Rachel Ertel1
Apokalipsa i Novi Postanak u avangardnoj jidiš poeziji
Prvi svjetski rat potresao je europski kontinent u čitavom njegovom prostoru: polje mrtvih i ruševine nalaze se posvuda. U Rusiji - dvije revolucije, građanski rat, glad. A crvena zora će zapaliti nadu čitavom svijetu. U Njemačkoj - povratak iz rovova u bijedu i ludilo gradova; revolucija u studenom 1918. je propala; u siječnju 1919. godine, za vrijeme krvavog tjedna, ubijeni su Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht. Austro-ugarsko carstvo se raspalo. Od tog ogromnog tijela ostaje samo jedna prevelika glava, Beč, carski grad.
U tom općem porazu ponovno se rađaju nacije koje su stoljećima trpjele jaram moćnika – balkanske zemlje, baltičke zemlje, Poljska – sada iscrpljene, ali slobodne, ili su uvjerene da to jesu.
Židovski svijet izravno i posvuda trpi naročito teške udarce biča povijesti.
Židovska karta Istočne Europe je u metežu. Stvaraju se tri velika središta od kojih svako obuhvaća oko tri milijuna duša: Sovjetski Savez, mlada poljska država i, s druge strana Atlantika, u prvom redu Sjedinjene Države Amerike, koje su primile bitan dio ogromnog broja židovskih izbjeglica protjeranih od kraja 19. stoljeća gospodarskom, političkom i rasnom diskriminacijom. Manje značajne zajednice stvorene su u baltičkim zemljama, u Zapadnoj Europi, u Palestini.
Taj marginaliziran narod, kojeg su sve države Istočne i Srednje Europe gurnule u predgrađa, u “mjesta boravka” više ili manje obvezatna, posebno je ranjiv. Židovski narod između 1914. i 1918. godine zbog poljsko–ruskog rata trpi “uobičajnu ratnu bijedu” na koju su upravo nadodani “izvanredni uvjeti” vezani uz sudbinu židovskog društva na slavenskom tlu, gdje ono pro-življava od doba srednjeg vijeka izmjenu zlatnih doba s eksplozijom nasilja. Ulozi unutrašnje politike, vanjske politike, te revolucije, suparništava među narodima, uvijek su povlačili za sobom pljačke i nasilja svih vrsta. Tijekom Prvog svjetskog rata, razaranja, progonstva, smaknuća po kratkom postupku, optužbe za špijunažu u korist jednih ili drugih - premu tomu napreduje li neka vojska ili se povlači - sve je to dovelo do potpunog razaranja zajednica. Uzdizanje nezavisnih nacija, do tada podvrgnutih jarmu careva ili Habsburga, često se preokrenulo za židovsko pučanstvo u prisilna preseljenja, progonstva ili pogrome.
Europske književnosti, rođene u svijetu nereda i kaosa, sebi su prigrabile njegove ruševine da bi dobile građu za svoje pisanje. Jidiš književnost, kao i sve druge, učinila je isto, ali na svoj način. Ako se može čuti jeka nestajanja staroga svijeta, rastakanje njegovih načina postojanja, mišljenja, osjećanja, maštanja, tada u sveukupnosti jidiš književnosti koju pratimo, zbog neke vrste oduševljenja židovskom poviješću u sudaru između klasičnih i moder-nističkih pisaca, možemo zahvaliti njezinoj avangardi da joj je dopala zadaća da uhvati i iznese na svjetlo dana, poput blistavog vatrometa u njegovoj snazi i prolaznosti, najveće proturječnosti toga razdoblja. To što je avangarda vidjela da se događa s tim društvima, to je bio u isto vrijeme kraj starog svijeta i rađanje jednog novog.
To gledište iskazano je u stotinama publikacija na jidišu u prozi i, naročito, u pjesništvu. Na desetine modernističkih časopisa, često kratkog vijeka, stalno su se pojavljivali. Njihovi tvorci i njhovi autori većinom su imali između dvadeset i trideset godina. Jednostavnije rečeno, možemo kazati da su ti časopisi imali glavno ishodište iz triju književnih žarišta.
“Kijevska skupina”, stvorena odmah nakon ruske revolucije (1918–1920), izdaje časopis Eïgns (glavni urednici David Bergelson i Der Nister), koji objavljuje djela proznih pisaca, teoretičara, lingvista, povjesničara i pjesnika. Pod njegovim utjecajem i pod pokroviteljstvom Kulturligue isto tako pojavljuju se i drugi časopisi te vrste: Oïfgang (Renesansa), Baguinen (Zora) u drugim gradovima Sovjetskog Saveza, kao što su Odesa, Harkov, ili u Moskvi Štrom* (Sadašnjost, 1922-1924), s piscima kao što su Hofstein, Halkin, Kušnirov, Akselrod, Fefer, Harik, Markiš, Kipnis… U časopisima surađuju slikari, kipari, crtači, kao što su Ribak, Pailes, Čajkov, Aronson, Epstein, El Lisicki, Tišler, Rabičev, Šagal, Falk, gdje se pojavljuju kao autori ili ilustriraju knjige (pjesme, prozu, knjige pripovijetki) koje izdaju ti časopisi.
Dolaskom poslijerevolucionarnog razdoblja mnogi osjećaju da je ovaj procvat pri kraju. Emigranti, privre-meni ili stalni, iz kijevske skupine razasuli su se po svijetu, doprinoseći stvaranju avangardnih časopisa na jidišu u Lodzu, Varšavi i naročito u Berlinu, s časopisom Milgroïm (Šipak, 1922-1924).
U New Yorku pjesnici “introspekcionisti” Glanz-Leyeles, Glatstein i Minkof osnivaju 1919. časopis Inzih koji je izlazio s nekoliko prekida do prosinca 1940. godine. Kao odgovor na simbolistički jidiški pokret Di Junge, kojemu introspekcionizam mnogo duguje i kojemu su se neki članovi (kao Leivik, Opatošu, Halpern) pridružili, introspekcionizam je bio izvorište mnogih drugih avangardnih časopisa, među kojima je i Šriftn (Spisi).
Oni su u vezi i surađuju sa slikarima i crtačima, kao Haimom Grossom, Ben Šahnom, Abrahamom Walko-witzem i naročito s Maxom Weberom, koji je bio naj-omiljeniji ilustrator Šriftna.
Napokon, u Poljskoj je prethodnik avangarde na jidišu bio časopis Jung Jidiš (1918–1939), kojeg je Broderson osnovao u Lodzu kada se vratio iz Sovjetskog Saveza. Znao se okružiti ne samo plejadom modernističkih pisaca na jidišu, nego i piscima koji su pisali na poljskom jeziku i, naročito, umjetnicima, kao što su Marek Švarc, Adler, Berlevi, Weintraub, Brauner, Barcinski, Matusowna, Braunerowna.
Stvorio je sebi mnogobrojne protivnike u raznim gradovima Poljske, ali najviše u Varšavi. Prvi je bio Ringen (Prstenovi, 1921-1923.) čiji su urednici bili Vaikhert i Alter Kaczizne, ali najistaknutiji je bio nedvojbeno časopis Kaliastra koji će dovesti do točke usijanja suvremenost jidiša. Stvorili su ga Perec Markiš, Uri Cvi Grinberg, Meleh Ravič, I. J. Zinger i O. Waršawski, no i njegovo postojanje je bilo kratkotrajno: svega dva broja. Prvi se broj pojavio u Varšavi 1922. godine, drugi 1924. u Parizu. Ali, njegova važnost daleko nadmašuje broj njegovih izdanja.
U stvari, on okuplja pristalice suvremenosti jidiškog kruga, prozaike i pjesnike iz svih zemalja gdje se piše na jidišu. Iz Poljske (Zinger, Grinberg, Waršavski, Broderson, Štern, Flakser), iz Beča (Meleh Ravič), iz SAD-a (Opatošu, Leivik, Leyeles), iz Sovjetskog Saveza (Markiš, Hofstein, Reznik, Kipnis, Kačevacki), a isto tako poznate slikare, kipare i gravere (Brauner, Šagal, Čaikov, Weintraub).
Dodirna točka prijašnjih modernističkih strujanja, skupina Kaliastra, potakla je i sa svoje strane stvaranje avangardnih časopisa koje su osnovali njezini suradnici, kao Vog (Vaga), kojeg je osnovao M. Ravič (Varšava 1922), ili Albatros U. C. Grinberga (Varšava 1922. godine, a poslije zabrane zbog bogohuljenja, Berlin 1923).
Kaliastra, najskandalozniji i najbriljantniji od tih časopisa, rezonantna kutija svjetske avangarde i raskrižje jidiške suvremenosti, najbolje utjelovljuje to razdoblje nesreće i bezgranične nade. Pjesnici na jidišu su tu vidjeli Apokalipsu i Novi Postanak.
Apokalipsa, općenito, nije nova tema u židovskoj književnosti, niti posebno u književnosti na jidišu. Već je I. L. Perec u Di Goldene Keit (Zlatnom lancu) dao viziju Apokalipse. U svom sjećanju na procvat i propadanje jedne hasidske dinastije, on donosi prizor gdje Reb Šlomo odbijanjem kazivanja Havdale, dakle odricanjem od vječnog šabata, prijeti poretku svijeta i izlaže se opasnosti uvođenja kaosa. Ovdje je kvijetizam izvor Apokalipse kojoj on teži:
Da, svijet se pretvara u ruševinu
I mi Židovi, koji slavimo šabat, mi koji svetkujemo,
Hodat ćemo po svojim ruševinama,
Pjevajući, plešući, hodat ćemo po svojim ruševinama.
Pogromi početkom 20. stoljeća, naročito onaj u Kišinjevu, nadahnuli su čitav niz djela u prozi, kao i u pjesništvu, u kojima se izražavao osjećaj neumitne katastrofe, prekid u povijesti istočnoeuropskih Židova, prekid sa svijetom i prekid s Bogom. Nahman Bialik je na hebrejskom, kao i na jidišu, zagrmio glasno u Gradu pokolja, te je isto tako Lamed Šapiro, najprije u jednoj poemi Samoobrana, a zatim u seriji pripovijetki Židovsko kraljevstvo, glasno progovorio halucinantnom žestinom u kojoj se miješaju prizori silovanja, pokolja i odmazda, idući čak do čina kanibalizma, te u novelama Poljubac (1907), Sruči svoj bijes (1908), Križ (1909), U mrtvom gradu (1910). Kasnije će M. L. Halpern, koji je već u SAD-u, zaurlati u poemi Noć (1916) o kaosu noćiju pokolja, H. Leivick će se na lirski i metafizički načnih upitati o patnji u svijetu, o odgovornosti, o solidarnosti koja vezuje bića jedna uz druge, u dobru i zlu.
Ipak, zbog takvog svijeta koji izranja iz te vrste seizmičkih udara, kao što su bili Prvi svjetski rat i ruska revolucija, Apokalipsa postaje jedna od vodećih tema u jidiškoj književnosti. Ona je povezana sveopćim poremećajem u Europi, koja u svijesti ljudi poprima gotovo kozmičke razmjere i uz pustošenja, otimačinu, razaranja i pokolje koji pogađaju židovske zajednice tih zemalja u međunarodnom sukobu, i naročito u borbama između suprotstavljenih Crvenih i Bijelih u ruskom građanskom ratu, a koje uvijek završavaju pokoljem Židova. Pogromi u Ukrajini 1919. godine ostavili su dvije stotine i pedeset tisuća mrtvih, bezbrojne ranjenike i izazvali su iseljenje na desetine tisuća osoba.
Jidiško pjesništvo sudjeluje u očaju, koji obilježava europsku književnost u njezinoj cjelini, sasvim posebnim intenzitetom; ono preuzima i širi razaranja i formalne promjene koje su se pojavile početkom 20. stoljeća i bile ubrzane tim planetarnim vrtlogom.
Naravno da će pogromi, pokolji koji će planuti baš kao i tijela, biti tema prozaika, kao što su Lamed Šapiro u Židovskom kraljevstvu, zlokobno ironičnog naslova, te pjesnikâ Hofsteina, u Tuzi, Markiša u Gomili, koji izabire ponižavajuće izraze oslikavajući gomilu trupala, koje on priziva kao u nekom bunilu osjetilnih slika raspadanja, truljenja, smrada i banalne bestidnosti.
Za vas, ubijene u Ukrajini,
Kojih je zemlja puna
I za vas, zaklane na “gomile”
U Horodiču, gradu na obali Dnjepra,
Kadiš!
Ne!, ne liži nebeski loj mojih čupavih brada,
Iz mojih usta šikljaju crni vodoskoci kolomaza,
O smeđa pjeno krvi i strugotine,
Ne! ne diraj moje komade razasute po boku zemlje.
Odlazi! Ja smrdim i vrvim crvima!
Tražiš oca, majku, prijatelja?
Oni su ovdje, ovdje! Oni smrde smradom kuge!
Odlazi! Oni trijebe uši iz svojih utroba s iskrivljenim
svijećnjacima.
Gomila blatnog rublja - odozdo na gore!
Uzmi što želiš, ludi vjetre, traži i nosi!
Nasuprot, šćućurena vreba crkva-lasica pred svojom
gomilom poklane peradi.
O crni boku! O, vatrena krvi! Plešite, plešite, podignite svoje košulje!
Izložen je ovdje cijeli grad – na gomili - svi, svi,
Jedanaestog Tišrija, 5681.
Zatim slijedi tužaljka, najprije elegijskog ritma u slikama uvijek zatvorenim, koja se završava zazivanjem razularenog parenja trupala u gomili, rušeći se, hvatajući se u ritmu sarabande, s ohrabrujućim aliteracijama i onomatopejama.
U trećem dijelu se raznježuje nad žrtvama i huli sve bogove, najavljujući nove povorke žrtava koje su mučitelji pobožno prodali dok “broje znakove križa i odsječene glave”.
Zazivanje, molba vjetrovima-lutalicama kako bi ih potakla na nježno dodirivanje mrtvih, bodrenje “gomile” da jurne u napad na nebo, dok svijet nastavlja s bučnim veseljem na sajmovima, gdje se dobra poklanih kupuju i prodaju, gdje se njihove svete knjige bacaju kao hrana svinjama.
Naraštaji koje dolaze, ciklusi prirode za vječnost su otrovani gamadima, smradom, truležom “gomile” nikad očišćene, hrpom – bogohulnog - mesa.
O brdo Sinaju s obrnutom nebeskom vagom, liži plavo blato!
I ječi, ječi kao mačka u ponoćnoj molitvi,
Kralj-gomila ti pljuje u lice Deset zapovijedi!”
Vizija užasa u stihovima koji hropću kao zaklani ljudi, izvan sebe kao i njihovi razasuti udovi, slike koje izbezumljuju sva osjetila - ogavnost, smrad, mučnina. Ritmovi, asonancije, onomatopeje sveudilj siluju izgovor, škrguću, mucaju, deru jezik i uho.
“Gomila”, objavljena 1921. godine u Varšavi, pripada struji apokaliptičnih poema i tekstova koji prizivaju sjećanja, a to je i slučaj Meleha Raviča koji pustošenje svijeta ratom izražava na način njemačkih ekspresionista u slikarstvu ili u pjesništvu:
Zahrđao od kiše i prašine jedan prosjak stajao je jutros na drvenim nogama na pragu moje kuće, moga dana punog posla.
Jedan slijepi vojnik danas me je premjeravao sa svoje dvije krvave jame umjesto očiju.
I U. C. Grinberg se žali da mu u “glavi odzvanja šest stotina topova” i sjeća se “ptica koje su ostale viseći glavom nadolje, na željeznim žicama u poljima Srbije, uzduž obala Save - i još se sjeća psa, koji se u sumrak gladnih dana verao po stijenama Sarajeva i koji je lupao glavom o litice.”
Ako se sjeća životinja, čitavog jednog zvjerinjaka, mačaka, pasa, ubijenih konja, simbola čitave prirode pokraj zaklanih ljudi, znači da ti ratovi poprimaju kod pjesnika mitski razmjer.
Na vratima našega srušenog grada čuje se udaranje i bubnjanje milijuna koraka mrtvih divizija, pobunjenika koji kilometrima niču po bojnom polju sa crnim gavra-novima u praznim kolijevkama suza…
Stari svijet upravo nestaje u “grčevima”, “potre-sima”, “dimu”, “vatri”, stari “svijet je pri svojem kraju”:
Vrijeme je kraja i svijet vuku stara, vatrena, škripuća kola ovoga krvavog stoljeća prema zalazu. Na padini trsova u raspadu: ostatci naraštaja…
Ono što odbacuju ovi pjesnici, ta družina “skitnica bez vjere i zakona”, proklinjača, bogohulnika, to su sve tradicionalne religije:
Mi se ne bacamo ničice ni pred Betlehemom ni pred Mekom, ne pamtimo ni Mojsija ni Isusa.
I on potvrđuje da
… su zavjese uklonjene – istrgnute - sa svetog kovčega otkrile samo pobožno naraštajima čuvanu prazninu jednog beskrajnog sivila kroz riječi.
Iza toga urušavanja, te planetarne katastrofe, te apokalipse otkriva se jedan novi svijet, jedan svijet užasa, ali fascinantan, neodoljiv, slobodan koji, “rušeći sve oklope naraštaja, oslobađa Titana: planetarni svijet, proširen na čitavu kuglu zemaljsku, rasprostrt u nedogled, sablast groze…”. (Uri Cvi Grinberg)
Ti divlji trzaji, taj kaos rađa utopijsku sliku Revo-lucije. Tehnološku revoluciju, znanstvenu ponajprije, “Razdoblje tehnike”:
Ah, spojite se, podeseterostručite svoje tutnjajuće lokomotive!
I jedna na drugoj
Zagrijte trbuhe, ah! zapaljeni bikovi!
Iscijedite se potpuno
Kroz pukotine zidova u kalupe od kamena
Tolike brze i goruće medaljone električne sperme.
Društvenu i kulturnu revoluciju su tada pozdravili istovremeno kao veliku razarateljicu, ali i veliku miriteljicu:
…I pada divlja tuča kataklizmi u krvavoj borbi duhova i različitih kultura, i u mnoštvu novih oblika, ne manje divljih i različitih, i sve to zajedno sačinjava veliku svjetsku Rusku revoluciju.
Ona je također osloboditeljica svojim potresom, svojom pobunom, svojim ritmom, to utočište skitnica, svjetskih lutalica, ona je – megalopolis:
uspavani gradić ispljunuo nas je s krvi iz svog grla i bacio nas drhćuće u grotlo vrtloga - u elektro–mostno-
neboderno-kavansko-koncertno-pjevajuće-ponižavajuće opijumske gradove!
Megalopolis, velika prostitutka Babilon, sjedište svih izopačenosti, prijestupa, koji dopuštaju u svojim crnim šabatima razaranje tisućljetnih tabua:
Razvrat i buka grada u noćnom zraku.
Tvoj je sin krik strasti u noćima opscenosti
Majko, tvoj sin je gorući vatreni grm u vatrenim noćima
A supruga tvog sina je kći ove zemlje korupcije
ili još:
…tisuću izgubljenih kćeri, u grimiznim noćima, pijane do ludila, pjevajući do mahnitosti, otkrile su nam ono, što su nam pobožne šabatske oprave bile uskratile!
Poništenjem zabrana, “užasom, kaosom i krvlju”, rodit će se novi čovjek, taj Titan, taj “čovjek-svemir”, sposoban napokon ponesti zemaljsku kuglu. Pjesnici su krajnje paroksističko utjelovljenje toga. Njihove samot-ne i pjevajuće kohorte će utirati putove. Njihov će hod biti dug u noćima strave prema “početcima svijeta”.
Jer, promjena života i promjena poezije čine jedno. Iz katastrofe u koju je svijet utonuo nova će se pjesma roditi. Ta će nova ljepota ponajprije odbaciti “pjevače mjesečine”, te “prinčeve šabata”, “klasično mirovanje”, jer “se idiličnog sanjarenja i elegijskog spokojstva dočepao uragan”.
Odakle užas u toj pjesmi.
Odakle kaos u toj pjesmi
Odakle krik sa šikljanjem krvi
reći će Uri Cvi Grinberg. Evo pjesama koje se moraju pjevati. “Užas. Kaos. Krv.”
Markiš je nekoliko mjeseci prije, u ime te pjevajuće bande bez vjere i zakona, bio već izložio istu koncepciju pisanja:
Takav jezik babilonske zbrke u tornju je prsnuo iz našeg mozga.
Takvo je naše pjevanje, i mi ga pjevamo”.
Nova estetika nije dakle estetika ljepote, nego užasa, terora, straha, ludila. Ta se koncepcija vraća kao opsesija kod jidiških futuroekspresionista.
Završetkom dvadesetih godina I. Manger će pro-glasiti kraj te estetike: ”Banda proklinjača, sa svojom maestoznom patetikom, sa svojim smušenim, histe-ričnim slikama, više ne postoji. Novo poglavlje se otvara.”
U stvari, ono se smješta u okrilje utopije, uzimajući Don Quijotea kao zaštitni znak. Odbija hiperbolu, nazivajući svoj časopis “Izbrojenim riječima” i tvrdi: “Pjesništvo je za nas suština”.
Na štetu užasa, rehabilitrat će ljepotu: “Mi ponovno želimo ovjenčati krunom progonjenu ljepotu.”
I štoviše, ako u njihovom pozivu trubadurima jidiš pjesništva upadnu ponekad vojničke slike kao “mobi-lizacija” pjesnika ili “barikade” nužne za promjenu književnosti, on će u znatno lirskim izrazima pokušati opisati ljepotu pjesništva koje drijema:
U svakoj skitnici koja spava umotana u noć i vjetar.
U svakom djetetu koje svoj zlatni osmijeh na plavu masku predvečerja stavlja.
U svakoj majci koja u strahu opipava bilo noći.
U svakom ušljivcu koji pucka srebrne zvijezde kao uši…”
Užas, kaos i krv, Manger zamjenjuje trojstvom: istančanost, ljepota, sinkretizam. Jidiš pjesništvo po-staje mjestom susreta i usklađenosti kulturnih simbola svijeta, zaokružujući tu smjesu u posudi svoje vlastite mašte:
…Nikad se nije ogledalo toliko simbola. Naš naraštaj tetura između da i ne. Čupava Hamletova glava pojavljuje se u našim besanim noćima. Patnje našeg naraštaja ostavile su krvave brazde i posijale sjeme križeva na putovima svijeta. Kristova glava krvari kao simbol u našem snu. Naše rane pozivaju na riječi utjehe. Ruka svetog Franje Asiškog položena je na naše srce. U našoj krvi vrije pobuna. Prometejeva baklja zasljepljuje naše oči. Naši se živci pružaju prema radostima i zanosima. Zlatno obrubljena silueta Baal Šem Tova ocrtava se na obzorju.
Manger također utvrđuje da stari svijet nestaje, a da na njegovo mjesto dolazi nova objava, neko raskalašeno spajanje svemira i pjesnika:
Možda je naša sudbina da na ruševinama bogova učinimo da iskrsnu novi idoli i da plešemo prvi, novi ples neznabožaca.
Mi smo u 1929. godini i izgleda da je krug zatvoren. Jidiš avangarda, kao i ona drugih književnosti, te književni pokreti koji zahtijevaju kolektiv, naravno kao i izražaj pojedinačnih pjesnika, nalaze se u trenutku nestajanja.
Tridesetih godina XX. stoljeća svuda su nazočna povlačenja. U Sjedinjenim Američkim Državama, zbog gospodarskih razloga, velika kriza potiče na populizam. U Sovjetskom Savezu, iz političkih razloga, Agitprop, jedan drugi oblik populizma, nameće svoje pojedno-stavljene istine, prije nego što će socijalistički realizam u njemu ugasiti svu životnost pod plaštom kon-formizma. U Poljskoj, uspon desnice i antisemitizma tjera jidiš pjesnike, ili ih zatvara u samoću i tjeskobu. U Zapadnoj Europi talijanski fašizam zamrzava futurizam u mussolinizmu; stvaratelji iz Njemačke i Austrije bježe, umiru ili se posvuda ubijaju.
Potrese, požare, koje je tako žestoko i bolno proživio naraštaj Avangarde i koji su mu dali tu tragičnu blistavost, nije iznjedrio u svojim grčenjima očekivani Novi Postanak.
1 Rachel Ertel, profesorica američke i jidiš književnosti na sveučilištu Paris – VII., također prevodi s jidiša. (op. prev.)
Sva smo imena jidiš pisaca, časopisa i pokreta transkribirali fonetski, zato što se na jidišu sve piše “fonetski”, hebrejskim znakovima. (op. prev.)
S francuskog izvornika preveli Radojka Stipišić i Josip Nikšić iz časopisa Yod