Amos Oz

Neda Valčić Lazović
AMOS OZ:
Ako se suviše približimo, povređujemo jedni druge
Sukobi između Izraelaca i Palestinaca nisu holivudski film u kom učestvuju dobri i loši mom-ci; to je tragedija u kojoj se sukobljavaju oni koji su u pravu sa onim drugima koji su u pravu

„Na svom radnom stolu imam dve hemijske olovke, plavu i crvenu. Crvena mi služi za to da vladi poručim da ide do đavola. Dam im do znanja da vuku pogrešne poteze, da naciju nikud ne vode. A onda me premijer pozove na piće i pita u čemu je nacija pogrešila i kako dalje. Premijer moje odgovore uvaži, ali ih sasvim ignoriše” kaže Amos Oz (1939, Jerusalim), jedan od najvećih izraelskih pisaca i angažovanih intelektualaca, na početku našeg razgovora ovog leta u njegovom stanu u Tel Avivu, u svedenom i ušuškanom prostoru pretrpanom knjigama iz-među kojih se ugnezdio i veliki akvarijum sa ribicama.
Sa dvadeset godina ušao je u politiku a sa 25 stekao književnu slavu. Zahvaljujući naslovima „Moj Mihael”, „Crna kutija”, „Panter u podru-mu”, „Priča o ljubavi i tami” (delo koje se smatra jednim od najboljih romana 20. veka i koje se pojavilo u srpskom prevodu u izdanju Lagune) i brojnim drugim, dobio je gotovo sva svetska književna priznanja (poslednja u nizu je nagrada „Franc Kafka” koja mu je uručena krajem okto-bra), a godinama je u užem izboru za Nobelovu nagradu. Njegov novi naslov „Među prijateljima” odmah je postao bestseler u Izraelu, a doživljava i evropsku promociju. Posle gotovo 6 decenija od svoje prve prozne knjige „Kad šakali zavijaju”, Oz se vraća svojoj omiljenoj temi – životu u izra-elskom kibucu u drugoj polovini prošlog veka.
„Kibuc je svojevrsno besklasno društvo, slo-bodna zajednica ljudi koji žive ravnopravno. U njemu nema novca i svi sve dele. To je najza-nimljiviji eksperiment 20. veka”, kaže Amos Oz.

Neda Valčić Lazović sa Amosom Ozom
Kažete da je to fascinantan mikrokosmos za proučavanje ljudske prirode.
Kibuc je mikrokosmos ljudskog postojanja: tu su ljubav, gubitak, usamljenost, čežnja, smrt, želje. Sva ova osećanja se sažimaju u toj maloj komuni gde svako o svakom zna sve.
Vaši likovi u kibucu žive „među prijateljima”. Okruženi su ljudima, ali su usamljeni.
Ljudi jesu usamljeni. Ako mi u glavu uperite pištolj i zatražite da vam jednom rečju kažem o čemu su sva moja dela, odgovorio bih: o poro-dicama. O usamljenim i nesrećnim porodicama.
Kao dečak ste napustili porodicu i otišli u kibuc, gde ste proveli trideset godina. U romanu „Priča o ljubavi i tami” pišete i o svom životu u kibucu.
Kad mi je bilo petnaest godina, pobunio sam se protiv sveta mog oca. Promenio sam njegovo pre-zime Klausner i uzeo Oz. On je bio intelektualac, a ja sam odlučio da budem traktorista. On je bio konzervativac, a ja sam postao socijaldemokrata. On je živeo u gradu, a ja sam otišao u kibuc. Otac mi je bio oniži čovek, a ja sam odlučio da budem veoma visok. To baš i nisam uspeo, ali sam bar pokušao. Otišao sam u kibuc rešen da započnem nov život. Posle izvesnog vremena otkrio sam da se čovek ne može ponovo roditi. Kud god da ode-te, u sebi nosite svoje gene, detinjstvo, uvek ste bremeniti svojim roditeljima. Roditelja se ne mo-žete osloboditi.
„Priča o ljubavi i tami” zauzima posebno mesto u vašem životu. To je roman o detinjstvu, o odrastanju, o stvaranju Izraela, o istoriji, samoći, ljubavi, smrti - i veoma lična knjiga…
Tu knjigu sam pisao šest dugih godina i stalno prerađivao. Najveći problem bio je kako s ličnog životnog plana preći na javan i istorijski, a zatim se vratiti na porodičnu priču. Kako ulaziti i izlaziti, vremenski i prostorno, iz uma deteta u um odraslog čoveka.
U tom romanu prvi put pominjete smrt majke. Imali ste šezdeset godina kad je objavljen. Dugo vam je trebalo da pristupite toj temi.
Dugo mi je trebalo, jer se moja majka ubila kad mi je bilo dvanaest godina. Bio sam veoma ljut na nju, jer se ubila, kao da je pobegla sa ljubavnikom ne ostavivši ni poruku. Bio sam ljut na oca zato što ju je izgubio. Bio sam ljut na samog sebe, jer sam mislio da sam bio nevaljao dečak. Zato sam svoje roditelje izbrisao iz svog novog života. Ali s godinama, došao je i oproštaj. „Priču o ljubavi i tami” pisao sam ispunjen mešavinom saosećanja, humora, znatiželje i strpljenja. U njemu nema ni trunke ljutnje niti gorčine.
Porodica je i veoma tajanstveno mesto? Veoma mi se dopada rečenica iz romana: „Čoveka od čoveka dele hiljade godina tame”.
Ceo život nastojimo da se približimo jedni dru-gima, ali ne previše. Postanemo li suviše bliski, onda jedni druge povređujemo. A ukoliko se pre-više udaljimo, smrznemo se od zime. Kao ježevi na snegu. Oni imaju bodlje. Ukoliko se previše zbiju, povrede jedni druge. A ukoliko se raziđu, smrznu se. Zato se ježevi stalno primiču, ali i udaljavaju jedni od drugih. To je ples koji svi mi celog života plešemo– to je ritam ljudskog života.
Čitajući vaša dela saznala sam mnogo toga i o Izraelu - o mentalitetu, duhu, o uticaju istorije na svakodnevan život, o razlikama između starih i novih Jevreja. U „Priči o ljubavi i tami” kao i u „Panteru u podrumu”, duhovito pišete o tome da novi Jevreji moraju jesti mnogo mesa, piletine i voća kako bi bili mišićavi i dovoljno snažni da odbrane svoju zemlju. Pominjete i novu ‘rasu’ Jevreja.
To je bio san očeva i majki osnivača Izraela. Oni su se nadali da će nastati nova vrsta Jevreja - čvrstih, snažnih, preplanulih, samouverenih – su-šta suprotnost nekadašnjim Jevrejima. To se, kao ni san, ne može ostvariti. Odgovoriću i na pitanje koje mi niste postavili. Izrael je nastao iz sna. Sve ostale zemlje su proistekle iz istorije, geografije, politike, a Izrael je rođen iz sna. A sve što nastane iz sna, nije savršeno. Jedini način da san ostane savršen, jeste da se nikad ne ostvari.
Napisali ste na stotine političkih članaka i nekoliko dela sa tom tematikom. Zalažete se za postojanje dve države na ovom prostoru…
Pišem o potrebi za istorijskim kompromisom između Izraela i Palestine. Sukobi između Izrae-laca i Palestinaca nisu holivudski film u kom učestvuju dobri i loši momci; to je tragedija u kojoj se sukobljavaju oni koji su u pravu sa onim drugima koji su u pravu. Palestinci su u Palestini, jer nemaju drugu zemlju. Izraelski Jevreji su u Izraelu, jer ni oni nemaju drugu zemlju. Ovo je veoma mala zemlja i ta mala kuća se mora podeliti na dva manja stana. Eks Jugoslavija je u krvavom ratu podeljena na više manjih država, a Čehoslovačka je podeljena mirnim putem. To se mora desiti i između Palestinaca i Jevreja. Mora postojati država Izrael pored države Palestine, gde će ljudi živeti u miru i koegzistenciji.
Proživeli ste život u jednom istorijskom vreme-nu. Da li osećate zamor od istorije?
Voleo bih da tokom mog života zavlada mir. To mi je najveći san. Ukoliko budem imao prilike da doživim mir između Izraela i Palestine i mir na Bliskom istoku, onda ću znati da nisam uzalud živeo.

O knjizi

„Tragikomična saga o ljubavi i knjigama, o jevrejskom životu i imigrantskom životu širom sveta, o univerzalnom ludilu svake porodice. Pročitajte ovu knjigu odmah – jamčim vam da će proći mnogo, mnogo vremena pre no što naiđete na briljantnije delo.“ Daily Mail

„Priča o ljubavi i tami jedna je od najlepših knjiga koje sam pročitao… Smejao sam se mnogo i plakao – i naprosto sam se s ovim delom saživeo kao s nekim od romana sjajnih ruskih klasika.“ Majkl Frejn

„Vrlo lična, dirljiva priča… Potresno.“ The Times

„Čudesno.“ Independent

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License