Ivan Ninić
Ako ne sada, kada?
Sinoć, 17. maja 2003. započeti su mirovni pregovori izmedju premijera Izraela, Ariela Šarona i Mahmuda Abasa, predsednika vlade Palestinske Autonomije. Sastanak je prošle nedelje utanačio Kolin Pauel, američki državni sekretar za inostrane poslove, što označava početak implementacije mape ili puta mira, road map medjunarodne zajednice. Ujedinjene nacije, Sjedinjene Države, Rusija i Evropska Unija mesecima su pripremale plan za definitivno razrešenje bliskoistočnog sukoba, s ciljem da se 2005. godine proglasi nova država, Palestina.
Širom sveta se smatra da je sukob na Bliskom istoku pretnja svetskom miru. Filipinski pirati otimaju turiste i ucenjuju ih u ime solidarnosti sa svojom palestinskom braćom. Marokanski asasini izazivaju masakr u Kazablanci iz istog razloga. Za mnoge je i njujorški horor 9/11 posledica nerešenog stanja na uzanom pojasu istočnog Mediterana.
Kakav to mistični razarajući nerv ima u sebi Jerusalim da može da prouzrokuje političke tektonske poremećaje širom zemljine kugle? Mnogi veruju da je uzrok tome što je Jerusalim centar triju religija, a da su verski konflikti u istoriji uvek bili uzroci sukoba i pokretači ratova. Niko ne može jače da galvanizuje narodne mase od verskih vodja. Govoreći o miru i pravdi, oni na iracionalan način unose u ljude duhovni dinamit koji se aktivira u najstravičniji čin.
Da li su dva čoveka, Abas i Šaron, u stanju da razreše pitanje koje im je poverila medjunarodna zajednica? Da li žele da ga razreše? Dosadašnji život i rad Mahmuda Abasa ne kvalifikuje ga kao čoveka mira, niti Arijel Šaron ima takav imidž. Kakve, onda, šanse ima bliskoistočni mir?
Ekstremni Palestinci nisu gubili vreme. Od večeri do jutra su izazvali četiri incidenta, od kojih je najkrvaviji u Jerusalimu, sa sedmoro mrtvih i bezbroj ranjenih Izraelaca.
Izraelski pisac i profesor medjunarodnih odnosa na Univerzitetu u Oksfordu, Avi Šlaim, autor bestselera Gvozdeni zid: Izrael i arapski svet, ne krivi samo palestinsku stranu. U nedavno objavljenom tekstu u Herald Tribjunu piše, da Buš, predsednik Sjedinjenih Država, mora da spase Izrael, ne samo od Arapa, već i od Šarona.
Po Šlaimu, predlog medjunarodne zajednice je povoljan za Izrael. Njegov kreator, sadašnja Bela kuća, najproizraelskija je u celoj američkoj istoriji. Većina Palestinaca, takodje, pozdravljaju mirovni plan. Abas, bez obzira na svoju prošlost, deklariše se kao čovek mira i protivnik sadašnje intifade. I njegovi su glavni protivnici Hamas i Islamski dzihad, kao i Države Izrael.
Jevrejska država, s druge strane, sa koalicionom vladom, na čelu sa partijom Likud, oseća se ugroženim ovim mirovnim planom. Ideolozi Likuda nikada nisu krili svoje simpatije za Veliki Izrael, inkompatibilan sa mirom koji predvidja dve države na bivšem mandatornom prostoru Velike Britanije. I zato ta vlada pokušava da blokira road map od samog početka. Šaron je zagovornik izgradnje naselja na Zapadnoj obali od 1977. godine, otkad je Likud na vlasti u Izraelu. Tada je za dve godine izgradio 34 setlerska naselja i dobio nadimak Buldožer. Medjutim, on sada neprekidno ponavlja da prihvata ideju o palestinskoj državi u ime mira i uz bolne ustupke, ne precizirajući šta pod tim podrazumeva. U svakom slučaju, njegova vizija buduće samostalne Palestine je daleko skromnija, nego ponuda laburiste Ehuda Baraka, koju je Jaser Arafat odbio. Šaronova Palestina bi trebalo da bude jedna slaba, demilitarizovana država, na prostoru manjem od polovine zauzetih teritorija 1967. godine, sa granicama koje će kontrolisati Izrael, kao i vazdušni prostor i vodene resurse. Takva zemlja bi više ličila na geto, nego na samostalnu državu. Šaron veruje da je road map više plan Evrope, nego američka ideja i pokušaće da iskoristi razlike u detaljima.
Nakon rata u Iraku, bliskoistočni mir pojačano je u fokusu medjunarodne zajednice. Ovog puta ona će biti daleko upornija u svojim zahtevima od pretpostavki tvrdolinijaša, kako na izraelskoj, tako i na palestinskoj strani. Samo jedan čovek na zemaljskoj kugli, smatra Šlaim, može da spase Izrael od Buldožera: predsednik Sjedinjenih Država.
Ali, Šaron za svoje postupke ima nepobitan odgovor: sve što radi je u interesu bezbednosti Izraela.
Daleko od politike, arheolog Izrael Finkelstein u svom delu Otkopavanje Biblije: Novi pogled arheologije na antički Izrael i poreklo svetih spisa znalački i autoritativno je revidirao dosadasnje fundamentalne poglede na poreklo Jevreja i njihov dolazak na prostor današnjeg Izraela. Tekst direktora Instituta Sonje i Marka Nadler, u okviru Univerziteta u Tel Avivu, teško da je slučajno plasiran u štampu baš uoči izraelsko-palestinskih pregovora.
Finkelsteinove tvrdnje mogu da imaju značajne implikacije na razvoj političke svesti u današnjem Izraelu. Po istraživanjima ovog istaknutog naučnika, Davidovo i Solomonovo kraljevstvo nije postojalo, izlazak iz Egipta se nikada nije dogodio, Jerusalim je oduvek bio mali provincijski grad jedne, u medjunarodnom smislu, beznačajne države, izmedju moćnih asirskih, vavilonskih i misirskih carstava. Ko su onda Jevreji, ako nisu doseljenici u Obećanu zemlju? Po Finkelstajn, oni su starosedeoci Knaana, sa feničanskim i aramejskim primesama. Upravo isto tvrdi Arafat za palestinske Arape.
Finkelsteinova knjiga je objavljena u Americi januara 2001. i dugo je bila na bestseler listama. Francusko izdanje se pojavilo prošle godine, a hebrejsko je upravo ugledalo svetlo dana. Izraelska setlerska desnica, kao i umereniji cionisti, napadaju Finkelsteina kao izdajnika njihove ideje. Zanimljivo je da su ortodoksni verski krugovi daleko blaži u ocenjivanju njegovih stavova. Rabi Menahem Fruman posetio je svete grobove u Hebronu sa arheologom koji mu je rekao da to nisu autentična mesta iz vremena praotaca Izraela. Rabi se nije iznenadio, niti naljutio, na tu tvrdnju. Rekao je da mu je dovoljno što je to prostor, gde Jevreji dolaze da se pomole, još od davnina, ne precizirajući vreme. Ta kategorija, vreme, za njega nema značaja.
Ako su Palestinci poreklom Knaanci, i ako su to i Jevreji, zar nemaju oba naroda jednaka prava da postoje na ovom prostoru, pitanje je koje se, prirodno, nameće.
Istorija jeste učiteljica života, ali treba razumeti učiteljicu.
A Biblija je divna knjiga, puna maštovitih, folklornih legendi, smatra Finkelstein.
Agencija Apis, 18. maj. 2003.