Antijevrejsko Pitanje

Antijevrejsko pitanje

U sveopštoj larmi koja poslednjih dana vlada našim diskusionim prostranstvom, tema Ukrajine je ta koja dominira. A u svim tim razgovorima, s povišenom učestalošću iskače reč „nacionalizam“, u svim iz njega izvedenim oblicima.
Odmah da kažem: ja ne volim nacionalizam. Bilo koji. Mada razlikujem onaj imperijski od anti-imperijskog. I razume se, ne trpam ih u isti koš.
Ali ne volim nijedan. Pre svega zato što je nesa-vremen. Nacionalizam je arhaičan. I zato je on, uzgred rečeno, tako primamljiv.
Dok je u službi boljeg razumevanja istorije ili umetničke stilizacije, svaka arhaičnost je zanimljiva, čak cenjena. A kada je angažovana u aktuelnoj praksi – bilo društvenoj, bilo kulturnoj, bilo političkoj – ona u najboljem slučaju postaje smešno provincijalna, a u najgorem, destruktivna i opasna po moralno i intelek-tualno zdravlje društva.
Od svih sporova su najčešći oni koje podstiču „jevrejsko pitanje“. A i kako bez njega? I na ove hronično bolne tačke najčešće pritiskaju ljudi koji su u većoj ili manjoj meri zaraženi davnašnjim virusom judeofobije, manje-više isti oni koji neprestano prelistavaju spiskove ličnosti naše otadžbinske istorije i crvenom olovkom revnosno podvlače ne prezimena na „-ov“ ili „-in“, već samo ona koja se završavaju na „-man“ ili „-berg“. To su uglavnom oni kod kojih se judeofobija u našem domaćem izvođenju naziva „patriotizam“, a u tuđem prosto „fašizam“ ili, recimo, „banderovština“. Liči na ono nekad: naši su oba-veštajci, a njihovi su špijuni. Ne daj bože da neko tamo samo nešto pisne o tome. Odmah će biti spaljen svetim ognjem humanizma. A ovde, kod nas, samo izvolte. Može slobodno i o „abažurima“1 (1).Što da ne? Naši smo.

E vidite, te ljude strašno zabrinjava antisemitizam. Toliko, da od brige ne mogu da spavaju. No njih on zabrinjava isključivo kada se događa negde tamo, na nečijem tuđem terenu, a ne ovde, gde i oni sami žive. Ovde im neka druga, takoreći simetrična osećanja češće ometaju miran san.
Oni vole glasno da tuguju povodom toga što eto mi, njihovi dragi i voljeni Jevreji, možemo sebi da dozvo-limo da saosećamo sa žiteljima Litvanije ili, recimo danas, sa stanovnicima Ukrajine kada znamo da su za vreme rata i nemačke okupacije… i dalje već sve zna-mo. I da nije bilo našeg druga Staljina, tog genijalnog vojskovođe… i dalje ide sve ostalo što takođe već znamo.
Ali povišen stepen zabrinutosti dolazi i sa drugih, udaljenijih obala. Iz Izraela je do mene stiglo sledeće patetično pitanje: „Da li vi uopšte razumete s kim saosećate? Da li vi shvatate da svim tim događajima na Majdanu rukovode nacional-socijalisti i zoološki potvrđeni antisemiti? Zar vi to ne primećujete? Setite se vaše nacionalne pripadnosti! Da je niste možda zaboravili?“
Ma otkud zaboravio! Naravno da nisam. A ako bi mi se slučajno tako nešto čak i desilo, brzo bi me na to već neko podsetio. Neko s ove, ili s one obale.
Očigledno da je moja priroda u neku ruku isčašena i da moj um, dakle i moja sećanja, pate od fatalnog nedostatka veštine da ostanu usredsređena na jednu, i samo jednu vatrenu strast. Njima, mom umu i sećanjima je svojstveno da se nedopustivo široko raspršuju i svoju pažnju razbacuju na razne sitnice i gluposti. I zato moje misli nisu obuzete samo pripad-nošću mom narodu, već takođe (čak neuporedivo češće) i mojom pripadnošću, na primer, čovečanstvu ili, recimo, istorijskoj sudbini zemlje u kojoj sam se rodio, odrastao i u kojoj živim, a takođe i jeziku kojim mislim, govorim i pišem, pripadnošću kulturnoj i profesionalnoj sredini u kojoj radim, kao i o svim ostalim sredinama i društvenim grupama koje me okružuju.
Čak i kada bih to hteo, ja sebe ne bih mogao da nateram da mislim samo o svojoj nacionalnoj pripad-nosti, zaboravljajući pri tom one „tuđe“, sve one koje tim „tuđim“ pripadaju i za koje znam da misle barem slično što i ja.
I ja takođe znam, čak sam i uveren u to, da na kijevskom Majdanu stoje i neki ljudi koji su spremni na svakojake svinjarije i da među njima ima i „čivuta“ i „kacapa“2 (2). Ali tamo ima i drugih. Tamo, izvinite, ima i Jevreja. Tamo ima i muslimana. I nacionalista. I kosmopolita. I koga sve tamo nema. Na primer, prvi poginuli u tim dramatičnim događajima je mladić s jermenskim prezimenom.
Isto je tako bilo i u Moskvi, u onom mnoštvu ljudi koje se okupilo oko Belog doma u avgustu 1991. Tamo su mirno, složno i strastveno gradili zajedničke barikade ljudi koji u „mirno vreme“ jedan drugom ni blizu ne bi prilazili. Ili, možda, tek u nameri da se pobiju.
Da, ponekad se i to događa. Ponekad se događa da osim nas i naših privatnih interesa, naših pogleda na svet, naših težnji i naših „pripadnosti“, postoje i zajednički poslovi takvih razmera, tako oštre i prodorne jasnosti, koji imaju tu sposobnost da, makar i nakratko, objedine i udruže sasvim različite ljude.
Moj otac, koji je od prvog do poslednjeg dana prošao ceo rat, pričao mi je o tome kako se u krugu boraca iz njegovog puka, mnogo puta sudarao s otvorenim antisemitizmom. Par puta je morao i da se pobije. No najčešće je to imalo relativno mirni karakter i po pravilu se završavalo primenom one besmrtne formule „dobar si ti čovek Senjka, mada si Jevrejin“.
No oni su i pored toga ratovali zajedno. Zajedno rizikovali svoje živote. Zajedno spasavali jedni druge. Zajedno ispijali svojih sto grama frontovskog sle-dovanja. Mada nisu ni suštinu, ni značaj, ni dugo očekivani ishod tog rata, ni izbliza jednako inter-pretirali.
„E našli ste šta da upoređujete! – reći će neko. – To je bio rat!“
Pa, o tome i ja govorim.

Grani.ru, 27.01.2014.
Prevod s ruskog Haim Moreno
Peščanik.net, 10.02.2014.
———–
1. 1 U polemici s Leonidom Gozmanom (maj 2013), novinarka Komsomoljske pravde Uljana Skojbeda je izjavila: „Ponekad mi je žao što nacisti i od predaka naših današnjih liberala nisu napravili abažure“.
2. w Pogrdno ime za ljude ruske nacionalnosti.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License