Maj je mjesec, a ja bolna da li od bola ili praznog novčanika.
Moreme i jedna i druga strana, izašla sam iz bolnice u srijedu na kraju mjeseca svibnja.
Ušla sam naglo ukočena od kičme, bolje reći ukočila me vratna kralježnica kao ofinger, pakleno kao nikada do sada savijena i bez osjetila u desnoj ruci.
Tinja ta bol u mojoj lijevoj lopatici već 3 mjeseca, a nitko ne obadaje na moje stanje na moju bol, savijene grane kao u jesenjim neverinima koje može puknuti u tren.
U mojoj ambulanti u predgradju Krešimirovog grada Šibenika je promenada lječnica kao gljiva poslije kiše.
Svaki novi dolazak jedan puta na mjesec, ajde iz početka dijagnoze, a da te ne pogleda u oči da ti ne udje u dušu da ti olakša bol.
Ma kakovo je ovo zdravstvo danas, valjda kao i njen ministar velikih očiju kao dva fildžana, neartikuliranog govora, oči koje ništa ne vide u pacjenta, a najmanje čovjeka, osobu pa na kraju i pacjenta, tako nas nazivaju bez obzira na stvarnu dijagnozu.
Kršni Ličanin samo mu fali ona lička kapa kičanka kao nekada kakvu je nosio i naš dobojski Ličanin Dane Teletina, baš se tako prezivao, a nije bio umiljat kao «tele» uvijek bučan, glasan svi u krivu samo on prav.A Ličani su baš pravi kršni muškadini, valjda i njihova duga zima ima uticaj na taj njihov «hladni» mentalitet, ajmo galamiti i uvijek njihova zadnja kao u našeg Dane Teletine.
Moja doktorica Helena je na specijalizaciji opće obiteljske medicine, valjda do konca ljeta će se stvari vratiti u normalu kao i moja savijena kralježnica.
Ona nikada nije promašila moju dijagnozu, samo jedan jedini i to mali nesporazum smo imale koji je skoro završio i zagrljajem.
Obadvije smo željele biti u pravu i zato smo valjda i brzo izgladile problem.
Ona je htjela ispuniti «svoju kvotu», a ja svoj dobiti sortis, a on je skup ali ne možeš mene zeznuti lako.
Pratim ti ja te promjene na pola uha uhvatim «to neko naše pravo».
Od toga stanja košmar mi je i u glavi i na mom tekućem računu u životi i kontaktu sa najbližima.
Pogotovu mužem, pa mojim dragim cukerinom skorašnjom Bečankom pa moram u «svilenim» rukavicama, ma kako ne kada nemam ni obične gumene za suđe, a one mi nisu drage , ne volim ih mada mi skupljaju prašinu u špajzi.
Ja trebam osjetiti po rukama i mekoću deterdjenta i masnoću i toplotu vode i ledeni mlaz, baš taj ledeni mlaz je moj svakodnevni problem mog artritisa.
Totalni «BANKROT» i duše i tijela i novčane oskudice kao nikada do sada , a najviše avetski praznoga frižidera.
To mi je noćna mora, avet kuća bez «stanovnika» sira, salame, povrća…
Ja sam uvijek zdrava samo kada mi je frižider nakrcan, onda mi možeš svašta govoriti i neću se ljutiti sve mi je onda potaman i nema straha.
Na dan izlaska iz bolnice te srijede i ročište u Doboju za ostavštinu na moju vlastitu kuću, kuću koju izgubih tako naivno kao na špilu karata.
Toliko sebi postavih pitanja bez odgovora, ja moje misli i likovi iz prošlosti koje stalno sanjam sa nekim današnjim šminkerskim naočalama i to osobe ne spojive sa glamurom kao moju snahu Savku.
A ona je stvarno jedno tako toplo biće, tako meka srca koju stvarno istinski volim , slične smo i sudbine da nosimo teret «naših drugih ja» , je mi brat ali težak je gore nego olovo, da baš olovo, ono se uvijek drži «izmedju» nikad ne potone to znaju ribiči.
Mogu lajati na mjesec, a zašto bih nije mi on kriv što sam tako veliki naivac, gubitnik.
Ne volim čuti to ime, a kamoli ga napisati «gubitnik».Valjda se stvari u životu poklapaju zato što mora tako biti, što ti je to jednostavno rečeno «KARMA» sudbinska, mada u to malo tko danas vjeruje , a eto ja sam u to uvjerena , pa ne mogu vječno biti kao neki «Sizif» ali ispada da je tako.
Guraš i samo guraš prema vrhu, neki svoj teret svakodnevni, a nema fajde.
Pisala sam dosta o svome porijeklu, djetinjstvu, mladosti, nisam pisala o svojim ljubavima.
To ču ostaviti za sami «kraj», kraj čega života koji je još uvijek preda mnom, nadam se vjerujem pa mama mi je doživjela pune 92 godine.
Svi mi kažu pa Vi imate tako puno «pametnu djecu», a to je danas najveće blago.
Da slažem se sa time, a one se ne slažu sa mnom ni sa mojim stavovima, ni sa mojim riječima, a najviše sa mojim ispražnjenim i preopterečenim hipotekama za njih i u njihovo obrazovanje koje je za mene na prvom mjestu.
Pa i ja i muž smo tu uklopljeni sa svakodnevnim prehrambenim i higijenskim potrebama.
Danas sa mojih punih 58 godina života za koji dan na pragu smo lipnja, moga mjeseca.
Skoro sam preko noći postala veliki gubitnik na margini života da pregledam svaki prazan đep po jaknama koje nisam oblačila već nekoliko mjeseci.
Gledam kako ču sklepati neko jelo danas za ručak, a o večerama više i ne razmišljam ima kruha, margarina, mermelade nju smo zaboravili jesti.
Večere jednostavno preskačem, a da li može preskočiti moja mezimica koja je na pragu života.
Toliko je u ovom mjesecu svibnju pružila nam radosti i zadovoljstva, a ne možeš joj priuštiti osnovno.
Obuči je za ljeto, kupiti joj novi kupači kostim ne jedan nego najmanje tri, a zaslužila ih je bar čitavo tuce u svim nijansama i duginim bojama.
Ne, ne mogu proći kroz dugu da ostvarim i njene želje i naše svakodnevne potrebe života.
Tu je i naš prvenac Leki naš ovan , uporan , nepokolebljiv, borben koji u dva dana dobiva dvije ponude za doktorat iz građevine na svome faksu, hura !!.
Pa što treba više tražiti od života kada je tu toliko prilika.
Tamarin uspjeh u Beču , fakultet za «Menadjerstvo» na institutu Lauder zaklada.
Prijemni odrađen sa zavidnom prolaznošču od 96 %.
Odlazak u Beč sa Leinim prilogom za diplomu koju je od srca ustupila za seku, koju sam uredno otplačivala 5 godina za jedno putovanje recimo u Španiju pradomovinu nas Sefarda. Tražila sam Leinu suglasnost da joj trenutno ustupim njen poklon od mame za koji ni tata nije znao.
To vam je onaj moj «ljevi djep» koji je moja mama držala nekada u svome grudnjaku. Ne volim ja od nikoga posudjivati niti to želim.
A tko će ti danas i dati kad ni znanci moji nemaju, a još nije dotle došlo i nikada ne dao dragi B.. da dodje.
Posudjena kožna torba od frendice šibenske studentice u Zagrebu.
Taxi vozač u Beču «beogradski Cigić sa bre» ali je pošteno doveze do Lauderovog instituta.
Mlada dalmoška provincijalka sa svjetskom putovnicom i puno pređenih kilometara u nogama.
Četri odlaska u Svetu zemlju Davidovih korijena, bezbroj putovanja do Budapešte i madjarskog Sarvaša.
Koliko predjenih kilometara sa folkrornom skupinom «Olha Šemeš» od Austrije, Slovenije Bosne , Srbije, Vojvodine puno trke i plesa sa zvukom starog šofara.
Danas Šabat, sinoć je bio Šavot, a ja ni candilo nisam sinoć upalila.
Nažalost nisam imala dovoljno ulja da upalim dvije žiške koje rijetko propuštam.
Nadoknadiču ja to važniji je sutra ručak, a i candilo mi je vjerujte isto tako važno.
Razumje će me….
Pa što ja hoću svojom jednom te istom pričom, svojim stalnim pravdanjem , kukulekanjem pa tko je odgovoran za ovo moje stanje osim mene i moje naivnosti i sentimenta prema bratu.
Moje drugo ja, moj životni saputnik je kao još jedno dijete koje moram paziti i voditi kroz život.
Trebalo je stvari od prvog dana staviti na svoje mjesto i bilo bih danas oho, oho ho, svega po malo ali dostano za sve nas.
Da li sam ja odgovorna i za to svoje »treče dijete» sa kojim sam započela život u poznim tridesetim godinama svoga života.
Kada sam još živjela u Bosni u Doboju, osrednjem bajkovitom nevelikom gradu punog raznih nacionalnosti i kultura koje sam provela bezbrižno, zaštićeno kao da sam na sedmom nebu.
Ti plemeniti ljudi moga djetinjstva i mladosti su na mene ostavili veliki pečat za čitav život od kojeg ne želim ni danas pobjeći.
Život i mašta koji su mi pomogli prebroditi mnoge neverine života, a valjda će i ovaj današnji duboko se nadam. Zašto «nade» daju ljudima snagu preživljavanja uvijek se pitam.
Da li je to urodjeno u osobi ili se samo zavaravam.
Često smo čitali naslove «Nada umire posljednja».
Danas je veliki dan za nekoga «POSEBNOG» , baš posebnog koji nosi aurolu recimo «besmrtnosti», srečkovića koji će danas osvojiti nevidjeni dosadašnji dobitak na sreću u Hrvatskoj.
Loto 7 od 39 iznosi nevjerovatnih 26.000.000,00 kuna.
Vjerujte ja to ne znam prevest ni u dolare ni u eure bez obzira što sam u bankarskoj branši već punih 38 godina. Lakše je ispisati virman na papiru nego imati na kontu.
Ja sam danas imala samo na raspolaganju 30,00 kuna da kupim 1 l ulja, nisam imala više od pola litra u kući, jedan kruh od 7 kn i jednu litru deterdjenta za pranje posudja.
Bez toga ne mogu, a jaja ču se radije odreći danas njih uvijek ima.Ostale su mi 4 kune da uplatim samo dvije obične kolone «lota» bez dodatnog slova i dodatnog da ili ne, ako imaš sreće imačeš je i sa jednom kolonom.
Jutros sam nakon dužeg vremena vidjela «beogradski» horoshop i brojeve.
1,12,21,27,,28,30,43.55,61 kako iskemijati tu dobitnu kombinaciju za riješiti sve životne probleme.
Od toplica, večeg stana u najlipšem gradu na svitu mojoj «ljubavi» Splitu sa pogledom na «Baće», a i Sinagoga da mi bude blizu.
Da napravim dvije kuhinje za mljećno i mesno, kada mi nalete Habadini, Rabi sa obitelji i mnogi i mnogi koje volim, a ne mogu Vas sada sve nabrojati, a svi ste trenutno ispred mene, galerija dragih likova, prošlosti, sadašnjosti budučnosti, čvrstih odnosa.
Bila bi i trpezarija «Salon» sa najmanje 20 stolica kao u none Esterine Elazar u Sarajevu u «Hajduk Veljkovoj».Našlo bi se nešto i na buvljaku od «antike».
Ma koja «antika, cobalt» sanjaj, sanjaj ti Blankuča «Peravu od 20 l mlijeka koja je kantu šutnula u štali i rasu se mljeko kao i moji snovi u «Salonu u Splitu».
Sada se i «predomišljam» Kerum juće posta «glavni gazda» u Splitu, a ja htjela Ostojića takva su mi uvjerenja , mada ni onda mi mama nije mogla kupiti «crvenu maramu i plavu kapicu», to je i onda bilo onih nekadašnjih 45 dinara koji moji roditelji nisu mogli izdvojiti.
Zato ču ostati u Šibeniku još 4 godine, najmanje do nekog novog budućeg «lota» kojeg ja želim zaraditi svojim radom da ne spuštam oči pred svojim cukerinom od «srama», a za to se ne trebamo sramiti, niti ja niti tata nismo tomu krivi.
Krivo je društvo koje je rasprodalo naše zajedničko domovinsko srebro od kojeg smo svi mogli komotno danas imati i pun frižider, i dobar med i kao tko voli recimo «engleski čaj» u onim luksuznim limenkama.
Mene je iskreno strah i pomisliti na toliki novac, a pogotovo što napraviti sutra sa njime.
Meni je iluzorno i praviti bilo kakvu kalkulaciju «što bi bilo da bi bilo», nikada nisam pravila ražanj, a da mi je zec bio još uvijek u šumi.
Ozbiljno Vam to govorim.
Nikada nisam raspolagala sa nekom velikom sumom novca osim plače.
Plaču od kada radim već punih 38 godina nisam još nikada dobila u jednom komadu.
Pogotovo zadnjih 20 godina od početka Domovinskog rata.
Kada ti je svaka kuna kao kuća velika.Kada više ne možeš ni na nesretne čekove sa odgodom realizirati. Niti ih možeš više dobiti, a niti ih više dučani ne primaju jer su u bankama postali ne naplativi.
Ja to najbolje znam jer baš radim na takvome poslu.
Svaki dan gledam sredovječne muškarce i žene koje dolaze uplakani sa riječima »Ja sam bankrotirao». Samo oborim posramljena glavu na svoju tipkovnicu, preko koje je prošao takav možda posljednji nečiji ček.
Ček kojega je nesretnu osobu i njegovu obitelj odveo na «crnu listu».
Sada me je uhvatila i ova «boleština» sa teško oštečenom kralježnicom.
Plača će mi opet biti nedovoljna za sve stavke koje imam pod hipotekom života, ali njih ču već sutra prvo riješiti to mi je svaki mjesec prioritet ali ona još uvijek stiže srećom na vrijeme.
Ostalo će mo po potrebi, svedno ljeto dolazi treba i liniju dovesti u red, a «tripice se savijaju preko droba», a celoluit kog briga za narančinu koru.
Zato ču vjerovatno i ovaj put preskočiti izvlačenje «loto» dobitka, znam da sam samo dva puta dobila peticu i obezbjedila dobru spizu za čitav vikend.
Nije iznosila više od 170 kn, a drugi puta 145. kn ali sam bila presretna.
O ovih 26 miljona ne želim ni sanjati, mada priželjkujem bar daleko manji komadić kolača.
Kolača sa kojim bih prvenstveno mogla da se riješim duga i da se dovedem na iznos normalne plaće.
Dostojanstvene plaće sa kojom bih mogla prehranit obitelj i ispiturati stan, kupatilo, obnoviti djevojkama garderobu, odlazak na neki put, toplice sebi i mužu.
Zaslužile su i to herojski u ovoj godini, godini «Ovna kako je zovu Kinezi.
Ne želim ja «hruha nad pogačom» da mi nešto padne sa neba, a da ja tomu nisam pridonjela svojim radom, zaslugom, odricanjem.
Sada sam svjesna da sam trebala biti dalekovidnija, šparati, praviti kalkulaciju za «sutra» pametnije.
Uzimati svake dvije godine recimo jedan potrošački kredit i pretvarati ga u valutu i stavljati na stranu.
Gdje mi je bila pamet ne stavljati na »stranu» za crne dane, školovanje djece, zdravlje, pokoje putovanje, recimo po svojoj dužnosti bar jednom od tri puta obići Svetu zemlju Israel.
Pokloniti se stariim zidinama Prvog Hrama koji su Babilonci, a zatim Rimljani srušili u svojim barbarskim pohodima.
Meni su zadnjih godina bile «izgleda prijoriteti» primati goste i familiju na ljetnje promenade, ručkova i večera. Lomila sam se po dva-3 dana od posla, kuhanjem po nekoliko vrsta kolača, slanih predjela, pastela i čega sve ne, nije da mi je žao sada zbog toga, dapaće oni su mi značili sve.
Ti susreti sa meni dragim ljudima su tada punila moja pluća duboko novom snagom, energijom, pa i inspiracijom.
Niti jednog trenutka nisam požalila, a najmanje danas bez obzira kako je stigla recesija.
Imalo je to i puno čari da «zablistam kao domačica» sa dobrim pastelom, starinskom juhom sa maces knedlama .Ne zaboravljaju to te drage osobe, znaju se javiti i danas.
Danas oni putuju po Cini, Israelu ne znam gdje sve ne , njima se posrečilo jer su na takvim pozicijama bili preodredjeni što svojom čačevinom, svojim obrazovanjem i nemam se ja na išta pravo ljutiti, niti želim da se na ikoga ljutim osim sebe i na moga brata Mordu.
Zašto danas i na njega, on danas na žalost pati možda najviše od nas troje…. Ostao je udovac..
Davno sam napisala «aferimi se vračaju», a ti mi dragi brate toliko nedostaješ i tvoj humor i tvoj češalj na kojem si nam svirao sa kojim si nas uveseljavao.
Danas po kući Novoga hrama i tvoga Daria crtaju grafite »Smrt Jevrejima», nikada brate to do sada nije bilo u našem Doboju i na račun naše familije, pa držali su nas svi kao malo vode na dlanu, kukolja je uvijek bilo a sada i više.
Da li se plašite, ja da mada sam daleko od Vas.
Da li ste se još komu «zamjerili», a to je grijeh bilo komu, a pogotovo najbližem okrenuti ledja.
Božica je zaslužila puno bolje, «neka spava ispod podnožja mojih najdražih majke i oca.
Samo Vas pitam da li je trebao «Paroh»???
Uvijek mi je bio moto da osvjetlam obraz i dobro ugostim neznanca, davnog poznanika sa porodicom na njihovim krstarenjima kroz plavi Jadran.
Tomu sam se najviše veselila kao malo dijete koji je poželjelo majčne «sise».
To mi je druženje davalo snagu i nadomještalo i moje godišnje odmore i toplice koje su mi sada neophodne.
Toliko me zadnjih mjeseci uhvatilo sjećanje na Teslić i «Čubrin gaj» , banju koja je osvojila pola Euvrope , nije baš u moje vrijeme bila dorasla Karlovim Varima ali je bila sigurno ljekovitija.
Moji tata i mama su je obavezno posječivali i ljeći li se u njoj.Ja sam kao frajla sa dvadesetak i kusur godina ih išla posječivati svaki vikend to je niti 30 km od našeg Doboja.
Bilo nas je stvarno lijepo gledati kada bih nas troje isod ruke sa tatom u sredini šetali predivnim perivojem raznobojnog cvijeća i predivnih kanala.
Mamili smo poglede mnogih prolaznika svojom garderobom, svojim držanjem, nije nam trebao suncobran, on je tada već ispao iz mode.
Bili smo ponosni i što je tu banju otkrijo mamin zet dr Branko Čubrilović poznati lječnik onog vremena, a još je bio poznatiji « kao ministar kada je pobjegao u London sa suprugom Paulom rodjenom Kabiljo i kraljem i izbjegličkom vladom».
I danas je Banja Vručica prepoznatljiva baš po «Čubrinom gaju» i tom netaknutom biseru ljekovitog vrela u prekrasnom šumovitom kraju zelene prelijepe Bosne.
Poznata još od Kulina Bana i bosanskih kraljeva.
Preskočila sam tu subotu izvljačenje «lota i tih mističnih 26 milijona».
On je tu subotu opet ostao neizvučen, a sada je 32.000.000, 00 ha, ha, ha.
To opet otvara nove dileme, nove kalkulacije, povećava nove apetite u što to potrošiti i gdje.
Ne znam da li će i tome «srečkoviću» biti lako da ostane anoniman da ga neko ne ukoka.
Sve je danas moguće, slušaš napao staricu za 100, kn, opljačkana draguljarnica u Parizu u po bijela dana, a ostati anoniman sa 32 i 6 nula je nezamislivo, kada je cijena «mozga» danas ni 20 kn.
Evo jučer sam ga ja sama jela i to teleći.Moj cukerin se ježi i na samu pomisao da ga kuša kao i muž.Ja sam «stara veteranka, mozga, brizla, đigerice» mada mi to nije ni malo pametno radi hrvnih žila i kolesterola.
Gurmanluk mora otići u zaborav i to što prije i okrenuti se zelju, tikvicama», ritko na plitko» kako bi moj dragi barba Šime govorio.Mada je njemu panceta bila zakon, pogotovo kada bi se vračali njegovim starim brodom iz vala Zlarina sa zalaskom i posljednje zrake sunca koje nas je dopraćalo do našeg starog mula u šibenskoj luci ispred «Vesla».
Danas je tu i novi pontonski most, novi Lungo mare da se moj dragi Barba kojim slučajem probudi iz «Svete nedjeljice» ne bih ga ni prepoznao, dobio je novo ruho, danas tu su usidreni novi brodovi, novi vlasnici. Davno je otpeljan i stari brod pokojnog šjor Djanija koji me je uvijek dočekivao na molu «Krke» na mojim nedjeljnim šetnjama.
Jučer su prošli izbori, to na mene apsolutno nije utjecalo, sve će mi biti isto kao i isti likovi i njihovo uvećano materijalno dobro.
Jedino sam iskreno zadovoljna radi Dubrovnika, starog Duždevog grada da je dobio gospara Andru, e Vala mu kako kažu moji Šibenčani.
Dubravka neka ode malo «na odmor» kako sama kaže i njena demagogija i njene «smišne» suze za dišpet ih nije smila pustiti ako ima i imalo morala , a «dame nikada ne plaču».
Stara je ona na mistu «Vlast je slast» još joj je malo i gabarita što je kuću proširila e, još bi i treći mandat. E neka joj neka sada plače, neće izgubiti gaće ima ona za 3.200. pari kao i ovo loto.
Danas je i prvi dan lipnja, novi je početak biti će i ulja za candilo, biti će i spize , stigla je papi mirovina pa će mo prvo pokrpati obaveze sa buletina svako mjesjećnih koje prve moraš podmiriti, a ostalo u hodu od danas do sutra, nema gladi moje «zlatne ruke uvijek iskemijaju za napuniti majku domovinu «drob» i za cukerina nešto slatko napraviti bez tog ne može.
Zdravi i veseli mi bili i u slat 32.000.000, oo miliona s nami ih podilili.
Blanka Levi Lipanj, 2009 godine.
Bankrot I 26