Arabizam Semitizam I Antisemitizam
martt4.jpg

Robert S. Vistrih

Arabizam, semitizam i antisemitizam
Robert S. Vistrih:
Antisemitizam - najduža mržnja
Prevela sa engleskog jezika
Nataša Bošković,
Zavod za udžbenike, Beograd

U arapskom svetu često se može čuti ubedljiva tvrdnja da se Arapi, s obzirom na to da su "semiti", po definiciji ne mogu posmatrati kao antisemiti. Pored toga, sugeriše se da su pre pojave cionizma Arapi i jevrejski "semiti" živeli zajedno u idiličnoj harmoniji, ili po rečima Jasera Arafata: "@iveli smo zajedno u našoj zemlji, bez diskriminacije, u ljubavi i miru". Mit o zajedničkoj "rasnoj" vezi između Jevreja i Arapa (ironično je što se odjeci te priče nalaze i u ranim cionističkim spisima) jeste sam po sebi kontradiktoran kada se uzmu u obzir druge arapske tvrdnje, kao one koje je nedavno ponovio sirijski predsednik Asad – da su Jevreji zapravo potomci turskih Hazara i da uopšte nisu "semiti".

Koncept "semita" je u svakom slučaju izmišljen ukoliko se primeni na pripadnike takozvane semitske rase. Taj termin se, prvobitno, krajem osamnaestog veka odnosio samo na porodicu srodnih jezika koji uključuju hebrejski, arapski i aramejski. "Semitizam" su, kao antitezu, jednako neistinitog "arijevskog" mita, sredinom devetnaestog veka razvili evropski pisci poput Kristijana Lasena, grofa Gobinoa, Ernesta Renana, a u pseudonični koncept antisemitizma konačno ga je 1879. godine inkorporirao nemački novinar Vilhelm Mar. Taj koncept se nikada nije odnostio na Arape, nego je, jednostavno, obezbedio rasni i politički eufemizam da bi zamenio tradi-cionalnu hrišćansku mržnju prema Jevrejima u Evropi, koja je ateistima ili antiklerikalistima s kraja devetnaestog veka izgledala neprivlačno. Evropski i zapadni antisemiti uvek su sebe smatrali samo i isključivo antijevrejima, što neke od njih nije sprečavalo da simpatišu arapski ogranak "semitske" jezičke porodice. To je bio slučaj i sa Hitlerom i nacistima, koji su u ratni Berlin primili palestinskog arapskog lidera hadži Emina, kao počasnog gosta i saveznika, u vreme kada su otpočinjali masovno ubijanje evropskih Jevreja.
U arapskim informativnim medijima, časopisima, literaturi ili svakodnevnom životu ne pravi se bitna razlika između Jevreja i cionista koju često ističu arapski intelektualci kada osporavaju samu pret-postavku "semitskog" antisemitizma. Jer, kao što smo već videli, izraz Jevreji (Yahud) često se ne razlikuje ili se koristi naizmenično sa izrazima cionisti (Sahyuniyyun) Izraelci ili deca Izraela (Banu Isra'il). [taviše, raznovrsnost i obim antisemitske literature na Bliskom istoku, koju u velikoj meri, mada ne uvek, sponzorišu vlade određenih zemalja, toliko su veliki da ona preplavljuje onu manjinu Arapa koji zaista prave razliku izmedju odnosa prema Jevrejima i odbacivanja cionizma. Ta literatura, posle četrdeset i više godina klevetanja Jevreja, ne može da se posmatra kao "uvezena iz inostranstva" ili osmišljena samo da služi političkoj borbi protiv Izraela. Ona nije ništa manje značajna ni kao verski, kulturni i nacionalni instrument za afirmaciju arapsko- islamskog identiteta, a njen odjek, kako među intelektualcima tako i u narodu, sugeriše da se ona obraća dubljim potrebama u arapskoj psihi i održava akutnu krizu u arapskom drušvu u celini.
Time se ne poriče da izraz "antisemitizam" ima evropsko poreklo i specifičnu istorijsku i kulturnu tradiciju koja se razlikuje od istorijskog i kulturnog nasleđa muslimanskih Arapa. Međutim, kada se "Protokoli sionskih mudraca" na arapskom jeziku više puta zaredom objavljuju širom arapskog sveta, oni prestaju da budu samo evropski proizvod i postaju prihvaćeni i kao arapski način mišljenja. Privlačnost tog dela je utoliko veća, jer bauk moćne, satanske zavere pomaže da se olakša trauma i poniženje usled uzastopnih poraza Arapa od ruku Jevreja i Zapada. Već smo primetili strast ultra-konzervativnog saudijskog monarha, kralja Fejsala, prema toj krivotvorini od "Protokola". To štivo je čak i prefinjeni arapski radikalni lider, predsednik Naser, 1958. godine, toplo preporučio indijskom novinaru koji je kod njega bio u poseti: "Veoma je važno da je (knjigu) pročitate. Ja ću vam dati jednu kopiju. Ona bez senke sumnje dokazuje da tri stotine cionista, od kojih svaki poznaje sve druge, vladaju sudbinom evropskog kontinenta". Mitovi iz "Proto-kola", kao i verovanje mnogih Arapa u postojanje imaginarne mape na zidovima izraelskog parlamenta (koja pokazuje Veliki Izrael od Nila do Eufrata) nisu nastali kao posledica izraelskog osvajanja Zapadne obale i Gaze (1967), invazije na Liban (1982) ili tokom sadašnje palestinske pobune. Prijemčivost za takve mitove već je postojala i zato su oni postali proročanstva koja se sama ispunjavaju, čija je "istina" o jevrejskim planovima za svetsku dominaciju navodno otkrivena i potvrđena sadašnjim događajima. Stereotipi su, naravno, pobuđeni i za mnoge Arape imaju intenzivnije značenje baš zato što moraju da se suoče sa Izraelom – konkretnim i efikasnim neprijateljem koji ima vojni, tehnološki i politički kapacitet dovoljan da ih kazni ili da im nanese štetu. Gde god da Izrael koristi taj kapacitet, kao u bombardovanju Bejruta 1982. godine, ili u skorijem ubijanju nenaoružanih Palestinaca na okupiranim teritorijama, oseća se mržnja i neprijatelstva i prirodno pogoduju stereotipnom načinu mišljenja.

(Odlomak)

Robert S. Vistrih

Robert Solomon Vistrih, profesor savremene istorije na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu i šef Medjunarodnog centra za proučavanje antisemitizma, autor je 24 knjiga, među kojima i Socijalizam i Jevreji, Jevreji u Beču u doba Franje Josifa, Najduža mržnja, Smrtonosna opsesija. Vistrih u svom monumentalnom, enciklopedijskom radu istražuje mutacije antisemitizma od najstarijih vremena do današnjih dana, gde ga povezuje sa savremenim društvenim i političkim krizama. Njegovi radovi pisani su stilom prvorazrednog istoričara i imaju trajnu naučnu vrednost.
Po Vistrihu, islamski antisemitizam je najdinamičniji i najopasnija forma antisemitizma koji postoji u današnjem svetu. To je kombinacija tero-rizma, širenje islama, mržnje prema Zapadu, negi-ranja Holokausta i genocidnog anticionizma.
Uspeh Muslimanskog bratsva u Egiptu i drama-tičan uspon salafista u arapskom svetu postaje smrtna opasnost širom sveta. Muslimansko bratstvo, koje je osnovao u Egiptu 1928. godine Hasan al Bana, imalo je radikalnu totalitarističku viziju transformacije društva, kult vođe i mržnje prema Jevrejima, ne tako različit od fašističkih i nacional-socijalističkih pogleda na svet.
Osnivač palestinskog nacionalističkog pokreta, Hadž Amin al Huseini, bio je fanatični antisemita i aktivno sarađivao sa Adolfom Hitlerom za vreme Drugog svetskog rata. Ta tradicija mržnje prema Jevrejima nastavljena je u pokretu Hamas, produžene ruke Muslimanskog batstva. Centralno mesto zaveta te organizacije takođe je mržnja prema Jevrejima, najotvorenije u vremenu nakon Holokausta.
Populizam desničarskih organizacija u mnogim evropskim zemljama hrani se tom mržnjom u pojačanoj meri pre svega zbog globalizacije, migracionih procesa, a naročito otkako je izbila svetska ekonomska kriza.
I.L.N.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License