35 U Spaniji Do Izgona

33. GLAVA

U ŠPANIJI DO IZGONA
Jevreji su u Španiji živeli više od hiljadu godina. U početku su mnogo trpeli pošto su fanatični Zapadni Goti zabranili jevrejsku veru i silom ih pokrštavali. Kasnije je dolazak Arapa oslobodio Jevreje hrišćanskih tlačitelja i otvorio put za „zlatno doba" arapsko-jevrejske kulture. Kada su hrišćanski kraljevi Kastilije i Aragona povratili Španiju od Arapa, i oni su ispoljili trpeljivost prema Jevrejima, koji su spadali među najbogatije i najobrazovanije stanovnike Španije i mnogo doprineli razvoju novih kraljevina na poluostrvu. Međutim, s vremenom su u Španiji sve jači uticaj sticali katolički kaluđeri i sveštenici, koji su mrzeli Jevreje jer su u njima videli otelovljenje poricanja dogme o božanskom poreklu Isusovom. Crkveni fanatici širili su mržnju prema Jevrejima među masama i u krugovima viših društvenih slojeva, koji su zavideli Jevrejima na bogatstvu i uticaju, negodujući što među njima ima toliko finansijskih savetnika, ubirača poreza, ministara i drugih dvorjana, i što igraju značajnu ulogu u politici. Odani hrišćani sa zavišću su gledali na toledsku sinagogu, koja je bila najlepša građevina u gradu (kasnije je pretvorena u crkvu).

Širenje mržnje prema Jevrejima je pri kraju XIV veka već donosilo plodove. Kaluđeri i sveštenici su smatrali da je došlo vreme da se otpočne sa proganjanjem Jevreja. U Sevilji je neki fanatični sveštenik, po imenu Fernand Martinez, u svojini propovedima tvrdio kako celoj Španiji Jevreji imaju najveću vlast, pa će uskoro pretvoriti crkve u sinagoge ako se dopusti da takvo stanje potraje. Pozivao je narod da istrebi „neprijatelje Hristove", a sinagoge da pretvori u crkve. Ovakva huškanja toliko su uznemirila strasti, da su jednog letnjeg dana godine 1391. u Sevilji izbili neredi. Razdražena rulja pljačkala je i palila jevrejske kuće i pobila oko četiri hiljade Jevreja. Ostali su spasli svoje živote pokrstivši se. Do sličnih događaja došlo je i u Toledu, Valenciji, Barceloni i po drugim gradovima u dvema španskim kraljevinama. Tako je u Španiji, koja 300 godina pre toga nije učestvovala u francusko-nemačkom krstaškom ratu, nastao kao neki nov krstaški pohod. Dok je za vreme prvih krstaških ratova, kada je trebalo birati između smrti i krštenja, veći deo Jevreja izabrao smrt, sada je u Španiji znatan broj njih primio hrišćanstvo. Nadali su se da će jednog dana moći da se vrate svojoj staroj veri, ali su se u tome gorko prevarili.

Uskoro posle pogroma, kada su oni koji su bili prisiljeni da prime hrišćanstvo pokušali da se vrate jevrejstvu, počeli su novi ispadi protiv Jevreja. Bande fanatičnih kaluđera organizovale su racije, išle od kuće do kuće i gonile „anusim" (nasilno pokrštene) u crkve. Terorisane od ovih bandi, mnoge jevrejske porodice su ponovo primile hrišćanstvo (1412). Pri ovom proganjanju kaluđerima su pomogla dva pokrštena Jevrejina, koji su im se pridružili ne samo radi toga da spasu svoje živote, već i iz karijerističkih razloga. Jedan od njih kasnije se zakaluđerio i postao biskup grada Burgosa, poznat pod imenom Pablo de Santa Maria. Drugi, Hieronim de Santa Fe, posvetio se širenju jevanđelja među Jevrejima. Ova dva renegata nagovorila su papu Benedikta XIII, koji je bio Španac, da organizuje javnu raspravu i izazove na diskusiju najveće rabine i jevrejske učenjake Španije. Rasprava je održana u gradu Tortozi, a njen cilj je bio da svetu dokaže lažnost jevrejske vere i tako pridobije za crkvu one koji su bili zavedeni jevrejstvom. Tokom godine i po dana (1412—1413) održano je šezdeset i devet sednica, svake nedelje po jedna. Jevreje su zastupali najveći autoriteti, među njima rabin Josef Albo, pisac dela o dogmama jevrejske vere pod naslovom „Knjiga principa". Sednicama je predsedavao sam papa Benedikt, a optužbu protiv Talmuda zastupao je Hieronim. Zbog terora fanatičnih kaluđera, jevrejski predstavnici su bili primorani da svoje argumente iznose veoma uvijeno, ali se nisu predavali. Kaluđeri su na kraju uvideli da raspravama neće postići svoj cilj, pa su nastavili sa misionarskom akcijom među Jevrejima, ali sada silom, terorom i pogromima.

Broj nasilno pokrštenih Jevreja je rastao, ali su oni postali obazriviji. Formalno su prisustvovali službama u crkvi i držali se hrišćanskih običaja, ali su se u svojim kućama potajno pridržavali jevrejskih verskih običaja, čitali su jevrejske molitve, slavili subotu i druge blagdane, držali se kašruta, itd. Godinama su uspevali da žive ovim dvojnim životom i svet ih je smatrao dobrim i vernim hrišćanima. Mogli su da ulaze u najviše društvene krugove, a mnogi od njih imali su visoke položaje u državnoj upravi. Međutim, neki od njih nisu umeli da prikriju svoju pravu veru, pa su oni „novi hrišćani" koji su bili sumnjivi za dvojnost u ispovedanju vere pogrdno nazivani „marani" (marranos). U mnogim gradovima, Toledu, Kordovi i dr., marani su napadani i mnogo je puta potekla krv.

Kastilski i aragonski kraljevi dugo su ostali neutralni u ovom verskom ratu koji se vodio u njihovim kraljevinama, ali se pri kraju XV veka situacija izmenila. Kastilska kraljica Izabela udala se za aragonskog kralja Ferdinanda Katoličkog, pa su se njihove dve kraljevine ujedinile u jednu veliku špansku državu. Oboje su bili fanatično pobožni i imali su ambiciju da u svojoj državi iskorene sve nekatolike — Jevreje, marane, muslimane i hrišćanske jeretike — i da stvore čisto katoličku Španiju. Njihovi prvi napadi bili su upereni protiv marana. Papa im je odobrio da u Španiji osnuju novu Inkviziciju, sada u vidu državnog suda sa zadatkom da pronađe i kazni sve one koji nisu bili verni hrišćanskoj veri. Naročito su pri tome imali u vidu marane, a posebno bogatije među njima, jer se u smislu propisa Inkvizicije imovina jeretika konfiskovala u korist kraljeve blagajne. Na taj način aktivnost Inkvizicije mogla je istovremeno da bude i „bogougodna" i korisna.

Prvo sudsko veće Inkvizicije otpočelo je rad u Sevilji 1481. godine, a dve godine kasnije Tomas Torkvemada postavljen je za velikog inkvizitora. Bio je kapelan na kraljevom dvoru, po prirodi žestok i neumoljivo fanatičan. Odmah posle njegovog postavljenja počela su hapšenja i pogubljenja. Hrišćanima je naređeno da motre na svoje susede i prijave Inkviziciji svakog ko je sumnjiv da je skrenuo sa prave vere time što jede „kašer", što se subotom bolje oblači, što za vreme molitve okreće lice prema istoku i tako dalje. Broj dostavljača je brzo rastao i uskoro su tamnice bile pune marana. Tamničari su ih mučili kako bi im iznudili priznanje sopstvenih grehova kao i grehova njihovih rođaka i prijatelja. Oni koji su proglašavani krivima, živi su spaljivani na lomači naročito podignutoj za tu priliku. Svečanost spaljivanja jeretika zvala se ,,auto-da-fe" (čin vere). Godine 1481, za svega deset meseci izginulo je u Sevillji u plamenu ovih auto-da-fe-a više od tri stotine lica optuženih za maranstvo. Mnogo ih je više osuđeno na doživotnu robiju ili na nošenje „košulje kajanja" kao znaka sramote. Zlato i imanje konfiskovani žrtvama znatno su obogatili blagajnu kralja Ferdinanda.

Torkvemada je proširio aktivnost Inkvizicije na celu Kastiliju, a glavni centar ovih auto-da-fe-a bio je Toledo, prestonica Kastilije. Inkvizicija je spaljivanje na lomači definisala kao „izvršenje smrtne kazne bez krvoprolića": dželati nisu hteli da upotrebe svoje sekire i tako proliju krv, pa su svoje žrtve žive spaljivali. Aragonski veliki inkvizitor Arbuez ispoljavao je izvanrednu svirepost, pa su marani iz Saragose odlučili da ga ubiju. Jednom prilikom, kada je bio sam u crkvi i molio se klečeći pred oltarom, trojica marana ušla su u crkvu i ubila ga mačem. Ubice nisu pronađene, ali su uhapšeni drugi marani pod optužbom saučesništva. Sud Inkvizicije je tim povodom stotine ljudi poslao na lomaču.

Ali u zemlji je bilo na hiljade marana i svi nisu mogli biti uništeni. Oni su, s jedne strane, bili tesno povezani sa jevrejskim porodicama od kojih su poticali, a s druge, brakovima i drugim vezama, sa nejevrejskim, često i aristokratskim porodicama; uz to su mnogi među njima zauzimali visoke položaje u državnoj upravi i vojsci. Crkveni velikodostojnici su vrlo brzo došli do zaključka da maranstvo neće biti iskorenjeno iz Španije sve dok bude Jevreja, pa im se činilo da je jedini lek njihov izgon. Ferdinand i Izabela su ovu ideju usvojili u vreme kad je celokupna politika Španije dobijala nove oblike. Krajem XV veka hrišćanski kraljevi su osvojili Granadu, poslednje uporište Arapa na poluostrvu. Sada je cela zemlja bila pod hrišćanskom vlašću, pa su Ferdinand i Izabela, u cilju čišćenja Španije od nehrišćanskih elemenata, odlučili da se proteraju svi Arapi i Jevreji. Po savetu Torkvemade počelo se sa Jevrejima. U martu 1492. godine izdat je kraljevski edikt, kojim je svim Jevrejima naređeno da napuste Španiju u roku od tri meseca. Odobreno im je da svoje kuće prodaju ili njima na drugi način raspolažu, a sa sobom da ponesu sve svoje pokretnosti, izuzev zlata i srebra.

Naredba je izazvala užas kod španskih Jevreja, pa su dva njihova predstavnika odmah pošla Ferdinandu s molbom da je opozove. Jedan od njih bio je Parnes Abraham stariji, kraljev sakupljač poreza koji su plaćale jevrejske zajednice, a drugi Don Ichak Abrabanel, koji je ranije bio ministar finansija portugalskog kralja, a potom zauzimao isti položaj u španskoj vladi. Oni su kralju obećali otkupninu od trideset hiljada dukata ako opozove naredbu o izgonu. Kralj je već bio gotovo pristao, kada je u palatu stigao Torkvemada noseći u ruci krst.

Obraćajući se kralju, on je uzviknuo: „Nekad je Juda prodao Isusa za trideset srebrnika, a sad ste vi spremni da ga prodate za trideset hiljada zlatnika." Ove reči ostavile su dubok utisak na kraljicu i ponuda je konačno odbijena. Krajem aprila izdat je proglas kojim je Jevrejima naređeno da do kraja jula napuste Španiju. Onima koji bi naredbu prekršili, pretila je smrtna kazna ukoliko ne bi primili hrišćanstvo.

Devetog ava, na godišnjicu razorenja jerusalimskog hrama, hiljade Jevreja se oprostilo od grobova svojih predaka i pošlo u izgnanstvo. Neki su se nastanili u susednim portugalskim gradovima, a mnogi su pošli u Italiju, Tursku, Maroko i druge države Severne Afrike.

Jevreji koji su došli u Portugaliju morali su platiti visoke svote kralju Huanu za dozvolu boravka od osam meseci. Ka-da je ovaj rok istekao, nemilosrdno su ih izgnali; one koji nisu imali novaca za put prodali su kao robove, a njihovu decu nasilno pokrstili. Najzad je i mladi kralj Portugalije Manuel, koji se oženio ćerkom Ferdinanda i Izabele, rešio da iz Portugalije protera sve Jevreje, čak i one čiji su se preci onde naselili u davna vremena. Na desetine hiljada dovedeno je u Lisabon da tamo budu ukrcani na brodove i otpremljeni u daleke zemlje. Pre njihovog polaska fanatični kaluđeri i vojnici odvukli su im decu u crkvu na krštenje. Da ne bi izgubili svoju decu, a u nadi da će kasnije moći da pobegnu iz Portugalije, mnogi roditelji su popustili i primili hrišćanstvo. Tako se i u Portugaliji stvorila nova grupa marana. Svi oni koji su ostali verni svojoj veri napustili su Portugaliju 1498. godine, šest godina posle izgona iz Španije. Mnogi su umrli u toku putovanja u potrazi za zemljom u kojoj bi se mogli nastaniti, a mnogi su pali u ruke gusara i bili prodati kao roblje.

Tako su nestali cvatući jevrejski centri u Španiji i Portugaliji. U ovim zemljama ostali su samo pritajeni Jevreji, marani, koji su tokom sledećih vekova morali da izdrže mnoge patnje.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License