2 Masovno Ubijanje Jevreja

2 Masovno ubijanje Jevreja

Odluka o uništenju svih preostalih Jevreja u okupiranoj Srbiji, doneta je u središtu nemačke policijskobezbednosne službe, u RSHA u Berlinu, po svemu sudeći, tokom prve polovine marta 1942. godine. Zbog svih navedenih okolnosti, određeno je da se ovaj zadatak izvrši jednim relativno novim, ali dovoljno razrađenim i proverenim postupkom za brzo ubijanje većeg broja ljudi. Ubrzo po donošenju odluke, šef IV odeljenja (Gestapoa) u RSHA SSgeneral Hajnrih Miler (Heinrich Miiller), uputio je zapovedniku Policije bezbednosti i Službe bezbednosti u Srbiji E. Šeferu, telegram o sprovođenju »jevrejske operacije u Srbiji«. Obavestio ga je da je u Beograd upućena jedna posebna komanda (Sonderkommando), koju čine dva SSpodoficira: Gec (Gotz) i Majer (Meyer). Oni će voziti jedan specijalni kamion marke Zaurer (Saurer), a po dolasku izložiće mu svoj »posebni zadatak« (Sonderauftag).24 Posebna komanda upućena je iz Berlina, iz RSHA (referat IID3a — vozni park), kojim je rukovodio SSmajor. Pradel. Ovaj referat bio je u sastavu grupe IID3 (tehnički poslovi), koju je vodio SSpotpukovnik Valter Rauf (Walter Rauff). Oni su bili direktno nadležni i odgovorni za sprovođenje akcije posebne komande u Beogradu. Stoga je Šefer, 9. juna 1942. godine, upravo Pradelu uputio izveštaj da je posebni zadatak u Beogradu izvršen.25

Sa kakvim kamionom je posebna komanda bila upućena u Beograd i za kakav zadatak su bila obučena dva SSpodoficira? Ova pitanja vezana su direktno za samog Rajhsfirera SS Hajnriha Himlera (Heinrich Himmler). Prilikom obilaska svojih operativnih grupa u osvojenim delovima Sovjetskog Saveza, sredinom avgusta 1941. godine, u blizini Minska, Himler je prisustvovao jednom masovnom streljanju. Kada je video da se neke streljane žrtve, među njima i žene, još miču u jamama, njemu je pozlilo. Da ubuduće ne bi dolazilo do psihičkih problema kod egzekutora, što bi usporilo masovno ubijanje, po povratku u Berlin, Himler je naredio da se pronađe »humaniji« način ubijanja, pri kojem žene i deca ne bi bili podvrgnuti »moralnom mučenju«.26 Pri izvršenju ovog naređenja, u RSHA su se oslonili na jedan već korišćeni metod ubijanja. Od kraja 1939. godine do avgusta 1941. godine, u programu »Eutanazija« (ubijanje duševnih bolesnika u Trećem rajhu i u Poljskoj), nacisti su upotrebljavali jedno hermetički zatvoreno vozilo u kojem su žrtve ubijane čistim ugljenmonoksidom (CO). Pošto je, po njegovoj oceni, ovo vozilo pokazalo odlične rezultate, Himler je preporučio da se ova iskustva iskoriste u razvoju novog »humanijeg« načina ubijanja. Novo vozilo za gušenje pomoću gasa, osposobljeno je u roku od četiri meseca u RSHA u Berlinu, u Kriminalističkotehničkom institutu i u referatu IID3a. Posle uspešno izvedenih proba na sovjetskim ratnim zarobljenicima u koncentracionom logoru Zaksenhausen (Sachsenhausen), krajem novembra ili početkom decembra 1941. godine, gasni kamion je bio spreman. U prvoj seriji izrađeno je šest gasnih kamiona u koje je moglo da stane do pedeset žrtava. Već januara 1942. godine, počelo je korišćenje druge serije većih i usavršenih gasnih kamiona marke Zaurer. To je bio veliki petotonski kamion sa sandučastom karoserijom, visokom 1,7 metara i dugom 5,8 metara, koja se hermetički zatvarala. Na podu ove komore bio je mali kružni otvor povezan crevom sa izduvnom cevi motora kamiona, kao i uređaj za brzo istovarivanje »tereta« — žrtava pogušenih izduvnim gasom. U ovoj drugoj seriji izrađeno je ukupno trideset gasnih kamiona.27 Ove pokretne gasne komore bile su samo karika u nizu sve usavršenijih nacionalsocijalističkih metoda ubijanja Ijudi, korak ka industriji smrti u logorima uništenja. U gasninrkamionima, od kraja 1941. i tokom 1942. godine, ubijeno je skoro 100.000 Jevreja u okupiranim područjima Sovjetskog Saveza, Poljske i Jugoslavije (u okupiranoj Srbiji).28

Posebna komanda iz Berlina, najverovatnije, sredinom marta 1942. godine, već je bila u Beogradu. Dva SSpodoficira izložila su, Zapovedniku Policije bezbednosti i Službe bezbednosti u Srbiji (BdS) E. Šeferu, svoj zadatak: ubijanje u gasnom kamionu Jevreja iz JevrejskOg logora Zemun, kao i svih drugih preostalih Jevreja u okupiranoj Srbiji. Šefer ih je uputio na rukovodioca IV odeljenja (Gestapoa) Zatlera, koji je od tada neposredno rukovodio operacijom. Posle toga Šefer je podneo izveštaj A. Majsneru, rukovodiocu celokupnog policijskobezbednosnog aparata u Srbiji. Iako je bio na takvom položaju, Viši vođa SSa i policije SSgeneral A. Majsner, tek je od svog podređenog E. Šefera saznao za ovu operaciju. To je bila posledica dvostruke podređenosti ustanove BdSa u Srbiji: s jedne strane Majsneru, a s druge strane direktno RSHA u Berlinu. Stoga je Majsner bio izvan ove operacije, ali je redovno informisan o njenom toku na jutarnjim referatima E. Šefera.29

Pripreme za početak akcije uništavanja Jevreja, po dolasku posebne komande iz Berlina, nisu dugo trajale. Osim dvojice SSpodoficira, ostalo ljudstvo obezbeđeno je iz postojećeg nemačkog policijskog aparata u Srbiji. Nije bio problem ni zakopavanje žrtava, jer je za tu svrhu već dugo služilo stratište u Jajincima na avalskom putu. Stoga, posebna komanda sa svojim gasnim kamionom, gotovo odmah podolasku mogla je da počne izvršenje zadatka. Njen zadatak sastojao se u ubijanju svih preostalih Jevreja u Jevrejskom logoru Zemun, ali je deo ostao izvan logora. To su bili lekari i drugo medicinsko osoblje Bolnice jevrejske zajednice u Beogradu (u Ulici Visokog Stevana na Dorćolu), članovi njihovih porodica, kao i bolesnici dovedeni uglavnom iz logora na Sajmištu. Zbog raznih bolesti, promrzlina i drugih uzroka, iz logora u bolnicu je dovedeno nekohko stotina zatačenika, što je, izgleda, pojačano uoči dolaska posebne komande. U dnevnom raportu zamenika komandanta Jevrejskog logora Zemun Engea, od 13. marta 1942. godine, navedeno je da je »usled odlaska« iz spiska brisano 78 stanovnika.30 Oni su, po svemu sudeći, prebačeni u Jevrejsku bolnicu u kojoj se posle nekoliko dana našlo ukupno 400 do 500 bolesnika. Odmah posle toga, u iznenadnoj i brzoj akciji, 18/19. marta 1942. godine nemačka policija pohapsila je sve lekare i drugo osoblje bolnice, kao i članove njihovih porodica. Svi oni, zajedno sa bolesnicima, smešteni su po sobama i hodnicima bolnice koja je jakim policijskim snagama opkoljena i izolovana. U nju su dovedeni i bolesnici i osoblje iz druge bolničke zgrade koja se nalazila u prostorijama bivšeg Jevrejskog kulturnog društva Oneg Šabat. Tako se, 19. marta 1942. godine, u Bolnici jevrejske zajednice našlo ukupno 700 do 800 Jevreja, većim delom bolcsnika, ali je bilo dosta i žena, dece i starijih. Njihovim rođacima i prijateljima nije dozvoljen pristup bolnici, pa čak ni predavanje hrane. Mogli su jedino, izdaleka da posmatraju kako Nemci odvoze njihove bliske i drage u nepoznato.31

Od 19. do 22. marta 1942. godine dva puta na dan, pred ulaz u bolnicu dolazio je veliki tamnosivi kamion; bio je to, bez sumnje, kamion posebne komande. Vozilo je prilazilo zgradi unazad, a nemački policajci i stražari su direktno sa ulaza u bolnicu, uz viku i tuču, uterivali ili jednostavno ubacivali Jevreje u zlokobni kamion. Kada bi se u vozilu našlo 80 do 85 osoba, stražari bi zatvorili vrata i kamion bi krenuo. Poslednjeg dana likvidacije bolnice, 22. marta 1942. godine, ukrcano je u kamion i bolničko osoblje.32 Ubrzo posle udaljavanja od bolnice, kamion se zaustavljao, a jedan od vozača povezao bi izduvnu cev motora sa otvorom na dnu šasije u koju bi odmah, posle stavljanja motora u pogon, počeo da ulazi otrovni izduvni gas, gušeći hermetički zatvorene žrtve. Gasni kamion odlazio je put Jajinaca, deset kilometara od centra Beograda. U pratnji kamiona bio je automobil sa oficirom Gestapoa i stražom. U Jajincima za žrtve su bile pripremljene rake, a grupa od 5 (ili 7) srpskih zatvorenika bila je zadužena za ukopavanje ubijenih Jevreja. Stratište su obezbeđivali stražari iz 64. policijskog bataljona Policije poretka, koji su čuvali i Jevrejski logor Zemun na Beogradskom sajmištu. Kada bi dovezao kamion, vozač bi ga zadnjim krajem priterao uz raku, zatim bi stražari otvorili vrata, a pogušene žrtve bi same ispale ili bi ih izbacio uređaj za brzi istovar na podu kamiona. Tako je za četiri dana ubijeno svih 700 do 800 Jevreja, koji su bili sakupljeni u Jevrejskoj bolnici. Zatvorenicima, koji su vršili posao grobara, bilo je obećano da će po okončanju akcije biti upućeni na rad u Norvešku. Međutim, kada je, početkom maja 1942. godine, akcija bila završena, oni su, ipak, radi očuvanja tajnosti streljani. Radi upozorenja, streljanje je izvršeno pred opštinskim grobarima, čija je dužnost bila da iskopaju rake i da se udalje pre odlaska gasnog kamiona.33

Zašto je posebna komanda započela svoj užasni zadatak, upravo likvidacijom Bolnice jevrejske zajednice? Nemci su, pri donošenju ovakve odluke, sigurno bili rukovođeni praktičnim razlozima. Da je akcija otpočela u Jevrejskom logoru Zemun, moglo je da se pretpostavi da istinu o prvoj nameni kamion Zaurer mogu da saznaju i u Jevrejskoj bolnici, što bi stvaralo mogućnost da pojedinci, ili čak i grupe Jevreja, pokušaju da se spasu. Kasnije se i pokazalo, da u Beogradu nije bila tajna da se Jevreji iz logora u ovom kamionu guše gasom.34 Osim toga, ubijanje ovih 700 od 800 Jevreja moglo je da posluži i za uhodavanje mehanizma za ubijanje mnogo veće mase Jevreja — zatočenika Jevrejskog logora Zemun.

Poslednjeg dana marta 1942. godine, u logoru na Beogradskom sajmištu nalazilo se 5293 zatočenika.35 Do tada, skoro svi Romi već su bili pušteni.

Akcija posebne komande u logoru otpočela je ubrzo posle likvidacije Jevrejske bolnice, najverovatnije početkom aprila 1942. godine. Pre toga, Šefer ili Zatler upoznali su komandanta logora Andorfera da je planirana operacija u kojoj će svi Jevreji iz logora biti »preseljeni«, i to specijalnim kamionom u kome će biti »uspavani«. Njegova dužnost bila je da u logoru osigura sprovođenje akcije, a pre svega očuvanje njene tajnosti. Andorfer je obezbedio i specijalne oznake za vozila i isprave za vozače da bi transport Jevreja iz logora tekao nesmetano. Iako je logor bio na teritoriji NDH, tokom izvođenja operacije kamioni iz logora nisu nijednom bili zaustavljeni.36 U samom logoru pripreme za izvođenje operacije bile su usmerene, pre svega, na prikrivanje pravog cilja transportovanja, kao i na obmanu zatočenika. Ovo je nemačkoj Komandi logora u potpunosti uspelo, a masovno ubijanje jevrejskih zatočenika odvijalo se po planu i bez zastoja.

Početkom aprila 1942. godine, komandant logora Andorfer, zatočenim Jevrejima saopštio je da počinje njihovo prebacivanje u Rumuniju (ili u Poljsku). Da bi zadovoljio radoznalost članova jevrejske Uprave logora sa kojima se u svakodnevnim kontaktima bio zbližio, Andorfer je sastavio i podelio im izmišljena pravila novog logora. Time je obmana bila još uverljivija.37 Logorska uprava i službe nastavili su svoj rad kao i do tada, tako da je sve bilo »normalno« i redovno. Mogle su da se uoče i neke promene na bolje, što je samo upotpunjavalo obmanu. Ishrana zatočenika postala je nešto bolja i raznovrsnija, a komandant logora trebovao je za njih, čak, i takve stvari kao što su cigarete i naočare.38

Donekle je ublaženo do tada izuzetno grubo i surovo ophođenje Nemaca sa zatočenicima. Promena je bila uočljiva i u ponašanju komandnog osoblja i straže u logoru, a tom utisku doprinosili su i postupci jednog od vozača velikog zatvorenog kamiona. »Šofer sivog automobila ulazio je često u logor, sakupljao decu oko sebe, milovao ih, uzimao u naručje i delio im bombone. Deca su ga volela, i, uvek kada bi došao, trčala mu u susret po bombone. Niko u logoru nije slutio da ljude odvode u smrt«.39 Nemačka obmana zatočenika bila je toliko uverljiva da su se oni na početku dobrovoljno javljali za odlazak, a kasnije je nemačka Komanda sastavljala spiskove za transport. Po pravilu, sa svakim transportom odlazile su cele porodice, a radi veće uverljivosti sa njima je uvek odlazio i neko od lekara ili bolničara iz logorske bolnice.

Kada bi se javio ili bio određen odgovarajući broj zatočenika za transport, Nemci su im Ijubazno savetovali da sa sobom ponesu samo najnužnije, a da ostale stvari upakuju i na paket stave ime i adresu. Posle toga paketi bi bili ubačeni u obični vojni kamion, koji je ulazio u krug logora, a grupa zatočenika određena za transport uputila bi se ka kapiji logora. Na ulazu u logor čekao ih je veliki zatvoreni tamnosivi kamion kojl nikada nije ulazio u sam logor. U njegovu veliku sandučastu karoseriju stražari bi uveli, bolje reći ugurali, i do sto zatočenika za kojima bi se zatim hermetički zatvorila vrata kamiona. Kamion sa zatočenicima i kamion sa njihovim stvarima krenuli bi ka pontonskom mostu na Savi, gde bi im se pridružio putnički automobil sa komandantom logora i stražom. Zatim bi svi zajedno, bez zadržavanja prešli preko mosta u Beograd. Na početku akcije, kamione sa zatočenicima pratio je Andorfer sam, zatim u društvu sa Engeom, a kasnije su odlazili naizmenično. Po prelasku u Beograd, kamion sa stvarima otišao bi na jednu stranu, a kamion sa zatočenicima bi se zaustavio. Jedan od vozača spojio bi izduvnu cev motora i unutrašnjost kamiona; zatim bi gasni kamion i komandantov automobil krenuli put Jajinaca. Odmah po dolasku na stratište u Jajincima, počelo bi zakopavanje pogušenih žrtava u već iskopanim. rakama.40

Njihovi leševi spaljeni su u nemačkoj akciji uništavanja tragova zločina, u jesen i zimu 1943. i 1944. godine, o čemu će kasnije biti reči.
Transporti smrti odlazili su iz Jevrejskog logora Zemun, od početka aprila do 10. maja 1942. godine, svakog dana osim nedeljom i praznikom.41 Koliko je zatočenih Jevreja ubijeno u ovom periodu? Za utvrđivanje ovog broja kao osnovu uzeli smo brojno stanje, od 31. marta 1942. godine, kada je u logoru bilo »5293 lica«.42

Roma tada, inače, skoro više nije bilo u logoru. Nekolicina Jevreja verovatno je u ovom periodu umrla i prirodnom smrću, od bolesti ili iscrpljenosti. Imajući sve ovo u vidu, možemo da tvrdimo da je, u periodu od početka aprila do 10. maja 1942. godine, iz Jevrejskog logora Zemun ubijeno ukupno oko 5200 Jevreja.43

Iako nema preciznih izveštaja o brojnom stanju Jevreja u logoru za svaki dan, može približno tačno da se odredi dinamika masovnog ubijanja zatočenika. Iz poređenja brojnog stanja zatočenika na dan 31. marta 1942. godine — 5293, i broja Jevreja u logoru 20. aprila 1942. — 4005,44 vidi se da je u tom periodu ubijeno oko 1200 Jevreja, ili prosečno dnevno oko 70. Kako je posle sedam dana, 27. aprila 1942. godine, u logoru bilo samo 1884 zatočenih Jevreja (68 muškaraca, 1429 žena i 387 dece),45 to znači da je u roku od nedelju dana ubijen 2121 Jevrejin, odnosno čak 303 na dan.46

Ovako ubrzano ubijanje jevrejskih zatočenika mora da se poveže sa činjenieom da je ubrzo, početkom maja 1942, logor na Beogradskom sajmištu delom pretvoren u prihvatni logor za zarobljene pripadnike Narodnooslobodilaćkog pokreta i muškarce iz ustaničkih područja. Za njih je određen poseban paviljon (verovatno peti paviljon u kome su ranije bili jevrejski muškarci), koji je bio ograđen i izolovan od ostalog dela logora.47 Tako je i pre konačne likvidacije Jevreja, logor na Beogradskom sajmištu, u skladu sa naređenjem generala Badera, od 25. marta 1942. godine, počeo da služi i kao prihvatni logor.

Ubijanje Jevreja iz logora nastavljeno je ubrzano i prvih dana maja 1942. godine. Tada su ispražnjeni paviljoni sa ženama, decom i bolesnima, a na red je došao i paviljon sa muškarcima. U nekoliko navrata, Nemci su pod stražom izvodili grupe iz ovog paviljona i sprovodili ih ka Beogradu. Tamo su ih, verovatno, čekali kamioni da bi ih prebacili na stratište u Jajincima. Pre streljanja žrtve su morale da se svuku, a njihova odeća ubrzo je vraćena u logor. U logoru su ostali samo još članovi jevrejske Uprave, Predstavništva jevrejske zajednice, deo osoblja bolnice i radionica, kao i članovi njihovih porodica. Na dan 10. maja 1942. godine, svi preostali Jevreji iz logora, njih oko sto, postrojeni su i pod stražom sprovedeni kroz kapiju logora.48 Ovaj prizor posmatrali su zarobljeni pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta, koji su upamtili pojedine likove, kao i to da su kolonu predvodila dva muškarca koja su jasnim i lepim glasovima pevala neku njima nepoznatu pesmu. Svi oni, bez sumnje, znali su da idu u smrt. Njihove stvari i odela ubrzo su vraćeni u logor.49

»Konačno rešenje jevrejskog pitanja« u okupiranoj Srbiji okončano je ubijanjem Jevreja interniranih u Jevrejskom logom Zemun. Rukovodilac Jevrejskog referata u Ministarstvu inostranih poslova Trećeg rajha F. Rademaher, koji se, inače, uporno zalagao da se pitanje Jevreja »reši« u samoj Srbiji, u svom memorandumu (pregledu mera protiv Jevreja na okupiranim područjima), od 29. maja 1942. godine, ista kao je da »jevrejsko pitanje« u Srbiji više nije aktuelno, »Sada je to samo stvar sređivanja pravnih pitanja u vezi sa imovinom«.50 U to su se ubrzo uverili i glavni predstavnici nemačke oružane sile u Srbiji i na Balkanu. Početkom druge nedelje juna 1942. godine, komandant oružane sile na Jugoistoku general Valter Kunce (VValther Kuntze), preduzeo je putovanje u okupiranu Srbiju. Odmah po dolasku, 8. juna 1942. godine, organizovan mu je sastanak sa rukovodiocima vojnookupacione uprave u Srbiji na čelu sa generalom P. Baderom, Komandujućim i Opunomoćenim generalom u Srbiji. Tom prilikom, zapovednik Policije bezbednosti i Službe bezbednosti E. Šefer, izvestio je da u Srbiji više nema »jevrejskog pitanja«.51 Potpuno uništenje Jevreja, zatocenih u logoru na Sajmištu, izvršeno je do 10. maja 1942. godine. To jeznačilo da je i ovaj logor kao i logori u Šapcu, Beogradu (Banjički logor) i u Nišu, osposobljen da posluži kao prihvatni logor za zarobljene i uhapšene pripadnike Narodnooslobodilačkog pokreta i za sve druge sumnjive, radi njihovog slanja na prisilni rad i u koncentracione logore u Treći rajh i zemlje koje je on okupirao, čime su u potpunosti sprovedena naređenja generala Kuncea, od 19. marta, i generala Badera, od 25. marta 1942. godine.52

Osnivanje Jevrejskog logora Zemun bilo je jedan od retkih primera dobre saradnje nemačkih vojnookupacionih faktora u okupiranoj Srbiji.53 Odluka o potpunom uništenju Jevreja, interniranih uglavnom u ovom logoru, doneta je u RSHA u Berlinu, ali je blla inicirana nemačkim vojnim potrebama u samoj Srbiji i bila je u njihovoj neposrednoj funkciji. Pokazalo se i na ovom primeru, da su nemački vojni i policijski faktor u suštini delovali u punoj saglasnosti na ostvarenju vitalnih interesa Trećeg rajha, i pored manjih ili većih nesuglasica. Uništenje svih preostalih Jevreja u Srbiji, i pored sukoba predstavnika policijskobezbednosnog aparata Majsnera i vojnoupravne vlasti Turnera (što je konačno dovelo do Turnerovog opoziva početkom novembra 1942. godine). bilo je, u stvari, dobar primer saradnje nemačke vojske i policije na okupiranim područjima. To je, uostalom, pokazalo i celokupno »konačno rešenje jevrejskog pitanja« u okupiranoj Srbiji.

»Poseban zadatak« gasnog kamiona u okupiranoj Srbiji sa ubijanjem preostalih Jevreja bio je završen. E. Sefer obavestio je, 9. juna 1942. godine, SSmajora Pradela iz RSHA da su dva vozača, SSpodoficira izvršila svoj zadatak i da sa svojim specijalnim vozilom mogu da se vrate u Berlin. Zbog loma zadnje osovine vozilo će, u pratnji vozača, biti upućeno u Berlin vozom; njihov dolazak očekivao se između 11. i 12. juna 1942. godine.54 Po dopremanju u Berlin vozilo je opravljeno i, već 15. juna 1942. godine, upućeno na novi »posebni zadatak« u Rigu.55 Kako objasniti činjenicu da je ubijanje Jevreja iz logora na Sajmištu okončano oko 10. maja 1942. godine, a da je gasni kamion vraćen u Berlin tek posle mesec dana? Ovo sredstvo za masovno ubijanje nacistima je bilo neophodno za nastavak akcije uništavanja Jevreja u Poljskoj i Sovjetskom Savezu, pa je gotovo isključena mogućnost odmora ili odsustva vozača. I pored mogućih objašnjenja (pokušaj popravke u samom Beogradu, korišćenje kamiona u Banjičkom logoru), bez verodostojnih izvora ovo pitanje ostaje otvoreno.

Koliko je ukupno Jevreja izgubilo život u Jevrejskom logoru Zemun ili neposredno posle odvođenja iz logora? Kao i u pogledu broja dovedenih u logor, tako i u vezi sa brojem Jevreja stradalih u njemu, postoje velika neslaganja u istoriografiji. Pošto se broj dovedenih u logor i broj stradalih, uglavnom, poklapaju, o tome je u dosadašnjem izlaganju, donekle, bilo reči. U prvom istoriografskom delu koje se bavilo i ovim pitanjem navedeno je da je kroz logor prošlo oko 7500 Jevreja koji su, skoro svi, izgubili život u logoru ili neposredno posle odvođenja iz logora.56 Prema L. Ivanoviću kroz logor je prošlo (znači da je približno toliko i stradalo) preko 10.000 Jevreja.57 V. Glišić koji se najiscrpnije bavio ovom problematikom, utvrdio je da je u logoru na Sajmištu ubijeno ukupno oko 7000 Jevreja, od čega je oko 5000 pogušeno gasom.18 Prema J. Romanu u logoru na Sajmištu stradalo je čak 11.000 jugoslovenskih Jevreja, dok M. Šelah tvrdi da je u logoru ugušeno gasom 8000 Jevreja.39

Naša istraživanja pokazuju, da je u logoru za Jevreje na Beogradskom sajmištu internirano ukupno oko 6400 Jevreja od čega je pušteno samo 60 osoba (54 Jevrejki i 6 nejevrejki). Ovaj broj se, uglavnom, poklapa sa brojem do kojeg smo došli analizom uzroka zbog kojih su Jevreji u logoru, ili neposredno po odvođenju iz logora, izgubili život. Stopa smrtnosti jevrejskih zatočenika, kao što smo videli, bila je oko 10%, što znači da je zbog gladi, bolesti ili loših uslova života u logoru umrlo oko 640 Jevreja. Zbog prekršaja pravila u samom logom streljano je 10 zatočenika, a oko 450 odvedeno je u Jevrejsku bolnicu i ubrzo ugušeno u gasnom kamionu. Utvrdili smo i da je na isti način iz logora odvedena i usmrćena većina od 5200 zatočenika, dok je manji deo od ovog broja streljan na stratištu u Jajincima. Ukupno, to bi bilo oko 6300 života. Možemo, stoga, da zaključimo da je u Jevrejskom logoru Zemun (ili ubrzo posle odvođenja iz logora), uglavnom na svirep način, izgubilo život približno između 6300 i 6340 Jevreja oba pola, od odojčadi do nemoćnih staraca.

Koliko je ukupno Jevreja stradalo tokom Drugog svetskog rata u Jugoslaviji i od toga koliko u okupiranoj Srbiji? U istoriografiji postoje neslaganja oko ovih brojeva. Ona, pre svega, potiču od različitih procena broja Jevreja koji su uoči rata živeli u Jugoslaviji kao i broja jevrejskih izbeglica iz srednje Evrope u njoj. Zbog ovih razlika, neslaganja su dosta velika, kako u apsolutnom broju, tako i u procentu stradalih Jevreja. Oslanjajući se na statističke podatke iz 1939. godine, A. Vajs je izneo da je pred rat u Jugoslavijl živeio 70.000 Jevreja, a da je tu našlo utočište i 5000 jevrejskih izbeglica. U ratu stradalo je 60.000 Jevreja, odnosno oko 80% od ukupnog broja Jevreja u predratnoj Jugoslaviji.60 Ne precizira se koliko je od ovog broja stradalo u okupiranoj Šrbiji. Slični podaci iznose se i u Spomenicl 1919—1969. Saveza jevrejskih opština Jugoslavije. U njoj se navodi da je, početkom 1941. godine, u Jugoslaviji živelo oko 75.000 Jevreja od kojih su oko 4000 bile izbeglice iz raznih evropskih zemalja. Prema evidenciji jevrejskih opština i njihovih članova iz iste publikacije, u Jugoslaviji je, 1940. godine, živelo 67.355 Jevreja. Od toga broja, na području koje će, aprila 1941. godine, biti potčinjeno nemačkom Vojnoupravnom komandantu Srbije, živelo je 14.320 Jevreja (Srbija 11.376, Banat 2944).61 Od 75.000 Jevreja, koliko je živelo u Jugoslaviji pred Dmgi svetski rat, preživelo je 15.000 Jevreja (20%). Ni ovde se ne precizira koliko je od ovog broja stradalo u okupiranoj Srbiji. Dve godine posle završetka rata, u Jugoslaviji je popisano ukupno 11.934 Jevreja, odnosno 17,8% od broja evidentiranog 1940. godine.62 V. Glišić je utvrdio da je, u periodu od 1941—1944. godine, u okupiranoj Srbiji stradalo ukupno oko 15.000 Jevreja.63 J. Romano je došao do nešto većih brojeva, nego što se do tada smatralo. Prema njemu, uoči rata, u Jugoslaviji je živelo 82.242 Jevreja, kao i preko 3000 jevrejskih izbeglica iz srednje Evrope. U ratu je stradalo ukupno 67.248 (81,7%) jugoslovenskih Jevreja, a preživelo je oko 15.000. U Srbiji, računajući Banat i Sandžak, pred rat je živelo oko 17.000 domaćih Jevreja, od kojih je stradalo oko 15.000 (88,2%), ne računajući jevrejske izbeglice.64

Neslaganja oko ukupnog broja Jevreja stradalih u Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji, ukazuju na potrebu novih i potpunijih istraživanja ove problematike. Mi ćemo se ograničiti na prostor okupirane Srbije. Za osnovu utvrđivanja broja Jevreja, koji su pred rat živeli u Jugoslaviji, pa i u Srbiji, treba uzeti pomenutu evidenciju jevrejskih veroispovednih opština iz 1940. godine, kao i popis izvršen 1947. godine.65 Međutim, kako je to i J. Romano konstatovao, podaci iz evidencije 1940. godine nisu potpuni, a time ni verodostojni, tako da ih treba upotpuniti rezultatima novih istraživanja.66

Koliko je Jevreja živelo na području koje će posle okupacije biti potčinjeno nemačkom Vojnoupravnom komandantu Srbije, a koliko posle aprila 1941. godine? Prema evidenciji jevrejskih veroispovednih opština iz 1940. godine, tu je živelo 14.320 Jevreja, od toga u Beogradu 10.388, u ostaloj Srbiji 575, u Novom Pazaru 297, u Kosovskoj Mitrovici 116 i u Banatu 2944.67 Prema drugom izvoru, pak, samo u Beogradu 11. I. 1941. godine, živelo je 11.780 Jevreja.68 Posle tri meseca okupacije, 13. jula 1941. godine, u Beogradu je registrovano 9435 Jevreja.69 U ostalom delu Srbije, prema evidenciji iz 1940. godine, živelo je 575 Jevreja, dok je, 17. juna 1941. godine, samo u Moravskoj banovini registrovano 843 jJevreja, od toga 177 emigranata.70 Možemo da pretpostavimo da, na području ove banovine, pred rat nije živelo manje od 700 Jevreja. U Banatu je, 1940. godine, evidentirano 2944 Jevreja. Avgusta i setpembra 1941. godine, odatle je upućeno u Beograd 3300, a Predstavništvo jevrejske zajednice u Beogradu očekivalo je dolazak oko 3600 Jevreja.71 Kako se deo Jevreja i ovde sakrio, izbegao, streljan ili je bio u zarobljeništvu, realno je pretpostaviti da je, pred rat, u Banatu živelo do 3700 Jevreja. U Sapcu 1940. godine, evidentirano je 83 Jevreja, a okupaciju je docekalo 66, kao i oko 1000 jevrejskih izbeglica iz srednje Evrope.72 Prema svim ovim podacima na području Srbije, koje će doći pod nemačku vojnu upravu, pred rat, je živelo oko 16.600 Jevreja poreklom sa ovog područja, kao i oko 1200 jevrejskih izbeglica. Tokom prvih meseci okupacije, na ovom području registrovano je približno oko 15.000 Jevreja. Moramo imati u vidu da se i posle registrovanja, jedan deo Jevreja sklonio ili je izbegao, ili se posle izbijanja ustanka priključio snagama Narodnooslobodilačkog pokreta. Ipak, neosporno je da je većina registrovanih Jevreja u roku od godinu dana, od leta 1941. do leta 1942. godine, internirana i ubijena. Na osnovu svih raspoloživih podataka, može da se izvede realna procena da je od ukupno oko 17.800 Jevreja, koji su do nemačke okupacije živeli u Srbiji i Banatu, izgubilo život njih oko 14.800 (83,l°/o). Ako se ne računa oko 1200 jevrejskih izbeglica, koje je rat j i zatekao u Srbiji (oni su gotovo do jednog stradali), znači da l» od oko 16.600 Jevreja, poreklom sa teritorije koja je od aprila 1941. godine bila pod nemačkom vojnom upravom, život izgubilo oko 13.600 (82%). Od ukupnog broja Jevreja, koji su izgubili život u okupiranoj Srbiji (14.800), njih oko 6320 (42,5%) izgubilo je život u Jevrejskom logoru Zemun na Beogradskom sajmištu ili ubrzo posle odvođenja iz logora. Od svih Jevreja, sa područja okupirane Srbije, spasilo se samo oko 3000 (18%). Ovakve procene potvrđuju i podaci iz popisa izvršenog 1947. godine. Tada je ustanovljeno da u Jugoslaviji živi 11.934 Jevreja ili 17,8% evidentiranih 1940. godine, od čega na području, koje je bilo pod nemačkom vojnom upravom u Srbiji, živelo je 2634 Jevreja ili 18,4%, od broja evidentiranih 1940. godine.73 Moramo imati u vidu da se deo Jevreja, izbeglih pred rat ili tokom rata, nije vratio u ranije mesto boravka — od 15.000 preživelih vratilo se 13.000.74 Na području okupirane Srbije, život su izgubili i Jevreji iz drugih krajeva Jugoslavije. Posle kapitulacije Italije, Nemci su, oktobra 1943. godine, pohapsili Jevreje u Splitu i transportovali ih u logor na Beogradskom sajmištu.73 0 tome će u kasnijem izlaganju još biti reči.

Ovi brojevi, nažalost, samo su približni, ali oni, ipak, daju sliku o masovnom stradanju jevrejskog naroda u okupiranoj Srbiji. Genocidnim terorom nemačkog okupatora u Srbiji, najvećim delom, uništena je ova relativno mala jevrejska zajednica, koja je značajno doprinosila napretku i pregnućima naroda sa kojim je živela, izgrađujući i negujući svoj sopstveni identitet i ukupni prosperitet.

Uporedo sa interniranjem Jevreja u logor na Beogradskom sajmištu, početkom decembra 1941. godine, nemački okupacioni organi prigrabili su i svu preostalu jevrejsku imovinu. U pozivima Jevrejima da se, od 8. decembra 1941. godine, javljaju u Jevrejsku policiju naznačeno je da ponesu sa sobom samo najnužnije stvari. Ključeve od stanova i podruma, sa označenim imenima i adresama, morali su da predaju prilikom prijavljivanja, a, pod pretnjom smrti, bilo im je zabranjeno svako otuđivanje imovine. Od sve imovine, Jevrejima je tako ostalo samo ono što su mogli da ponesu sa sobom, a i to malo stvari bilo je po dopremanju u logor pretreseno i opljačkano. Sva ostala jevrejska imovina pripala je nemačkim vojnookupacionim vlastima — štabu Generalnog opunomoćenika za privredu u Srbiji F. Nojhauzena. Osnovni cilj nemačkih vlasti bio je da, prodajom jevrejske imovine, u što kraćem vremenu izvuku što veću korist. Već 9. decembra 1941. godine, dakle sutradan pošto su prve grupe Jevreja iz Beograda internirane u logoru na Sajmištu, počela je procena, a odmah zatim i prodaja njihovog pokućstva, kako se vidi po sačuvanim vaučerima za obračun jevrejske imovine.76 Prodaja jevrejske imovine vršila se preko Komesarske uprave jevrejskog kućnog i zemljišnog poseda iz sastava Nojhauzenovog štaba, a novac od prodaje uplaćivan je na račun Generalnog opunomoeenika. Prodaja jevrejske imovine išla je dosta sporo, jer za nju nije bilo lako naći kupca; najviše su je kupovali domaći Nemci, a među Srbima pripadnici kvislinškog režima i njihovi saradnici.77 Da bi se ubrzalo unovčavanje jevrejske imovine, nemačka vojnookupaciona vlast, krajem leta 1942. godine, u celini ju je »poklonila« Srbiji. Prema ovom aranžmanu, Srpska narodna banka i Državna hipotekarna banka bile su dužne da nemačkim vlastima za uzvrat isplate sumu od 360 miliona dinara, na ime štete koju su Nemci pretrpeli usled vođenja rata protiv Jugoslavije. Ovo je bila pravna forma, sa apsurdnom argumentacijom, za izvlačenje što više novca. Navedena suma, koja je ubrzo i isplaćena, bila je mnogo veća nego što bi Nemci stvarno clobili proclajom jevrejske imovine. Razume se, to je predstavljeno kao nemačka velikodušnost, iako se radilo o još jednom slabo prikrivenom vidu pljačke okupirane Srbije.78 Prodaja jevrejske imovine trajala je do jeseni 1943. godine, sudeći po tome što je konačni obračun Komesarske uprave jevrejskog kućnog i zemljišnog poseda napravljen 15. novembra 1943. godine.79 .

U jesen 1943. godine, okončan je postupak koji je od samog početka stajaO u središtu rešavanja »jevrejskog pitanja« u okupiranoj Srbiji — prisilna eksproprijacija celokupne jevrejske imovine, koja je otpočela sa početkom nemačke okupacije, aprila 1941. godine. Tome je ubrzo sledilo fizičko uništenje ne samo vlasnika te imovine, nego i celokupnog jevrejskog stanovništva i svih tragova njihovog postojanja u skladu sa nacionalsocijalističkim rasnim i ideološkim principima. Ova dva procesa tekla su, uglavnom, povezano i uporedo, a međaš je bio interniranje Jevreja u logor na Beogradskom sajmištu. Interniranje je označilo početak konačne likvidacije jevrejske imovine, ali je, istovremeno, nagovestilo i potpuno uništenje preostalih Jevreja. Posle masovnog ubijanja Jevreja u logoru na Sajmištu, okončanog oko 10. maja 1942. godine, za nemačku vojnookupacionu upravu u Srbiji »jevrejsko pitanje« nije više postojalo. Tada se ono svelo na »sređivanje pravnih pitanja u vezi sa imovinom«, koje je od početka bilo u osnovi rešavanja »jevrejskog pitanja« u okupiranoj Srbiji.

25 Jack Delarue, Historija Gestapoa, Zagreb, 1966, 353; M. Beer, n d., 409; Zločini, 35: Dr Šefer — Glavnom uredu bezbednosti Rajha, II D 3 a – Beograd, 9. VI 1942 – majoru Pradlu, Berlin
m. Beer, n. d, 407
26 J. Delarue, n. d., 353; Beer n d 417- H. Graml, n. d., 227.
27 M. Beer n. d.. 407.
28 27 M. Beer n. d.. 417. H. Graml, n. d., 227.
29 AJ, 110, f-610, izvod iz zapisnika o saslušanju Augusta Majsnera, Beograd, 1946; Zločini, 34; C. R. Browning, n. d., 75.
30 IAB, OGB, inv.br. 314
31Zločini, 35-38
32 Isto
33 Zločini, 32; C- R' Browning, n. d., 80-82 - detaljno piše o akciji posebne komande, ali ne pominje likvidaciju Jevrejske bolnice.
34 C. R. Browning, n. d., 84—85.
35 AOS, NdA, k-36, f-1, d-35; Zb. NOR, XII/2, 266—267: Komandujući general i Komandant u Srbiji — Komandantu oružanih snaga na Jugoistoku, 31. III 1942: Desetodnevni izveštaj.
36 C. R. Brovvning, n. d., 78—80.
37 Isto; JIM, k-24-2-2/6, izjava Hedvige Šenfajn.
38 IAB, OGB, inv. br. 314: Judenlager Semlin, Bescheinigung, Semlin, 2. April 1942; AOS, NdA, k-36, f-1, d-41: Jevrejski logor Zemun — Opštini grada Beograda, Zemun, 16. IV-1. V 1942; AOS, NdA, k-36, f-1, d-41: Sef otseka za rekvizicije — Upravnom otseku Gradskog poglavarstva Beograda, Beograd, 8. V 1942.
39 JIM, k-24-2-2/6, izjava Hedvige Šenfajn.
40 C. R. Browning, n. d., 79-82
41 Kao napomena 39.
42 Kao napomena 35.
43 C. R. Browning, n. d., 82, napomena 62 — na osnovu svedoče-nja H. Šenfajn, izračunavanjem prošeka ovde se došlo do ukupno 6280 zatočenika logora pogušenih gasom.
44 Zb. NOR, XII/2, 310: Komandujući general i Komandant u Srbiji — Komandantu oružanih snaga na Jugoistoku 20. IV 1942: De¬setodnevni izveštaj.
45 AOS, NdA, k-36, f-1, d-47: Jevrejski logor Zemun — Opštini grada Beograda, Zemun, 27. aprila 1942.: Sledovanje šećera za mesec maj.
46 Isto.
47 M. Cvetković, Dva puta na Sajmištu, »Otpor u žicama«, II, 38— 41; S. Kompanjac, Žute jahaće čizme, n. d., 21—23.
48 Kao napomena 39.
49 S. Kompanjec, n. č., 23; V. Glišić, Teror i zločini, 92 — tvrdi da je poslednja grupa brojala oko 500 Jevreja i da je streljana na Bežanijskoj kosi ili je deportovana u Poljsku. Ovo ne možemo da prihvatimo, jer su njihove stvari, ubrzo, vraćene u logor, tako da su i oni, kao i nekoliko grupa pre njih, najverovatnije streljani i zakopa¬ni na stratištu u Jajincima. Streljanja na Bežanijskoj kosi (teritorija NDH), Nemci u ovom periodu nisu vršili. Nije verovatno ni da su deportovani u Poljsku, iz ranije navedenih razloga.
50 C. R. Browning, n. d., 83.
51 Isto.
52 Vidi napomenu 7. i 9.
53 C. R. Browning, n. d., 59.
54 Zločini, 35: Dr Šefer IID3a — Beograd, 9. VI 1942 -
55 M. Beer, n. d., 416.
56 Zločini, 24, 27—35.
57 L. Ivanović, n. d., 309.
58 V. Glišić, Teror i zločini, 92.
59 J. Romano, n. d., 84; M. Shelach, n. d., 255.
60 Zločini; Dr Albert Vajs, Predgovor, XII-XIV
61 Spomenica 1919—1969. Savez jevrejskih opština Jugoslavije, urednik David Levi-Dale, Beograd, s.a., 80, 204—206. (dalje — Spo¬menica 1919—1969); J. Romano, n. d., 13 — tu je pogrešno naveden ukupan broj Jevreja iz evidencije 1940. g. Ukupan zbir nije 66.843, nego 67.355.
62 Spomenica 1919—1969, 114, 207.
63 V. Glišić, Teror i zločini, 93.
64 J. Romano, n. d., 14, 84; 201—202 — ovde nije dobro izračunat procenat stradalih banatskih Jevreja prema datim podacima. Umesto 92,8°/o treba da bude 90,5°/o.
65 Spomenica 1919—1969, 204—206, 207.
66 J. Romano, n. d., 13.
67 Spomenica 1919—1969, 204—206.
68 L. Ivanović, n. d., 293.
69 AOS, NdA, k-20A, f-4, d-23: Uprava grada Beograda — Mini¬starstvu unutrašnjih poslova: Periodični izveštaj o poslovnom radu od 26. VI — 13. VII 1941.
70 AOS, NdA, k-19, f-1, d-35: Ministarstvo unutrašnjih poslova: Izveštaj o situaciji na dan 17. VI 1941.
71 IAB, OGB, inv. br. 2: Predstavništvo jevrejske zajednice — Predsedniku Opštine grada Beograda, Beograd, 17. VIII 1941.
72 Spomenica 1919—1969, 205; S. Filipović, n. d., 135—137.
73 Spomenica 1919—1969, 207.
74 N. d., 114.
75 Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941—1945. Do¬kumenta, III, Beograd—Jasenovac, 1987, Prilog broj 2. 600—605 (dalje: A. Miletić. Koncentracioni logor Jasenovac).
76 AOS, NA, NAV, T-75, 2-60, s-799: Belege zur zur Abrechnung der Judenvermögen, 9. XII 1941 – 30. XI 1942
77 Zločini- 48-50-
78 Isto.
79 AOS, NA, NAV, T-75, e-57, s-33-156: Konačni obračun Komesarske uprave (21. VI — 15. IX 1943), Vidi i: AOS, NA, NAV; T-75, r-56, s-726—759: Konačni izveštaj i bilans Komesarskog upravnika za konfiskovanu jevrejsku imovinu u Srbiji.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License