4 Groblje Logorskih Zrtava U Dakovu

4. GROBLJE LOGORSKIH ŽRTAVA U ĐAKOVU Žene i djeca židovske i srpske nacionalnosti nasilno ubijeni ih uslijed raznih obhka terora umrh u Sabirnom logoru sahranjeni su na groblju logorskih žrtava u Đakovu. Dok su srpske žene i djeca kolektivno inhumirani u bezimenu zajedničku grobnicu,143 osobe židovske vjeroispovijesti pojedinačno su pokopane u odvojene rake. Grobni natpisi nad humkama svake od sahranjenih jevrejskih osoba pružih su mogućnost da se egzaktno utvrdi broj inhumiranih lica, te precizno identificira i pregledno evidentiraju židovske logorske žrtve.
U toku šest mjeseci umrlo je i na đakovačkom groblju sahranjeno 566 osoba, od toga 75 djece, među njima i 5 novorođenčadi.144
Žrtve Sabirnog logora sahranjivane su neposredno po osnutku logora dok je on još bio pod kontrolom Župskog redarstva u Osijeku i u momentima kada su rijetki slučajevi smrtnosti ujedno predstavljali i prve logorske žrtve. Te činjenice, kao i predan rad pojedinaca koji su sudjelovah u realizaciji plana osnutka židovskog groblja za smrtno stradale zatočenike te postojeća relativna autonomija koju je logor uživao, bile su osnovne značajke koje su omogućile njegov nastanak i bitno utjecale da se kao takvo potpuno neizmijenjeno sačuva od inhumacije stradahh logorašica i djece pa do danas. Očuvana u svom izvornom obliku nekropola je eksponirana kao unikatno groblje logorskih žrtava u Jugoslaviji.
Jedan od aktivnih učesnika koji je predano radio da se reahzira plan formiranja jechnstvenog groblja logorskih žrtava u Đakovu bio je i Vilim Sternberg. Prioritetni zadatak bio mu je da posreduje u kontaktu između osječke Židovske općine i istoimenog Zupskog redarstva u rješavanju relevantnih logorskih problema. Njegov doprinos u ostvarivanju navedenoga plana ležao je u činjenici da je »svojim dobrim nastupom i načinom, a iznošenjem vrijednih argumenata, izradio da se logorski pokojnici moraju da sahrane na jevrejskom groblju Đakovo na trošak Židovske općine u Osijeku«.145
Teolog Jakov Maestro je revnosno izvršavao svoju svećeničku obavezu kod vjerskih procesija priređenih kod pokopa umrlih, a istovremeno je u vezi s tim rukovodio kompletnom organizacijom. Logorskim žrtvama on je obezbjeđivao sahranu dostojnu ljudskog poštovanja uvelieavajući je svojim prisustvom i očitavajući kadiš za svakog pokojnika. Zahvaljujući njemu, objavljivani su pokopi isticanjem smrtovnica, ah samo do trenutka preuzimanja logora direktno pod kontrolu ustaša, tj. dok umiranja nisu poprimila karakter masovne pojave. Njegova najveća zasluga je što je »vodio brigu da svaka pokojnica i svako umrlo dijete dobiju posebnu raku i tablu s imenom i brojem kako bi se znalo tko u raki leži«.145 Nakon povratka u Sarajevo — ostao je u Sabirnom logoru Đakovo za čitavo vrijeme njegova trajanja — biva uhapšen i deportiran u Jasenovac gdje je, po navodima svjedoka, tragično okončao život. »Ispred mene je stajao profesor Jakov Maestro; kada ga je Ljubo Miloš upitao za profesiju Maestro jnu je rekao da je jevrejski teolog. Na to je Miloš izvukao iz čizme kamu i udario ga pravo u srce. Povalio ga je na zemlju i preklao ga oštrom kamom tako silno da mu je potpuno glavu odsjekao, koja se otkotrljala na obalu. Nastao je vrisak žena i djece, a mi smo ostali zapanjeni i obamrli tim prizorom. «147
Od trenutka osnivanja pa sve do evakuacije zatočenika i definitivne likvidacije Sabirnog logora u Đakovu na poslovima inhumacije preminuhh i ubijenih žena i djece neprekidno je bio angažiran grobar Stjepan Kolb. Sav posao oko sahrane tragično preminulih on je obavljao temeljito. Otpremao je leševe iz logora i dopremao ih u mrtvačnicu, transportirao na groblje udaljeno oko 2 km od logora gdje je sam iskapao grobove i sahranjivao žrtve. Uredno je vodio evidenciju u koju je unosio imena i prezimena umrlih žena i djece, upisivao utvrđene cijene za svaki od ovih poslova s pridodatom taksom za grobara i cijenom za logorskog hječnika angažiranog da procijeni uzrok smrti. Bili su to u stvari računi za naplatu koje je on dostavljao osječkoj Židovskoj općini. Mada mu je posao bio nezahvalan, ipak ga nije mogao obavljati samostalno jer je direktno bio podređen ustaškoj naredbi. Od njega se imperativno zahtijevalo da mrtve logorašice i djecu sahranjuje isključivo noću te da se leševi ukapaju bez odjeće, što nije bila praksa u toku prvih pokopa na logorskom grobIju. Očita je bila intencija ustaša da unište dokaze, kamufliraju i potisnu u zaborav vlastita nedjela. Stjepan Kolb je zahvaljujući uloženim protestima uspio izdjestvovati da se mrtve zatočenice i djeca ne sahranjuju goli.
Grobar je sahranjivao stradale logorašice i djecu u prisustvu i pod direktnom kontrolom dr. Engerta iz Đakova, porijeklom Nijemca. On je evidentirao mrtve čija je imena bilježio Stjepan Kolb, procjenjivao uzrok smrti, a za svaki pregledani leš od osječke Zidovske općine naplaćivao je 100 kuna. Izjava o uzroku smrti bila je proustaški pristrasna pa je to davalo procjeni obilježje potpune neobjektivnosti. Neskrivena namjera da se prikrije ustaški zločin očigledna je na nizu primjera i naredbi koje je hječnik izdavao grobaru Kolbu kao što je »da unakažene leševe zakopa što dublje i polije krečom, da bi se tragovi zločina zameli«.148
Potrebno je još jedanput istaći da je financijske obaveze oko sahrane tragično preminuhh logorašica i djece, počev od narudžbi i dopreme hjesova u logor, plaćanja hječnika za poslove evidentiranja i pregleda leševa, pa do isplate grobara, u cijelosti podmirivala Židovska općina u Osijeku.
Na osnovu djelimično sačuvanih računa koje je grobar Stjepan Kolb isporučivao osječkoj Židovskoj općini za naplatu evidentiran je dio preminulih žrtava Sabirnog logora. Nepotpuna evidencija obuhvaća kronološki period od 12. 3. do 11. 6. i relevantan je kvantitativan pokazatelj da je u tom vremenskom razdoblju umrlo ih ubijeno i na logorskom groblju sahranjeno 387 žrtava.149
Priloženi računi i spisak žrtava fašističkog terora logora Đakovo sahranjenih na jevrejskom groblju u Đakovu pružaju nam uvid u konstataciju da je masovna smrtnost u logoru postala opća pojava neposredno nakon dolaska infektivnim bolestima zaraženih zatočenica iz logora Stara Gradiška i nakon preuzimanja direktne kontrole logora u ruke Ustaške obrane.150
Definitivno utvrđen broj tragično preminuhh i na židovskom logorskom groblju inhumiranih zatočenica i djece Sabirnog logora Đakovo iznosi 566 što je peti dio od sveukupno utvrđenog broja logoraša.
Do marta 1942. godine na groblju logorskih žrtava sahranjeno je 33 lica: u decembru 1942. godine tri, januaru 1942. osamnaest i februaru dvanaest osoba. Smrtnost se javljala uglavnom individualno i isključivo je danak ubirala među nejakom djecom i neotpornim starijim ženama. Neposredno po deportiramju transporta interniraca iz logora Stara Gradiška u Sabirni logor Đakovo smrtnost se u logoru zbog epidemije zaraznih bolesti drastično povećala tako da je u martu iznosila 65 umrlih. Stoga možemo reći da je od tada pa sve do definitivne evakuacije zatočenica i djece i konačne hkvidacije sabirnog centra u Đakovu intenzivna smrtnost bila bitna karakteristika općih prihka u logoru. Stepen mortahteta je pokazivao rapidan rast naročito u toku aprila kada se broj umrlih i ubijenih logorskih žrtava udvostručio i popeo na 110. U toku prethodnog pa do 15. datuma tekućeg mjeseca kvantifikativni iznos smrtno stradalih logorašica i djece naročito je bio visok, što je vidljivo iz činjenice da je stolarija za gradnju i pokućstvo »Stjepan Kruljac« iz Đakova tražila od osječke Židovske općine da joj isplati 55 510 kuna za »125 lijesova naručenih, raznih vehčina i to dječijih najviše«.151 Od polovine istog mjeseca visoka stopa smrtnosti se stabihzirala, ali je broj preminulih i ubijenih žena i djece i dalje bio velik. U maju on je dosegao cifru od 152 žrtve ustaškog terora, što potvrđuje konstataciju da je u toku jednog ih dva dana umiralo u prosjeku pet do šest zatočenika Sabirnog logora. Sistematski fizički genocid nad židovskim i srpskim ženama i djecom dosegao je neslućene razmjere u toku šestog mjeseca 1942. godine kada je do trenutka raseljenja logora i konačne evakuacije interniraca za KCL Jasenovac umrlo ili uglavnom likvidirano 206 njegovih zatočenika. Tada je stopa dnevnog mortahteta prelazila granice prosječne konstante od pet do šest žrtava i varirala u rasponu do 20 tragično preminulih u toku dana.
Silogizam prethodnih kazivanja upućuje nas na već konstatiran zaključak da umiranja u logoru nisu imala karakter masovne pojave sve do trenutka reahzacije mahciozno smišljenog plana ustaša da odašiljanjem transporta epidemiloškim bolestima inficiranih logorašica i djece iz Stare Gradiške zarazi autohotne zatočenice u Dakovu. Do tada je smrtnost bila individualna pojava i javljala se isključivo kao posljedica nedovoljne ishranjenosti i naročito stalno prisutne bolesti. Ta dva faktora bila su u kauzalnoj povezanosti, jer nekalorični i minimalni dnevni obroci nisu mogh održati potreban imunitet kod logoraša, čime im je obrambeni mehanizam bio podložan pritisku raznih bolesti. Uslijed nesrazmjera između enormno velikog brojnog stanja zatočenika i ograničenih kapacitetnih mogućnosti logora, te neodgovarajućih higijenskih uslova, zdravstvena situacija u logoru otežana je permanentnom opasnošću od pridolazećih irifektivnih bolesti za koje odgovarajuće medicinske preventive nije bilo. Stoga su prve logorske žrtve bih zdravstveno najneotporniji, dakle nejaka djeca i nemoćne starice. Dopremom transporta mterniranih žena i djece iz logora Stara Gradiška pokrenut je plan sistematske fizičke likvidacije đakovačkih zatočenika. Razne zarazne bolesti koje su donijele sobom poprimile su razmjere epidemije, te je naglo povećan mortalitet izazvan epidemijom kao uzrokom postao osnovna karakteristika logorskih prilika sve do trenutka njegove definitivne likvidacije. Razorno i tragično dejstvo zaraznih bolesti upotpunjeno je provođenjem ustaškog terora što je bila paralelna akcija ka djelotvornijem realiziranju plana konačnog i potpunog ukinuća Sabirnog logora u Đakovu. Biološki genocid nad zatočenicama i djecom upotpunjen fizičkim aktom nasilja raznih obhka i težina uzrokovao je permanentnu smrtnost još češćom. Tada je stradao najveći broj logorašica srednje životne dobi što rječito govori o intenzitetu njegova provođenja.
Predočeni tabelarni prikaz starosne strukture umrhh i ubijenih žrtava ustaškog terora Sabirnog logora Đakovo sahranjenih na židovskom logorskom groblju u Đakovu pruža nam relevantne podatke u kojem kvantitativnom i procentualnom odnosu je bila prisutna smrtnost kod zatočenih žena i djece u određenoj životnoj dobi.
Tabela 3.
Životna dob Broj umrlih Procent smrtnosti
1. od 1—5 god. 52 9,18%
2. od 5—10 god. 3 0.53%
3. od 10—15 god. 2 0,35%
4. od 15—20 god 13 2,29%
5. od 20—35 god. 23 4,07%
6. od 30—40 god. 40 7,08%
7. od 40—50 god. 80 14,13%
8. od 50—60 god. 106 18,72%
9. od 60—70 god. 155 27,40%
10. od 70—80 god. 60 10,60%
11. od 80—90 god. 32 5,65%
S V E G A: 566 100,00%
152
Uspomena na nevine žrtve ustaškog terora i sjećanje na Sabirni logor Đakovo ovjekovječeno je u vidu relikta koje je logor ostavio kao spomen pokoljenjima. Kao nijemo svjedočanstvo bliske prošlosti iz doba ljudske nehumanosti i netrpeIjivosti on je ostao u vidu groblja logorskih žrtava u Đakovu153 (vidi prilog br. 1, fotogr. 6 i 7, str. 110).
143 U Biltenu udruženja Jevreja Jugoslavije u Izraelu navodi se da je s prvim transportom iz Bosne stigla i manja grupa Srpkinja ali bez potrebne dokumentacije »pa su zbog toga smješteni u dva zajednička groba odvojena od jevrejskih«. (Bilten, 11);
»Na đakovačkom groblju postoji skupni grob žena srpske nacionalnosti koje su poginule u ustaškom logoru u Đakovu. To je bio zapravo ženski židovski logor, ali su te žene radile kod đakovačkih židovskih obitelji pa su i one uhapšene (što je netočno — op. aut.). Treba reći da grob nije dovoljno uređen. Nedostaje, naime, poimenični popis ubijenih logorašica. U vrijeme dok ovo pišem Muzej Đakovštine poduzeo je akciju da se taj problem riješi. Natpis na sadašnjem spomeniku glasi:
»OVDJE POČIVAJU ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA ŽIDOVSKOG LOGORA U ĐAKOVU IZ 1942. GODINE. SPOMENIK PODIŽE OPĆINSKI ODBOR SUBNORA ĐAKOVO.«
(Đakovo i njegova okolica, Zbornik Muzeja Đakovštine, Đakovo 1978, knj. 1, sv. 1, str. 191).
144 Deca, rat, revolucija, n. d., 163—164. Naime, sačuvano je nekoliko popisa đakovačkih žrtava: jedan sadrži imena 49 djece u dobi od nekoliko daha do deset godina, drugi sadrži 387, treći 507 i četvrti 569 imena. Na đakovačkom groblju Ostrak (jedinom logorskom groblju u Hrvatskoj) nalaze se imena 569 sahranjenih (u dobi od tri mjeseca do 85 godina) dok podaci rekonstruirani prema specifikaciji troškova oko sahrane govore o 587 umrlih. (L e n g e 1-K r i z m a n Narcisa, n. d., 30).
145 Bilten, 11.
146 Isto, 11—12. 148 Isto, 34. Svjedočenje Stjepana Kolba. Prema iskazima raznih svjedoka… mnogi leševi bili su puni velikih modrica na raznim dijelovima tijela, što nepobitno dokazuje da su žrtve prije smrti bile mučene. (L e n g e l-K r i z m a n Narcisa, n. d., 28).
149 Grobar Stjepan Kolb je evidenciju datiranu od 12. 3. do 11. 6. 1942. godine popunjavao ovim brojem umrlih:
Datum Broj umrlih Datum Broj umr
12. 3—10. 4. 79 15. 5. 29
13. 4—15. 4. 36 16. 5. 4
17. 4—18. 4. 6 17. 5. 7
20. 4. 11 18. 5. 8
23. 4. 7 20. 5. 5
28. 4. 15 21. 5. 7
30. 4. 5 22. 5. 6
3. 5. 11 24. 5—25. 5. 10
5. 5. 6 26. 5—27. 5. 9
7. 5. 4 28. 5—29. 5. 12
8. 5. 6 30. 5—31. 5. 6
12. 5. 17 1. 6—11. 6. 79
12. 5. 4

(AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo,…)

150 Do tada je „prema jednom popisu umrlih u Đakovu u prosincu god.. 1941 umrlo 3, siječnju 1942. – 15. veljači i na početku ožujka 102, tj. ukupno 134 osobe. (Lengel-Krizman Narcisa, n.d., 27, bilj. 96).
151 AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo
152 Pinto Avram, n.d., 49
153 Vasiljević Zoran, n.d., 214.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License