Alberto Moravia
Judita u Madridu
Nema ničeg bijednijeg od probušenih i poderanih hulahopki baš na najintimnijem dijelu tijela. Dok objašnjavam svojem momku da je došlo vrijeme da se rastanemo, promatram svoje tijelo ispruženo na otrcanom divanu i vidim da su jedine hulahopke koje imam već za smeće. Čudan izgled poput sirene, koji hulahopke daju ženskom tijelu, oduzimajući mu oblike i prikrivajući mu boje, ugrožen je jednom nepravilnom poderotinom koja počinje na boku i završava se u međunožju, otkrivajući na taj način dio bijele kože, kao da je sirena izgubila dio svojih ljuski. Međutim, na drugom kraju žice čujem njegov glas koji me tužno pita zašto želim da se rastanemo.
Odgovaram odmah: "Jer postoji novi čovjek u mojem životu"; i gotovo sam došla u napast da nadodam: "zahvaljujući kojem ću imati sve hulahopke koje želim i pritom tolike druge stvari". Moj momak je tada podigao glas i pitao me volim li tog novog čovjeka.
S brižljivim poštovanjem prema istini, odgovaram: "Ne volim ga, ali mi je drag, a osim toga je bogat, i to mi je dovoljno." Barem da to nisam nikada rekla. Na tu moju iskrenu rečenicu, provalila se brana poštovanja, i bujica do sada obuzdanih uvrijeda bučno me preplavila. Pomalo odsutna slušam bijesan glas, pri tomu s gotovo dječjim zadovoljstvom za razaranjem širim vrškom prsta poderotinu na hulahopki. Ali, kada mi kaže da je smucka iz predgrađa, koja stoji na ulici i grije se pored svoje vatre, sto puta bolja od mene jer barem ne krije prodaju vlastitog tijela pod krinkom ljubavi; odlučujem u sebi, hladno i čvrsto, da mi ga je dosta; i posegnem za jednom telefonskom varkom već mnogo puta upotrebljenom za preuporne udvarače: hinim kao da je veza prekinuta i stanem vikati: "Halo, halo", kao da ne čujem više glas svojega momka, kojeg inače vrlo dobro čujem.
On još malo nastavlja sa uvrjedama; potom i on počinje vikati: "Halo, halo", uvjeren da između nas ne postoji više nikakva komunikacija. I tako se nastavljamo derati jedno na drugoga, on sve više očajan, a ja sve više ravnodušna: "Halo, halo"; potom sasvim polako, s promišljenom bezosjećajnošću, spuštam slušalicu i prekidam telefoniranje. Uf! I ovo je gotovo. Dižem se s divana i počinjem spremati prtljagu. Novi me čovjek mojeg života čeka u zrakoplovnoj luci. To je poslovni čovjek, putuje u Španjolsku radi nekih izvoznih poslova i želi da ga pratim na tomu putovanju.
Ali, kada sam počela vaditi odjeću iz ormara u kovčeg opazila sam da je moja garderoba više-manje u istom stanju kao i hulahopke: grudnjaci izblijedjeli, gaćice pune rupa, čarape iskrpljene, košulje iznošene, suknje izobličene, hlače zgužvane: sva moja odjeća i donje rublje svjedoči o beskorisnosti posjedovanja ponosnog i nesebičnog duha. A istina je, imala sam do sada mnoge ljubavi; ali sve su to bile ljubavi prave odrpanke, poštene i strastvene, koje se nisu brinule o interesu i kada sam mislila samo na osjećaje. To je bilo tako; sada će se prvi put osjećaj povući pred interesom; nov život, dakle, i više nego nov, bezbrižan i ciničan. Kad smo kod bezbrižnosti, nakon brzog ispita žalosnog stanja moje garderobe odlučila sam se, potpuno u skladu sa stanjem u kojem se nalazim, na ovo; ostavit ću u svom stančiću siromašne studentice sve moje prnje; obući ću samo ogrtač i pojavit ću se novom čovjeku svojega života u zrakoplovnoj luci gola, onakva kakva sam došla na svijet. Ako nije glup, shvatit će znakovito značenje moje golotinje. A kada se nađemo u Madridu, pobrinut će se da me obuče od glave do pete.
I tako, nekoliko sati poslije dok se zrakoplov polako kretao prema uzletnoj stazi, kažem svojem prijatelju, koji je sjedio pored mene: "Došla sam ne samo bez prtljage, nego i bez odjeće: pogledaj" i, ravnodušna za posljedice skandala, otvaram ogrtač kako bi mogao vidjeti da nemam ništa na sebi, upravo ništa. Dodajem: "U Madridu ćeš mi kupiti sve ono što mi treba, zar ne?" A on: "Kupit ćemo sve". U isto vrijeme me primio za ruku, jer je nježan, i to vrlo, a što je zahtijevao i od mene. Stisnuli smo si ruke; zatim se zrakoplov snažnim potiskom počinje ubrzavati, jureći stazom kratko vrijeme i koso se vinuo u zrak, prema oblacima.
U Madridu odsjedamo u jednom raskošnom hotelu; nakon toga čitavo popodne prvog dana idemo od trgovine do trgovine, da obnovim svoju garderobu. Poput igre s jednim od onih plastičnih lutaka, koje se posebno prodaju gole uz odjeću, a djevojčice se igraju oblačeći ih počinjući od gaćica do košulje i suknje. Lutka sam ja, gola pod ogrtačem; a da bi me obukao, za mog partnera je to bila erotska igra jer je zaljubljen u mene i zabavlja ga da troši na mene, a meni se dopada da se on zabavlja na taj način. Grudnjak, hulahopke, gaćice, hlače, suknja, košulja, čarape, halter, cipele, maramice, torbica, rukavice, haljine i napokon, jedan velik i lagan putni kovčeg u kojeg može stati sva ta odjeća: popodne promiče lagano, veselo, nježno i šaljivo, baš kao da se oboje igramo s onom lutkom koju treba obući od glave do pete, a to je moje tijelo.
Na ulici se zaustavlja, otvara mi ogrtač i kaže: "Da vidimo, da vidimo malo, nedostaje li još štogod?"; a ja, sva sretna, ne mogu se suzdržati da ne prasnem u smijeh. Na kraju smo se s mojim velikim kovčegom punim nove odjeće vratili u hotel umorni i sretni. Moj čovjek izlazi poslom iz hotela; a ja, našavši se sama, prepuštam se bezazlenom zadovoljstvu u raskoši u kojoj sam se našla uronjena prvi puta u svojem životu. Kako je samo udoban i mekan sag pod bosim nogama u sobi! Kako su samo raskošna tolika zrcala koja odražavaju moju sliku u polutami! Kako su lagane, svježe, glatke plahte među koje se na kraju zadovoljno uvlačim na kratak odmor! Da, jamačno da čovjek kojeg ne volim, a koji mi je drag, malo pomalo osvaja sve više moga terena. Jasno, ako među nama stvari nastave tako, na kraju ću ga doista zavoljeti.
Slijedećeg dana on opet ima posla; i tada, našavši se sama, pođem posjetiti muzej Prado. Ne da me mnogo zanima slikarstvo, ne; ali napokon, jednom odjevena, dapače vrlo dobro odjevena žena; sama, lijepa i otmjena, što bi mogla drugo učiniti u jednom stranomgradu do li posjetiti muzej? Doista, evo me kako obilazim Prado, iz prostorije u prostoriju, napasajući pogled po remek-djelima svjetskog slikarstva. Mislim da bih se morala zaustaviti pred nekom slikom i pobliže ju promotriti; ali se na stanovit način osjećam kao da sam rasijana i udaljena. Zatim, nenadano, evo me, zaustavljam se zadivljeno. To je velika slika koja predstavlja poznatu temu: Juditino ubojstvo Holoferna. Ali, to nije tema koja me očarava; nego strašna sličnost između mene i Judite. Ista snažna osoba i gotovo atletski građena; ista bujna prsa; ista jaka leđa; fini potiljak; ista mala glava; isto lice s velikim, crnim i jasnim očima, istaknuta nosa, crvenih i mesnatih usana poput višnje.
To sam ja, nema sumnje, upravo ja; i pristaje mi ono što tajanstveno činim. Što činim? Dižem uvis Holo-fernovu okrvavljenu glavu, spuštene kose i sklopljenih očnih kapaka, sada već odvojena od tijela koje doista obezglavljeno leži ispred mene. Zašto mi ta strašna stvar priliči, doista ne znam. Još malo bezuspješno razmišljam o tomu, izlazim iz muzeja i vraćam se u hotel.
Tu me čeka moj čovjek; i potom, odlazimo u posjet Escorialu, nedaleko od Madrida. Za vrijeme obilaska, te poslije u restoranu gdje smo jeli, on se pokazao vrlo nježan i vrlo zaljubljen. U Escorialu, za vrijeme posjeta privatnom apartmanu Filipa II, bez obzira što je prostorija bila okrenuta prema sivoj i ledenoj crkvi, htio me zagrliti pod svaku cijenu; u restoranu je jeo jednom rukom, drugom je stiskao moju gurajući prste među moje, kao da mi je htio predočiti zagrljaj i isprepletenost naših tijela. Takva strast, osjećam, počinje djelovati. A da ga odlučim zavoljeti? Nisam sam duh; osoba sam od mesa i kostiju; želja za muškarcem i sve stvari koje potvrđuju tu samu želju, to jest darovi, raskoš, nova odjeća i, napokon, novac, upravo jednostavno okrutan novac u banknotama, u kovanicama, sve me to ne ostavlja ravnodušnom. Tko je ono rekao da je ljubav čist i nesebičan osjećaj? Tko je to rekao ne poznaje ljubav koja je, u stvari, biljka lijepih i mirisnih cvjetova čiji su korijeni skriveni u gnoju.
Navečer idemo u jedan tipično španjolski lokal i sjedimo za stolom, pijemo vino i gledamo plesače španjolskog folklora. Moj čovjek ne čini drugo do li mi šapuće strasne rečenice, a ja ne mogu reći da mu nisam svaku toliko uzvratila s više ili manje uzbuđujućim pogledom. On, naravno, vidi plamen u mojemu pogledu i udvostručuje pažnju i strast. Na jednom malom podiju nedaleko od nas jedna žena pleše flamenco; a ja, tada raspaljena, oduševljenim klepetanjem kastanjeta i bjesomučnim lupkanjem potpetica, odjednom, popuštajući tko zna kakvom porivu, približim mu usta uhu i kažem mu vrućim i trepćućim glasom: "Obožavam te." A on odvrati: "I ja tebe."
Bilo je kasno kada smo se zagrljeni, poput dvoje mladih, vratili u hotel, prošli smo predvorje ispred ravnodušnog noćnog portira. U sobi smo vodili ljubav i poslije oboje goli zaspali. Spavala sam možda nekoliko sati, kad sam se nenadano probudila. Mrak me okruživao, potpuno sam gola i postala sam svjesna da klečim na krevetu i čvrsto držim u šaki dug i oštar lovački nož, koji smo kupili prethodni dan za vrijeme našeg obilaska po trgovinama. Osjećala sam se sva napeta i zgrčena; upravo u duševnom stanju da počinim zločin. Uplašena, pomamna, potražila sam i našla svjetiljku na noćnom ormariću; kada sam ju upalila, sa stravom sam postala svjesna da sam uperila vršak noža u gola leđa mojega partnera koji je, zbog položaja tijela, davao dojam da je bez glave. Evo, nenadano sam se sjetila slike iz Prada gdje se vidi Judita kako osvetnički diže Holofernovu glavu pored njegova obezglavljenog tijela. Makinalno sam odbacila nož, obukla ogrtač i na vršcima prstiju izišla iz sobe.
Spustila sam se u predvorje hotela, potrčala prema telefonskoj kabini i nazvala bivšeg momka u Rim. Gotovo sam odmah u slušalici čula njegov glas kako kaže: "Halo"; požurila sam se odgovoriti: "Ja sam, telefoniram ti iz Madrida, halo, halo"; ali on, zbog osvete ili zbog prekida veze, eto kao i ja u Rimu, stao je samo vikati: "halo, halo", kao da se nešto prepriječilo između nas što nam onemogućava vezu. Nastavili smo si uzajamno govoriti: "Halo, halo", on mirnim glasom, a ja sve očajnijim; napokon s jednim klik veza se doista prekinula. Izlazim iz kabine i vraćam se u sobu.
U mraku svlačim ogrtač i zavlačim se pod pokrivač. Ja sam Judita, doduše ne još ubojica, koja je legla pored još živog Holoferna. Mislim da mi se za sada ne isplati prijeći tu početnu fazu biblijske epizode; poslije ćemo vidjeti. Uskoro sam zaspala.
Preveo sa italijanskog Jusuf Hećimović
