Barbara Skarga Skepticizam Postavljen Metafizikom

Barbara Skarga

SKEPTICIZAM POSTAVLJEN METAFIZIKOM
Moram priznati da imam problema, kada na seminarima sa studentima koristim radove Lešeka Kolakovskog. Mladi slušaoci zahtevali su jednoznačna rešenja i da bi razumeli čitavo majstorstvo njegovih analiza bilo im je potrebno mnogo vremena. Često su zabrinuto pitali: šta Kolakovski misli, da li je na ovom mestu za ili je protiv? A pre svega: da li je metafizičar ili nije?

Poslednje pitanje je umesno i postavljaju ga i brojni čitaoci, koji su imali u rukama Prisustvo mita, Užas metafizike i druge knjige. Jer, šta se može reći o autoru, koji vraćajući se neprestano različitim pitanjima metafizike, posvećujući im neizmerno mnogo pažnje, na početku jedne svoje knjige izjavljuje: "Metafizička pitanja i uverenja su tehnološki jalova, ne predstavljaju deo analitičkog napora niti su element nauke, a postavlja se i pitanje da li su kao organ kulture produžetak njenog mitskog stabla"?

Užas metafizike

Sve etikete su zavodljive, pokušaj podredjivanja misli Kolakovskog jednoj jedinoj i jednoznačnoj definiciji sasvim je nerazuman i u neskladu je s karakterom te misli. Ako bih se našalila, u najboljem slučaju mogla bih ga nazvati metafizičkim skeptikom. On je jednostavno filozof i kao filozof neprestano kruži oko metafizike, jer upravo ona predstavlja srž filozofskog mišljenja. Medjutim, malo ko ju je tako duboko destruirao, otkrivajući sve neizbežne zahteve: da je samo ona ovlašćena da prodre u istinu ili laž, stvarnost ili privid stvarnosti, u to šta odlučuje o pouzdanosti ljudskog znanja, o izvoru dobra i zla i šta je samo "biće" kao takvo. Svuda gde dotaknemo samo ta najsuštinskija pitanja, nadjemo se pred nerazrešivim suprotnostima, koje oduzimaju smisao analizama, jer svaki od izabranih puteva vodi negaciji polaznih teza ili apsurdu.

I više od toga, taj istinski "metafizički užas" se još pojačava. Jer, metafizika je zapravo pronašla izvor utemeljenosti u bivanju u dvema "nužnim stvarnostima", tj. u Bogu i u sebi samom, odnosno u "Ja" i to postojanje zahvaljujući njihovim sledećim definicijama i pronicljivijim analizama koje su izvodili različiti mislioci, prešlo je u ništavilo. "Apsolut - piše Kolakovski - koji je trebalo da razjasni sam čin postojanja, svodi se, kao rezultat savršenstva, na nepostojanje". I takodje: "S obzirom da Apsolut, kao i vreme - njegov još uvek živi, premda savladani neprijatelj - ne dopušta pojmovnu redukciju na bilo šta drugo, zove se, ukoliko ima ime, Ništa. I to jedno Ništa spasava drugo Ništa od njegovog Ništavila".

Do analognih nihilističkih rezultata filozofija je došla u svojim istraživanjima vrednosti kartezijanske teze, osporavajući smisao pojma cogito. "Ego" se rastvara u svetu društva koje ga okružuje, koje može biti samo beznačajan element ili se pretvara u čistu apstrakciju, kao "isprazan primalac nerealnih pojava". Kako je govorio Jaspers, koga Kolakovski citira, ni transcedencija ni egzistencija ne daju se opredmetiti i obuhvatiti intelektualnim naporom. "Kartezijanski ego - zaključuje autor - vrsta je crne rupe: uspeva da usisa sve (s izuzetkom alter-ega), ništa ne može da mu izmakne. Neizrecivo i nekomunikativno, pojmovno nekonstruktivno doista se može nazvati Ništa (sada nam u Oksfordu govore da je reč "ja" lišena designata, iako ima značenje)".

Medju različitim tipovima argumenata, kojima su se služile pristalice "dekartezijanizacije", koje je Kolakovski razmatrao, pominje i prve kritičare Meditacija, odnosno Huserla, Merlo Pontija, a mogla bih dodati i druge, koje ističu mladji autori, još radikalnije, kao što su npr. Fuko i Derida. Medjutim, dovoljni su oni koje je koristio, da bi spoznao da su "Ja" na različite načine pokušavali da izbace iz rečnika, kao da su se svi urotili protiv njega. Tezu o njegovoj supstancijalnosti osporavali su još pripadnici Prosvećenosti, za šta je dovoljno pomenuti Hjuma, kao i oni, koji su kao Huserl u njemu videli subjekat spoznaje, prozirnu svest za sebe, ukidajući njegovo postojanje. Transcedentalni ego, kako piše Kolakovski, jeste "čist apsorber značenja" i ništa više.

Dobro, zlo, sacrum

Nemam nameru da rezimiram naredne analize, čiji rezultati govore o nemoći filozofije, odnosno o našoj izgubljenosti i neznanju. Čemu filozofija koja dve i po hiljade godina ne uspeva da odgovori ni na jedno pitanje? Kome je potrebno to "samomučenje"?

Obuzima nas užas što ta vrsta znanja ili pre neznanja i pored svega traje.

Očigledno je, kako piše Kolakovski, da "jezgro koje je održava u životu ostaje nenarušeno", a to jezgro su nepromenljivo postojanje i nepostojanje, dobro i zlo, ja i kosmos, samo što su sve te teme potisnute, "gurnute u ćoškove isto tako mračnih akademija kao što je i Bog na katedrama za teologiju ili seks u viktorijanskoj konverzaciji". I utehe radi dodaje, da će to potisnuto preživeti u podzemljima civilizacije, da tamo živi potkožno i da je spremno da ispolji svoje prisustvo.

Pa ipak, skeptik se suprotstavlja svom skepticizmu, razmatrajući pitanje iz drugog ugla. Tako da celokupna ta destrukcija počinje da se ljulja, ukazujući na to da je "nepragmatična i metafizička intuicija moguća", čak nužna. Ne bih se upuštala u to šta on misli o značaju religije i uopšte sacrum-u u kulturi. Poznato nam je da sacrum neizmerno brani. Medjutim bitno je da bez obzira na to da li se radi o religiji ili metafizici, da se njegova argumentacija u vezi s obema oblastima kreće u istom pravcu. Dovoljno je da pomenem kako u svojoj knjizi o metafizici brani nezavisnost ega, kao člana zajednice, čija dela i emocije nisu nevažna za suživot s drugima. Šta s tim što to "Ja", piše on, ne dopire do sebe kao do metafizičkog jastva. Ali, da bi bilo deo zajednice, sebe samo mora videti u kategorijama dobra i zla. "Ego je izmedju ostalog sazdano od svesti o dobru i zlu", tako da se taj zaključak završava veoma snažnom tezom.

Kada te reči čitamo, a Kolakovski ih ponavlja na različitim mestima, različito formulisane, počinjemo da razumemo njegove Namere. Izvor metafizičkih uverenja je pre svega etika, bez koje nema medjuljudskog suživota, a bez tog suživota ne može ni nastati ni postojati zajednica, odnosno kultura. Druga je stvar šta je tu starije - etika ili kultura.

U svakom slučaju metafizička osećajnost nužna je za kulturu. I Kolakovski konstatuje da upravo to etičko poimanje postojanja pretpostavlja, da je situirano istorijski u kontinuitetu zajednice. Ta povezanost postojanja i istorije zajednice očigledna je posebno kada zamire osećanje povezanosti s prošlošću.

Ovde padaju reči koje ispoljavaju nemir njihovog autora i koje valja navesti, jer zvuče takoreći kao upozorenje: "Poštovanje grobova, tela umrlih i svest o životu u ljudskom društvu, koje se prostire unazad i unapred u odnosu na sadašnju generaciju, nestaju pari passu sa nestajanjem realnosti bića. Što je istorijska zajednica za mene nestvarnija i 'ja sam' postajem nestvarniji".

Šifra sveta

Ovim citatom trebalo bi da završim svoj kratki esej, medjutim ne mogu da se uzdržim i ne izrazim svoju sumnju i to u vezi sa dva pitanja. Prvo, i površno praćenje filozofske literature našeg doba svedoči o tome, da upravo danas, kada filozofija proglašava svoj kraj, u stanju je da još uvek donosi novu duhovnu hranu, kao i da se bogatstvo tema koje dodiruje, izmedju ostalih i onih koje se odnose na metafiziku, nije smanjilo, jedino su možda akcenti preneti na neka druga pitanja. Medjutim on čak ni u svojoj žestokoj kritici nije u stanju da se odvoji od njih.

Istina je da je središte interesovanja filozofije, a pre svega metafizike, drugačije, da ona danas ne traži jedinstvo već ističe razlike, da se boji svakog tipa celovitih sinteza, da više voli da prati ono što joj se čini periferijsko ili marginalno, mada uvek postavlja pitanje ljudskog bitisanja, njegove konačnosti, usamljenosti i identiteta. Takodje je istina da se odrekla potrage za osnovama znanja ili postojanja, metafizičkih teza o apsolutu ili, drugim rečima, metafizike poistovećivane s ontologijom (prema Hajdegerovoj definiciji). Ta filozofija ne veruje u mogućnost apsolutne spoznaje i ne zavidi metodološkoj zrelosti nauke.

Ovde bih izrazila svoju drugu sumnju: da li filozofija treba da ima ambicije u postizanju nekog modela naučnosti? Smatram suprotno, da je dužna da ističe svoju posebnost, autonomiju, da je identična s mišljenjem kao takvim, iako "nauka ne misli" (ponovo citiram Hajdegera, koga Kolakovski ne voli), jer je usredsredjena na praktično-utilitarno uredjenje sveta. Uostalom, sam filozof piše da "nema nikakvih transcedentalno obavezujućih kriterijuma smisaonosti, niti prihvatljivih razloga da se smisaono poistovećuje sa empirijskim u smislu savremene nauke". Ovaj mit po pitanju epistemologije sigurno je umro. Nije se pokazao snažan onako kako se činilo. Uostalom, bez poverenja u nauku danas savršeno može i sama nauka, krećući se izmedju manje ili više delotvornih hipoteza.

Jednom reči, filozofija se nije sakrila tako duboko u podzemlju. Prisutna je i mora biti prisutna, kada ne možemo da se oslobodimo tih pitanja - na ovom mestu potpisujem se ispod svake reči Kolakovskog. Kodirana su u našoj kulturi, a možda i u samom ljudskom postojanju i nevažno je što nam još uvek nedostaju konačni odgovori na njih. Bitna su sama ta pitanja i sigurno je da nikada nećemo prestati da ih postavljamo. Za filozofiju alternativu predstavlja scijentistička slika sveta, ona koja nas - prema Kolakovskom - zatvara u "ljudsku kožu". Medjutim on ne prihvata to zatvaranje, odnosno čak ne veruje u mogućnost toga: "Nikada nismo prestali i sigurno nikada nećemo prestati da postavljamo takva pitanja. Nikada nećemo odoleti iskušenju da svet sagledavamo kao tajanstvenu šifru, za koju uporno pokušavamo da pronadjemo ključ (…) Kratko rečeno, tajnu ne možemo produbiti i preobratiti je u nauku, ali je važno da znamo da imamo posla sa njom". Naša kultura prestala bi da postoji, ako bi se lišila metafizičke vere, jer bi sebe osudila na "iščezavanje pojmova dobra i zla". U vezi s tim Kolakovski upozorava: "Postoji jedan jedini čovek sa kojim se identifikuju svi evropski filozofi, čak kada u celini odbacuju njegove ideje. To je Sokrat - filozof koji je nesposoban da se poistoveti s tim arhetipskim likom i ne spada u tu civilizaciju".

Metafizika kao neotudjivi element naše kulture, a možda čak i njena srž, neizmerno mi je bliska kao teza, koju i sama pokušavam da branim. Kolakovski bi tu, u svojim sudovima sigurno bio oprezniji. Ako je, medjutim, Sokrat za njega arhetipski lik, smatram da imam prava da takav zaključak izvučem iz njegovih razmatranja. Na kraju, u skladu s intencijama Kolakovskog, dopustila bih sebi dopunu te teze.

Filozofija sigurno ima značaj za našu kulturu, na čemu on veoma insistira. Ima i za svakog od nas, jer kako je rekao Jaspers ( koga citira i Kolakovski): Iako filozofsko istraživanje nije ovenčano uspehom, ono "radikalno menja naš život".

Sa poljskog prevela Biserka Rajčić iz Tygodnik Powszechny

Barbara Skarga, filozof i profesor Varšavskog univerziteta, autor brojnih studija, izmedju ostalih Za filozofiju ne treba da se bojimo, Trag i prisustvo i dr.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License