46 Veliki Jevrejski Centar U Rusiji

44. GLAVA

VELIKI JEVREJSKI CENTAR U RUSIJI
Dok je u većini zemalja zapadne Evrope politička revolucija donela sa sobom i emancipaciju Jevreja, Rusija je u rešavanju jevrejskog pitanja išla svojim putem. Velika carevina, koja četiri stotine godina nije Jevrejima dopuštala da se nasele unutar njenih granica, dobila je krajem XVIII i početkom XIX veka poljske oblasti sa preko milion jevrejskih stanovnika. Ova činjenica stvorila je nov problem za vladu, koja nije znala kako da reši pitanje ovog velikog broja ljudi koji su pripadali potpuno stranom narodu. U Rusiji, zemlji carskog despotizma i miliona seljaka kmetova, nije bilo građanskih sloboda. Vlada Katarine II, koja je od Poljske uzela oblasti sa znatnim jevrejskim stanovništvom (Bela Rusija, Litvanija, Ukrajina), postavila je barijeru između ovih pokrajina i uže Rusije da bi sprečila prodiranje novih jevrejskih podanika ka Moskvi, Petrogradu i drugim „čisto ruskim" gradovima. Jevrejima je bilo dopušteno da žive i trguju u gradovima koji su ranije pripadali Poljskoj, ali im je boravak u gradovima uže Rusije bio zabranjen. Tako je bila stvorena „zona stanovanja" za Jevreje (1772—1795). Prvih godina vladavine cara Aleksandra I, kada su se u krugovima ruske vlade pojavile liberalne tendencije, učinjen je pokušaj da se ublaži položaj jevrejskih masa. Godine 1804. proglašen je „Jevrejski statut", prema kojem su Jevreji u Rusiji bili podeljeni u tri kategorije: 1) zemljoradnici, 2) zanatlije ili proizvođači i 3) trgovci ili mali građani. U to vreme među Jevrejima nije bilo zemljoradnika i jedan je od ciljeva vlade bio da stvori klasu jevrejskih seljaka. Vlada je obećala da će im dati zemlju u južnoj Rusiji i pomoći im da onde osnuju zemljoradničke privredne naseobine. U isto vreme vlada je zabranila Jevrejima točenje alkoholnih pića po selima i objavila da će Jevreji seoski trgovci i krčmari biti posle izvesnog broja godina prebačeni u gradove. Jevrejski statut je takođe propisao da Jevreji treba da pohađaju ruske škole i uče ruski jezik. Više hiljada Jevreja je odgovorilo na poziv vlade i uspostavljene su jevrejske naseobine u stepama južne Rusije, u oblastima Hersona i Jekaterinoslava (1808—1810). Međutim, naseljenici su mnogo trpeli zbog nedostatka snabdevanja u pustim stepama, često bez vode i stana, pa je usled toga popustilo oduševljenje Jevreja za stvaranje ovih naseobina, i većina ih je ostala tamo gde je i bila, nastavljajući da se bavi sitnom trgovinom u gradovima i selima. Vlada je i dalje uporno radila na isterivanju jevrejskih trgovaca iz sela, tako da su gradovi ubrzo bili prenaseljeni Jevrejima bez egzistencije. Bilo bi došlo do velike katastrofe da vlada, saznavši za Napoleonovo nadiranje u Rusiju (1812), nije privremeno obustavila izgone.

Jevreji nisu udovoljili naredbi vlade da svoju decu šalju u ruske škole. Oni nisu imali ništa zajedničkog sa ruskim narodom, niti su cenili vrednost svetovnog obrazovanja; smatrali su da su za njih dovoljne verske škole. Uprkos razmimoilaženju u svim drugim pogledima, hasidi i njihovi protivnici (mitnagdim) bili su jedinstveni u svom suprotstavljanju „prosvećenosti" (haskala) koja je upravo počela da prodire u Rusiju iz berlinskih jevrejskih krugova.

Aleksandrov naslednik, car Nikola I, rešio je da Jevreje prisili na prihvatanje ruske kulture i ruskog načina života. Jedna od preduzetih mera je bila dužnost služenja u ruskoj vojsci, čega su Jevreji dotad bili oslobođeni uz plaćanje posebne takse. Ukazom od 1827. godine Nikola I je naredio da se izvestan broj mladih Jevreja primi u vojnu službu na 25 godina. Kada nije bilo dovoljno mladića, uzimani su i dečaci od dvanaest godina, a i mlađi, i raspoređivani u naročite bataljone gde su dobijali odgovarajuću obuku, kako bi kasnije, kada poodrastu, bili sposobni za vojnu službu. Ova je naredba zastrašila jevrejsko stanovništvo naročito zbog toga, što je sprovođena na veoma svirep i nemilosrdan način. Jevrejski mladići, koji su po tadašnjim običajima već bili oženjeni i imali dece, bežali su u šume ili udaljene gradove da bi izbegli regrutaciji i onima čija je dužnost bila da gone ove nesrećne regrute. Oni koje bi uhvatili okivani su kao zločinci i slati u naročite „kaznene bataljone". Sasvim mladi dečaci iz siromašnih porodica bivali su otrgnuti od svojih roditelja i odvođeni u daleke ruske gubernije gde nije bilo Jevreja. Tamo su ih pripremali ne toliko za vojnu službu, koliko za primanje hrišćanske vere. Zlostavljani su i mučeni dok ne bi pristali da budu pokršteni. Posle toga su predavani ruskim porodicama na dalje vaspitanje, a zauvek im je bilo zabranjeno da se vrate roditeljima. U tužbalicama tog vremena opevani su ti događaji: Oče miiostivi, koji vladaš nebesima, Oče svih siročića!

Naši su jaganjci oterani u škole, gde ih pokrivaju tuđim ruhom… Plačimo, neka car Nikola čuje naše vapaje! Godine su prolazile, a carska se vlada uverila da se ni nasilnim regrutovanjem ne mogu privesti hrišćanstvu svi Jevreji. Tada je upotrebljeno drugo sredstvo: škole. Ministar prosvete, knez Uvarov, znao je da se u Nemačkoj i drugim zapadnoevropskim zemljama jevrejska inteligencija asimiluje i da se mnogi pokrštavaju. Predložio je caru da se otvore ruske škole za jevrejsku decu, kako bi se ova odvratila od svojih verskih škola. Otvoren je izvestan broj državnih škola namenjenih Jevrejima, kao i dve rabinske škole, u Vilni i Žitomiru, da bi se u njima pripremali nastavnici i „zvanični rabini", budući državni funkcioneri u jevrejskim opštinama (1844). Zaplašeni merama pokrštavanja koje je želeo car Nikola, Jevreji su isprva oklevali da šalju svoju decu u te škole, ali pokret „haskala", koji je ponovo osvojio zemlju, učinio je kraj ovim oklevanjima. Tom pokretu treba pripisati što su mnogi Jevreji shvatili da vaspitanje koje se dobija u verskim školama (hadarim i ješivot) nije dovoljno u savremenom svetu i da su jevrejskoj deci potrebne moderne škole.

Tvorac haskale u Rusiji bio je Jichak Ber Levinson iz Kremeneca u Voliniji. U svojoj knjizi „Teuda Bejisrael" (1828) istakao je velike nedostatke starog načina prosvećivanja i zahtevao da Jevreji pored Tore i Talmuda uče i opšte predmete i strane jezike, a naročita državni jezik (ruski). Hasidi Volinije proglasili su Levinsona jeretikom, ali je on smelo nastavio sa širenjem svojih ideja. Podržavao ga je izvestan broj pisaca, čiji je cilj bio stvaranje nove jevrejske književnosti u kojoj čisti biblijski hebrejski jezik treba da zauzme mesto izopačenog rabinskog stila, a da pri tom ima i novu, svetovnu sadržinu. Pesnik Abraham Ber Lebenson u svojim „Hebrejskim pesmama" još jednom je prigrlio pravi klasični jezik (1842), a njegov sin Miha-Josef, koji je umro vrlo mlad (1852), bio je najveći lirski pesnik preporođene hebrejske književnosti tog vremena. Abraham Mapu iz Kovna napisao je u čistom stilu proroka Isaje više istorijskih romana, koje je čitalačka publika primila sa oduševljenjem. Pisci Mordehaj Aron Gincburg i Kalman Šulman, obojica iz Vilne, preveli su veći broj svetovnih knjiga sa nemačkog na hebrejski. Oni pripadnici mladog naraštaja koji su znali hebrejski, uvedeni su na taj način u savremeni svet što ih je okružavao, te je pripremljeno tlo za dalji razvoj u pravcu savremenosti.

Posle smrti Nikole I Rusija je ušla u period reformi. Novi car, Aleksandar II, ukinuo je kmetstvo (1861) i unutrašnju upravu države u izvesnoj meri reformisao po zapadnoevropskom uzoru. Strogi i okrutni zakoni protiv Jevreja su ukinuti. Obustavljeno je regrutovanje dečaka. Izvesnim kategorijama trgovaca odobreno je da se nastane i da trguju u Moskvi, Petrogradu i drugim gradovima u unutrašnjosti Rusije, koji su dotada bili zatvoreni za mase iz „zone rezervisane za Jevreje". Iste privilegije bile su date i lekarima, advokatima, inženjerima i, uglavnom, svim onim Jevrejima koji su svoje studije završili na nekom ruskom univerzitetu. Kasnije je isto pravo priznato i nekim kategorijama zanatlija. Uticaj ovih mera na novi naraštaj bio je znatan. Velik broj mladih ljudi nastojao je da ito je moguće brže stekne evropsku kulturu, kako bi mogao da se otrgne iz „zone stanovanja" i sitne trgovine kojom se tamo morao baviti i da se, kao i ruski intelektualci, posveti slobodnim profesijama. Hiljade su pohađale gimnazije i univerzitete i u mnogim je porodicama, u kojima se dotad moglo čuti samo jidiš, ruski postao govorni jezik. Pored nove hebrejske književnosti ruska književnost je zauzela počasno mesto. 1860, godine pokrenuta su tri jevrejska nedeljna lista, jedan na ruskom („Rasviet") i dva na hebrejskom („Hamelic" u Odesi i „Hakarmel" u Vilni). U Petrogradu su vodeći članovi zajednice organizovali društvo sa zadatkom da primenom ruskog i hebrejskog jezika širi prosvećenost među Jevrejima. Kod jevrejskih intelektualaca brzo se širio pokret rusifikacije, pa je proces asimilacije, koji je tada već zahvatio znatan deo Jevreja zapadne Evrope, preovladao i u imućnijim slojevima ruskog jevrejskog društva.

Najvažnija književna dela tog vremena prožimao je novi duh slobode. Tako je Jehuda Lejb Gordon u svojim pesmama, objavljenim 1868. godine, pozvao Jevreje da se oslobode starih uskogrudih ideja rabinizma, a u svojoj prozi ismevao je haside što veruju u moć rabina čudotvoraca. Jedan drugi pisac, Lilienblum, tražio je verske reforme i opisao šta je sve u svojoj mladosti morao pretrpeti zbog fanatičnih rabina. Perec Smolenskin izdavao je od 1869. do 1881. u Beču mesečni časopis na hebrejskom „Hašahar", namenjen pristalicama haskale, u kome su se on i njegovi saradnici zalagali za evropsku kulturu, za borbu protiv klerikalizma, iako je bio vatren pobornik prihvatanja evropske kulture, Smolenskin se u isto vreme protivio ekstremnim oblicima asimilacije. S druge strane, bilo je i pisaca koji su predstavljali asimilantske tendencije među Jevrejima. Najvažniji među njima bili su Lejb Levanda („Teška vremena", 1872) i Gregor Bogrov („Uspomene jednog Jevrejina", 1873).

Čak su se i u siromašnoj jidiš-književnosti počeli primećivati znaci novog strujanja. Najpre je bilo samo nekoliko pisaca, maskila, koji su svoje pripovetke i drame pisali na jidišu. Najistaknutiji među njima bili su Ajsik Mejir Dik iz Vilne i Israel Aksenfeld iz Odese. Kasnije su izdavači hebrejskog „Hamelica" odlučili da objavljuju nedeljni dodatak na jidišu pod nazivom „Kol Mevaher", koji je bio maskilističko-progresivan i izlazio od 1852. do 1871. U to su vreme počela da izlaze zapažena dela jevrejskog pisca Šalom-Jakoba Abramovića, koji se kasnije proslavio kao Mendele Moher Sforim. U svojoj satiričnoj drami „Taksa" i alegoričnoj pripovetki „Kobila" on opisuje silnike koji u jevrejskim opštinama nameću svoju volju zaglupljenoj masi. Mendele Moher Sforim je bio osnivač nove književnosti na ovom živom narodnom narečju, koje je ranije smatrano žargonom, a kasnije se razvilo do pravog modernog jezika — jidiša.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License