2 Dovodenje U Logor

2. Dovodenje u logor

Odluka o interniranju i preostalih Jevreja, delimično i Roma, iz okupirane Srbije u logor na Beogradskom sajmištu doneta je početkom decembra 1941. godine, kada su stvoreni preduslovi za njeno sprovođenje. Vojne operacije protiv Narodnooslobodilačkog pokreta u Srbiji, najvećim delom, bile su za okupatora uspešno okončane, a logor na Sajmištu osposobljen je za smeštaj velikog broja zatočenika. Od jevrejskih muškaraca u životu su bili samo preostali zatočenici logora u Topovskim šupama, bolesnici i osoblje Jevrejske bolnice i, razume se, oni koji su se krili. Do početka decembra 1941. godine, jevrejska nejač iz Srbije i Banata, bila je, uglavnom, skoncentrisana u Beogradu, delom i u Nišu, dok su u potpunosti bili internirani samo Jevreji u Šapcu u logoru na Savi.

Interniranje Jevreja iz Beograda u Jevrejski logor Zemun otpočelo je 8. decembra 1941. godine. Dan ranije kvisiinška žandarmerija podelila je Jevrejima pozive da se sutradan rano ujutro jave u dvorište Specijalne policije za Jevreje u Ulici Džordža Vašingtona br. 21. U pozivu je navedeno da mogu poneti samo onoliko prtljaga koliko mogu da nose, pribor za jelo, pokrivače i hranu za tri dana. Stanove i podrume morali su da zaključaju, ključeve _ obeleže imenom i adresom i da ih predaju prilikom prijavijivanja. Kako su Jevreji internirani tokom nekoliko dana, da bi se izbegla gužva pozivi su, verovatno, raznošeni nekoliko dana ili je na samim pozivima bilo naznačeno različito vreme za prijavljivanje. Preko »Obnove« 10. decembra i »Novog vremena«, 11. decembra 1941. godine, i javno je upućen poziv »svim Jevrejima« da se prijave. Poziv je bio u obliku saopštenja šefa Operativne grupe Policije bezbednosti i Službe bezbednosti, a završavao se pretnjom da će onaj ko ne dođe biti »najstrožije kažnjen«.40

U periodu od 8. do 13. decembra 1941. godine, pred Jevrejskom policijom satima su stajale kolone jevrejskih žena i dece na hladnom vremenu, čekajući da ih Nemci prebace u logor na Sajmištu. Prevoz je vršen kamionima: u jedan ka¬mion ukrcavani su žene i deca, a u drugi utovarivane su njihove stvari. Dugo čekanje po hladnoći i mukotrpan prevoz bili su najava mnogo težih dana u samom logoru.

Iako je interniranje Jevreja iz Beograda okončano 13. decembra 1941. godine, pojedinačnog dovođenja bilo je i kasnije. Neki, kao Roza Ajzner, dovedeni su posle anonimne prijave nemačkoj policiji.41 Internirani Jevreji poručivaii su, naravno tajno, onima koji su se krili da se nikako ne prijavIjuju, kako ne bi i oni dospeli u logor.42

Po dopremanju u logor, jevrejske žene i deca smešteni su u velike izložbene paviljone, koji su bili krajnje neprikladni za bilo kakav, a naročito ne duži boravak u zimskim uslovima starih, nejakih i male dece. Prvo je ispunjen najveći^ treći paviljon, a zatim i prvi paviljon. Zatočeni Romi smešteni su u drugom paviljonu. Tokom decembra 1941. godine„ Jevreji koji su dovođeni na rad iz logora u Topovskim šupama, uređivali su peti paviljon. Početkom januara 1942. godine njih 200—300 smešteno je upravo u ovom paviljonu, a logor na Autokomandi je likvidiran. Ovaj paviljon bio je ograđen žicom, tako da su zatočenici bili odvojeni' od svojih porodica a njihovi međusobni kontakti bili su zabranjeni. Ova zabrana, u proleće 1942. godine, nije baš dosledno sprovođena. I posle premeštanja na Sajmište ova grupa muškaraca delimično je korišćena za rad u Beogradu.43

U četvrtom paviljonu ubrzo je organizovana logorska kuhinja, a u paviljonu Zadužbine Nikole Spasića počelo je uređenje logorske bolnice i apoteke. Turski paviljon bio je kupatilo, a siužio je i kao mrtvačnica, dok su u delu drugog paviljona postepeno uređivane zanatske radionice za potrebe logoraša i logorske uprave.

Pet najvećih Iogorskih paviljona okruživalo je centralnu kuiu u kojoj je bila smeštena uprava logora. Na vrhu kule, za sve vreme dok je logor bio u nemačkim rukama, vila se crna zastava SS. Logorska komanda nalazila se u maloj zgradi kraj ulaza u logor, gde je do rata bila uprava Sajma.44

Uporedo sa interniranjem Jevreja iz Beograda, u logor na Sajmištu postepeno su dopremani i svi preostali Jevreji, bilo da su internirani ili ne, iz okupirane Srbije.

Iz logora na Banjici, 9. decembra 1941. godine, u Jevrejski logor Zemun prebačeno je 65 zatočenih Jevrejki. Među njima bila je i Olga Alkalaj, član privremenog rukovodstva Komunističke partije Jugoslavije za Beograd. Posle provale, novembra 1941. godine, ona je uhapšena, mučena u Specijalnoj policiji, a 6. decembra 1941. prebačena je u Banjički logor. Posle tri dana, sa ostalim Jevrejlma, upućena je u logor na Sajmištu. Zbog teških povreda zadobijenih prilikom mučenja, ubrzo je sa Sajmišta prebačena u Jevrejsku bolnicu u Beogradu.45 Nekolicina preostalih Jevreja u Banjičkom logoru, kao i oni dovedeni u međuvremenu, streljani su 15. decembra 1941. godine (13 Jevreja iz Požarevca i nekoliko iz drugih mesta) i 17. aprila 1942.46 U Banjičkom logoru smeštena je, izgleda, i grupa od 48 srbijanskih Jevreja (od 300 pobeglih u bugarski deo Makedonije), koje su bugarske vlasti predale Nemcima u Srbiji 27. novembra 1941. godine. Već 3. decembra 1941. godine, ova grupa je bila streljana.47

Uporedo sa prvim grupama beogradskih Jevreja u logor na Sajmištu internirano je i oko 600 romskih žena i dece.48

Prema izveštaju Opunomoćenog i komandujućeg generala u Srbiji, od 20. decembra 1941. godine, »u novoformirani logor za Jevreje i Cigane u Zemunu do 15. 12. 1941. dovedeno je 5281 osoba«.49 Početkom januara 1942. godine, u logor je prebačeno i 200—300 preostalih Jevreja (i jedan Rom) iz logora na Autokomandi, što je već pomenuto.

U Beogradu su od Jevreja izvan logora na Sajmištu ostali samo bolesnici iz jevrejskih zdravstvenih ustanova, zatim njihovi lekari i drugo osoblje i članovi njihovih porodica, ukupno 300—400 lica, kao i izvestan broj Jevrejki udatih za hrišćane, uglavnom Srbe. Ove Jevrejke, ili nisu bile uhapšene (za razliku od prakse u Banatu), ili su u međuvremenu puštene iz zatočeništva. Broj bolesnika u Jevrejskoj bolnici stalno je rastao zbog dovođenja velikog broja bolesnika iz logora na Sajmištu. Uoči uništenja Jevrejske bolnice, koje je sprovedeno od 19. do 23. marta 1942. godine, u bolnici je bilo 400—500 bolesnika.50

Naredna grupa Jevreja stigla je na Sajmište iz šabačkog logora na Savi 26. januara 1942. godine.51 Pripreme za njihovo transportovanje počele su već 15. januara 1942. godine.52 One su, verovatno, ubrzane potrebom da se internira nešto više od 1000 srpskih seljakaustanika iz istočne Bosne. Od sredine januara 1942. godine, oni su se, uglavnom bez borbe, predavali nemačkim jedinicama, posle izdaje četničkili komandanata, pre svega Jezdimira Dangića.53 Šapcanin Gliša Babović zapisao je, 26. januara 1942. godine, u svom dnevniku da su Nemci u deset časova sve Jevreje iz logora na Savi (to su bili samo žene i deca) natovarili u vagone i otpremili do Rume. Naknadno, G. Babović je saznao i zabeležio u dnevniku da su od Rume do Zemuna (oko 50 km) zatočenici morali da idu pešice. »Kako je bila ljuta zima, a put dug, deca koja nisu mogla da idu padala su uz put od zime. Na putu su ostajala i ona deca, koju su majke vozile u kolicima. Uz njih su padale i starije žene. Svi su ostali na putu smrznuti. Između njih, od šabačkih Jevreja umrla je supruga lekara Haima Rusoa, a dete dr Koena smrzlo se na putu. Dečja mati poludela je do Zemuna, sva se počupala i izgrebala«.54

Šabačka grupa Jevreja brojila je, verovatno, 400—500 lica sudeći prema aktu komandanta Jevrejskog logora Zemun beogradskoj opštini od 6. februara 1942. godine. Prema ovom dokumentu u logoru je tada bilo 5654 »stanovnika«, a očekivalo se da će, tokom februara 1942. godine, iz Niša biti dovedeno još 700.55

Ova procena pokazala se kao preterana. Jevrejski muškarci iz Niša i južne Srbije internirani su u niškom logoru na Crvenom krstu oktobra 1941. godine, a njihove porodice sredinom januara 1942. godine. Posle junačkog proboja zatočenih partizana iz logora, 12. februara 1942, među pobijenima za odmazdu bili su i svi jevrejski muškarci iz ovog logora. Njihove porodice upućene su, 24. februara 1942. godine, vozom do Zemuna. Bilo ih je 282 na broju. Dočekali su ih, sigurno u pratnji nemačke straže, Jevreji iz logora i pešice ih odveli na Sajmište.56

Poslednja grupa Jevreja upućena u Iogor na Sajmištu bila je iz Kosovske Mitrovice, 19. marta 1942. Pet stotina Jevreja iz Kosovske Mitrovice, Novog Pazara, Raške i izbeglica iz Beograda i Srednje Evrope upućeno je vozom u Zemun.5' Akcijom hapšenja i pljaćkanja Jevreja rukovodio je šef ispostave Zapovednika Policije bezbednosti i Službe bezbednosti u Kosovskoj Mitrovici kapetan SS Ginter Hauzding (Giinther Hausding). U ovoj akciji je, kao i prethodne godine u Beogradu, učestvovao predratni dvorski detektiv, sada agent Gestapoa, Marko Benjaminović, inače prištevski Jevrejin. Tada su uhapšeni i njegov otac i brat.58 U ovoj grupi bilo je i 60 Jevreja — izbeglica iz Beograda i Srednje Evrope — koje su Italijani predali nemačkoj policiji.59

U međuvremenu, sredinom januara 1942. godine, u logor na Sajmištu stigao je i transport Jevreja iz Kragujevca. Grupa, verovatno nije brojala više od 100 žena i dece, jer su jevrejski muškarci iz Kragujevca (njih oko 60) stradali u velikom streljanju, 21. oktobra 1941. godine, o čemu je već bilo reči.60

Koliko je ukupno lica zatočeno u Jevrejskom logoru Zemun? Prema prvim posleratnim saznanjima tu je stradalo između 6000 i 7000 Jevreja.61 Nekoliko godina docnije procenjivano je da je kroz logor »prošlo« oko 7500 Jevreja, a da je u njemu bilo zatočeno i oko 600 Roma.62 Prema L. Ivanoviću kroz ovaj logor »prošlo je preko 10.000 Jevreja«, po J. Romanu tu je stradalo preko 11.000 Jevreja, s tim što su neki odvedeni u druge logore, dok je M. Kreso utvrdio da je u logoru na Sajmištu zatvoreno »oko 14.000 Jevreja i Cigana«.63 Oslanjajući se i na pomenute rezultate Državne komisije, V. Glišić smatra da je u logoru na Sajmištu pogušeno gasom oko 5000, a na razne načine ukupno oko 7000 Jevreja.64

Rezultati našeg istraživanja najpribližniji su upravo proceni Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina i rezultatima istraživanja V. Glišića.

Kao osnova za izračunavanje ukupnog broja lica interniranih u logoru na Sajmištu, treba da posluži pomenuti izveštaj Opunomoćenog i Komandujućeg generala u Srbiji od 20. decembra 1941. godine. Prema ovom izveštaju »u novoformirani logor za Jevreje i Cigane u Zemunu do 15. 12. 1941. dovedeno je 5281 osoba«.65 Kada se ovom broju dodaju sve naredne grupe (kod procena uzete su srednje vrednosti, na primer: za 200—300 uzeto je 250) dobije se broj od 6.963 lica dovedenih u logor na Sajmište. Pošto je sigurno bilo još interniranja pojedinaca i manjih grupa, možemo sa dosta velikom merom sigurnosti pretpostaviti da je u ovom logoru zatočeno oko 6400 Jevreja i 600 Roma.

Možemo da zaključimo da je, u periodu od 8. Decembra 1941. godine do kraja aprila 1942. godine, u logoru na Beogradskom sajmištu zatočeno ukupno oko 7000 lica 66 Ovaj broj nikada nije bio dostignut zbog fluktuacije zatočenika koja se može objasniti velikom stopom smrtnosti, upućivanjem u Jevrejsku bolnicu i postepenim puštanjem Roma. Najveći broj od 5780 zatočenika dostignut je 26. Februara 1942. godine.67 Sa početkom masovnog ubijanja Jevreja ovaj broj počeo je naglo da opada, tako da je, 27. aprila 1942. godine, u logoru bilo svega 1884 lica, a oko 10. maja 1942. godine odvedena je u smrt i poslednja grupa Jevreja iz logora.68

Polna i starosna struktura zatočenika može da se vidi prvi put tek u aktu komandanta logora upućenom beogradskoj opštini 6. februara 1942. godine, prema kome je od 5654 »stanovnika u logoru« bilo 76 odojčadi, 1136 dece ispod 16 godina i 4442 osobe preko 16 godina.69 Deset dana kasnije, u logoru je među 5503 zatočenika bilo 332 (6%) muškaraca, 3933 (71,5%) žena i 1238 (22,5%) dece.70 U vreme zamaha masovnog uništavanja Jevreja, 27. aprila 1942. godine u logoru je od 1884 zatočenika bilo 68 (3,6°/o) muškaraca, 1429 (75,8%) žena i 387 (20,6%) dece.71

Veoma mali broj Jevreja preživeo je zatočeništvo u Jevrejskom logoru Zemun. To su, uglavnom, bile Jevrejke udate za hrišćane, većinom Srbe; one su zajedno sa svim ostalim Jevrejima internirane u ovaj logor. Sudeći prema broju puštenih Jevrejki, ali i prema drugim izvorima, one su masovno pohapšene u Banatu, a samo delimično i u Beogradu. Njih je nemačka komanda logora na Sajmištu puštala na slobodu, ako bi članovi porodice ili rodbine podneli molbu za puštanje sa dokazima o srodstvu. Nije bilo slučajeva da muž ili rodbina ne podnesu molbu za puštanje.72

Prema ranijim saznanjima pušteno je desetak žena.73 Ovaj broj bio je, ipak, nekoliko puta veći. Puštanje je otpočelo već 19. decembra 1941. godine, a trajalo je, uglavnom, do kraja januara 1942. godine. Osim grupe beogradskih Jevrejki, do tada su puštene i vraćene u Banat i 43 banatske Jevrejke udate za hrišćane.74 Posle uništenja svih ostalih Jevreja iz logora, sredinom maja 1942. godine, puštena je i grupa od šest žena, većinom Nemica, udatih za Jevreje.75 Nisu se spasile, ili to nisu htele, ni sve nejevrejke. Među zatočenicima, dovedenim početkom maja 1942. godine, upamćena je mlada žena, nejevrejka, iz uprave logora, koja je, zajedno sa mužem i malim sinom, u poslednjoj grupi otišla u smrt.76

Iz Jevrejskog logora Zemun ubrzo posle interniranja puštena je i jedna jevrejska porodica. Italijansko Ministarstvo inostranih poslova dozvolilo je ulazak u Italiju Alfredu Goldštajnu (Goldstein), njegovoj ženi Manji i dvoje dece, o čemu je obavestilo svoje poslanstvo u Beogradu. Poslanstvo je lo prenelo nemačkom Opunomoćeniku Ministarstva inostranih poslova moleći ga da se ova porodica pusti iz zatvora. F. Bencler je o celom slučaju, 12. decembra 1941. godine, podneo izveštaj šefu Upravnog štaba Opunomoćenog i Komandujućeg generala u Srbiji.77 Zamenik šefa Upravnog štaba preneo je, 16. decembra 1941. godine, slučaj Operativnoj grupi Policije bezbednosti i Službe bezbednosti u Beogradu, obaveštavajući je, da je dao odobrenje da se Jevrejin Goldštajn odmah transportuje u Italiju i da se zato oslobodi iz koncentracionog logora i preda italijanskom poslanstvu.78 Operativna grupa policije tražila je, izgleda, dodatna obaveštenja i garancije, jer joj se posle tri dana zamenik šefa Upravnog štaba ponovo obratio i obavestio je da je italijansko poslanstvo sada opunomoćeno da A. Goldštajna sa porodicom uputi u Italiju posle puštanja iz Jevrejskog logora, kao i da očekuje izveštaj o izvršenju. Službenik Kraljevskog poslanstva Italije u Beogradu, dotore Antonio Morten, preuzeo je, 22. decembra 1941. godine, iz Jevrejskog logora Zemun porodicu Goldštajn radi upućivanja u Italiju, što je potvrdio i komandant logora Andorfer.79 Kako se vidi iz ovog slučaja, Nemci su nerado puštali Jevreje iz logora. Puštajući Šarlotu Rot iz logora, komandant logora joj je rekao da je i njen muž zaslužio logor sa Jevrejima, kada se oženio Jevrejkom.80 Nemačka policijska arhiva iz okupirane Srbije sačuvana je, nažalost, samo delimično i ne može se sa sigurnošću tvrditi da je slučaj porodice Goldštajn bio jedinstven. Međutim, da ih je bilo još, oni bi sigurno ostali u sećanju prežfvelih zatočenika. Taj, potpuno neuobičajen postupak nemačke vojnookupacione vlasti u Srbiji moguće je objasniti samo nemačkim obzirima prema svom osovinskom savezniku. Ovakav slučaj nije više mogao da se ponovi posle reorganizacije vojnookupacione uprave u Srbiji, krajem januara 1942. godine, o čemu će još biti reči.

Iz Jevrejskog logora Zemun, ako izuzmemo puštene Rome, pušteno je ukupno 60 osoba (54 Jevreja i 6 nejevrejki), odnosno nešto manje od 1% ukupnog broja zatočenih Jevreja. Nije, inače, pozna.t nijedan slučaj bekstva Jevreja iz logora na Sajmištu.

40 JIM, k-24-2-2/8, izjava Šarlote Rot; »Obnova«, 136, 10. XII 1941. i 137, 11. XII 1941; »Novo vreme«, 190, 11. XII 1941.
41 IAB, fond zapovednika Policije bezbednosti i Službe bezbedno-sti (BdS), G-208.
42 Pismo Hilde Dojč Nadi Novak 12. XII 1941. u: Nada Jočić, Dva pisma sa Sajmišta, Bibliotekar, XIII, 5, Beograd, 1961, 385—389 (dalje: Drugo pismo H. Dojč); JIM, k-24-2-3/1: pismo Magde Kadel-burg Borici Grujić, decembar 1941/januar 1942.
43 JIM, k-24-2-2/11, izjava Olge Antić; AOS, NDH, k. 76, f-1, d-13: Zapovjedničtvo II. Domobranskog zbora — Glavnom stožeru domobranstva, Brod na Savi, 5. II 1942, Doglasno izvješće za vrijeme od 16. do 31. I 1942.
44 IAB, ZRP, MG (nr), sećanje Stevana Koštica; JIM, k-24-2-2/8, izjava Sarlote Rot; JIM, k-24-2-2/9; izjava Lenke Anđelković; JIM, k-24-2-2/9; izjava Šarlote Ćosić; JIM, k-24-2-2/11, izjava Olge Antić; JIM, k-24-2-2/6, izjava Hedvige Šenfajn; L. Ivanović, n. d., 304—305.
45 IAB, UGB, Banjičke knjige, II, red. br. 1792; J. Romano, n. d., 315—316.
46 IAB, UGB, Banjičke knjige, II, red. br. 1832, 1836—1848 i dalje.
47 Александар Матковски, Историја на Евреите во Македонија, Скопје, 1983, 123.
48 Zločini, 25; J. Romano, n. d., 75.
49 Zb. NOR, XII/1, 797.
50 Zločini, 35—38; J. Romano, n. d., 65, 67.
51 IAB, BdS, F-129.
52 AOS, NdA, k-36, f-1, d-23.
53 S. Filipović, n.d., 145—148; AOS, NA, k-41b, f-1, d-15: Opunomoćeni i Komandujući general u Srbiji — Zapovedniku oružanih snaga na Jugoistoku, 20. I 1942.
54 Citat prema: S. Filipović, n. d., 144.
55 IAB, OGB, inv. br. 314.
56 M. M. Milovanović, n. d., 144—151, 319—321, Prilog br. 6.
57 AOS, NA, K-27. II, f-4, d-17: Der Kom. Gen. u Bfh. in Serbi-en-W. B. Sudost: Tagesmeldung vom 19. 3. 42.
58 AJ, 110, dos. br. 3737: Savez jevrejskih veroispovednih opština FNRJ — Ambasadi Velike Britanije, Beograd, 18. jula 1946; Sreski narodni odbor Priština — Oblasnom narodnom odboru (Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača) Prizren, Priština, 17. avgusta 1946; JIM, k-24-2-2/6, Izjava Hedvige Šenfajn — ona je bila u transportu iz Kosovske Mitrovice i tvrdi da je on upućen na Sajmište, krajem februara 1942, i da je u njemu bilo 200 Jevreja.
59 Sećanje Bojane Tajtacaković, Beograd, 28. IX 1988, kod autora.
60 AJ, 110-384-434, Zapisnik u Gradskom Povereništvu ZKRZ Srbije u Kragujevcu, 12. V 1945, izjava Magde Vujanović, rođene Ke-nig; Zločini, 24. Krajem aprila ili početkom maja 1942. godine, u logor je dovedena i mučena od strane ustaša grupa od nekoliko desetina zemunskih Jevreja. Grupa je, najverovatnije, ubrzo vraćena u Zemun — AJ, 110—385-435; Zapisnik u DKRZ u Beogradu, 19. IV 1947, izjava Hedvige Šenfajn; Zločini, 24, 74, AOS, NDH, k-76, f-2, d-17. General Laxa — Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH, Zagreb, 16. V 1942.
61 Saopštenje br. 87, u: Saopštenja broj 66—93, FNRJ, Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Beograd, 1946, 787—792.
62 Zločini, 24—25.
63 L. Ivanović, n. d., 309; J. Romano, n. d., 84; M. Kreso, n. d., 184.
64 V. Glišić, Teror i zločini, 92; isti, Concentration camps in Ser-bia (1941—1944), u: The Third Reich and Yugoslavia 1933—1945, Bel-grade, 1977, 702.
65 Kao napomena 49.
66 Uporedi napomenu 61.
67 AOS, NA, k-41b, f-1, d-15/712.
68 IAB, OGB, inv. br. 314; Zločini, 31.
69 AOS, NdA, k-36, f-1, d-34.
70 AOS, NdA, k-36, f-1, d-47.i 71
71 Kao napomena 68.
72 Zločini, 29.
73 Isto.
74 B. Ivković, n. d., 387.
75 Kao napomena 44. Poznata su imena nekolicine puštenih žena: Lenka Anđelković, rod. Koen, Šarlota Rot, rod. Frid, Silvera Mar-ković, Šarlota Ćosić, rođ. Alfandari, Olga Antić, rođ. Feldman, Blanka Milanović, Vera Danon, Hedviga Šenfajn (Schonfein), Gertrude Neu-mann, Ana Hecht, Zimermann, Klauber i Eškenazi.
76 Sergije Kompanjec, Žute jahaće čizme, u: »Otpor u žicama. Sećanja zatočenika«, II, Beograd, 1969, 21—23.
77 IAB, BdS, G-172.
78 Isto. Italijansko poslanstvo, posle aprilskog rata 1941. bilo je na nivou otpravnika poslova.
79 Isto.
80 JIM, k-24-2-2/8, izjava Šarlote Rot.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License