43 Jevreji U Nemackoj Od Reformacije Do Kraja Xviii Veka

41.GLAVA

JEVREJI U NEMAČKOJ OD REFORMACIJE DO KRAJA XVIII VEKA
Kada je u XVI veku usled pokreta Martina Lutera oslabila moć katoličke crkve, moglo se očekivati da će se položaj Jevreja u Nemačkoj poboljšati. Ali ova se nada ubrzo pokazala neosnovanom. Sam Luter, koji je uvećao autoritet Starog zaveta i njegovo mesto u hrišćanskoj veri, isprva je bio prijateljski raspoložen prema Jevrejima. U svojoj knjizi „Isus Hristos, Jevrejin po rođenju", koja je izdata 1523. godine, pisao je: ,,Ove budale, pape, biskupi i kaluđeri, sa svojim magarećim glavama, postupali su sa Jevrejima kao sa psima. Ponižavali su ih i otimali im imovinu, iako su Jevreji braća našeg spasitelja. Bog ih je razlikovao od drugih i dao im Sveto pismo." Luter se, izgleda, nadao da će Jevreje privući svom pokretu, a katolicima pokazati kako je „narod Svetog pisma" na njegovoj strani. Međutim, pošto Jevreji nisu prišli reformatorskoj crkvi, on se okrenuo protiv njih i na kraju ih je žigosao kao najveće neprijatelje Isusove. Kada je i sam postao neka vrsta protestantskog pape, i on je propovedao da Jevreje treba proganjati i proterati iz Nemačke kao što su bili proterani iz Španije, a njihove sinagoge porušiti. Protestanti su prihvatili njegove ideje, ne toliko zbog svoje predanosti novoj veri, koliko zbog toga što je to pogodovalo njihovim ovozemaljskim poslovima, jer im je bilo u interesu da se oslobode jevrejskih trgovaca i zanatlija, sa kojima su se morali takmičiti u svakodnevnom životu.

Tokom prve polovine XVI veka nastavila se borba između gradova i jevrejskih opština, a u vreme privrednih teškoća gradske uprave su često dobijale dozvolu od cara da proteraju Jevreje. U ovoj borbi sa Jevrejima često je primenjivana praksa podizanja optužbe zbog ritualnog ubistva ili drugog krivičnog dela, organizovanja legalnog sudskog procesa, da bi se nekoliko Jevreja kaznilo smrtnom kaznom iii zatvorom, a ostali proteraju. Na ovaj način proterani su Jevreji iz Meklenburga, Brandenburga, Nirnberga i Regensburga. Jevreji su se borili za svoja prava i u više prilika slali predstavnike ili zastupnike caru ili suverenim kneževima da pred njima zastupaju njihovu stvar. Najpoznatiji od ovih predstavnika bio je Josel iz Roshajma, koji je imao slobodan pristup u dvor cara Karla V, i čija je intervencija spasla jevrejsko stanovništvo od mnogih surovih progona (1520—1550).

Borba protiv jevrejskog stanovništva dovela je u više velikih gradova do pogroma. Tako je u Frankfurtu na Majni, gde su Jevreji živeli odvojeni u svom getu, jedna grupa zanatlija, pod vođstvom pekara Fetmilha, napala Jevreje, isprebijala ih, opljačkala i isterala iz grada. Do sličnih događaja došlo je i u starom gradu Vormsu. Međutim, car Matija je intervenirao u korist Jevreja, pa je dve godine docnije proteranima bilo dopušteno da se vrate u ruševine svog geta. Fetmilhu i pripadnicima njegove bande odsečene su glave (1616). Jevrejska zajednica u Frankfurtu slavila je otada dan Fetmilhovog pogubljenja (20. adar) kao drugi Purim, nazvan Purim Vincent po Fetmilhovom imenu.

U to vreme prestonica nemačkih careva bila je austrijski grad Beč. U srednjem veku Jevreji su bili proterani iz Beča, ali se tokom XVI veka u njemu postepeno stvarala nova jevrejska zajednica. Carevi su to tolerisali, jer je među Jevrejima bilo više imućnih ljudi koji su mogli biti od koristi za vladu u njenim finansijskim poslovima. Izgleda da su jevrejski finansijeri igrali važnu ulogu na bečkom carskom dvoru za vreme tridesetogodišnjeg rata (1618—1648), ali su kasnije pobožni građani Beča izdejstvovali da njihov ne manje pobožni car Leopold I izda naredbu, kojom su iz glavnog grada proterani svi Jevreji (1670). Bečki Jevreji su pošli na sve strane. Mnogi su krenuli u Berlin (Pruska) i u Prag ( Češka) koji je tada pripadao Austriji. Međutim, nekoliko godina docnije, kada je caru ponovo bila potrebna finansijska pomoć, dopustio je povratak izvesnom broju bogatih Jevreja koji su naimenovani za finansijske savetnike carske blagajne. Oni su poveli svoje porodice i velik broj pomoćnika i slugu, tako da je vremenom u Beču ponovo obnovljena jevrejska opština. Na čelu opštine bile su dve porodice, Openhajmeri i Verthajmeri. Došljaci koji nisu bili dovoljno bogati, samo su uz velike teškoće mogli dobiti dozvolu boravka.

Najveća jevrejska opština u Austriji bila je u Pragu. Praški geto sa petnaest hiljada stanovnika bio je pravi jevrejski grad sa sopstvenom gradskom upravom i raznim ustanovama. Praška opština je u svojim redovima imala čuvene rabine i učenjake, a imala je i ješive i štamparije. I u drugim gradovima Češke je postojao izvestan broj manjih jevrejskih opština. Vlasti su bile zabrinute zbog porasta jevrejskog stanovništva, pa su, da bi ga ograničile, izdale naređenje po kojem se jedino najstariji sin porodice mogao oženiti i osnovati novu porodicu. Drugim muškim članovima jevrejske porodice koji bi prekršili naredbu, pretilo je proterivanje iz zemlje. Neprijateljski stav vlade pokazao se i na drugi način. Tako, na primer, za vreme rata između Austrije i Pruske (1744), kad je pruski kralj Fridrih II osvojio Šlesku oblast i pruska vojska upala u Prag, austrijska policija je osumnjičila praške Jevreje da su na strani Prusa. O ovom je obaveštena carica Marija Terezija, koju je ta vest toliko razjarila, da je naredila da se u roku od dva meseca svi Jevreji proteraju iz Praga i cele Češke. Ova je naredba izazvala paniku u jevrejskoj zajednici; ljudi su bežali iz Praga u sela, a mnogi su proveli zimu pod šatorima na poljima. Stotine porodica su godinama živele pod ovim uslovima. Najzad je carica, na zauzimanje uticajnih krugova, popustila i odobrila nesrećnicima da se vrate svojim kućama.

Izbeglice iz Beča koje su otišle u Berlin i druge gradove Pruske, naišle su onde na mnogo povoljnije uslove za život. Fridrih Vilhelm, izborni knez (Kurfiirst) Brandenburga, odobrio je izvesnom broju bogatih Jevreja da se nastane u Berlinu i tamo razvijaju trgovinu i industriju (1671). Uskoro posle toga jevrejski trgovci koji su se obogatili, počeli su da igraju važnu ulogu u ekonomskom životu zemlje, te su se u Berlinu, za vreme vladavine Fridriha Velikog, „kralja filozofa" (1740—1786), stvari povoljno razvijale po Jevreje. Fridrih nije voleo Jevreje, pa je čak izdao i naredbu usmerenu na smanjenje njihovog broja, ali je protiv svoje volje doprineo njihovom bogaćenju; za vreme mnogih ratova koje je on vodio, a naročito za vreme sedmogodišnjeg rata, Jevreji su učestvovali u organizovanju isporuka za vojsku, pa su se mnogi veoma obogatili. Uspeli su takođe da uspostave prijateljske odnose sa pruskim plemstvom i sa intelektualnim krugovima. Uopšte, Jevreji su u svim zemljama počeli da se prilagođavaju novom kapitalističkom sistemu koji se tada razvijao i koji je doveo do stvaranja srednje klase, buržoazije.

U drugoj polovini XVIII veka u celoj zapadnoj Evropi počeo je da se širi takozvani prosvetiteljski pokret. Njegov cilj je bio oslobođenje ljudske misli od jarma tradicije i pogrešnih verovanja. U Francuskoj su se veliki pisci i filozofi, kao Volter, Monteskije i enciklopedisti, zalagali za slobodu savesti, misli i govora za svakoga. U Nemačkoj su se pojavili pisci koji su, poput Lesinga, tražili jednaka prava za ljude svih verskih ubeđenja i pravdu za progonjene Jevreje. Ovim krugovima je pripadao i Mozes Mendelzon, prijatelj Lesinga i mnogih drugih slobodoumnih nemačkih pisaca. Mendelzon je rođen u Desau-u kao sin siromašnog Jevrejina, čije je zanimanje bilo da prepisuje Toru. Mendelzon je dobio tradicionalno jevrejsko obrazovanje u toku kojeg je izučavao Tanah, Talmud i rabinsku književnost. Filozofska dela Rambama (Majmonidesa) probudila su kod darovitog dečaka nove ideje, pa je otišao u Berlin da studira filozofiju i druge svetovne nauke. Njegova žeđ za naukom bila je neutoljiva i marljivim učenjem postao je dobar filozof i sposoban pisac. Tako je jednom na nemačkom jeziku napisao članak pod naslovom „Filozofski razgovori" i pokazao ga Lesingu, koji ga je objavio bez piščevog znanja (1755). Ovo je bio prvi Mendelzonov prilog nemačkoj književnosti; donije je napisao više filozofskih dela, od kojih je najpoznatije ono o besmrtnosti ljudske duše „Fedon". On se takođe borio za oživljavanje jevrejskog duhovnog života i želeo je da se i njegov narod uključi u opšti evropski napredak. Mendelzon je započeo pokret jevrejske reformacije (kao što je ranije Luter započeo pokret reformacije u Nemačkoj) time, što je preveo Bibliju na nemački. Do njegovog vremena Bibliju su izučavali sa rabinskim komentarima koji nisu uvek davali pravu sliku o sadržaju starih knjiga. Samo su žene čitale Toru na svom govornom jeziku u zbirci „Cena urena" (,,idi napred i vidi"), u koju su bile ubačene i mnoge priče iz talmudske Agade koja je bila veoma poučna, ali je i odstupala od drevnog teksta. Mendelzon je želeo, s jedne strane, da da veran prevod teksta, a s druge, da navikne nemačke Jevreje na upotrebu nemačkog umesto jidiša kojim su u to vreme govorili. Uz prevod je dao i jasno gramatičko tumačenje hebrejskog teksta, koje je sastavio u saradnji sa nekim svojim jevrejskim učenim prijateljima (Naftali Herc, Vajcel, Šlomo Dubno i drugi). Pri kraju svog života Mendelzon je napisao religiozno-filozofsku raspravu pod naslovom „Jerusalim", kojom se trudio da dokaže kako jevrejska vera ne zahteva slepo verovanje, već razumevanje, jer se ona zasniva na razumu, a njeni zakoni imaju za cilj da u čoveku razviju duhovna i moralna svojstva i da izgrade ljudsko društvo na bazi pravde i mira. Mendelzonove ideje su oduševile njegove nemačke prijatelje i Lesing je u svojoj drami „Natan Mudri" dao sliku samog Mendelzona kao tipa mudrog čoveka koji voli svako ljudsko biće bez obzira na narodnost i veru.

U prilagođavanju jevrejskog načina života novoj evropskoj kulturi, Mendelzonovi učenici otišli su čak i dalje. Učitelj je umro 1786. godine, tri godine pre izbijanja francuske revolucije, koja je prouzrokovala ogromne promene u društvenom životu zapadne Evrope. Nova jevrejska generacija pošla je novim putem.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License