Ivan Ninić
Ako - Akra
Drevni grad Ako (kako se nazivao još u biblijskim vremenima) jedan je od bisera Mediterana. Situiran je na severnom krilu Akranskog zaliva, preko puta Haife i brda Karmel. Ako je bio jedina prirodna luka Svete zemlje i Levanta. Nadovezuje se, preko plodne doline Jesreel, na unutrašnjost, odakle vode putevi u sve pravce istočnog Sredozemlja.
Ako je bio značajan grad Knaanaca, pominjan u egipatskim izvorima još u 18. veku pre naše ere. U kasnijim zapisima drugog milenija pre Hrista uvek se navodi kao središnje mesto Knaana. Drevna izraelska plemena nikada nisu osvojila taj grad, mada je prostor pripadao plemenu Ašer. Iskopine nas uče da je u dvanaestom veku PNE Ako pripadao Narodu s mora. Ovaj istorijski nedovoljno definisan narod još uvek spada u mediteranske misterije. U vreme Prvog hrama Akom vladaju Fenićani.
Aleksandar Veliki je 333. godine PNE potvrdio važnost tog grada otvaranjem kovačnice novca u njemu. Helenistička dinastija Ptolomeja značajno proširuje Ako i daje mu ime Ptolemais.
Ptolemais ima važnu ulogu i u vreme makabejske pobune.
Rimljani, uočivši dobar položaj grada, pretvaraju ga u svoj bastion. I rano hrišćanstvo shvata njegov značaj i postavlja tamo 190. godine biskupa.
Medjutim, najznačajniji period Aka bio je u vreme krstaša. Ime mu je promenjeno u Sveti Jovan od Akre. Kralj Boldvin I ga je osvojio 1104. i tada postaje glavna veza izmedju Evrope i Latinskog carstva. Naročito su bili jaki kontakti izmedju italijanskih merkantilnih gradova i Akre. Trgovci su vrlo brzo izgradili svoj kvart pored delova grada koje su zauzeli templari i hospitalisti Svetog Jovana. Oba ova reda bila su neka vrsta policije i medicinske pomoći u Svetoj zemlji, gde su uglavnom carevali lopovi, razbojnici i gusari.
Ričard I Plantagenet, kralj Engleske, zvani Lavlje srce, krenuo je 10. aprila 1191. u Treći krstaški rat. Plovio je ka Akri, u nameri da ga povrati od inovernih. Na palubi broda Lav bile su njegova sestra i verenica. Tokom plovidbe, opasno nevreme je usmerilo brod ka Rodosu, zatim ka Kipru, gde je vizantijski vladar Isak Komnin zarobio sestru i verenicu engleskog suverena. Kralj Ričard kreće drugim brodom flotile za Kipar da spase svoje gospe. 5. maja kralj se iskrcao na ostrvo. On i njegovi vitezovi potukli su Komninovu vojsku, zarobili vizantijskog cara i Ričard pretvara ostrvo u svoj privatni posed. Ti dogadjaji su stvorili novi politički poredak stvari u odnosima Zapada prema Balkanu i Bliskom istoku i njegovo trajno prisustvo u tom delu sveta.
Posle mesec dana, 5. juna 1191. kralj Ričard napušta Kipar i nastavlja da plovi ka Svetoj zemlji. Za manje od šest nedelja krstaši su porazili muslimane. Ričard Lavlje srce obnovio je Latinsko carstvo, koje je osvojio Saladin četiri godina ranije. Krstašima nije naročito stalo da ponovo udju u Jerusalim, pa su sada Akru proglasili za svoj glavni grad.
Poslednjih sto godina Latinskog carstva nova prestonica je bila u središtu trgovine Istok-Zapad. Širila se na površini koja je bila tri puta veća od zidina grada. Krstaškoj vladavini je došao kraj kada su ga 1291. osvojili Mameluci.
Sledećih četiristopedeset godina na Ako se slegla dosadna provincijska prašina, koju su raščistili Daher al Omar i Ahmed Džazar paša u drugoj polovini 18. veka. Podigli su današnje zidine, koje su 1799. godine odolele šezdeseto-dnevnoj Napoleonovoj opsadi.
Osvajanjem Palestine, Napoleon Bonaparte je doveo marginalno jevrejsko stanovništvo u središte evropske istorije. Godinu dana ranije, ambiciozni francuski general tragao je za novim izazovima svojim armijama. Bio je obuzet Orijentom, kao i mnogi drugi pre i posle njega. Naravno da je strateška važnost Bliskog istoka bila prvenstveno na umu francuskog osvajača. Englesku, koja mu je bila trn u oku, hteo je da porazi na Istoku, da joj preseče puteve ka Aziji. Da bi to uspeo, trebalo je prvo da postane gospodar Egipta.
Pored političkih i ekonomskih interesa, Egipat je bio zanimljiv i sa naučnog stanovišta.
Napoleonova vojska je krenula u Egipat tajno, iz tulonske luke, 19. maja 1798. godine. Nikada, posle krstaških ratova, nije ni jedna hrišćanska vojska sa takvom žestinom išla u napad na islamski posed. Sve je iznenadio, i Engleze i Turke i Egipćane, kada se sa 38.000 vojnika iskrcao 1. jula pored Aleksandrije. Nadmudrio je školovane ratnike janičare, koji su vladali Egiptom od 14. veka.
Napoleon je, pored vojnih aktivnosti, nameravao i diplomatski da napravi razdor u muslimanskom svetu. Ubedjivao je Sultana Selima Trećeg da se udruži sa njim protiv uzurpirajućih Mameluka. U stvari, Napoleon je nameravao da obezebedi podršku tadašnje jake ličnosti Palestine, Ahmada al Džazara, paše od Sidona, mada je ovaj bio manje impresioniran Napoleonom od Selima. Džazaru je Bonaparte delovao kao nova varijanta krstaša. Kada je shvatio u šta je upao, u svojoj nameri da prekrati Englezima put u Indiju, Napoleon je promenio taktiku i počeo da agituje i animira manjine u turskom carstvu, pre svega Druze i hrišćane, u želji da porazi Džazarove trupe u Gazi, Jafi i Akri.
Napoleon Bonaparte je krenuo iz Egipta na Sinaj 6. februara 1799. godine. sa oko 12.000 vojnika. U duhu Francuske revolucije planirao je da oslobodi sve narode Palestine od Džazarovog ugnjetavanja. Sa mešovitim uspehom na bojnom polju, francuski general je ipak uspeo da se, prošavši Rafah, Gazu, Jafo i Haifu, dokopa Akre.
Bilo mu je važno da svoju artiljeriju postavi tamo gde je Ričard, Lavlje srce, logorovao 1191. godine. Odbranu Akre je organizovao šezdeset petogodišnji Ahmed al Džazar, zvani kasapin. Francuski osvajač je imao manje od trideset godina. Sa mora, turske trupe su bile podržane od engleske flote admirala Sidnija Smita.
Kako nije uspeo da osvoji Akru, Napoleon je krenuo na Galil. Pali su Nazaret, Cfat, Tverija. Istovremeno, stalno je atakovao na Akru. Medjutim, Turcima je u pomoć došao paša iz Damaska sa svojim trupama. Ali, nakon briljantne pobede nad Turcima kod brda Tabor, Bonaparte je, u tradiciji francuske revolucionarne socijalne doktrine, izdao proklamaciju o pravu na egzistenciju svih Jevreja Azije i Afrike, kao političkim bićima medju narodima. Po Bonapartinom mišljenju, došlo je vreme da se ponovo uspostavi drevni Jerusalim. Medjutim, sve te velike reči, ta deklaracija o ljudskim pravima, tada nije zvanično proklamovana, a u Jerusalim nije nameravao ni da udje. Verovao je da će osvajanjem Akre, cela Palestina pasti.
Napoleonov odnos prema drugim narodima bio je polivalentan. Jednom je izražavao divljenje i ljubav prema islamu, drugi put je podsticao porobljene narode turskog carstva na pobunu. Samo mala katolička grupa ga je doživljavala kao novog krstaša-oslobodioca, dok je većina stanovništva bila nepoverljiva prema njegovom širenju demokratije.
Francuski osvajači Galila obrstili su tamošnje gradove. Maltretirani su bili ne samo Turci, već i Jevreju. Ubrzo nakon toga, kada je kasapin iz Sidona povratio osvojene gradove, ceh su platili Jevreji, kao "prijatelji" Francuza. Rezultat svih Napoleonovih osvajanja Palestine bio je da je jevrejskom stanovništvu odredjen veliki namet.
Tačno dva meseca od opsade Akre i više od godinu dana otkako je isplovio iz tulonske luke, Naponleon je počeo da se povlači. On, koji je skidao kraljeve sa evropskih prestola, bio je bespomoćan pred zidinama Akre. Posle 25 dana i 500 kilometara povlačenja, Napoleonove trupe "trijumfalno" su prošle kroz kairska Vrata pobede. 22. avgusta 1799. predao je komandu generalu Kleberu i napustio Egipat. Kasnije je pričao da je vreme provedeno u Egiptu bilo najlepše u njegovom životu. Krajem iste godine proglasio se za cara Francuske. Nakon ove neuspele francuske ekspedicije, evropske sile su potvrdile Turskoj pravo da upravlja Palestinom.
Medjutim, uprkos vojnog poraza, interesovanje Evrope za Bliski istok, naročito za Egipat i Palestinu, je pojačano. U Bonapartinom ekspedicionom korpusu bilo je preko sto naučnika. Kartografi, arheolozi, botaničari, filolozi i drugi stručnjaci postavili su temelje svojih istraživanja i taj rad se odvija i u naše vreme.
U današnjem Aku jasno se ocrtavaju slavni dani ovog prelepog grada, punog istorijskim nabojem. Okružen je zidinama iz 18. veka, kojima dominira džamija Ahmeda al Džazar-paše. Nedaleko odatle prostire se krstaška tvrdjava vitezova hospitalaca Svetog Jovana, jedne od najatraktivnijih zdanja 13. veka. Uostalom, sem bazara, ceo stari deo grada je u znaku krstaša, njihovih utočišta i lečilišta.
U 20. veku, za vreme britanskog Mandata, Ako postaje veliki zatvor za pripadnike ilegalnih organizacija, Haganu, Lehi i Etzel. Nekadašnja krstaška tvrdjava pretvorena je u najveći zatvor Palestine, kako za Jevreje, tako i za Arape, koji su se borili protiv britanske uprave. Najpoznatiji zatvorenik tvrdjave Ako nesumnjivo je bio Zeev Žabotinski i 19 njegovih istomišljenika.
Vredno je pomenuti i sobu rabi Aria Levina, koji je dobrovoljno boravio u zatvoru, radi održavanja verskih obreda medju zatvorenicima.
Danas je Ako/Akra prostrani mediteranski grad, sa drvoredima, bulevarima i restoranima. Urbane karakteristike novog Izraela su dominantne, a bogata prošlost ovog grada ostaje tek prijatna atrakcija.
Most