2 3 Rasformiranje Sabirnog Logora U Dakovu Evakuacija

2.3. Rasformiranje Sabirnog logora u Đakovu, evakuacija i fizička likvidacija zatočenica i djece
Evakuacija zatočenika Sabirnog logora Đakovo za Koncentracioni logor Jasenovac provedena je u vremenu od 15. 06. do 15. 07. 1942. godine. Internirci su ekspedirani transportima koji su brojali od 800 do 1000 ljudi. Deportacija je vršena u tri navrata "a »otpremljeno je oko 2400 žena i djece…«; sveukupno brojno stanje đakovačkog logora sa otprilike 3000 zatočenika umanjeno je za znatan kvantitativni iznos jer je »u toku šest mjeseci umrlo (i ubijeno op.aut.) i na đakovačkom jevrejskom groblju sahranjeno 566 osoba…«116
Plan evakuacije zatočenica i likvidacije Sabirnog logora ustaše su provodile uz maksimalne kontrolne mjere opreza i sigurnosti pri deportaciji transporta i strogu tajnost da bi se spriječio prodor informacija u pučanstvo koje bi mogle otkriti mjesto na koje su odvedeni definitivno evakuirani logoraši. Izvjesno vrijeme nakon iseljavanja logora javnost nije znala, kao ni Židovska općina u Osijeku, gdje su otpremljene i stacionirane evakuirane zatočenice i djeca i šta se s njima dogodilo. S obzirom da se nije tačno znalo gdje bi to mjesto moglo biti, razna nagađanja rađala su mnogobrojne pretpostavke, koje su svaka za sebe bile istinite. Tako je kanonik dr. Zvonimir Marković javio g. Josipu Golbhausu, s kojim je stupio u vezu zahvaljujući posrednim angažiranjem i zauzimanjem njegovog prijatelja N. Maslaća, da je »logor ovdje u Dakovu premješten ali kamo to sigurno ne znam. Po svemu se čini u Staru Gradišku…«117 (vidi prilog br. 2, dok. br. 7 i 8, str. 122, 123). Sve moguće solucije odbačene su nakon obavještenja, kojim je djelomično objašnjena naslućivana pretpostavka, a pružilo ga je Zapovjedništvo sabirnih logora u Jasenovcu poslavši zahtjev osječkoj Židovskoj općini da plati transportne troškove »oko prepraćenja zatočenica iz Sabirnog logora u Zagreb koji je vršen u više navrata u iznosu od 8000 kuna (osam tisuća)«.118 Time su otklonjene sve pretpostavke u cilju rješenja enigme gdje se nalaze i šta se dogodilo sa zatočenicama logora u Đakovu, jer je tragičan kraj žena i djece bio jasno predvidiv. Naime, u to vrijeme vršile su se masovne likvidacije interniranih žena i djece koja su se nalazila u sabirnim centrima na teritoriju Slavonije, te se stoga pristupilo provođenju zacrtanog plana i u odnosu na ženske logore u Staroj Gradiški i Đakovu. Suština plana, u slučaju đakovačkog sabirališta, bila je da se njegovi zatočenici pogube na stratištima Jasenovca, što je i učinjeno u toku juna i jula 1942. godine u vrijeme masovnih egzekucija nad židovskim ženama i djecom. Fizičkom likvidacijom ustaše su definitivno riješile problem Sabirnog logora Đakovo.

Likvidacijom žena i djece rukovodio je ustaški poručnik Jozo Matijević. Još kao zapovjednik đakovačkog logora smišljeno i sistematski provodio je reahzaciju plana fizičkog uništenja postupnom eliminacijom zatočenica i djece. Konstantno provođenim psihofizičkim terorom uspio je da znatan broj logorašica likvidira »još u Đakovu, dok je zdravije i mlađe žene otpremao u Njemačku, odakle se niti jedna nije javila«.119 Koliki je taj broj bio precizno je utvrđeno na primjeru groblja logorskih žrtava u Đakovu, mada se manipuhra i podacima nešto većim od konstatiranoga.120 Ali najbrojniji dio žena i djece dopremljen je u KCL Jasenovac gdje je pogubljen na stratištima Gradine.
Transporti deportiraca iz Đakova nisu ulazili u jasenovački logor nego su sve žene i djeca direktno odveženi na mjesto hkvidacije. »One su danima stajale u zatvorenim vagonima na kolosijeku za Ciglanu Jasenovac po najvećoj vrućini. Sve molbe za vodu ostale su glas vapajućeg u pustinji. Svaki dan se izbacivalo iz vagona po nekohko mrtvih žena i djece. Izbezumljene majke su plakale i naricale, niko se na to nije obazirao. Na kraju su sve te žene sa djecom bile prevezene preko Save u zloglasnu Gradinu, gdje su sve pobijene. Tako su Luburić i njegova klika likvidirali i logor Đakovo. Koncem 1942. godine nije bilo više ni jedne jevrejke žene ni djeteta ni u jednom ustaškom logoru. «121 Slikovit prikaz kolektivne tragedije ovih transporata pratimo i kroz navedenu izjavu jednog od preživjehh jasenovačkih logoraša: »Kako sam kao tekstilac preko dana radio kod tekstilnog magazina izvan logora, ali u mjestu Jasenovac i Gradini, kamo je stizala sva odjeća i sve vrste tekstila skinute sa poklanih zatočenika, to sam jednom zgodom, kada smo se vraćali u 9 sati na večer sa rada, vidio kako oko 3000 žena i djece , Zidovki i Srpkinja, koje je neki poručnik Matijević doveo iz logora Đakovo na likvidaciju u Jasenovac — vode na skelu za prijevoz u Gradinu na ubijanje. Ove žene i djeca trebah su biti u samom Đakovu likvidirani ali prema dnevnom stanju zatočenih žena i djece u Đakovu, koje mi je slučajno među njihovim prtljagom došlo u ruke, išlo je to tamo presporo, pa su dovedeni u Jasenovac na jednokratno likvidiranje. Te večeri (ljeto 1942) prolazeći mimo skele, kojom su kandidate smrti prevozili preko Save u Gradinu, vidio sam svojim očima kako su koljači djecu grabili i sa obale bacali na skelu, gdje su ova polomila pojedine udove. To su činili zato jer im je presporo išao silazak djece na skelu…«122
Izjava na suđenju ratnog zločinca Miroslava FilipovićaMajstorovića, koji je u to vrijeme bio na dužnosti Zapovjednika KCL Jasenovac, potvrdila je svjedočenje preživjelih logoraša te je stoga, možemo smatrati definitivno prihvaćenom. On »posebno ističe da je u početku ljeta izvršena u Jasenovcu likvidacija logora Dakovo. Tom likvidacijom rukovodio je Matijević Jozo, ustaški poručnik. Kod te likvidacije logora Đakovo računam da je bilo pobijeno oko 23 hiljade Zidovki i njihove djece. «123
Tada se s razlogom pretpostavljalo da je dio zatočenica i djece iz đakovačkih transporata logoraša incineriran u krematorijumima jasenovačkog logora. Vladalo je uvjerenje da su za njene radne pokuse eksperimentalno korištene pobijene žene i djeca iz Đakova ali isto tako se smatralo mogućim, na osnovu nekih svjedočenja preživjelih logoraša, da su mortificirani u krematorijumskim pećima tako da su živi bacani u vatreno grotlo.124 Na osnovu projekta ustaškog potpukovnika ing. Hinka (Dominika) Picillia krematorijumska peć je konstruirana a radovi na njoj završeni krajem februara 1942. godine. Monstruozni pokusi njenog rada okončani su krajem maja, odnosno početkom ljeta iste godine.125 Stoga konkretne indikacije koje govore o moguće ostvarenoj pretpostavci da su žene i djeca iz dijela đakovačkog transporta kremirani u eksperimentalnim pokusima rada Picihijeve peći uzimamo s rezervom. Na osnovu bitnih informacija možemo ustvrditi da je krematorijumska peć prestala s radom u maju 1942. godine, dakle nešto prije nego što su zatočenici đakovačkog Sabirnog logora ekspedirani i ubijeni u KCL Jasenovac. Stoga navedeni indikativni podaci stoje u logičkoj suprotnosti s objektivnim prikazom stvari.
Ustaše su smatrale da se tragovi zločina mogu zamesti ih vješto kamuflirati rušenjem inventarnog uređenja logora, pa su odmah pristupih reahzaciji nakane, Zidovska općina u Osijeku je uputila molbu da se još uvijek upotrebljiv logorski inventar namjenski iskoristi za dodatnu gradnju iseljeničkog naselja u Tenji kod Osijeka, jer su građevinski radovi na izgradnji ovog sabirnog centra za internirane Židove započeti 16. 04. 1942. godine. Molba je bila bazirana na argumentiranoj tvrdnji da su postojeću gradnju oni platili i nabavili, kao i da su financijski subvencionirah pri opravkama ruiniranih dijelova tehničkih, građevinskih i drugih stvari i objekata. Ali u duhu proklamirane pohtike eksproprijacije materijalnonovčanih vrijednosti židovskog stanovništva odluka ustaša da ne dozvoli korištenje i dalju upotrebu navedenih stvari bila je kontinuiran nastavak sadržaja prethodnih događaja vezanih za ekonomsko izrabljivanje osječke Židovske općine.
Fizičkom likvidacijom zatočenica i djece i uništenjem dijela logorskog objekta Sabirni logor Đakovo praktično je prestao da postoji.
116 Deca, rat, revolucija, n. d., 163—164.
Zapovjedništvo sabirnih logora u Jasenovcu poslalo je račun osječkoj Zidovskoj općini da plati transportne troškove »oko prepraćanja zatočenica iz Sabirnog logora (Đakovo — op. aut.) u Zagreb koji je vršen u više navrata…« (P e r š e n Mirko, n. d., 55). »Evakuacija je vršena u tri etape od po 800—1000 ljudi.« (V i n s k i dr. Pavle, n. d., 83).
»Plašeći se da epidemija ne pređe na građane Đakova… ustaše su u tri transporta otpremili oko 2400 žena i djece u Jasenovac gdje su likvidirani.« (Deca, rat, revolucija, n. d., 163).
»U tri transporta sa približno 800 osoba prebacuju se zatočenice u Jasenovac.« (Peršen Mirko, n. d., 58).
Tačno vrijeme evakuacije transporta zatočenika za KCL Jasenovac i definitivne likvidacije Sabirnog logora u Đakovu u potpunosti nije precizirano. Na spomenploči podignutoj na mjestu bivšeg logora (danas ul. Vladimira Nazora) u znak sjećanja na sve unirle i ubijene zatočenike, vremenski period koji bi obuhvatao trajanje Sabirnog logora precizira kronološki okvir od 1. 12. 1941. do 5. 7. 1942. godine. Dok dr. Pavle Vinski navodi da je evakuacija logora počela 15 6. a da je završena 5. 7. 1942. godine, kanonik dr, Zvonimir Marković u dopisnici odaslanoj Josipu Golbhausu ističe da je Sabimi logor u Đakovu likvidiran još 1. 7. Stoga proizvoljno uzeto vrijeme definitivne likvidacije logora od 15. 6. do 15. 7. 1942. godine predstavlja mogući kronološki period kada je izvršena deportacija žena i djece za KCL Jasenovac.
117 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 17—lv.
118 Peršen Mirko, Ustaški logor, Stvarnost, Zagreb, 1966, 55.
119 Berger Egon, 44 mjeseca u Jasenovcu, Spomen područje Jasenovac, Jasenovac, 1978, 62—63.
120 »Prema podacima u ovom logoru našlo je smrt oko 800 osoba. Prema popisu mrtvaca na đakovačkom groblju sahranjeno je 580 osoba. Za 220 osoba sudbina se ne zna, jer su iz logora na misteriozan način nestali.« (AH, ZKRZ, GUZ a42—2235/7a45, k. 11,1).
Peršen Mirko ističe da je na đakovačkom groblju zakopano 816 žrtava, ubijenih ili umrlih od bolesti. (P e r š e n Mirko, n. d., 162).
121 Sjećanje, n. d., 128—129. Sjećanje Maestro Alberta.
122 Strahote logora Đakovo, 366—367. bilj. 1.
123 Zločini, n. d., 96.
124 »Te majke sa svojom djecom osjetile su svu surovost Ijudskog divljanja još u Đakovu. Vjerovale su u bolje penjući se uz te skaline. Slušao sam bat nogu, plač djece, utjehe njihovih majki. Baraka našeg logora u 3B bila je u blizini zadnjeg dijela ciglane, tako da smo čuli strahote ringa pretvorenoga u krematorij. Žene i djeca bacani su živi u sobu sa rešetkama kroz koju je sukljao visoki plamen vatre. Krikovi su bili iezivi. Izgleda da je žrtva jedna po jedna bacana u taj oganj smrti. Švabska zvjerstva bit će ubilježena u historiju čovječanstva, ali ustaše su nadmašile i njih. Jer dok su Svabe svoje žrtve trovale pa ih onda palili, ustaše su žive ljude bacali u vatru.« (B e r g e r, Egon, n. d., 62—63).
»Peć je počela raditi u proljeće 1942. Prvi pokusi su pravljeni sa pobijenim ženama i djecom iz Đakova.« (Sjećanja, n. d., 171. Sjećanje Sada Koena-Davka).
125 »U tri mjeseca od veljače pa do svibnja 1942. godine, koliko je peć radila, spaljeno je oko 16 000 leševa, od kojih oko 5000 zatočenika iz logora Stara Gradiška.« (B a rb i ć dr. Anđelko, Metodi mučenja i oblici Mkvidacije u KCL Jasenovac Zbornik CDISB, god. 22, br. 1, Slav. Brod, 1985, 171).

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License