BALADA O HANI SARAJEVSKOJ
(posvećeno Ž. Č.)
Ljubo R. Weiss
Znao sam u šeher Sarajevu,
Inu, Danielu, Sanju i Havu,
Poznavao Saru, Tildu i Hanu.
Hana, kao i Pere Zupca Svetlana,
Nije to htjela, mogla, znala, smjela, umjela,
Adonaj i vrag bi ga znao ZAŠTO?
Hana bi govorila:
»Bacit ću te kroz prozor, ako nastaviš», ili
«Ne diraj me, užasno me nerviraš!»
Okretala bi glavu na drugu stranu,
u opasnosti od poljupca,
skretala delikatne teme, na nevažne dileme,
da ne bi o svojoj tajni nešto lanula.
«Kao što prilaziš meni,
tako bi prilazio svakoj ženi».
Da li je netko kao djevojčicu silovao,
komplekse joj stvarao, silno razočarao,
dosadno joj udvarao, strogo je odgajao,
pod staklenim zvonom je držao?
Prema ženama je usmjerio,
možda muškim u ženskom paru učinio?
Možda joj se prvi puta za svagda zamjerilo,
ili je slučaj do 38. netaknutom ostavio?
Uplašio je bacilima i virusima,
spolnim bolestima i trudnoćom,
svakojakim perverzijama;
uplašio je zlim jezicima,
i pričom i Velikom grijehu?
«Hana jesi li zaručena,
čekaš li dijete,
ili si se obećala kapetanu,
što morima brodi?
Reci mi u lice i oči,
ima li za te netko treći,
nježnije poglede i tiše riječi?
Možda je ono manje vjerojatno,
što je tabu bilo i ostalo?
Ili te samo smeo metež u Sarajevu,
ili od svega pomalo?»
Hana, kao i Pere Zupca Svetlana,
nije to htjela, mogla, znala, smjela, umjela,
Adonaj i vrag bi ga znao ZAŠTO?
Ljubio sam Hanu ljubavlju starog panja što gori.
Uzalud sam joj čitao stihove:
»Neka me cjeliva cjelovima usta svojih,
jer nježnosti su tvoje slađe od vina…»;
židovske mudrosti iz tri tisuće godina:
o domu i porodici, o stidu i slobodi, o ratu i miru.
Svijeće za šabat smo palili,
halu i svjetlost blagoslivljali,
dimljenu ribu jeli i karmelsko vino pili,
posjećivali predavanja na židovske teme.
Nosio sam joj knjige i novine,
bosanski lokum i druge slatkiše;
birao kazete za noćne vožnje,
snijegom zametenim bečkim ulicama,
vodio na «Johann Strauss»,
u Dunavskoim kanalu usidren,
u »Pentu» slušati Marka Novosela,
na dobrotvorne priredbe u «Hilton».
Udvarao joj maštovito, ponekad stereotipno,
krao poljupce rođačke, čestitarske, za dolaske i odlaske;
ona je pričala, pričala, i pričala,
ne rekavši mnogo, pogotovo ne jasno –
s osjećajima gdje smo!?
Nosio sam joj cigarete i čokoladu,
sir i orahe, krumpire i papriku –
sve najbolje što se nađe u rodnoj mi Slavoniji,
tražio stroj za pranje rublja po Beču,
obilazeći i periferiju,
pomagao u cjenkanju i još koječemu.
Obilazili smo Kahlenberg i Leopoldsdorf,
pentrali se na kule i vidikovce,
tražili za nju mir izgubljen u Sarajevu.
Voljan sam bio, za njenu ljubav, uza sve rizike,
do Miljacke otići, pomoći naše u «La Benevolenciji».
Nije mi vjerovala, sebi još manje,
sumnjičava prema solidarnosti i tradiciji.
A znao sam da nije «kamen, drvo, riba».
Čekao sam da se javi telefonom i pita:
»Šta ima?»
Njen glas bih prepoznao kao jedan od tisuću,
i oči ponekad umorne, duboke,
ruse kose kao «stado kozje»,
zube sjajne s dva prednja, nakrivljena,
put tamnu, obraze meke,
usne nikad ružem urešene.
Hana, kao i Pere Zupca Svetlana,
nije to htjela, mogla, znala, smjela, umjela,
Adonaj i vrag bi ga znao ZAŠTO?
Kada sam joj htio otkriti svoju tugu,
reći da me umara i iscrpljuje,
da tapkamo na mjestu i vrtimo se u krugu,
umjesto uboda riječju,
donio sam joj ružu žuto – crvenu.
Jevrejka, izbjegla s Bjelava,
Maše mi s vrata svoje zgrade u Beču,
maše odlazećem.
U očima njoj strah i –
tajna!!
Znao sam u šeher Sarajevu,
Inu, Danielu, Sanju i Havu,
Poznavao Saru, Tildu, i Hanu.
(Beč, 2 – 3.12. 1993.)
