2 2 3 Pljacka Zatocenica I Financijsko Izrabljivanje

2.2.3. Pljačka zatočenica i financijsko izrabljivanje Židovske vjeroispovjedne općine u Osijeku
Potpunosti cjelovitog prikaza i integralnosti verzije ustaškog terora u Sabirnom logoru Đakovo doprinosi činjenica koja govori o djehmičnoj transumaciji planiranih metoda njegove likvidacije s indirektnog i direktnog fizičkog nasilja nad ženama i djecom na nove, po zatočenice lakše ah zato ništa manje efikasne obhke i metode. Taj oblik terora ustaše su ispoljavale u javnoj ih prikrivenoj pljački privatne imovine logorašica. Neposredno po ustohčavanju ustaške logorske uprave »… po prikazu više žena ustaše su sve iz kreveta bolesne… sa svim njihovim stvarima poredali u dvorište samog logora, te su ženama pročitah naredbu da svaka ima predati najmanji komadić zlata kao i novac; ako se ustanovi da koja zataji da će smjesta biti streljana. «108 Na taj način zatočemcama su oduzete dragocjenosti i sva vrijednost u novcu, zlatu, raznom nakitu, satovima. Nezasitna potreba za materijalnim blagostanjem deformirala je psihu ustaša do te mjere da nisu prezah niti od bestijalnog skrnavijanja mrtvog tijela zatočenica. Naime, umrlim ili ubijenim logorašicama vađeni su zlatni zubi i predavani ustašama, a po njihovom naređenju ovu mučnu dužnost izvršavala je jedna starija zatočenica. Međutim, nakon učinjene neposlušnosti nakon što je odbila naređenje, mučena je inkvizitorskim metodama do smrti.109 Logorske ustaše su nemilosrdno pljačkah zatočenice a beskrupuloznošću naročito se isticao Josip Matijević. On je na svom suđenju izjavio da je »od zatočenica pokupio novac u vrijednosti od 1 000 000 kuna i nakita u vrijednosti od 10 000 000 kuna.«110 Niti 2idovska općina u Osijeku, koja je imala najveće novčane izdatke za čitavo vrijeme trajanja Sabirnog logora u Đakovu i koja je trošila ogromna financijska sredstva na održavanju inventara iogora i životnih prilika u njemu, nije bila izuzetna iz nemilosti.
Cjelokupna briga za logor i njegove zatočenice, od njegovog osnutka do likvidacije, ulazila je u kompetenciju Općine. Veliki dio financijskih sredstava usmjeravan je na svakodnevno snabdijevanje logora u namirnicama i prehrambenim proizvodima, što je prvenstveno bila moralna i humanitarna obaveza njenih članova. Ustaše su naprotiv, shodno vlastitim shvatanjima moralnih principa, sohdarnohumanitarni karakter pomoći Općine ženama i djeci lukavo prilagodili proklamiranoj politici sistematske eksproprijacije novca u vidu perfidnijeg prisvajanja od direktne i otvorene pljačke nad zatočenicama. Novcem osječke Zidovske općine namijenjenim za navedene humanitarne aktivnosti nisu neposredno manipulirale logorske ustaše, nego ljudi čija je kontaminiranost mish ustaškom ideologijom bila očita. Osim toga, u tim ratnim vremenima, bio je to jedan od načina tržišnoprivredne aktivnosti u kojem su učestvovali vlasnici dioničarskih društava, privatnoobrtničkih i drugih prodavaonica koje su iogor snabdijevale osnovnim materijalnim i prehrambenim potrepštinama. Svakako da su u tim financijskim transakcijama posredno angažirah i ustaše. Sistematska pljačka nastavijala bi se u logoru korištenjem ih otvorenim prisvajanjem robe i inventara nabavljenih sredstvima i sohdarnom akcijom osječke Židovske općine.
Kao neophodna, pored prioritetne obaveze snabdijevanja žena i djece prehrambenim artikhma, ocijenjena je aktivnost Židovske općine u Osijeku da nabavi materijal koji bi ulazio u logorski inventar, indirektno potreban zatočenicama. Na taj način omogućen je rad ambulanti i kancelariji logorske Uprave, posao na izradi i rekonstrukciji građevinskih objekata, osigurana su tehnička i druga pomagala pri njegovoj reakzaciji, logorašicama i djeci osigurane su neophodno potrebne priručne alatke i sredstva za svakodnevnu upotrebu. U tu svrhu nabavljani su: čavli, daske, drva, željezne alatke, kreč, šljunak, emajlirane posude, lavori, noćni lonci, bokali za vodu, metle, papir i druge stvari. Potreban materijal uglavnom je nabavljan iz »Velike trgovine željeza i željezne robe« Adolfa Goldsteina iz Osijeka, »Viktorie« i »Patrie« — radiona za preradu i distribuciju papira također iz Osijeka, privatne trgovine Željka Kostla za trgovinu željezom na veliko i malo, privatne trgovine »Mirko Steiner i sinovi« za trgo¬vinu drvima i građom, trgovine u vlasništvu Franjice Subotića iz Đakova za prodaju građevinskih stvari, stolarije za gradnju i pokućstvo »Stjepan Kruljac« također iz Đakova i dr.111
Opravke logorskog inventara, renoviranje ili građevinske radove u logoru vršili su naručeni kvahficirani radnici jer je članovima osječke Židovske općine, izuzev trojici delegata kao njihovih predstavnika, zabranjen ulaz u logor i na taj način onemogućena svaka dopunska aktivnost na navedenim poslovima. Radnici su zidali i rekonstruirali građevinske objekte, obavljali tesarske i stolarske poslove, pilili drva, čistili nužnike, krečili logor i vrših druge aktivnosti. Za urađene poslove oni su isporučivali račune Financijskom odsjeku osječke Židovske općine. Zidarskim radnicima za prva četiri mjeseca 1942. godine morao se platiti iznos od 13 670 kuna, za pilenje drva od kraja januara do 24. 03. suma od 4543 kune, Josipu Seiferu za tesarske poslove za prva četiri mjeseca 16 800 kuna, za čišćenje nužnika u istom vremenskom razdoblju 16 480 kuna, 06. 05. za zidarske radove, zidanje zahoda i krečenje logora ukupno 1900 kuna, a sličnih primjera bilo je još.112
Židovska vjeroispovjedna općina u Osijeku financijskom potporom pružala je aktivnu podršku kako cijelom logoru, tako i svakoj zatočenici ponaosob. Clanovi Općine altruistički su se angažirah na pojedinačnom rješenju individualnih problema logorašica, koji su najčešće bih zdravstvene prirode. Ambulantno liječenje u logoru nije osiguravalo adekvatnu zdravstvenu zaštitu teže bolesnim zatočenicama koje su, naročito u prvim mjesecima postojanja logora, upućivane na hospitalizaciju u osječku bolnicu. Račune za liječenje bolesnica plaćala je Općina. Njenoj financijskoj destabilizaciji, potrebno je istaći, doprinosila je činjenica da su prevoz bolesnica do bolnice i natrag obavljale privatne osobe koje su za učinjenu uslugu naplaćivale znatne novčane sume, vrlo često neprimjerene vrijednosti učinjenih poslova.113
Među dostavljenim zahtjevima za naplatu koje je Općina morala obavezno isplatiti bih su i računi redarstvenih i ustaških oružnika u logoru. Tako je za ishranu, stan i ostale neophodne potrebe ljudstvu osječka Židovska općina morala platiti novčani iznos od 32 234 kune za vremenski period od 20. 02. do 21. 03. 1942. godine.114 (Vidi prilog br. 2, dok. br. 5. str. 119 i 120.)
Svakako da ovim nije iscrpljen sav činjenični prikaz relevantnih podataka koji bi govorili koje su sve metode i načine ustaše koristile da bi financijski destabilizirale osječku Židovsku općinu, ali je poznato da su dostavljeni računi bili brojni a navedene novčane sume ogromne. Na osnovu specifikacije evidentiranih i prikupljenih računa u vremenu od 01. 05. do definitivne evakuacije logora Židovska općina u Osijeku morala je isplatiti ukupno 229 487 660 kuna.115 U vremenu od 01. 05. do 26. 05. isplatila je 78 260 534 kune, zatim od 26. 05. do 16. 06. — 38 527 296 kuna, a od 16. 06. do 13. 07. — 54 019 850 kuna. Od 13. 07. do definitivne evakuacije zatočenica iz logora od Općine je naplaćeno 48 679 980 kuna. Prosječni mjesečni izdatak na osnovu cjelokupno evidentirane i priložene surne iznosio je 57 371 915 kuna. Iz priloženog se vidi da nedostaju računi za isplaćene novčane iznose od momenta osnutka logora pa do 01. 05., kao što nije okončan i definitivno poznat broj svih prikupljenih računa. Treba uzeti u obzir da se kvantitativan iznos prosječnog mjesećnog izdatka može promatrati u relacijama vjerovatnoće s obzirom da Općina nije bila kompetentna po pitanju financijske podrške samo za logor Đakovo, nego je solidarno financirala i druge logore na području Slavonije i šire. Najveći izdaci Općine bili su neposredno nakon inauguracije ustaške vlasti u logoru da bi zatim pokazali tendenciju pada, što je predstavljaio samo uvod za dalji rast novčanih izdataka kako je sudbina logora postajala sve izvjesnija. Na osnovu prikazanih činjenica i niza brojčanih podataka jasno je vidljivo kolika je bila žeđ za novcem i s kojom pohlepnom snagom su ustaše vršile financijski pritisak na osječku Židovsku općinu, i u kojoj mjeri je on direktno utjecao na njenu financijsku a time i opću destabilizaciju.
Može se konstatirati da je upornost ustaša u neprestarom izrabljivanju Židovske vjeroispovjedne općine u Osijeku u nesrazmjerno velikim novčanim iznosima provođena s perfidnom rafiniranošću te da je izjednačena s bezobzirnom otimačinom čime je detaljno provođen plan poprimio javni oblik pljačke.
108 AH, ZKRZ, GUZ2235/7b445, k. 11,2.
109 »Jednog dana umrla je tetka ove žene. Nesrećnica je odbila da rzvrši naređenje o vađenju zuba. Ustaše su je zatvorile u šupu dvorišta i tukle do iznemoglosti. Vezali su joj ruke i noge a zatim su joj u spolovilo stavili goruću svijeću. Jadna žena pretrpila je velike muke te je ubrzo umrla.« (P i n t o Avram, n. d., 38).
110 DZD CDISB, fond KKRZ, k. 58/1, fasc. 1, dok. 15, neregistrirano.
111 AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo…
112 Isto
113 Zakladna bolnica u Osijek je 2.4.1942. godine poslala Židovskoj vjeroipovjednoj općini Osijek račun na 1500 kuna za liječenje i opskrbu Levz Side s molbom za islpatu. Bolesnica je primljena 13.2. Općini su često dostavljani i računi za prevoz bolesnica. Tako je za vožnju od bolnice do općine Radić Dušan dobio 22.4.1942. godine 110 kuna. (Isto)
114 Isto
115 Isto

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License