42 Progoni U Poljskoj Do Kraja Xviii Veka

40. GLAVA

PROGONI U POLJSKOJ (do kraja XVIII veka)
Povoljni ekonomski i društveni uslovi pod kojima su Jevreji živeli u Poljskoj nisu dugo trajali. Sredinom XVII veka zadesila ih je velika katastrofa. U Ukrajini, koja je bila deo Poljske kraljevine, kozaci i seljaci, pod vođstvom Bogdana Hmeljnickog, pobunili su se protiv vlade. Jače snage pobunjenika napale su sela i gradove i poklale poljske zemljoposednike i Jevreje (1648). Seljaci su naročito pothranjivali svoju mržnju protiv Jevreja koji su, kao zakupci i gospodari, imali izvesnu moć nad kmetovima. Jevreji su napuštali posede i bežali u utvrđene gradove, ali je grad za gradom padao u ruke kozačkih četa i čim bi neki grad pao u njihove ruke dolazilo je do strašnog pokolja. U podolskom gradu Njemirovu izgubilo je živote osam hiljada Jevreja zajedno sa rabinom Jehielom Mihalom. Rabina i njegovu majku, koji su se krili među nadgrobnim spomenicima na groblju, otkrio je jedan kozak i ubio ih sekirom. U mnogo slučajeva kozaci bi poštedeli život lepim jevrejskim devojkama, prisiljavali ih da se pokrste i ženili se njima. Priča se kako je jedna od ovih devojaka, da bi izbegla sramotu, radije izabrala smrt nego da postane žena nasilnika. Hvalila se kozaku da joj zrno njegove puške ne bi moglo naškoditi, jer je ona začarana. Kozak joj nije verovao, ali ga je ona nagovorila da se uveri, pa kada je opalio ona je, naravno, pala mrtva. Druga devojka koju su vodili u crkvu, gde je trebalo da bude krštena i venčana sa nekim kozakom, bacila se s mosta preko kojeg je prolazila svadbena povorka i nestala u reci.

Strašna se tragedija dogodila i u Tulčinu, u Podoliji. Nekoliko stotina Poljaka i više hiljada Jevreja zatvorilo se u tvrđavu koju su opsedale čete pobunjenika. Jevreji i Poljaci su se zakleli na uzajamnu vernost i obećali jedni drugima da će tvrđavu braniti do poslednjeg daha. Posle duže opsade kozaci su Poljacima postali poruku: „Pustite nas u grad, a mi ćemo kazniti samo Jevreje, dok se vama neće ništa dogoditi." Zaboravljajući na svoju zakletvu, Poljaci su otvorili kapije tvrđave. Svi su Jevreji poklani, ali pošto su pobili Jevreje, kozaci su pobili i sve Poljake. Do sličnih pokolja je došlo i u oblasti Kijeva i Volinije. U drugoj polovini 1648. godine kozaci su opustošili stotine opština i pobili na stotine hiljada ljudi. Mnogi su izbegli u druge zemlje, a mnogi su pali u ruke krimskih Tatara koji su bili saveznici kozaka.

Međutim, era patnji, izazvana ,,hmeljniščinom" (1648—1649), nije još bila završena. Rusija i Švedska, susedi Poljske, smatrale su trenutak povoljnim da za sebe iskoriste građanski rat koji je besneo u Poljskoj, pa su ušle u rat koji je trajao do 1657. godine. Na stotine jevrejskih opština bilo je opustošeno ne samo u Ukrajini, već i u Poljskoj. Rusi su osvojili istočni deo Ukrajine, gde je otad Jevrejima bio zabranjen boravak. Zapadna Ukrajina, tj. Podolija i Volinija, ostala je Poljskoj, ali su gradovi posle kozačkog pokolja bili gotovo potpuno uništeni i cela je Poljska strašno osiromašila. Potreba vlade za većim prihodima izazvala je nametanje većih poreza koje su jevrejska veća mogla da sakupe samo uz velike teškoće. U ovom sumornom času vest o pojavi „mesije" Sabataja Cevija predstavljala je za Jevreje u Poljskoj zračak nade u njihovom očajanju. Svakog dana su očekivali vest da je Sabataj Cevi zbacio turskog sultana i oslobodio Erec Jisrael od tuđinske vlasti i tako jevrejskom narodu vratio njegovu zemlju. Ali kada se i poslednji plamen ove nade ugasio, poljski Jevreji su pali u duboko očajanje. Manje grupe onih koji su verovali u „mesiju" i dalje su ostale u Poljskoj i Galiciji, ali su se rabini okrenuli protiv njih. Godine 1722. skupština rabina je još uvek smatrala potrebnim da izrekne herem protiv tajnih sledbenika Sabataja Cevija. Duh ove sekte živeo je i dalje kroz „frankistički pokret". Podolski Jevrejin Jakob Frank proveo je izvesno vreme u Solunu među sledbenicima Sabataja Cevija i onde stvorio novu sektu čiji su članovi u njemu videli „svetog učitelja", naslednika Sabataja Cevija. Frankisti su napustili neke stare jevrejske običaje, pa su zato bili nerado viđeni, čak i proganjani u ortodoksnim opštinama. Ža odmazdu frankisti su se udružili sa nekim biskupima i objavili su da Talmud i rabinske knjige sadrže neprijateljske stavove u odnosu na hrišćansku veru i hrišćanske narode. Posledica tog nitkovluka bila je da je podolski biskup Dembovski priredio u Kamenecu javnu raspravu između vođa sekte i sledbenika rabina, a posle rasprave naredio da se spale svi primerci Talmuda nađeni u njegovoj dijecezi. U tom gradu održana je i druga rasprava u prisustvu lavovskog biskupa i drugih katoličkih sveštenika. Frankisti su se trudili da dokažu kako se čak i po Tori Isus ima da smatra mesijom. Posle ove izjave frankista, katolički kler je od njih zahtevao da prime katoličku veru. Jakob Frank i izvestan broj njegovih pristalica u Lavovi; i Varšavi pokrstili su se (1759), a sam kralj Avgust III bio je Frankov kum. Međutim, katolički sveštenici su vrlo brzo primetili da frankisti ne ispovedaju iskreno svoju novu veru, nego i dalje smatraju Franka mesijom i naslednikom Sabataja Cevija. Frank je izveden pred crkveni sud, koji ga je osudio na zatvor. Trinaest godina (do 1772) je držan u zatvoru katoličkog manastira u Čenstohovom. Kada je pušten iz zatvora, napustio je Poljsku i sa izvesnim brojem sledbenika otišao u Nemačku i Austriju, gde je propovedao svoju novu veru, neku mešavinu vere u Isusa i u Sabataja Cevija. Umro je u Ofenbahu (Nemačka) 1791. godine.

Glavni uzroci ovih čudnih zastranjivanja u jevrejskom duhovnom životu bili su stradanja i proganjanja kojima su Jevreji bili izloženi, a koja su u Poljskoj učestala u toku XVIII veka. Čitav društveni poredak Poljske tog vremena bio je truo. Žemljoposednici i sveštenici bili su apsolutni gospodari nad milionima kmetova, a Jevreji su se našli između njih izloženi pritisku sa obeju strana. Poljska srednja klasa borila se protiv jevrejske konkurencije progonima i klevetama. Nije prolazio ni jedan Pesah, a da nije bilo optužbi protiv Jevreja zbog ritualnog umorstva; odmah bi se „našlo" neko mrtvo dete u reci ili šumi, a Jevreji su bacani u tamnice i spaljivani ili na drugi način ubijani. Oko sredine XVIII veka u poljskoj Ukrajini došlo je do novog ustanka pod vodstvom Gonte i Železnjaka. Pobunjenici su išli od grada do grada, od sela do sela, i ubijali zemljoposednike i katoličke sveštenike, ali najviše Jevreje. Godine 1768. pobunjenici su kod Umanja izvršili strašan pokolj u kome je izgubilo živote dvadeset hiljada Jevreja i Poljaka. Haos koji je u to vreme vladao u Poljskoj i nesposobnost poljske vlade da sačuva nezavisnost poljske države, doveli su do podele poljske teritorije između njenih suseda — Rusije, Austrije i Pruske. U toku 23 godine (1772—1795) ove su zemlje pripojile sebi deo po deo poljske teritorije, pa su Bela Rusija, Litvanija i Ukrajina sa više od milion Jevreja pripale Rusiji, Galicija Austriji, a oblast Poznanja Pruskoj. Rusija je tako postala ono što je dotada bila Poljska: najveći centar jevrejskog naroda.

Među Jevrejima ovih zemalja razvio se u tim teškim danima nov mistični verski pokret, hasidizam. Među Jevrejima Ukrajine i Poljske pojavili su se takozvani „dobri Jevreji", „nosioci svetog imena" (Baale Šemot), koji su lečili bolesne izgovarajući nad njima ime boga ili anđela i služeći se drugim tajanstvenim i mističnim sredstvima. Jedan od njih bio je Rabi Izrael, poznat pod imenom Bešt (Baal Šem Tov), naročito omiljen zbog svoje blage prirode i dobrote prema prostom narodu za čiju su ranjenu dušu njegove vedre reči predstavljale pravi melem. Prostom narodu Bešt je otvorio nove puteve verovanja. Tumačio je da nisu stvarno pobožni oni koji čitav svoj život provode u učenju Talmuda, već oni koji boga nose u dubini srca, koji umeju da pronalaze boga u svemu, pa čak i u najsitnijim prirodnim pojavama, oni koji mogu da se obrate bogu strasnim i jednostavnim molitvama, kao što se deca obraćaju ocu. Pobožan čovek, hasid, je onaj koji boga služi sa radošću, a ne sa tugom. Jer radost, a ne tuga, budi istinski verski zanos i sjedinjuje čoveka sa bogom. Samo će one molitve dospeti do neba i stići do boga, koje dolaze iz dubine srca a izgovarane su sa žarkim oduševljenjem.

Hasid koji postigne najviši stepen sjedinjenja sa bogom zove se cadik (pravednik) i samo onaj koji je postigao ovaj stepen, može biti pravi posrednik između boga i čoveka. Prema tome, cadik može čovekove molitve da prenese bogu, može da čini čuda i predskaže budućnost.

To je bilo Beštovo učenje kada se 1740. godine nastanio u malom podolskom gradu Mjedzibodzu. Tu su mu dolazili mnogi ljudi svih klasa koji su tražili njegov savet, blagoslov i lek protiv bolesti ili nesreće, pa i učeni ljudi, rabini i magidi (propovednici) koji nisu bili zadovoljni strogim starim rabinskim učenjem. Postepeno se oko Bešta stvarao krug sledbenika, koji su širili njegovo učenje daleko izvan malog grada u kojem je živeo. On je verovao da je njemu povereno da u jevrejskim srcima oživi pravu veru. U pismu koje je poslao izvesnom broju svojih prijatelja, opisao je kako se na Roš Hašana (Nova godina) njegova duša uzdigla u nebo, tamo videla mesiju i upitala ga kada će doći da spase izraelski narod, a mesija je odgovorio da će to biti onda kada njegovo (Beštovo) učenje bude rašireno po celom svetu.

Beštove ideje su se vrlo brzo širile. Kada je umro (1760), bilo je samo nekoliko hiljada hasida, ali već 30 godina kasnije većina poljskih i ukrajinskih i dobar deo litvanskih Jevreja bili su hasidi. Posle Beštove smrti vođstvo hasidskog pokreta preuzela su dva njegova učenika iz Volinije, magid Ber iz Mezeriča i rabin Jakov-Josef Koen. Magidu iz Mezeriča dolazilo je mnogo učenika i sledbenika iz raznih zemalja istočne Evrope, ne isključujući ni Litvaniju gde je preovlađivalo staro ortodoksno verovanje. Jedan od ovih učenika sakupio je Berova učenja i objavio ih u knjizi „Likutej Amorim". Jakov-Josef je izdao svoju sopstvenu knjigu „Toldot Jakov-Josef, u kojoj je objavio sve što je čuo od svog učitelja Bešta. Čim su se prve grupe hasida pojavile u Vilni, Minsku i drugim gradovima Litvanije, tamošnji rabini su ustali protiv njih. Gaon Vilne, Rabi Sija, najveći talmudist svog vremena — po kome se suština jevrejstva sastoji u izučavanju Talmuda i rabinske literature — smatrao je da hasidizam predstavlja veliku opasnost za Toru. On je verovao da hasidi potajno pripadaju pokretu Sabataja Cevija i da bi dalje postojanje njihove sekte moglo da ima za posledicu rascep jevrejskog naroda. Po njegovom uputstvu kažnjeni su vođi litvanskih hasida, a protiv sekte kao celine izrečen je herem. Gaon je uputio okružnicu svim litvanskim opštinama, preporučujući im da i one na isti način postupe sa hasidima. Protivnici hasidskog pokreta zvali su se mitnagdim (što doslovno znači „protivnici"). Sa Elijom na čelu mitnagdim su nastavili borbu protiv hasida, izdavajući proglase protiv njih i uopšte proganjajući ih svim sredstvima. U Litvaniji i Beloj Rusiji hasidi su bili u manjini, pa im je zvanični ortodoksni stav prouzrokovao mnoge nevolje. Stvari su otišle tako daleko da su mitnagdim iz Bele Rusije oklevetali Šneur-Zalmana, najvećeg beloruskog hasidskog rabina i autora najboljeg hasidskog dela „Tanija". Po naređenju cara Pavla, rabin Šneur-Zalman je bio dvaput uhapšen i odveden u Petrograd, gde su ga bacili u tamnicu. Međutim, u Ukrajini su hasidi bili u većini i njihovi im protivnici nisu mogli da naude. U Podoliji, Galiciji i Voliniji cadikim su imali najveći ugled i hiljade hasida su stalno dolazili u njihove kuće da traže pomoć, utehu i sjedinjenje sa bogom. Stvorio se običaj da im se daju pokloni, pa su mnogi od njih živeli u izobilju.

Hasidski pokret je istovremeno bio i koristan i štetan. Nasuprot hladnom knjiškom načinu sa kojim su mitnagdim prilazili masama, hasidi su im se obraćali sa toplinom i time su jačali njihova verska osećanja. Ali je hasidizam doneo sa sobom i mračnjaštvo, fanatizam, sujeverje i verovanje u čuda i svece, kao i neprijateljstvo prema slobodnoj misli, svetovnom vaspitanju i novoj evropskoj kulturi.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License