28 Arapski Kalifat I Gaoni Kraj Istocnog Perioda

26.GLAVA

ARAPSKI KALIFAT I GAONI — KRAJ ISTOČNOG PERIODA
U VII stoleću nove ere sve zemlje između Persije i Egipta bile su ujedinjene u jednu veliku arapsku državu, kalifat. Vladari ove države smatrali su sebe naslednicima prvih kalifa koji su bili rođaci i prijatelji Muhamedovi. Otprilike sto godina je glavni grad ove države bio Damask, blizu palestinske granice. Iz Damaska je kasnije prestonica preneta u Bagdad, grad u Mesopotamiji, gde je ostala preko tri stotine godina. Položaj Jevreja i i hrišćana u zemljama kalifata nije bio sjajan. Nemuslimani nisu bili proganjani, ali su ih pritiskivali teški porezi. Pošto su Jevreji i hrišćani odbili da prihvate „pravu" veru i priznaju Muhameda za božijeg proroka, smatrali su ih po Koranu strancima koji treba da plate za to što im je dopušteno da žive u muslimanskoj zemlji. Jevreji su plaćali dve vrste poreza: porez na glavu i zemljarinu. Porez je naplaćivan uz veliku strogost. Najfanatičnije kalife insistirali su i na tome da Jevreji nose odela i šešire po kojima bi se razlikovali od ostalog stanovništva, ili pak na leđima ili grudima neku oznaku, kao na primer žutu krpu. Međutim, Jevreji se nisu uvek pokoravali ovim ponižavajućim propisima. U društvenom životu oni su predstavljali važan faktor, pa su čak i fanatični vladari uviđali da ih ne mogu prenebregnuti.

U Palestini, a još više u Vaviloniji, trgovina, posebno spoljna trgovina, bila je u rukama Jevreja. Bilo je trgovaca koji su trgovali sa evropskim zemljama, gde su već odavno postojale velike jevrejske zajednice. Usled muhamedanskih osvajanja arapski jezik je postao važan međunarodni jezik, pa su Jevreji počeli da se služe njime umesto aramejskim. Arapski jezik kojim su oni govorili sadržavao je mnoštvo hebrejskih reci, pa je u stvari predstavljao arapsko-jevrejski žargon. Obrazovaniji su, međutim, govorili čistim arapskim jezikom Korana. Kada je posle žestine „svetih ratova" u istočnim zemljama do izvesne mere ponovo zavladao mir, oživele su i velike jevrejske zajednice u Vaviloniji. Kalife su priznavali egzilarha kao neku vrstu jevrejskog predstavnika, čija je dužnost da bude posrednik između muslimanske vlade i jevrejskog stanovništva, da prikuplja poreze od jevrejskih zajednica i bdi nad redom. Međutim, egzilarh je bio samo zvanični predstavnik jevrejskog stanovništva kod vlasti. Pravi duhovni vođi naroda bili su talmudski učenjaci koji su se nekada zvali „amoraim", a sad su nazivani „gaonim" (veliki, uzvišeni). U to vreme živela su u Vavilonu dva takva gaona, jedan u Suri, a drugi u Pumbediti, gde su ponovo uspostavljene stare akademije-ješive. Akademije nisu bile škole gde su zakoni Tore i Talmuda samo izučavani i raščlanjivani, nego su ti zakoni tumačeni i radi primene u praksi, a donošeni su i novi zakoni. Talmud nije bio samo zbornik zakona već i velika zbirka mišljenja i rasprava o Tori i Mišni. Iz mnoštva raznih mišljenja i tumačenja trebalo je izvući konačna pravila koja odgovaraju potrebama svakidašnjeg života. Ovaj posao se obavljao u akademijama. Starešinama akademija obraćali su se iz svih jevrejskih zajednica sveta pitanjima (šaalot) o raznim problemima u vezi sa verskim i društvenim životom, teškoćama porodičnog života (ženidbe, razvodi) i odnosima sa nejevrejskim stanovništvom. Gaonim su na osnovu Talmuda proučavali postavljena pitanja i davali svoj sud koji su u obliku odgovora (tešuvot, responsa) slali opštinama. Gaonim su priznati i kao vrhovne sudije (dajanim), pa su im mnogi pravni sporovi bili upućivani radi presuđivanja. U saglasnosti sa egzilarhom oni su postavljali mesne sudije u jevrejskim zajednicama. Gaonim su i ustoličavali egzilarhe. Ustoličenje novog egzilarha bila je prilika za velike svečanosti, koje su se redovno održavale subotom. Na uzdignutom podijumu u sinagogi sedeo bi novi egzilarh između dva gaona; on bi bio pozivan k Tori, posle čega bi održao nastupni govor (deraša). Ako novoustoličeni egzilarh nije bio učen čovek, govor bi održao gaon iz Sure. Posle govora sveštenik je izgovarao blagoslove u čast egzilarha, gaona i drugih vođa zajednice, a po završetku molitve svi su se okupljali u palati egzilarha, da prisustvuju svečanom ručku. Slavlje je obično trajalo nedelju dana.

Međutim, nisu svi bili zadovoljni vlašću gaona. Sredinom VIII veka osnovana je stranka koja je smatrala da Talmud ne treba da bude pretvoren u drugu Toru, da su — za razliku od zakona Tore koji su priznati kao božanski — pravila Talmuda stvorili ljudi, i da stoga nisu obavezni. Vođ ove stranke bio je Anan ben David, član egzilarhove porodice. Kada je egzilarh umro bez sina-naslednika, Anan ben David je želeo da postane egziranh, ali gaonim iz Sure i Pumbedite nisu dozvolili da „jeretik" zauzme tako važan položaj. Anan se tada otvoreno izjasnio protiv Talmuda i stvorio je novu sektu sličnu starim sadukejima. Ova je sekta nazvana Bnej Mikra („Ljudi svetog pisma" ili karaiti). Oni su uveli razne običaje koji su ih odvajali od većine naroda. Tako bi, na primer, u petak celu noć proveli u mraku jer je u Tori propisano da se subotom ne sme paliti svetio, što su oni protumačili tako kao da se svetlo ne sme paliti već od petka. Iz istog razloga subotom nisu jeli toplu hranu i ostajali su nepomični osim što su odlazili u sinagogu. Za Pesah su pekli maca od lošeg crnog brašna a ne od belog, jer je u Tori rečeno da je maca hleb bede. Kao i sadukeji, Šavuot su i karaiti praznovali prvog dana u nedelji, jer Tora kaže „sutradan posle subote". Uopšte, karaiti su se mnogo strožije držali slova Tore nego njenog duha i zbog toga im nije bilo moguće da stare biblijske propise dovedu u sklad sa potrebama pojedinaca, a još manje sa potrebama zajednice. Karaiti su se svojim naročitim običajima izdvajali od ostalog naroda i tokom vremena su obrazovali gotovo poseban mali narod. Oni nisu voleli talmudiste (ili rabanite) koji su slušali svoje rabine. Gaoni su sa svoje strane proganjali novu sektu.

Pred kraj života Anan je morao da napusti Vaviloniju i ode u Palestinu. Ali nova sekta nije se širila u Palestini, nego je pristalice nalazila u udaljenim gradovima Persije. Karaiti su oštro napadnuti u knjizi koju je u prvoj polovini X veka napisao Saadija, surijski gaon. Saadija nije bio samo velik talmudist nego i filozof i lingvist. On je sastavio gramatiku hebrejskog jezika i počeo da prevodi na arapski celi „Tanah", kako bi -ga mogli čitati oni Jevreji koji su znali samo arapski. Ali njegovo glavno delo je filozofski rad pod naslovom „Verovanja i mišljenja", pisan na arapskom i kasnije preveden na hebrejski. U ovoj knjizi gaon Saadija je hteo da izmiri veru sa razumom, religiju sa filozofijom. Njegova je misao vodilja da je postojanje boga dokazano činjenicom da postoji svet, jer kako bi svet mogao nastati bez tvorca? A da bi ga ljudi razumeli i da bi znali kako da se ponašaju u životu, bog se otkrio na Sinajskoj gori i dao je Mojsiju Toru namenjenu njegovom izraelskom narodu. Čovek je obdaren slobodnom voljom i od njega samog zavisi da li će se pridržavati zapovesti Tore. Oni koji ih se pridržavaju, pravednici, biće nagrađeni u zagrobnom životu, dok će grešni biti kažnjeni. Saadija je smatrao da postoji život posle smrti: „Doći će vreme kada će mrtvi oživeti, i nastaće novo doba, doba mesije." Tako je gaon Saadija bio prvi među talmudistima koji je stvorio sistem jevrejskih dogmi. On je bio jedan od osnivača srednjovekovne verske filozofije, koja se kasnije razvijala u evropskim zemljama.

Gaon Saadija nije dugo zadržao svoj položaj na akademiji u Suri. Došlo je do razmimoilaženja između njega i egzilarha Davida ben Zakaja i svaki od njih je imao svoju stranku. Za spor je saznao kalif i na kraju je gaon Saadija bio primoran da napusti ješivu. Umro je uskoro posle ovog događaja (942. godine).

Smrću gaona Saadije počelo je i opadanje akademije u Suri. Ostala je još druga velika akademija, ona u Pumbediti. Dvojica njenih starešina, Rav-Šarira i Rav-Haj bili su poslednji među velikim gaonima u Vaviloniji. Oni su bili dobri talmudisti, ali za razliku od Saadije nisu poznavali svetovne nauke. Rav-Šarira napisao je kratku istoriju Talmuda i njegovih tvoraca (tamajim, amorajim i gaonim), kao da je slutio da se talmudski period u Vaviloniji bliži kraju. Njegov sin, Rav-Haj, bio je stvarno poslednji gaon u Pumbediti. Posle njegove smrti izabran je za gaona Hezekija, mladi praunuk egzilarha Davida ben Zakaja. Trebalo je da u svojoj ličnosti sjedini zvanje gaona sa zvanjem egzilarha, ali je konačno izgubio oba zvanja. Kalifu su u Bagdad slati lažni izveštaji da Hezekija namerava da se proglasi novim kraljem Jevreja, pa je po naređenju kalifa bačen u tamnicu, a imanje mu je zaplenjeno. Tako su položaji egzilarha i gaona jednim potezom ukinuti. Ovo se dogodilo u XI veku nove ere. U tom periodu došlo je i do pada bagdadskog kalifata. Novi kalifat je obrazovan u Egiptu i Palestini. Jevrejskom centru u Palestini ponovo je za kraće vreme omogućeno da oživi. U Jerusalimu se pojavilo nekoliko gaona koji su težili da duhovnu hegemoniju prenesu iz Vavilonije u Palestinu, ali u tome nisu uspeli. Na kraju XI veka krstaši su došli iz Evrope da oslobode svetu zemlju od muhamedanskog jarma, pa pošto su osvojili Jerusalim i druge gradove, izgnali su iz njih gotovo sve Jevreje (1099. godine).

Tako su u zemljama Azije i severne Afrike uništenim svi centri jevrejskog života. Međutim, u to vreme su se već obrazovali novi jevrejski centri u Evropi: u Španiji, Italiji, Francuskoj, Nemačkoj. To je bio početak novog perioda jevrejske istorije: posle istočnog perioda, nastao je zapadni (evropski) period.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License