanja jevrejskih zatočenika, bio odgovoran šef Gestapoa, Zatler. On je parafirao odluke o sudbini njegovih zatočenika, ili je sam donosio odluke o postupanju sa njima. Isto je bilo i sa drugim a koji su uhapšeni i o kojima je trebalo doneti odluku. Poznato je više slučajeva gde je sam Zatler donosio odluke, među njima i sledeći.
U logor na Sajmištu je 1943. dovedena grupa od 55 partizana; petorica su ubrzo umrla, a za sedmoricu je logorska komanda procenila da su nesposobni za rad. Referent u Gestapou se obratio Zatleru sa pitanjem šta da se radi sa ovom grupom. On je odgovorio da se sposobni za rad upute u Koncentracioni logor Maut-hauzen, a da se sedmorica radno nesposobnih odvoje za streljanje. Jula 1944. četnički komandant Dragutin Keserović je zarobio 7 ranjenih partizana i 2 ranjene partizanke iz 21. srpske divizije. Keserović je predao ranjene partizane nemačkoj komandi, odnosno Gestapou, koji ih je streljao. Tim povodom vođena je prepiska između ispostave Gestapoa u Kruševcu i Gestapoa u Beogradu na kojoj je sačuvan Zatlerov paraf. Tajni agent Gestapoa je prijavio bivšeg jugoslovenskog diplomatu dr Aleksandra Bodija da je radio za bugarsku i italijansku obaveštajnu službu. U istrazi je utvrđeno da ova prijava nema osnova i da nema razloga da se Bodi drži u zatvoru. Međutim, Zatler je ocenio da bi njegovo puštanje ugrozilo tajnog agenta zbog čega je doneo odluku da se Bodi strelja.
Bruno Zatler je rođen 1898. u Berlinu. Poticao je iz dobrostojeće građanske porodice. Otac mu je bio građevinski inženjer. Svoje ekstremno desničarsko opredeljenje Bruno Zatler je pokazao posle okončanja rata kada je postao član frajkorpsa, dobrovoljačkih jedinica koje su gušile komunističke ustanke u Nemačkoj. Posleratne nedaće pogodile su i njegovu porodicu pa je Bruno morao da prekine studije i zaposli se. Prvo je radio kao prodavac, a zatim u policiji od 1928. Učlanio se u nacističku partiju 1931, a u SS 1936. Prvo je radio u krivičnoj policiji, a zatim u Gestapou. Posle izbijanja rata bio je kratko u Briselu, a zatim u nadleštvu Gestapoa u Parizu. Posle napada Nemačke i njenih saveznika na sovjetski Savez, Zatler je kao pripadnik zloglasne Operativne grupe Policije bezbednosti i Službe bezbednosti boravio u Smolensku i učestvovao u masovnim zločinima. Od dolaska u Beograd krajem januara 1942. Zatler je službovao u Srbiji do kraja okupacije oktobra 1944. sa jednim manjim prekidom. Septembra 1943. Zatler je otputovao u Tiranu gde je organizovao nemački policijski i obaveštajni aparat uoči i posle kapitulacije Italije. Tu je ostao do kraja 1943. kada se vratio u Beograd i preuzeo dužnost šefa Policije bezbednosti. Više puta je odlikovan za revnost u službi. Na kraju rata je uhapšen u sovjetskoj okupacionoj zoni i osuđen kao ratni zločinac, ne i za zločine u Srbiji. Umro je 1972. tokom izdržavanja kazne u zatvoru u Istočnoj Nemačkoj.
Podstaknuta čitanjem knjige Valtera Manošeka ’Srbija je oslobođena od Jevreja’. Vojnookupaciona politika i uništenje Jevreja u Srbiji 1941/42 (Walter Manoschek, ’Serbien ist judenfrei’. Militaerische Besatzungspolitik und Judenvernichtung in Serbien 1941/42, R. Oldenbourg Verlag Muenchen 1993), najmlađa kćerka Bruna Zatlera, Beate, udata Niman (Niemann), odlučila je da istraži tamnu stranu karijere svoga oca. U njenoj porodici je vladalo uverenje da je on nepravedno zatvoren i da je žrtva komunističkog režima. Posle istraživanja u arhivima u Nemačkoj, Beate Niman je odlučila da otputuje u Srbiju u kojoj je njen otac vršio dužnost šefa Gestapoa i bio odgovoran za masovne zločine nad Jevrejima i Srbima. U međuvremenu, za njeno istraživanje se zainteresovao filmski autor, dokumentarista Joaš Tatari (Yoash Tatari), koji je snimio najvažnije detalje iz istraživanja Beate Niman. To je bila osnova za dokumentani film pod naslovom „Dobar otac. Ćerka optužuje“ („Der gute Vater. Eine Tochter klagt an“). Tokom boravka u Beogradu 2001, Beate Niman je posetila mesta masovnih stradanja, pre svega mesto Jevrejskog logora Zemun (današnje Staro sajmište), Muzej Banjičkog logora i Spomen park Jajinci. Zatim je istraživala u Istorijskom arhivu Beograda i arhivu Jugoslavije. Tu je videla dokumentaciju koja optužuje njenog oca kao jednog od najodgovornijih pripadnika nemačkog policijskog aparata za Holokaust u Srbiji, njegovu drugu fazu u kojoj su ubijeni jevrejski zatočenici logora na Beogradskom sajmištu, kao i za druge masovne zločine u Srbiji. Stručni konsultant Beati Niman tokom njenog boravka bio je autor ovog teksta. Ona se susrela i sa preživelim zatočenicima, odnosno žrtvama policijskog aparata na čijem čelu je bio njen otac. Na samom Starom sajmištu, pored Centralne kule, srela se sa Ljiljanom Đorđević, koja je kao 12-godišnja devojčica bila zatočenik Jevrejskog logora Zemun, zajedno sa majkom i ocem. Njen otac je bio Jevrejin i ubijen je sa ostalima, dok je ona sa majkom Hedvigom Šenfajn (Schoenfein), Švajcar-kinjom, puštena iz logora. Susret i razgovor Beate Niman i Ljiljane Đorđević je svakako jedan od najupečatljivijih delova filma.
Očevu biografiju, svoje istraživanje njegove prošlosti i suočavanje sa njom, Beate Niman je opisala u knjizi pod upečatljivim naslovom „Moj dobri otac. Život sa njegovom prošlošću. Biografija mog oca kao ubice“ („Mein guter Vater. Leben mit seiner Vergangenheit. Biographie meines Vaters als Taeter“, Metropol Verlag, Berlin 2008) Prvo idanje knjige objavljeno je 2005, kada je rukopis završen, a zatim su sledila još dva izdanja.
U drugoj polovini oktobra 2011. Beate Niman je ponovo posetila Beograd. Dala je više izjava za beogradske listove i za državnu televiziju (Drugi program). Ona je u njima opisala svoje suočavanje sa zlodelima svoga oca i svoj društveni angažman na upoznavanju javnosti sa tim zločinima. U kulturnom centru Reks 20. oktobra 2011. održana je projekcija pomenutog dokumentarnjog filma, kojoj je pri-sustvovala i Beate Niman, čemu je sledio duži razgovor sa publikom. Sala je bila prepuna i nije mogla da primi sve zainteresovane. Pitanja su se prvenstveno odnosila na angažovanje Beate Niman u otkrivanju istine o njenom ocu, zatim na potrebu negovanja kulture sećanja i ulogu memorijala u tome, odgovornost za zločine, ulogu hladnog rata u (ne)kažnjavanju ratnih zločinaca. Jedan od ključnih stavova Beate Niman je bio da ni ona ni bilo ko ne može da oprašta, jer se ne može opraštati u ime mrtvih. Istovremeno, ona smatra da je njena dužnost da upoznaje javnost, pre svega mlade, sa zločinima nacizma i ulogom koju je njen otac imao u njima.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License