3 Stav Dakovacke Biskupije Prema Sabirnom Logoru U Dakovu

3. STAV ĐAKOVAČKE BISKUPIJE PREMA SABIRNOM LOGORU ĐAKOVO
Pitanja koja su se odnosila na biološki opstanak zatočenica i djece i održanja egzistencijalnog minimuma životnih uslova u Sabirnom logoru Đakovo, od njegovog oformljenja pa do deportacije interniraca u KCL Jasenovac stajala su u vezi s lokacijom i smještajem logora na crkvenom dobru Đakovačke biskupije. Đakovačka biskupija nije bila voljna da pomogne logorašicama i djeci. Likvidacija logora i tragično okončan životni kraj njegovih zatočenica nije se mogao spriječiti, ah se moglo dosta učiniti, ako ne na poboljšanju prilika u logoru, a onda barem na obezbjeđenju elementarnih životnih potreba ženama i djeci.

U okvirima pravnopolitičkog koncepta države kakva je bila NDH, povezanost crkve i države bila je logična posljedica i tada nužna potreba simbioze vjerske i nacionalne komponente u principijelnoj reahzaciji nacionalšovinističkih stavova njenih vrhova. Identifikaeijom katolicizma i hrvatstva, ustaše su nastojale provesti i realizirati tendenciju stvaranja monolitne konfesionalnonacionalne države. Od katoličke crkve u NDH i svih njenih hijerarhijskih instanci tražilo se da njeni pogledi i stavovi budu ekvivalentni stavovima i pogledima ustaških režimskih vrhova i njihovih istomišljenika. Tom pozivu nisu se odazvah svi katolički svećenici. Jedan dio je otvoreno negodovao protiv ideja ustaški i proustaški orijentiranog življa i nije se slagao s pohtikom koja je propagirala diskriminaciju i fizičku likvidaciju rasno i nacionalno obilježenog stanovništva. Oni su se zalagali za Hrvatsku u kojoj bi konglomerat naroda i vjera mogao istinski koegzistirati u okrilju kršćanskih principa vjere, ljubavi i nade,
Međutim, veći dio svećenstva, uglavnom iz hijerarhijskih vrhova katoličke crkve u Hrvatskoj, kooptirao je vladajuća politička mišljenja i stupio u otvorenu kolaboraciju s ustašama i okupatorom.
Strossmajerov nasljednik, đakovački biskup Antun Akamović prišao je ustaškom režimu, i to među prvim katoličkim prelatima.126 A. Akšamović je prisno surađivao s NDH, s ustaškim vhovima vodio je aktivnu prepisku, često održavao panegiričke govore o ustaškoj ideji i vlasti. Povodom inauguracije Pavelića za poglavnika NDH biskup je, pozdravivši taj korak, odaslao poglavniku »poklonstvenu deputaciju biskupske konzistorije u Đakovu«. Inspiriran prvom godišnjicom osnutka NDH zbor duhovne mladeži Bogoštovnog sjemeništa u Đakovu priredio je akademiju na kojoj je u referatima. glorificiran Pavehć, evociran historijat hrvatske države i isticana njena državna reinkarnacija Ustaške pjesme činile su sastavni dio ceremonijala a na kraju programa »u znak zahvalnosti prigodom prve godišnj ice obstanka NDH« bila je naglašena intencija Đakovačke biskupije da izda knjigu »Društvovna pitanja sadašnjice«. U knjizi će biti obrađena »najaktualnija pitanja društvovne obnove na temelju osnovnih načela ustaškog pokreta«.
Ekstremno opredijeljen Antun Akšamović je bio član »Hrvatskog državnog sabora«.128 U uvjerenju da je vladajuća ustaška uprava neprikosnovena i sveta, biskup Akšamović je imao za Pavelića kao njenog nosioca apoteotično mišljenje, vehčajući njegovo ime na svim javnim manifestacijarna. Tako je za njega Pavehć »veliki osloboditelj hrvatskog naroda« koji udružen »s vođom njemačkog Reicha i s Duceom susjedne Italije… udara temelje uskrsloj državi Hrvatskoj«.129 Za svoje angažiranje i »predanu suradnju s državnom vladom i državnim oblastima u svim narodnim i vjerskim pitanjima«138, biskup Antun Akšamović je odlikovan »Redom krune kralja Zvonimira 1. stupnja sa zviezdom«. U tim vremenima kada su izvjesni crkveni velikodostojnici trebali biti. najaktivniji propagatori humanosti i učitelji altruizma, ispod svećeničke ođore krili su opaku narav sadiste, i kada su umjesto teološkog mira i Ijubavi propovijedali ovozemaljsku krv i rat, neki od njih su neposredno učestvovah u klanjima nevinog stanovništva ili u njihovim organiziranjima. Đakovački biskup se svojom aktivnošću i položajem na crkvenohijerarhijskoj ljestvici distancirao od direktnog angažiranja u tim akcijama, ah se distaneirao i od osnovnih crkvenih i humanitarno-moralnih principa svojstvenih čovjeku i svećeniku. Njegova stvarna krivica biia je u tome što »u hisforijskoj sah, u kojoj su se odigrali toliki svjetli i ponosni historijski događaji, u prisutnosti najvećeg borca za jedinstvo Južnih Slavena, njegov nasljednik poziva goste da najvećem protivniku toga jedinstva kliknu — živio!«131
Odgovori i stavovi Đakovačke biskupije koji su se odnosili na molbe i zahtjeve jevrejske Uprave logora i osječke Židovske općine direktno su bih pod utjecajem nacističke i od strane ustaša revnosno prihvaćene ideje fizičke hkvidacije rasno progonjenog stanovništva. Prihvaćenom klerofašističkom orijentacijorn rukovodio se i biskup Antun Akšamović što se reilektiralo na subjektivitet njegovih odluka kada je u pitanju bio židovski Sabirni logor u Đakovu.
Đakovačka biskupija decidirano se izjasnila protiv odluke da Đakovo bude mjesto na kome će se locirati i oformiti sabirni logor. Ona je akceptirala stav i usaglasila ga s odlučnom namjerom da onemogući akciju Odbora Zidovske vjeroispovjedne općine u Osijeku koji je nastojao realizirati planirane pripreme o formiranju sabirnog centra za internirane žene i djecu. U skladu s bojkotom planirane namjere Odbora, Biskupija je odmah zatražila intervenciju Zupskog redarstva u Osijeku. Kao razlog intervenciji istaknut je neubjedijiv argumenat po kojem je mhn kao dio dobra biskupijskog imanja neophodno potreban Đakovačkoj biskupiji radi selekcije, skiadištenja i prerade cerealija. Neuvjerljivo istican argumeni nije prihvaćen zbog već navedenog razloga po kojem su povoljni uslovi smještaja i blizina Osijeka Redarstvu omogućih laku, apsolutno sigurnu i efikasnu kontrolu logora i njegovih zatočenika. Dolaskom prvog transporta internirki i djece, time i definitivnim smještajem Sabirnog logora na imanju Biskupije, za kraće vrijeme prolongirane su primjedbe i protesti koje je ona u vezi s tim poticala.
Teškoće Sabirnog logora, kao rezultat enormno velikog brojnog stanja zatočenica i djece stacioniranim na malom životnom prostoru, bile su naročito ispoljene pogoršanjem općih higijenskozdravstvenih prihka, u čemu je Biskupija vidjela mogućnost njegovog eventualnog odstranjenja sa svoga imanja. Ostvaremje nakane nastojala je postići djehmičnim ih potpunim uskraćenjem materijalnih uvjeta vezanih za adekvatno provođenje elementarnog sanitarnohigijenskog i zdravstvenog tretmana među ženarna i djecom.
Neposredno nakon deportacije prvog transporta sarajevskih interniraca istaknuta je neophodna potreba gradnje novih ili barem dogradnje starih nužnika. Njihova izgradnja smatrana je prijeko potrebnom jer je veliki broj žena i djece bio u nesrazmjeri s brojem korištenih nužnika tako da su »zatočenice često stajale u dugim redovima čekajući na pristup u zahod«.132 Stoga je Uprava logora, u skladu s nastalom situacijom, predložila Biskupiji hitnu izgradnju nužnika. Uprava biskupskih dobara oglušila se o humanitarni poziv i nije dozvola realizaciju planirane akcije. Rezultat ekspediranja i dopreme gradisčanskog transporta zatočenica i djece za đakovački Sabirni logor bio je naglo pogoršanje higijenskih prilika i zdravstvene situacije koja je kulminirala bolestima digestivnog trakta (dizenterija, trbušni tifus, dijereja). Ograničen broj nužnika i drastičan kvantitativan porast logoraša prouzrokovao je njihovu dalju neupotrebljivost dok se ne očiste od fekahja. Istovremeno, epidemiološki karakter bolesti nije dozvoljavao bilo kakve nepredviđene situacije pa se stoga moralo hitno pristupiti neophodnoj izgradnji novih nužnika. Međutim, oponentan stav Biskupije prema svim pitanjima vezanim za dalju egzistenciju Sabirnog logora u Đakovu i ovoga puta je rezultirao odbijanjem molbe. Osim dogradnje starih — gradnja novih latrina nije bila dozvoljena.
Identičan stav Biskupije manifestirao se i u vezi s izgradnjom potrebnih prostorija za izolaciju oboljelih osoba zaraznim bolestima i prostorija za provođenje karantene, te hospitaliziranje bolesnih čiji je broj prerastao prostorne kapacitete improvizirane ambulante i smještaj mrtvačnice. Upućena je molba za proširenje kuhinje koja svojim prostornim enterijerom i nepraktičnošću nije omogućavala efikasan rad pa tako nije zadovoljavala osnovne potrebe logora. Odgovori na upućene molbe Upravi biskupskih dobara promatrani su i očekivani u retrospektivi ranijih, što je njihovom odbijenicom konačno i potvrđeno.
Biskupija je i dalje permanentnom aktivnošću iznalazila nove argurnente koji bi efikasno doprinijeli rješavanju pitanja dalje sudbine zatočenih u Sabirnom logoru. Očekujući pravodobnu reakciju Ustaškog redarstva i Zapovjedništva sabirnih logora u Jasenovcu, Đakovačka biskupija je u Zagreb upućivala tužbe protiv židovskih logorskih vlasti ističući niz obrazloženja u kojima je navodila da »puštaju zatočenice da se slobodno kreću po gradu, da straža đakovačkog Redarstva ne odgovara svrsi i da ne posvećuje dovoljno pažnje zatočenicama. Tužakala je da postoji opasnost zaraze, da svojim kupovanjem u gradu onemogućuje građanstvu da bi došlo do živežnih namirnica i slično.«133 Argumenti koji se navode pokazuju da sve brojniji razlozi Biskupije stoje u vezi s pojačanim intenzitetom njene namjere u nastojanju da eliminira Sabirni logor s domicilnog imamja.
Konačno prije same evakuacije zatočenica i djece iz logora Stara Gradiška i njihove deportacije u Sabirni logor Đakovo, upućen je iz Biskupske kancelarije dopis Ravnateljstvu Ustaškog redarstva u kojem se decidirano zahtijeva sljedeće: »Molim da se ukloni logor židovskih žena. Prostorije potrebne za žitni magacin kotarske aprovizacije i za pogon žitarskog selektora. Glavna uhca Đakovo ne podnaša nehigijenski smještenoga logora bez posljedica zaraznih bolesti.«134 Molbu je potpisao biskup Antun Akšamović hčno. Ravnateljstvo ustaškog redarstva je 26. 2. 1942. godine odgovorilo na upućenu molbu kojom se zahtijeva uklanjanje logora. Odgovor adresiran na Ured Biskupije u ruke g. biskupa A, Akšamovića primljen je 2. 3. kada je prvi transport već stigao u Sabirni logor, i on glasi: »U savezu sa brzojavom naslova od 20. 2. 1942. godine glede uklanja židovskog logora, slobodan je ovaj ured izviestiti da su poduzeti potrebni koraci, te da će se u toj stvari poduzet sve što je moguće… Za Dom Spremni!«1313
Koncept plana eliminacije Sabirnog logora u Đakovu i iikvidacije njegovih zatočenica, temeljito nadopunjen namjerom da se istovremeno fizički likvidira i transport gradiščanskih žena i djece upućen u đakovački Sabirni logor, nakon ove prepiske počeo je praktično da se realizira. Ustaška rasistička misao je plan fizičke ehminacije logorašica i djece idejno razrađivala od formiranja logora i konačno smišljeno ga konceptuahzirala neposredno nakon prispijeća delegata Zidovske općine iz Osijeka s molbom da se odobri prelazak dijela gradiščanskog u đakovački logor, pa je njegovoj reahzaciji nesvjesno doprinijela i sama deiegacija, humanitarno pokrenutom akcijom. Direktna posljedica prepiske Biskupske kancelarije i Ustaškog redarstva ukornponirana s akcijom deiegacije bila je neposredan povod ustašama da »poduzmu potrebne korake«, što je bila prva etapa plana, da bi dopremom transporta inficiranih logorašica i djece iz Stare Gradiške bila otvorena druga etapa ka definitivnom rješenju pitanja Sabirnog logora Đakovo.
U međuvremenu dok se vršila evakuacija gradiščanskih logorašica i djepe, drugi dio delegacije posjetio je biskupa A. Akšamovića i njegove hliske suradnike i istomišljenike kanonika dr. Rogića i ing. Asančajića, ravnatelja biskupskih dobara i logornika ustaškog logora u Đakovu. Biskupu je upućena molba da omogući odvojen smještaj za pristigle deportirce zaražene infektivnim, bolestima u nadi da će se izbjeći kritičan kontakt neinficlramh i bolesnih zatočenica. Na imanju Đakovačke biskupije, od niza praznih ih napuštenihi slobodnih zgrada, postojala su tri jednako vrijedna alternativna prijedloga koja su dolazila u obzir pri eventualnom useljenju i za koje je bila zainteresirana osječka Židovska općina. Kako je već istaknuto niti mlin »Sloga«, niti zgrada na pustari »Strosmajerovac«,136 niti najprihvatljivija od tri solucije, »vehki zidani magacin«, u logorskom dvorištu »u to vrijeme potpuno prazan« koga, međutim, »Uprava biskupijskog vlastehnstva nije htjeia izdati u logorske svrhe« nisu poslužiti kao smještajni prostor za pristigle zatočenice i djecu, nego je u tu svrhu iskorištena štala Josipa Franka. Drugi dio infektivnim bolestima zaraženih gradiščanskih zatočenika smješten je u logorsku zgradu mlina »Cereale«.
Odbijanjem ove molbe Đakovačka biskupija je namjeru da sprovede definitivnu evakuaciju Sabirnog logora s biskupskog dobra počela otvoreno sprovoditi u djelo, direktno je podredivši ustaškoj ideji da inficiranim gradiščanskirn logorašicama zarazi zdrave đakovačke zatočenice, te da ono što ne učini epidemija ustaše okončaju fizičkom likvidacijom žena i djece na stratištima KCL Jasenovac.
Infektivno prenosne bolesti epidemiološkom brzinom proširile su se na zdrave autohotne zatočenice. Bolesti, među kojima su se akutnošću i težinom isticali pjegavi i trbušni tifus, harale su logorom svom žestinom te se pogoršana zdravstvena situacija nije više u potpunosti mogla sanirati. Međutim, uz punu mobilnost i radnu angažiranost ekipe logorskih liječnika provođena je dezinfekcija logora koja je imala za cilj zaustaviti napredovanje zaraznih bolesti, ublažiti težinu situacije i što više smanjiti stopu mortahteta u logoru. Obezbijeđeni su jedan a potom i drugi dezinfekcioni aparat te svi potrebni medikamenti i instrumenti od bitne važnosti za njeno sprovođenje. Za rad dezinfekcionog aparata bilo je potrebno nabaviti loživo pa se hječnička ekipa obratila Sumskoj upravi Đakovačke biskupije s molbom da im proda suho gorivo drvo. Rješenje molbe, obzirom na poznate stavove Đakovaćke biskupije povodom odgovora na prethodne zahtjeve, sasvim sigurno je predodređeno odbijenicom. Biskupija je odbila prodati gorivo neophodno potrebno za sprovođemje zdravstvene sanacije u logoru, time i spašavanja žena i djece, pod izgovorom da drveta nemaju niti za vlastite potrebe. Ah, Biskupija je posjedovala drva. U izvještaju Velike župe Baranja Ministarstvo Hrvatskog domobranstva u Zagrebu o akcijama partizana na teritoriju Župe, u Osijeku 30. 7. 1942. godine kaže se: »… Prigodom povlačenja partizani su kod sela Borovika ispregh ispred kola i od kočijaša koji su vozih drva za Dakovačku biskupiju oduzeh 10 komada volova…«137
Dakle, jedino kategorički odbijanjem bilo kakvih subvencija i privilegija logorašicama i djeci i apsolutnim distanciranjem od rada logorske hječničke ekipe, ne uvažavajući joj bilo kakve beneficije, mogao se realizirati plan ehminacije logora s imanja biskupskih dobara. Stoga je nemoralan postupak Biskupije u ovom slučaju bio u skladu s konstantno provođenom dehumanizatorskom politikom njene uprave.
Kako trenutna situacija nije dozvoljavala dalje prolongiranje akcije, dr. Rudolf Čeleda je režirao epilog čitavog slučaja, jer je na svoju odgovornost uzirnao drva iz Doma narodnog zdravlja i koristio ih za rad dezinfekcionog aparata. Jedan dio loživa upotrebljivanog u iste svrhe ilegalno je dobavljan s imanja biskupskih dobara. Korišteno je bez dozvole i znanja Biskupije jer je njen stav o tome bio poznat i definitivan. Ipak, pojedini slučajevi ilegalne nabavke drveta nisu mogh ostati neprimijećeni, pa je Đakovačka biskupija pristupila naplati utrošenih kohčina. Početkom aprila isporučen je račun Upravi Sabirnog logora koji je dalje proslijeđen Židovskoj općini u Osijeku, da plati za »uništeni manometar u našoj sušari, te za potrošenih pet prostornih metara izrezanih oblica«.138
Biskupija je ipak povremeno isporućivaia Sabirnom logoru izvjesne potrepštine, uglavnom u kokčinski određenim isporukama hrane. Te dostave, rneđutim, nisu imale karakter sohdarnohumanitarne pomoći izgladnjehm zatočenicama i djeci, nego su bile identične eksploatatorskom stavu vlasnika privatnih ih dioničarskih društava koji su tražih u regres novac za naplatu isporučenih pošiljki. Mhn kao dio dobra Đakovačke biskupije isporučio je 31. decembra 1200 kg bijelog brašna, 5000 kg krušnog brašna i vreću posudbine Sabirnom logoru Đakovo. Židovska vjeroispovjedna općina u Osijeku morala je platiti za 6200 kg brašna 4 847 120 kuna.139
Kristalno jasan i decidiran stav Đakovačke biskupije o pitanju Sabirnog logora bio je vidljiv kroz niz primjera, kako kroz zajedničke postupke i mjere Biskupske kancelarije tako i kroz individualne izjave njenih članova. Kohko su osnovni ljudski osjećaji i crkvena etika bih podređeni pohtici diskriminacije, govori i činjenica da je Asančajić jednom prihkom nakon upozorenja i apela »da bi to značilo izdati svu tu djecu i žene na rnilost ustaša« odgovorio »da Uprava biskupskih dobara nije zavod za zaštitu Zidova«. Istovjetnost mish i postupaka s Đakovačkom biskupijom nisu dijehle i časne sestre sv. Križa. Ponukane humanoidnim osjećanjima koje su u skladu s kršćanskim principima etike ispoljavale istinske vjernice, one su aktivno sudjelovale u pomoći zatočenicama i djeci, prihvaćale su bolesne logorašice a brižnu pažnju i njegu posvećivale su trudnicama. Bolesne zatočenice su se kod njih liječile a, dok je logorska uprava bila u rukama osječke Zidovske općine, dešavalo se da kao izliječene nisu ni vraćane u logor. Poznato je da su »rodilje rađale u zgradi koje su časne sestre sv. Križa stavile na raspolaganje (stara preparandija), «141 gdje su ostajale dugo nakon poroda. Porađajući, hječeći i spašavajući zatočenice od tragično predvidivog kraja bilo je moguće do momenta uspostave ustaške logorske uprave, kada je pomoć prestala.
Kao posliedica neprekidne intervencije Đakovačke biskupije kod Ustaškog redarstva bila je pojačana akcija ustaša da definitivno eliniinira Sabirni logor, te je uskoro došlo do njegove evakuacije iz Đakova za KCL Jasenovac i fizičke likvidacije njegovih zatočenika na gubilištima Gradine. Može se konstatirati da »apel na Ijudski, humani, pa čak i na svećenički osjećaj gospode nije imao uspjeha. Biskup Akšamović i dr. Rogić imaju na duši ovo masovno umiranje, a njihove stalne intervencije u Zagreb dobrano su doprinijele torne da je iogor Đakovo po preležanom pjegavcu ponovo od ustaša preuzet, što drugim riječima znači likvidiran.«142 126 Culinović Ferdo, Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojnoizdavaćki zavod, Beograd, 1970.
127 Dokumenti o protunarodnom radu i zloćinima jednog dijela katoličkog klera (dalje: Dokumenti), Zagreb, 1946, 306.
128 Culinović Ferdo, n. d., 360, bilj. 1.
129 Maštruko Iviea, Klasni rair katoličanstva, Biblioteka pogledi, Split, 1981, 176—177, bilj. 103.
130 Dokumenti, n. d., 394.
131 N o v a k Viktor, Magnum crirnen, Zagreb, 1948.
132 Vinski dr. Pavle, n.d. 80
133 AJIM, k. 24. fasc. 8-1, dok 9. Svjedočenje Glaisnera Dragutina.
134 Arhiv Biskupske kancelarije Đakovo, dok. Br. 956/1942, nesređeno.
135 Arhiv Biskupske kancelarije Đakovo, dok. br. 95393/1942, nesređeno.
136 Župsko redarstvo iz Osijeka i Đakovačka biskupija nisu želljeli smjestiti zatočenice u zgradu pustare Strosmajerova da ne bi došlo do eventualnog kontakta i mišljenja sa aztočenicima iz Jasenovca su tu dolazile na rad. Kalamut Dominik je izjavio da su na pustaru »Strossmajerovac« dopremane žene iz Jasenovca »te se danas sećam da su dvije od njih umrle u logoru«. (AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 8). »Đakovačke zatočenice nisu, što treba spomenuti, odlazile na rad izvan logora. Kad je, npr., u travnju godine 1942. Uprava đakovačke biskupije zatražila od uprave logora da joj ustupi oko 100 zdravih i sposobnih žena za poljoprivredne radove na vlastelinstvu pustari, tzv.Strosmajerovac, toj molbi nije bilo udovoljeno s motivacijom da 'Židovke se u taj posao ne razumiju.'« Da bi, ipak dobili radnu snagu, iz logora Stara Gradiška stigao je transport s oko 120—160 Srpkinja (iz okolice Petrinje). Na pustari su bile smještene u stočne staje. Te su žene, međutim, bile u takvom stanju da za rad apsolutno nisu bile sposobne. Od ukupnog broja jedva je desetak žena nešto moglo raditi, i to — na poslovima oko kuhanja i pripremanja hrane. Njihov je organizam bio toliko oslabljen da nije mogao prihvaćati hranu, a ni poduzete zdravstvene mjere nisu davale nikakve rezultate. Kako Đakovačkoj biskupiji nije odgovarala kvaliteta nabavljene radne snage, stavila je istu na raspolaganje s molbom da se vrate u Staru Gradišku. Ustaški zapovjednik logora u Đakovu cijelu je tu grupu žena prebacio s pustare u logor u vrijeme kada je započela njegova likvidacija. Daljnja njihova sudbina nije utvrđena. S jednim od transporata odvedene su iz Đakova u nepoznatom pravcu i sigurno likvidirane nepoznatog datuma i mjesta. Utvrđeno je, međutim, da ih je na pustan umrlo 17.« (L e n g e l-K r i z m a n Narcisa, n. d., 30—31); »Iako one ni su pripadale logoru u Đakovu, ipak su delegati osjećke Zidovske bogoštovne općine preuzeli brigu i za njihovu opskrbu a organizirali su i najnužniju liječničku njegu uz pomoć liječnika iz Đakova.« (Isto, bilj. 114). 137 Građa, knj. II, dok. 159, 330.
138 AIHRPH, fond, Sabirni logor Đakovo…
139 Isto.
140 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 9. Svjedočenje Glaisner Dragutina.
141 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 11. Svjedočenje dr. Čelede Rudolfa.
142 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 6—4.
Međutim, treba istaći i činjenicu da je zahtjev za raseljenjem logora pored Đakovačke biskupije uputilo i Ministarstvo zdravlja (vidi bilj. 76), kao i Kotarska oblast u Đakovu »koja je zatražila da se logor 'raseti', tj. da se preseli u neko drugo mjesto zbog opasnosti širenja zaraze, budući da se logor nalazio u neposrednoj blizini Đakova«. (L e n g e l-K r i z ma n Narcis, n. d., 29).

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License