Antisemitizam Holokaust I Antifasizam

Zna li se 1941. – 1995. godina
ANTISEMITIZAM, HOLOKAUST, ANTIFAŠIZAM
Studia Judaica I, Židovska općina, Zagreb
Bilte 6 / Tel Aviv, avgust 1996.
Prikaz CVI LOKERA
Povodom 50. godišnjice Pobede nad nacizmom i fašizmom Židovska općina Zagreb štampala je lijepo opremljenu knjigu. Omot je opremio hrvatski slikar Edo Muritć. Ovaj zbornik sastoji se iz tri cijeline: prva, eseji pod skupnim nazivom „Istraživanja i uvidi”, druga, „svjedočenja iz ili o holokaustu”; i treća, „kontroverze oko antifašizma”. Naučno su urađene tri osnovne teme koje se dodiruju i isprepliću. U uvodu zbornika Dr. Kraus navodi dva osnovna razloga ovog poduhvata: težnja za "povijesnom istinom" i oslobađanje od "ideoloških naslaga", a sve to da bi se, po njegovim riječima, "konture važnog i sudbonosnog razdoblja povijesti Židova u Hrvatskoj i prilog općoj povijesti holokausta".
Ovaj potonji cilj je postignut, povijesna istina osvjetljena, ali nepotpuno: uz obaranje nekih ranijih ideoloških naslaga naziru se nove takve naslage "zamagljivanjem" (izraz Ive Goidsteina) izvjesnih pojava. Antifašizam, na primjer, tretiran je i analiziran na 120 strana, sa raznih stajališta, uglavnom sa predrasudama u smislu negiranja, apstrahirajući njegovu glavnu istorijsku ulogu u savlađivanju nacifašizma, pobjedu koja je omogućila uspostavljanje demokratije, pa i same te diskusije.
Knjiga je korisna i dobro dokumentovana u svom prvom dijelu, koji sadrži dosta novih podataka i dopunjuje znanje o ranijem, pogotovo predratnom, antisemitizmu u Hrvata, kao i o Jasenovcu i ostalim ustaškim logorima. U tom smislu, izvrsni su radovi Sobolevslog i Narcise Lengel-Krizman (koja je već o tome pisala u izdanju “Yad Vashem Studies”, Kečkemeta, Ive Goldsteina, Benzovske, Žerjavića
Značajan je i napis Slavka Goldsteina o učešću Jevreja u antifašističkoj borbi jugoslovenskih naroda.Poučan je tekst Ivanuse o jevrejskim umetnicima u borbi i stradanju. Iako su glavni podaci već djelimično poznati iz ranijih izdanja Saveza jevrejskih opština, odnosno Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu, to su tekstovi koji zaslužuju našu pažnju.
Šteta je što u Zagrebu nema hebraista koji bi pratio izraelska izdanja na hebrejskom jeziku. Doduše, Slavko Goldstein, u svom prilogu navodi djelo pok. Menahema Šelaha o Holokaustu i “Pinkas Hakehilot”, u literaturi o borcima.
Međutim Pinkas sadrži takođe podroban opis konclagera u NDH, te esej o Jevrejima umjetnicima od Zusje Efron, gdje se spominju Adolf Weiler, Tina Morpurgo, Ivan Reiner, Slavko Bril i Daniel Ozmo, s hrvatskog i bosanskog područja. Mogli bi se više koristiti vec postojeća štiva. U svakom slučaju, što više saznanja o prošlosti to bolje, naročito sa prostora gdje se odigrao holokaust. Zato je ovaj zbornik veoma dobar doprinos istorijskom saznanju.
Pokušaćemo nadalje da se osvrnemo na izvjesne propuste ili nedostatke ovoga zbornika. U hronologiji istorije dubrovačkih Jevreja, I. Goldstein nije naveo izgon Jevreja, 1515. godine ( str. 13). A pišući o Hinku Hinkoviću, rođen om Moses (dodao C. L.), "pokrštenog Židova" (str.18). To je tačno, ali se zna da se Hinković nije pokrstio za vrijeme svog pravaškog rada, niti za vrijeme učešća u "Jugoslavenskom odboru", već je to učinio tek kada je ostao sam, bolestan i zaboravljen, pred samu smrt. Cijelu tu zadnju epizodu njegovog, uostalom veoma teškoga životnog puta, opisao je pok. Dr. Lavoslav Šik u zagrebaćkom "Židovu" (7. septembra 1934.)
Neobično zanimljiva je, dosada nepoznata i simptomatična, referensa Stjepana Radiča o bečkom filozofu Weinigeru, poznatom kao "Jevreja koji mrzi svoje porijeklo" / „Juedischer Selbsthass" / na strani 28/. Ima i novih podataka o Josipu / Jozua Franku i o Protokolima Cijonskih Mudraca. Na strani 48 tvrdi autor sljedeće: "Kada je 1941. godine počeo ustaški genocid nad Židovima i drugima, činjenica (moj naglasak CL) je da su neki Hrvati u tome spremno sudjelovali, ali i velik dio Hrvata aktivno ili pasivno pružio otpor takvim postupcima". Autor nam je ostao dužan, jer ne navodi niti jedan dokaz ni primjer, naročito u pogledu aktivnog otpora. Ako je toga doista bilo, valjalo bi to dokumentima poduprijeti. Riječ "činjenica nije dovoljna.
Jaroslav Pečnik u svom tekstu "Antisemitizam u srednjeeuropskom kontekstu" citira iz Tuđmanovog "Bespuća" o "ponašanju Židova u logoru Jesenovac" i to: "Židovi su uzeli više nego aktivnog učešća u likvidaciji Roma; iako zatočenici, surađivali su sa logorskim vlastima, te se iskazivali u svojim okrutnosti ma prema ostalim zatočenicima". Ova jezovita tvrdnja, bez naznake i kod samog Tuđmana, da je taj podatak dobio od grupe preživjelih logoraša ( podvukao CL). Kod Tuđmana, kao i kod Milana Bulajića, navedena imena "kapo"-a: Pajtaš, Begović, Diamantstein i četvrtog (čijeg se imena ne sjećam), su na osnovu (tobožnjih) zlodjela te četvorice izveli svoje zaključke, generalizovane za sve Židove. Pećnlk sigurno ne zna, da od navedene četvorice nijedan nije preživjeo Jasenovac. Potpuno je apsurdna tvrdnja da su baš Židovi ubijali Rome, kada se zna da su Romi drvenim maljem i drugim sretstvima, bili jedni od izvršilaca ustaških zvjerstava. Cijela priča o četiri Jevreja-kolaboracionista u logoru naspram 25000 stradalih Jevreja u Jasenovcu je sotonski izurn. Uredništvo ovog zbornika nije smjelo dopustiti da se ta priča štampa bez objašnjenja. Svojevremeno je ta ista židovska općina Zagreb odvažno i javno protestirala protiv takvog pisanja i protiv Matice Hrvatske, izdavača "Bespuća". Ne znam radi Ii se o preteranom liberalizmu ili o propustu.
U istom napisu citira se izvjesni M. Schwarz koji je izjavio, ne kaže se gdje i kada, kako je "židovska politika puna mržnje prema svakom drugom narodu koji nije židovski, a pogotovo prema Hrvatima". Vjerovatno se radi o proustaškom Mladenu Schwartzu, koji nije ovlašćen da govori u ime bilo koje priznate jevrejske ustanove. Autorov pokušaj da ovom izjavom opravda Tuđmanov očigledan antisemitizam, kao ni usporedba Tuđmana s Schwarzom, ne može se ozbiljno shvatiti.
Gabrijel Winter u okviru rasprave o referatima, u zanimljivoj teoriji o izvornom ili nametnutom antisemitizmu, smatra tu podjelu irelevantnom ( strana 231). Ta tema zavreduje da se objektivno i posebno obradi izvan konteksta hrvatsko-srpskih primjera i odnosa. Iz teksta Lucije Nemyovsky saznajemo da Spomen muzej u Jasenovcu na samo što više ne postoji, već da je nakon operacije "Bljesak" u svibnju 1995. god., veći dio materijala iz tih muzeja - Jasenovac i Nove Gradiške - prenesen u Bosnu 1992. god. i ne zna se "gdje je taj materijal završio", / "Vjesnik", 19. oktobra 1995, godine na 14 . strani, a u Zborniku strana 244./
Od razmatranja i teoretske analize antifašizma kao ideologije, najbolja je ona koju je dao Ivana Pađena (strana 307-327). Pažnje vrijedna je i tvrdnja Franje Zenko u prilogu "Personalistički (ic. C.L.) doprinos antifašizmu" – u ocjenjivanju NDH, uz odbacivanje poznate kvalifikacije hrvatskih komunista o NDH kao fašističko-totalitarnoj državi, "što je bilo fašističko tijekom Drugog svjetskog rata, u NDH: u cjelini bez ikakvog "ostatka", uključujući i samu ideju hrvatske države i pokušaj njezina ostvarenja, putem "ustaške nacionalne revolucije", što je u početku podržala većina hrvatskog naroda, i politički autoritet kao što je, Maček i moralni autoriteti kao što je tadašnji zagrebački nadbiskup Stepinac". Ovo mišljenje ne iziskuje nikakav komentar.
I pored ovih zamjerki i propusta, što ne iznenađuje u tako opsežnom materijalu i složenim problemima koje ovaj Zbornik tretira izvanredan dokument savremenog stanja i istorijskih shvatanja koje preovlađuju u Republici Hrvatskoj. Ne samo da je didaktički važno, ono navodi čitaoca na razmišljanje i upućuje na dalje proučavanje materije, a nije Ii to najbolja preporuka za ovu knjigu?