36 U Nemackoj Do Kraja Srednjeg Veka

34. GLAVA

U NEMAČKOJ DO KRAJA SREDNJEG VEKA
Posle Španije najveći jevrejski centar u srednjem veku bio je u Nemačkoj. Postojala su, dakle, dva različita tipa Jevreja: sefardi, Jevreji španskog porekla, i aškenazi ili nemački Jevreji. Sefardi su dugo živeli u punoj slobodi, vodili svoje razgranate poslove i smatrali Španiju svojom rodnom zemljom, dok prisilno pokrštavanje i izgon nisu iz osnova potresli njihov opstanak. Aškenazi su još ranije prošli kroz nevolje krstaških ratova. To je bilo u XII veku, posle čega je došlo razdoblje potištenosti, bede i izdvojenosti od okolnog stanovništva. U mestima u kojima su stanovali jedva su ih trpeli, a živeli su zahvaljujući milosti nemačkih careva i feudalne vlastele koji su ih štitili od pogroma. Nemački Jevreji postali su servi camerae, sluge ili vlasništvo kraljevog erara, i morali su da plaćaju posebne namete ili zaštitne takse za dozvolu koja im je u zemlji obezbeđivala mogućnost stanovanja i bavljenja zanatom i trgovinom. U mnogim zemljama Jevreji su često morali da nose bilo posebno odelo, bilo poseban znak (žutu krpu) ili okruglo šišanu kosu, što ih je činilo smešnim u očima njihovih suseda. U gradovima su Jevreji bili odvojeni u posebne ulice nešto udaljene od centara hrišćanskog stanovništva. Ali tamo, u jevrejskoj sredini, u blizini svoje sinagoge, Jevreji su se osećali kod kuće i duhovno slobodni od spoljnih progona. Rabini i starešine opštine sačinjavali su neku vrstu uprave kojoj je bio zadatak da rešava društvena pitanja, da pomaže sirotinju (cedaka), da se brine o vaspitanju (hadarim i ješivot) i da obezbedi zaštitu od napada neprijateljskih suseda.

Posle užasnog perioda krstaških ratova naišao je čitav niz manjih nevolja. Hrišćani koji su zavideli Jevrejima što su sitnom trgovinom, zanatima ili manjim novčanim poslovima obezbeđivali svoj opstanak, neprekidno su tražili priliku da dignu optužbe protiv pojedinih Jevreja ili protiv cele opštine. U doba kada su predrasuda i sujeverje bili rasprostranjeni kod svih klasa, to je bilo prilično lako. Optužba za ritualno ubistvo, koja se prvi put pojavila u Francuskoj, uhvatila je korena i u Nemačkoj. Često je protiv Jevreja dizana i optužba da kradu sveti hleb iz crkava što se u stvari smatralo nekom vrstom simboličnog ritualnog ubistva. Kad god i gde god bi nestalo neko hrišćansko dete, ili kad god bi neki leš bio pronađen u šumi ili u reci, razjarena hrišćanska rulja bi se ustremila na Jevreje. Jednom prilikom pronađeni su u predgrađu Fulde leševi petoro dece nekog hrišćanskog mlinara. Odmah se pronela vest da su ih ubili Jevreji. Razjarena gomila, noseći raspeće, upala je u grad i ubila trideset jevrejskih porodica (1235). Car Fridrih II naimenovao je specijalnu komisiju sa zadatkom da ispita da li Jevreji zaista upotrebljavaju hrišćansku krv za pečenje hleba za praznik Pesah. Komisija je odbacila ovu optužbu, ali se ona i dalje ponavljala. Gotovo svake godine pronašao bi se negde u vreme Pesaha neki leš i uvek bi Jevreji bili optuživani za ritualno ubistvo. U svome očajanju jevrejske su se opštine obraćale papi moleći ga za intervenciju. Papa Inokentije IV je bio istinoljubiv čovek i žalio je što je došlo do ovakvih neosnovanih optužbi protiv Jevreja. Godine 1247. uputio je biskupima svih zemalja bulu koja je glasila: „Čuli smo za gorke žalbe Jevreja da ih izvesni ljudi, da bi opravdali svoje napade na njih i pljačku njihove imovine, neopravdano optužuju. Kad god se pronađe neki leš, Jevreji se optužuju za ubistvo. Bez sudskog isleđenja nevini ljudi se bacaju u tamnicu, muče i osuđuju na sramnu smrt. Na taj način Jevrejima se nanose patnje teže od onih koje su njihovi preci podnosili u Egiptu pod faraonima. Pošto mi ne želimo da iko izloži mučenjima Jevreje od kojih milostivi bog očekuje da se vrate oltaru crkve, naređujemo vam da se prema njima ophodite prijateljski i da ne dopustite da ih nezakonito proganjaju sveštenici, plemići, pa ni državni velikodostojnici."

Tokom XIV veka (1348—1349) nemačke Jevreje zadesila je nova nesreća koja je strahovito uništila mnoge jevrejske opštine. Evropom je harala strašna zaraza, nazvana „crna smrt" (kuga), koja je došla iz Azije i uništila desetine hiljada ljudi, tako da su čitavi gradovi opusteli. Mnoge ljude je zahvatilo ludilo. I Jevreje je kosila kuga, ali zahvaljujući njihovom načinu života, većoj umerenosti u pogledu hrane i pića i verskim propisima o higijeni, broj jevrejskih žrtava bio je srazmerno manji od nejevrejskih. Sama ova činjenica bila je dovoljna da se pronesu glasovi da su Jevreji krivi za kugu, da su oni otrovali bunare i izvore pitke vode. Razjarena rulja ih je opet napala. U Štrasburu, Kelnu, Majncu, Vormsu i Frankfurtu na hiljade Jevreja je ubijeno, a njihove kuće su spaljene. U samom Štrasburu je dve hiljade Jevreja oterano na jevrejsko groblje i tamo spaljeno na lomači. Samo su se oni spasili od plamena koji su u poslednjem času pristali da budu pokršteni. Kuće Jevreja poklonjene su onim hrišćanima koji su učestvovali u ovom „spaljivanju Jevreja" (Judenbrand). U Vormsu Jevreji nisu čekali da ih spale njihovi sugrađani: zapalili su svoje kuće i izgoreli u njima. U Majncu su Jevreji pružili izvestan otpor i ubili 200 napadača, ali ih to nije spasio i njih šest hiljada je nestalo u plamenu njihovih zapaljenih kuća. Oni što su se spasli smrti izbegli su u druge zemlje, većinom u Poljsku. Selihot iz tog vremena izražavaju gorke muke paćenika. Ponovo je postavljeno večito pitanje: zašto bog dopušta da narod Izraela tako teško pati? Ali sa neba nije stizao odgovor i žrtvama je ostavljeno da se same teše nadom u „budući svet" koji će doći sa mesijom.

Raštrkani begunci nisu se odmah vratili u svoje opustošene gradove da bi onde ponovo sagradili svoje kuće; gradske su im opštine nametale teške uslove prilikom izdavanja dozvola za povratak. Dobijali su samo privremene dozvole za boravak koje su uvek mogle biti opozvane, morali su plaćati poreze gradu, lokalnom gospodaru, biskupu i caru; nisu mogli biti članovi cehova; mogli su se baviti kreditnim poslovima, ali su vladari vrlo često oslobađali hrišćanske dužnike plaćanja dugova Jevrejima ili su sami prisvajali veći deo ovih potraživanja. Tako su u gradovima gde su im vekovima živeli preci, Jevreji postali stranci, privremeni stanovnici. U toku XV veka proterivali su Jevreje iz mnogih gradova razni vlastodršci — carevi, plemići ili magistrati. Tako su 1421. godine proterani iz Beča, godinu dana kasnije iz Majnca, Magdeburga i drugih mesta. Doduše, nije došlo do opšteg izgona kao u Francuskoj i Španiji, ali se ni u Nemačkoj Jevreji nisu više osećali u sigurnosti.

Kod nemačkih Jevreja nije se nikad razvila onako široka kultura kao kod njihove braće u Španiji. Oni su bili strogo konzervativni, pobožni i nezainteresovani za svetovnu nauku. Nastava u školama bila je isključivo talmudističko-rabinistička. Literatura se sastojala iz komentara Talmuda, te pitanja i odgovora iz oblasti religije i pravne prakse. Pisci su većinom bili „poskim" — kompilatori zakonodavnih spisa ili zbirki zakona i pravila po uzoru na „turim". Bilo je i knjiga o moralnom izgrađivanju u duhu talmudističke Agade ili Midraša u kojima nisu samo raspravljana pitanja morala, pobožnosti i ponašanja, već su činjeni i napori da se sagleda budući svet u kojem će mrtvi morati da polože računa o svom životu na zemlji. Ton ovih knjiga je bio tmuran i žalostan, kao i život Jevreja u to vreme. Tipično delo tog vremena je „Knjiga o hasidima" od rabina Jehude Hasida iz Regensburga. U XV veku mnogo je bila čitana, naročito među ženama koje nisu znale hebrejski, knjiga o moralu „Dos Sittenbuch", pisana na jidišu. Ova vrsta popularne književnosti upravo je počela da se razvija u to vreme. Kasnije, kada je pronađena štamparija, dela na jidišu postala su važan deo nacionalne književnosti jevrejskog naroda.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License