4 Genocid Jevreja U Okupiranoj Srbiji

4. Genocid Jevreja u okupiranoj Srbiji; stvaranje sistema logora

Antisemitizam postoji u evropskoj tradiciji još od antike, a naročito od vremena pojave i širenja hrišćanstva. Vekovima izloženi predrasudama i diskriminaciji, Jevreji su u novom veku od hrišćanskih autora optuživani za francusku buržoasku i za rusku socijalističku revoluciju.

Hitler, formiran u antisemitskoj sredini, nije izmislio nego je preuzeo izjednačavanje komunizma i jevrejstva. On je ovo shvatanje, kao i mnoga druga, iskoristio za formiranje jednog od osnovnih nacionalsocijalističkih principa — rasnog principa. Nemačka nacija je predstavljena kao nadmoćna, izabrana i pozvana da kao spasilac oslobodi ljudski rod od jevrejske opasnosti koja je stajaia kako iza svetskog komunizma, tako i iza zapadnih kapitalističkih (»plutokratskih«) država. 29

U novostvorenoj jugoslovenskoj državi, Jevreji su dobili punu građansku ravnopravnost i mogućnost razvoja, iako su neka ograničenja ostala. Period od 1918. do 1941. godine sigurno je vreme prosperiteta jevrejske zajednice u Jugoslaviji. Iako nije hila velika, ova zajednica je imala značajan ekonomski položaj i vidno učešće u javnom životu. Antisemitski talas, podstaknut dolaskom nacionalsocijalista na vlast u Nemačkoj, nije jače zapljusnuo Jugoslaviju, za razliku od nekih susednih zemalja, Poljske i drugih. Ipak, uz neka ranija, doneo je Jevrejima i izvesna ograničenja u privređivanju i školovanju. 30

Uoči Drugog svetskog rata u Jugoslaviji je živelo oko 75.000 Jevreja, a do rata u njoj se sklonilo i 5000—6000 Jevreja izbeglih iz Nemačke, Austrije, Ćehoslovačke i Poljske. Po oslobođenju popisano je u Jugoslaviji 15.000 Jevreja. 31

Jedan od osnovnih uzroka nemačke antijevrejske politike svakako je bio ekonomske prirode, što se dobro videlo posle poraza i komadanja Jugoslavije. U najtežem položaju našli su se Jevreji na nemačkom okupacionom području i na teritoriji kleronacističke NDH, koja je u nekim antijevrejskim merama (interniranje muškaraca) i prednjaćila. 32

Ova država, profašističke hrvatske buržoazije, postavila je za nacionalni zadatak nasilnu eksproprijaciju i fizičku likvidaciju Srba i Jevreja (genocidu su bili izloženi i Romi), s tim što je Srbe trebalo delimično i iseliti, a preostale pohrvatiti prevođenjem na rimokatoličku veru. Jevrejski kapital je (kao i srpski), naročito u Hrvatskoj i Slavoniji, imao jake pozicije, a antisemitizam je, kao i u drugim zemljama nekadašnje katoličke AustroUgarske monarhije, imao dugu i dosta jaku tradiciju. Genocid Jevreja u NDH, započet u ustaškim logorima, okončan je u nacističkim logorima smrti. 33

Pitanje genocida Jevreja u okupiranoj Srbiji neodvojivo je od nemačke politike terora na ovom području i bilo je sastavni deo zbivanja koja su iznad svega bila uslovljena izbijanjem ustanka i širenjem Narodnooslobodilačkog pokre« ta u Srbiji. Istovremeno, ovo pitanje bilo je i deo opšte nemačke politike »konačnog rešenja« (Endlosung) »jevrejskog pitanja« i sledilo je njene tokove.

Srpski narod pod nemačkom vojnom upravom nije bio izložen genocidu, kao na nekim drugim okupacionim područjima, naročito u NDH, ali je najveći broj masovnih nemačkih zločina nosio obeležje genocida.34
Jevreji u okupiranoj Srbiji od početka nemačke okupacije bili su izloženi sve težem teroru, a u roku od godinu dana skoro sasvim su uništeni. Genocidnom teroru bili su izIoženi i Romi (Cigani), ali sa manje doslednosti i uz ograničenja.

Kao i u drugim nemačkim okupiranim područjima, i u Srbiji je za Jevreje, pre svega, bio zadužen policijskobezbednosni aparat. On je, u osnovi, stvoren uoči napada na Jugoslaviju aprila 1941. godine. Pred invaziju Jugoslavije, kau i uoči napada na Poljsku i, kasnije, na SSSR, stvorena je Operativna grupa Policije bezbednosti i Službe bezbednosti (Einsatzgruppe Sipo und SD — skraćeno EG); na njenom čelu bio je SS pukovnik dr Vilhelm Fuks (Wilhelm Fuchs). Operativna grupa je bila u početku nadležna za celu Jugoslaviju, ali je do oktobra 1941. godine ograničena na okupiranu Srbiju. Njena struktura odgovarala je organizaciji Glavne uprave za bezbednost Rajha u Berlinu (RSHA), kojoj je neposredno bila podređena. Istovremeno, bila je podređena i Upravnom štabu Vojnog zapovednika Srbije.35 Najkorisniji za nemačku okupacionu upravu bili su dobri predratni poznavaoci prilika u Jugoslaviji sa jakim vezama u pronemačkim krugovima: Hans Helm, rukovodilac IV odseka — Gestapoa (Gestapo — Tajna državna policija) u Operativnoj grupi i Karl Kraus, rukovodilac Operativne komande Policije bezbednosti i Službe bezbednosti u Beogradu.36

Glavna delatnost Operativne grupe (oktobra 1941. godine spojene su Operativna grupa i Operativna komanda, a korišćen je prvi naziv), odvijala se u okviru Odseka IV Gestapoa. Rad se sastojao u obaveštajnoj i egzekutivnoj delatnosti protiv svih stvarnih i potencijalnih protivnika Trećeg rajha u koje su ubrajani i celi narodi, pre svega Jevreji. Za delatnost protiv Jevreja bio je zadužen poseban referat u Gestapou. Rukovodilac referata IV B4 — za Jevreje, kao i referata IV B3 — za masone, bio je SS-poručnik Fric Štrake (Fritz Stracke), a zamenik mu je bio SS-poručnik Hans Šlut (Hans Schlutt). U jevrejskom referatu radili su i Herbert Andorfer i Edgar Enge, budući komandant i zamenik komandanta Jevrejskog logora na Sajmištu.37 Novembra 1942. godine ovi referati su pridruženi referatu IV D, jer su Jevreji likvidirani, a masonima nije više posvećivana pažnja.38

Jevrejski referat u beogradskom Gestapou odgovarao je Odeljenju IV B4 u centrali Gestapoa u Berlinu. Jevrejskim referatom u berlinskom Gestapou rukovodio je Adolf Ajhman koji je bio odgovoran za celokupno »konačno rešenje jevrejskog pitanja« (ujedno i za masone).

Neposredno pod Jevrejskim referatom u beogradskom Gestapou bila je Jevrejska policija, odnosno Komesarijat za Jevreje (komesar Jovan Nikolić). Ovaj komesarijat bio je u okviru Uprave grada Beograda, policijskog organa kvislinške srpske uprave, odnosno pod Odsekom za jevrejska pitanja UGB, kojim je rukovodio Oto Vincet (Otto Winzet).39

Okupacione i kvislinške vlasti opštile su sa Jevrejima preko Predstavništva jevrejske zajednice (Vertretung der jüdischen Gemeinschaft), koje je okupator formirao umesto ukinutih jevrejskih ustanova. Za predsednika Predstavništva postavljen je Benjamin Flajšer, koga je ubrzo zamenio Emil Dojč, a sekretar je bio Samuel Demajo.40

Upravo pripadnici Operativne grupe policije, zajedno sa pripadnicima nemačke oružane sile i domaćim Nemcima (Folksdojčerima), isticali su se u pljački jevrejske imovine otpočetoj odmah posle osvajanja Jugoslavije. Preko Operativne grupe, 16. IV 1941. godine, naređeno41 je registrovanje svih Jevreja. Registrovanje i obeležavanje Jevieja otpočelo je 19. aprila 1941. godine, pod pretnjom smrti onima koji se ne prijave.

U prva tri dana prijavilo se u Beogradu 8.500, a do 13. jula 1941. godine registrovano je ukupno 9435 Jevreja i 679 jevrejskih radnji, kao i 3050 Cigana (Roma).42 S obzirom da je u Beogradu, 1. januara 1941. godine, živelo 11.780 Jevreja,43 znači da se nije prijavilo 2345. Prema drugom izvoru iz Beograda je pobeglo (ili se nije prijavilo) 3816 Jevreja.44 Većina neprijavljenih Jevreja sklonila se u italijansku okupacionu zonu ili se krila u Beogradu i u unutrašnjosti Srbije.

Ovaj relativni neuspeh okupatorskih vlasti u registrovanju Jevreja ne bi bio moguć bez nesebične pomoći srpskog stanovništva pri bekstvu i skrivanju.45 Na teritoriji Moravske banovine, 17. VI 1941. godine, registrovano je 843 Jevreja (od toga 177 emigranata) a u Banatu ih je bilo sigurno

manje od 4113 46 verovatno oko 3700. Prema J. Romanu uoči rata u Srbiji je živelo 12500, u Banatu 4200, a na Kosovu 550 Jevreja.47

Posle registrovanja, obeležavanja i pljačke gotovo celokupne pokretne imovine, Jevreji su brojnim naredbama potpuno diskriminisani, isključeni iz javnog i privrednog života i izolovani, a nametnuta im je i obaveza teškog fizičkog rada.

Jevrejima je zabranjeno da se leče u javnim zdravstvenim ustanovama i naređeno im je da sami formiraju Jevrejsku zdravstvenu službu.48

Vojno-okupaciona vlast smatrala je rešenje »jevrejskog pitanja« za jedan od prioritetnih zadataka. Već prvih dana maja 1941. godine, kod Vojnog zapovednika Srbije održan je sastanak o tom pitanju.49 Rezultat sastanka sigurno je i niz antijevrejskih mera i propisa koji su ubrzo doneti, a očigledno je iza njih stajala višegodišn ja praksa.

»Naredbom koja se odnosi na jevreje i cigane«, od 31. maja 1941. godine, Vojni zapovednik u Srbiji do tančina je odredio pravni položaj Jevreja i Roma, čime je kodifikovana dotadašnja praksa.50 Posebna pažnja posvećena je jevrejskoj imovini. Jevrejima je zabranjeno raspolaganje svojom imovinom, a u njihovim privrednim preduzećima postavljeni su komesari koji Vu uredbom, od 22. jula 1941: godine, dobili pravo da ih otuđuju. Prodaja je vršena preko Komesarske uprave za jevrejske nepokretnosti.51

Celokupna nadležnost nad imovinom Jevreja preneta je na Privredni štab Generalnog opunomoeenika za privredu u Srbiji Franca Nojhauzena (Franz Neuhausen). U odeljenju I ovog štaba postojala je grupa VIII — Komesarijat jevrejske imovine.52 Pokretnu imovinu Jevreja uglavnom je konfiskovala Operativna grupa policije; njen odsek II A5 upravljao je svom imovinom zaplenjenom od Srba i Jevreja.53

Već početkom juna 1941. godine, organima jugoslovenske vlade u izbeglištvu dostavljen je izveštaj o antijevrejskim merama u Beogradu. U izveštaju je navedeno da su Jevrejima nametnuti prisilni rad, obaveza nošenja žute trake, rekviriranje stanova.54

Naredbom Vojnog zapovednika, od 31. maja 1941. godine, određeno je da se ona u svemu odnosi i na Cigane (Rome). Ipak, položaj ovog naroda u Srbiji, kako je već napomenuto, nije bio identičan položaju Jevreja.

Kvislinška komesarska uprava naglašavala je da ne treba goniti stalno nastanjene Cigane, već samo čergare.55 Time je ona, svakako, sledila naredbu Upravnog štaba Vojnog zapovednika, od 11. jula 1941. godine, po kojoj se Naredba od 31. maja ne odnosi »na stalno nastanjene i sa časnim zanimanjem cigane«. Međutim, kako se u više navrata pokazalo, položaj Roma umnogome je zavisio od stava lokalnih vlasti, pa je bio vrlo nesiguran.56 Romi u Nišu zaštićeni su zahvaljujući zauzimanju reis — ul — uleme i muslimanskih verskih službenika u Nišu, koji su sebe i svoje romske sunarodnike predstavljah kao Albance. I pored toga, veća grupa Roma posle interniranja u niški logor na Crvenom krstu streljana je, oktobra 1942. godine, na stratištu Bubanj.57 Iako genocid Roma nije bio takvog obima i sveobuhvatnosti kao genocid nad Jevrejima, ova dva naroda su od okupatora pravno i faktički izjednačeni. Jevreji i Romi zajednički su stradali u logorima i na stratištima, tako da je »konačno rešenje jevrejskog pitanja« dobrim delom obuhvatalo i romski narod u okupiranoj Srbiji.

29 P. Kalvokorezi, G. Vint, n. d., 25, 185—203; »Novo vreme«, 153, 30. X 1941: Izložba protiv slobodnih zidara i Jevreja; Albert Vajs, O antisemitizmu, u: Albert Vajs, 1905—1964. Spomenica, Beograd, 1965, 164—186.

30 Jaša Romano, Jevreji Jugoslavije 1941—1945. Žrtve genocida i učesnici NOR, Beograd, 1980, 10—13.

31 European Refugees, 319, 322—323; Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji, urednik dr Zdenko Levental, Beograd, 1952, XIX (dalje: Zločini); J. Romano, n. d., 14.

32 Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941—1945. Dokumenta, I, Beograd — Jasenovac, 1986, 47—49.

33 Narcisa Lengel-Krizman, Prilog proučavanju terora u tzv. NDH. Ženski sabirni logori 1941—1942. godine. Povjesni prilozi, Zbornik radova, 4, 1, Zagreb, 1985, 3—37.

34 V. Glišić, Teror i zločini, 246—247.

35 M. Kreso,n.d.,91

36 NOS, IV, 395—396.

37 Christopher R. Brovvning, The Final Solution in Serbia. The Semlin Judenlager. A Case Study, Yad Vashem Studies, XV, Jerusa-lem, 1983, 68.

38 NOS, IV, 455.

39 Jevrejski istorijski muzej, Beograd (JIM), reg. br. 6210: Gradsko poglavarstvo Beograd, Tehnička direkcija — starešinama svih reona, Beograd, 17. V 1941.

40 Istorijski arhiv Beograda (IAB), fond Opštine grada Beograda (OGB), inv. br. 2: Predstavništvo jevrejske zajednice — predsed-niku Opštine grada Beograda, Beograd, 17. VIII 1941; Lazar Ivanović, Teror nad Jevrejima u okupiranom Beogradu 1941—1942, Godišnjak grada Beograda, XIII (1966), 291; J. Romano, n. d., 60, 192.

41 Andrija Radenić, Metodi nemačke i kvislinške strahovlade u Beogradu 1941. godine, Godišnjak grada Beograda, VIII (1961), 334.

42 AOS, Nedićeva arhiva (NdA), k-20A, f-4, d-23: Uprava grada Beograda — Ministarstvu unutrašnjih poslova: Periodični izveštaj o poslovnom radu od 26. VI — 13. VII 1941.

43 L. Ivanović, n. d., 293.

44 V. Glišić, Teror i zločini, Prilog br. 4, 264.

45 Isto, 82; L. Ivanović, n. d., 292—293; Beograd u ratu i revoluciji 1941—1945, I, Beograd, 1984, 121—122; Marko Anaf, Tajna mansarde na Neimaru, Beograd, 1985; Izjava Bojane Tajtacaković, Beograd, 28. IX 1988, kod autora; »Politika«, 11802, 1. XI 1944, Od 12.000 beogradskih Jevreja 11.000 je pod zemljom.

46 AOS, NdA, k-19, f-1, d-35: Ministarstvo unutrašnjih poslova: Izveštaj o situaciji na dan 17. VI 1941; Božidar Ivković, Uništavanje Jevreja i pljačka njihove imovine u Banatu 1941—1944. Tokovi revolucije, 1 (1967), 375.

47 J. Romano, n. d., 14.

48 Isto, 65—67.

49 AOS, NA, NAV, T-77, r-1295, s-1040: Komandant Srbije — Šefu odeljenja policije, Beograd, 4. V 1941.

50 AOS, NA, k-56, f-1, d-1: List uredaba Vojnog zapovednika u Srbiji, 7, 8, 31. V 1941; »Novo vreme«, 19, 3. VI 1941; L. Ivanović, n. d., 293—298; J. Romano, n. d., 62.

51 AOS, NA, NAV, T-75, 2-60, s-109-111; J. Romano, n. d., 62.

52 Nikola Živković, Ratna šteta koju je Nemačka učinila Jugoslaviji u Drugom svetskom ratu, Beograd, 1975, 65, 67.

53 V. Glišić, Teror i zločini, Prilog br. 4, 265, 271.

54 Ljubo Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade. Izvještaji informatora o prilikama u Hrvatskoj, Zagreb, 1985, 279: Izvještaj Prvislava Grizogona Iliji Šumenkoviću 2. juna 1941.

55 V. Glišić, Teror i zločini, 82.

56 Šandor Veg, Sistem nemačke okupacione vlasti u Banatu 1941—1944, Zbornik za društvene nauke Matice srpske, 35(1963), 83; IAB, Zbirka Radnički pokret (ZRP), memoarska građa (MG), neregistrovano (nr), sećanje Stevana Koštica.

57 Miroslav M. Milovanović, Nemački koncentracioni logor na Crvenom krstu u Nišu i streljanja na Bubnju, Beograd — Niš, 1983, 194—195; vid. i: Dr Rajko Đurić, Seobe Roma. Krugovi pakla i venac sreće, Beograd, 1987, 69—75.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License