Arent I Ajhman Nova Istina

Mark Lilla
Arent i Ajhman
Nova istina

U Potonulima i spasenima, poslednjoj knjizi Prima Levija o njegovim iskustvima u Aušvicu, autor pravi mudru opasku o teškoći donošenja suda o istoriji. Istoričar je rastrzan između dva pravca. Dužan je da uzme u obzir sve relevantne dokumente i perspektive, ali takođe ima obavezu da masu materijala pretoči u celovit predmet mišljenja i rasuđivanja:
Bez dubokog pojednostavljivanja, svet oko nas bio bi nalik beskrajnom nedefinisanom klupku koje izmiče našoj sposobnosti da se orijentišemo i odlučujemo o svojim postupcima… Prinuđeni smo da svodimo ono spoznajno na obrazac.
Teško je zadovoljiti oba imperativa u bilo kakvim uslovima, a sa nekim događajima to je možda čak i nemoguće. Holokaust je jedan od takvih. Svaki na-predak u istraživanju koji dodaje novu komplikaciju našem razumevanju onoga što se dogodilo na na-cističkoj strani, ili na strani žrtava, može potencijalno da uzdrma našu moralnu sigurnost zašto se to desilo, zamagljujući realnost i suštinsku neobjašnjivost anti-semitskog eliminacionizma. Iz tog razloga se prou-čavanje Holokausta uporno kreće napred-nazad, čas pokušavajući da pravedno prikaže pojedinosti (ne-mački vojnici kao „obični ljudi“), čas da povrati moralnu koherentnost (Hitlerovi „spremni dželati“).
Jedan od kvaliteta Prima Levija kao pisca o Holokaustu jeste njegovo umeće da pronađe tačku istorijske i moralne ravnoteže, kao u čuvenom poglavlju „Siva zona“ u Potonulima i spasenima. To nije lako štivo. Pored toga što se priseća zastrašujućih dilema i neizrecivih zverstava kojima su nacisti izlagali svoje žrtve, on navodi i bezočne postupke povlašćenih zatvorenika prema slabijima, i kompro-mise, male i velike, koje su neki od njih pravili da zadrže privilegije i opstanu. Opisuje kako se borba za ugled i priznanje, neizbežna u svakoj ljudskoj gru-paciji, ispoljavala i u logorima, proizvodeći „skaredne ili žalobne tipove… koje moramo upoznati ako želimo da upoznamo ljudski rod“.
Levi pripoveda o Haimu Rumkovskom, sujetnom, autoritarnom jevrejskom starešini iz geta u Lođu, koji je štampao marke sa svojim likom, naručivao da mu pišu pesme koje veličaju njegovu slavu i nadgledao svoj teren iz fijakera. Priče poput ovih, koje su neki ispričali a neki želeli da što pre zaborave, predstav-ljaju nepoželjne komplikacije. Ali Levi ih ispisuje ne dopuštajući čitaocima ni za trenutak da izgube iz vida jasnu, jednostavnu moralnu stvarnost u kojoj su se odigravale. Da, „svi se mi ogledamo u Rumkovskom, njegova dvosmislenost je naša, to je naša druga priroda, nas, hibrida izvajanih od gline i duha“. Ali „ja ne znam i ne zanima me mnogo da saznam, da li se negde u meni krije ubica, ali znam da sam bio ne-dužna žrtva i da nisam bio ubica“.
Dva nova filma velikih evropskih reditelja pokazuju koliko je ovu tačku ravnoteže teško pronaći i održati kada je u pitanju „konačno rešenje“. Hana Arent rediteljke Margarete fon Trota je dobro izveden biografski film o kontroverzi oko knjige Ajhman u Jerusalimu Hane Arent i mesta te knjige u njenom intelektualnom i privatnom životu. Film Kloda Lanz-mana Poslednji nepravednik je dokumentarac o Benjaminu Murmelštajnu, poslednjem jevrejskom starešini koncentracionog logora Terezijenštat, koga su mnogi logoraši smatrali izdajnikom i nacističkim saradnikom – jedinom starešini u čitavom sistemu koji je preživeo rat. Ovo dvoje reditelja ima sasvim različite stilove i ambicije, ostvarene sa sasvim raz-ličitim uspehom. Ali nijedno od njih dvoje nije uspelo da ponovi Levijevo dostignuće.
Knjiga Ajhman u Jerusalimu objavljena je pre pedeset godina, prvo kao feljton u New Yorkeru, pa nekoliko meseci kasnije kao knjiga. Teško je prisetiti se nekog drugog književnog dela oko koga se može povesti tako oštra polemika pola veka nakon objav-ljivanja. Proučavanje nacističkog režima, njegovog mesta u istoriji antisemitizma, pripremanja konačnog rešenja i funkcionisanja istrebljivačke mašine, daleko je prevazišlo Hanu Arent, pružajući bolje odgovore na pitanja koja je ona među prvima postavila.
U svakoj normalnoj oblasti istorijskog istraživanja očekivalo bi se da jedno začetničko delo dobije pri-znanje i poštenu procenu, čak i ako se sada čini neutemeljenim. Međutim, to se tek sada dešava u istorijskoj profesiji, u delima kao što je nepristrasno i pristupačno istraživanje Debore Lipstat Ajhmanovo suđenje (2011). Ali kako pokazuju snažne reakcije na fon Trotin film, Arent-Ajhman psihodrama prevazilazi ove okvire. Sada se, kao i tada, kritičari fokusiraju na dva argumenta Hane Arent, i na činjenicu da ih je iznela u istoj knjizi.
Prvi i poznatiji je taj što je, iako su u ono doba mnogi smatrali Adolfa Ajhmana glavnim tvorcem konačnog rešenja, suđenje pokazalo jednog slabog, izgubljenog, klišeima sklonog birokratu koji, po rečima Hane Arent, „nikada nije shvatio šta radi“, običnog čoveka uhvaćenog u zahuktali birokratski program koji je počeo sa prinudnim iseljavanjem i tek kasnije završio sa istrebljenjem kao ciljem. To što se „iz Ajhmana ne može izvući nikakva dijabolična ili demonska dubina“ nije u njenim očima umanjivalo njegovu krivicu. Arent je od početka branila njegovo hapšenje, suđenje i pogubljenje, koje u to doba nisu svi pozdravili, čak ni među nekim istaknutim Jevrejima i jevrejskim organizacijama. Ovo njeni kritičari zaboravljaju ili odlučuju da zaborave. Ono što pamte jeste da je ona prikazala Ajhmana kao smešnog klovna, ne radikalno zlog, i preusmerila pažnju sa antisemitizma na bezlični sistem u kome je on de-lovao.
Da je Arent napisala knjigu o, kako ju je nazvala, „čudnoj međuzavisnosti lakomislenosti i zla“ u savremenom birokratskom društvu, to bi se protu-mačilo kao dopuna i delimična revizija onoga što je rekla o „radikalnom zlu“ u Izvorima totalitarizma. Niko se ne bi uvredio. Ali ona je u Ajhmanu napravila nepromišljenu odluku da svoju tezu zakači za lo-gističku „genijalnost“ Holokausta, u čiji je karakter pokušala da pronikne iz sudskih dokumenata u Jerusalimu.
U istoj knjizi Arent postavlja osetljivo pitanje o ulozi jevrejskih vođa u poniženju i na kraju uništa-vanju sopstvenog naroda. Među njima su čelnici gradskih jevrejskih organizacija koji su pomagali pri-nudna iseljenja, eksproprijacije, hapšenja i deporta-cije; i čelnici jevrejskih saveta koje su nacisti oformili u getima i logorima da obuzdaju stanovništvo. Prema ovim ljudima su, razumljivo, vladala osećanja straha i ozlojeđenosti čak i u slučaju kad su svoje dužnosti obavljali časno, dok su one koji su zloupotrebili vlast, poput Rumkovskog, preživeli prezirali i o njima posle rata prenosili uznemiravajuće priče.
O ovim ljudima se u javnosti malo znalo do izbi-janja Kastnerovog skandala sredinom 1950-ih. Rudolf Kastner je u to vreme bio izraelski zvaničnik, ali je tokom rata radio za jednu grupu u Budimpešti koja je pomogla evropskim Jevrejima da dođu u Mađarsku, tada još neokupiranu, a zatim da se izvuku nakon nemačke invazije 1944. Pošto su hiljade Jevreja sva-kodnevno odvođene u gasne komore, Kastner i nje-gova grupa su ušli u pregovore sa nacistima da vide da li neki od njih mogu da se spasu. Kako su razni planovi za spasavanje velikog broja ljudi propali, Kastner je ubedio Ajhmana da prihvati novčanu otkupninu i dozvoli odlazak 1.600 mađarskih Jevreja u Švajcarsku, među kojima je bilo bogatih koji su platili put i drugih iz njegovog rodnog grada i familije.
Godine 1953, jedan izraelski novinar optužio je Kastnera da je tajno obećao nacistima da drugim Jevrejima neće ništa reći o Aušvicu, zamenivši neko-liko života za stotine hiljada drugih. Kastner ga je tužio za klevetu, ali je izgubio proces kada je otkrive-no da je pisao karakterna pisma ratnim sudovima u korist nacista sa kojima je sarađivao u Mađarskoj. Pre nego što je njegova žalba uzeta u razmatranje, Kastner je ubijen ispred svoje kuće u Tel Avivu, pod još uvek nerazjašnjenim okolnostima. Posthumno je oslobođen krivice.
Javnost se bolje upoznala sa saradnjom jevrejskih vođa i organizacija i nacističke hijerarhije kroz Ajh-manovo suđenje i objavljivanje monumentalne studije Raula Hilberga 1961, Uništenje evropskih Jevreja, koje je Arent obilato koristila bez dužnog navođenja izvora. Iako se Hilbergova knjiga danas široko uvaža-va, po izlasku iz štampe je jednako široko napadana od strane jevrejskih organizacija i publikacija, jer je isticala saradnju vođa i nedostatak aktivnog otpora, što je pripisivala pomirljivim navikama stečenim tokom vekovnih progona. Taj argument je Bruno Betelhajm ponovio godinu dana kasnije u svom spor-nom članku „Oslobađanje od geto razmišljanja“.
Dakle, Hana Arent nije odala nikakvu tajnu kada je progovorila o tim pitanjima na jedva desetak stranica svoje knjige; izveštavala je o tome šta se govorilo na suđenju i našla se u središtu tekuće i vrlo osetljive polemike. Ali služeći se svojim darom za uvredljiv izraz, predstavila je jevrejske vođe kao samoobmanute funkcionere koji su „uživali u svojoj novoj vlasti“, a njihove postupke je nazvala „nesumnjivo najmračni-jim poglavljem čitave ove mračne priče“.
U intelektualnim krugovima Njujorka, njenog novog doma, pala je u nemilost prijatelja koji su je nekad cenili. U jeku skandala časopis Dissent organi-zovao je raspravu o knjizi i pozvali su Hanu Arent (odbila je), Hilberga i njihove kritičare. Pojavilo se nekoliko stotina posetilaca i događaj se ubrzo pretvorio u seriju denuncijacija autorke, u čiju su odbranu nakratko stali samo Alfred Kazin, Danijel Bel i nekolicina drugih. Tek je u novembru, nakon ubistva predsednika Kenedija, konačno uspela da umakne reflektorima.
Ova zapetljana epizoda predstavlja neočekivani fokus novog filma Margarete fon Trota. Kao što fon Trota kaže, prvobitna namera joj je bila da prati čitav životni put Hane Arent, kao što je uradila sa Rozom Luksemburg u istoimenom nagrađivanom filmu iz 1986, ali je shvatila da je materijal previše nezgrapan. Tako je odlučila da se ograniči na život Hane Arent u Njujorku. Kao što sama kaže u knjižici koju je povodom ovog filma priredio Martin Vibel, nisu je zanimali detalji Ajhmanovog slučaja nego Hana i njeni prijatelji. Ovo je naizgled čudna odluka za temu filma, ali postaje mnogo logičnija ako uzmemo u obzir druge radove Margarete fon Trota. Njena specijalnost su didaktičko-feministički drugarski filmovi – zapravo, moglo bi se reći da je tokom čitave karijere snimala jedan film. Obično je to priča o dve žene, ili prijateljice ili sestre, od kojih je jedna vizionar ili glavni stub, a druga njena dosadna obožavateljka, i film prati evoluciju njihovog odnosa u datim političkim okolnostima.
Film počinje prizorom vesele Hane Arent (Barbara Sukova) u razgovoru sa njenom najboljom prija-teljicom Meri Mekarti (Dženet Mektir), koja je u filmu svedena na hiperaktivnu pomoćnicu. Razgo-varaju o muškarcima, razgovaraju o ljubavi, prave koktel sa odanim ali svojeglavim Haninim mužem Hajnrihom Bliherom (Aksel Milberg) i drugim njujorškim intelektualcima. Zatim saznaju za hapšenje Ajhmana i predstojeće suđenje. Još pića, još diskusija, pa zatim Arent putuje u Jerusalim, gde prati suđenje uglavnom iz novinarske sale (gde je mogla da puši) i posećuje starog prijatelja, cionistu.
Nije istina, kao što tvrde neki kritičari, da film prikazuje Hanu Arent kao bezgrešnu. Ona sve vreme sluša pritužbe na svoj ton, od prijatelja kao što su Makarti i urednika New Yorkera Vilijama Šona. Redovno je kritikuje i njen bliski prijatelj, filozof Hans Jonas (Ulrih Neten), koji ima neke od najboljih replika u filmu. Jonas odbacuje samu ideju „lako-mislenog“ ubistva i kritikuje Arent, jer psihološki ne saoseća sa svojim jevrejskim sunarodnicima koji su se našli u najstrašnijim zamislivim okolnostima. Među-tim, sve u svemu, njeni kritičari su prikazani kao iraci-onalni defanzivni Jevreji koji, za razliku od Arent, odbijaju da razmišljaju o neprijatnoj kompleksnosti nacističkog iskustva, bilo zbog srama ili zbog zakona omerte.
Ali iako Arent tokom čitavog filma vešto brani sebe i zadatak „razmišljanja“, posebno u odličnom govoru na kraju, ne vidimo je kako dolazi do svog stanovišta kroz razmišljanje. Film može da prikaže unutrašnja psihološka stanja putem govora i postupaka i slika, ali nema načina da pokaže dinamični proces odmeravanja dokaza, njihovog tumačenja, razmatranja alternativa. Barbara Sukova puši i prebire po dokumentima i zuri u prazno kao zvezda nemog filma, ali uopšte ne stičemo utisak da naporno razmišlja.
U jednoj sceni gledamo Ajhmana kako svedoči ili Arent kako raspravlja o prirodi zla, u narednoj vidimo njenog muža kako je tapše po zadnjici dok kuvaju večeru. Kada Bliher pokuša da jednog jutra izađe a da je ne poljubi, jer „nikada ne treba ometati velikog filozofa dok razmišlja“, ona odgovara, „ali ne može da razmišlja bez poljubaca!“ Što se tiče kratkih, čudnih scena njene mladalačke afere sa Martinom Hajde-gerom, bolje i da ih ne pominjemo.
Najdublji problem ovog filma, međutim, nije njegov neukus, nego istina. Na prvi pogled, čini se da je glavna tema filma upravo istina, koju Arent brani od svojih zaslepljenih, uglavnom muških protivnika. Ali njegova prava tema je kako ostati veran sebi, ne istini, celoj istini i ničemu osim istine. U svom redi-teljskom saopštenju o filmu, fon Trota kaže da je Arent „bila sjajan primer nekoga ko je ostao veran svom jedinstvenom pogledu na svet“. Može se ra-zumeti Trotina nespremnost da se upušta u detalje Ajhmanovog suđenja, a kamoli da anticipira ono što o tome sada znamo, jer to bi narušilo celovitost filma. Ali čini se da je nešto drugo narušeno kada se u priči slavi hrabrost mislioca u odbrani stava za koji sada znamo da je neodrživ – što bi Arent, da je živa, mora-la da prizna.
Od vremena Ajhmanovog suđenja, naročito u prethodnih petnaest godina, sakupljeni su brojni dokazi o njegovoj dubokoj umešanosti i uticaju na nacističku strategiju proterivanja, zatim lova i na kraju istrebljenja Jevreja u Evropi. Još gore, sada imamo originalne trake koje je holandski nacistički simpatizer Vilem Sasen snimio sa Ajhmanom u Argentini 1950-ih, gde Ajhman drži nepovezane monologe o svom iskustvu i zalaganju u projektu istrebljenja. Njih je nedavno prikupila i analizirala nemačka istoričarka Betina Štangnet, i pasusi koje ona citira u svojoj novoj knjizi su jezivi:
Oprezni birokrata, da, to sam ja bio… Ali pored opreznog birokrate bio sam i borac za slobodu Blut iz koje sam potekao… Ono što je dobro za moj Volk za mene je sveto naređenje i sveti zakon… Iskreno da vam kažem, da smo pobili… 10,3 miliona Jevreja, bio bih zadovoljan i rekao bih, dobro je, istrebili smo neprijatelja… Obavili bismo zadatak za našu Blut i naš Volk i slobodu drugih naroda, jer bismo istrebili najlukavije ljude na svetu… Takođe sam kriv… za to što ideja prave, potpune eliminacije nije mogla da se ispuni… Ja sam bio nedovoljno kvalitetan čovek koji je dospeo na položaj gde je, zaista, mogao i morao da učini više.
Arent nije bilo jedina osoba koju je Ajhman preva-rio pomoću svojih brojnih maski, ali jeste bila pre-varena. O njemu je sudila u svetlu sopstvenih inte-lektualnih preokupacija, nasleđenih od Hajdegera, sa „autentičnošću“, bezličnom gomilom, društvom kao mašinom i značajem one vrste „razmišljanja“ koje je savremena filozofija ukinula. Njena simplifikacija bila je, moglo bi se reći, preterano komplikovana. Bliže istini je pojednostavljivanje Artura Samlera u mono-logu o Hani Arent u romanu Planeta gospodina Samlera Sola Beloua iz 1970. godine:
Politički, psihološki, Nemci su imali genijalnu ideju. Banalnost je bila samo kamuflaža. Ima li boljeg načina da se ubistvo oslobodi prokletstva nego da se učini običnim, dosadnim ili banalnim?… Postojala je zavera protiv svetosti života. Banalnost je upotreb-ljena da zamaskira veoma snažnu volju da se ukine savest. Da li je takav projekat trivijalan?
Novi film Kloda Lanzmana Poslednji nepravednik ne ostavlja nikakvu sumnju o odgovoru na to pitanje. Centralna tema filma je izvanredan intervju urađen 1975. sa Benjaminom Murmelštajnom, jevrejskim starešinom Terezijenštata koji je preživeo rat. Mur-melštajn je sedam godina blisko sarađivao sa Ajh-manom i prozreo je njegove tehnike kamuflaže; čak je video i kako Ajhman učestvuje u uništavanju bečke sinagoge tokom Kristalne noći. Ali Murmelštajn je takođe majstor sive zone, preživeli nad preživelima, čiji je ugled bio sve samo ne neokaljan. Lanzmanov film nas uranja u tu zonu i otkriva više nego što to možda i čak i sam Lanzman shvata.

The New York Review of Books

Preveo Ivica Pavlović
Peščanik.net

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License