2 2 2 Fizicki Teror

2.2.2. Fizički teror
Aktivno provođen teror pod kojim su se podrazumijevala tjelesna maltretiranja i razna fizička ponižavanja zatočenih žena i djece, primjer je koliko su ustaše bih podređeni uvriježenim animalno-sadističkim strastima, u kojem opsegu su bili oslobođeni moralnih skrupula i dogmi, i ilustrativan indikator morainog aspekta njihove humanoidne i vojničke ličnosti. Akt fizičkog nasilja nad zatočenicama i djecom je bio najteži i ujedno najčešći obhk neprekidno i djelotvorno provođenih mjera u nastojanju reahzacije plana definitivne likvidacije Sabirnog logora u Đakovu.
Kao inspiraciono izvorište ustaškom teroru poslužila je teška situacija koja se odnosila na problem gladnih logorašica i djece. Takve prilike posljedično vezane za dolazak zatočeručkog transporta iz Stare Gradiške prouzrokovale su specifičan tjelesni teror koji se odlikovao beskontaktnim fizičkim nasiljem ustaša nad zatočenicama i djecom ah ništa manje djelotvornijim i efikasnijim od direktnog fizičkog terora.
Osnovni zadatak Židovske općine u Osijeku bio je kako prehraniti izgladnjele logorašice i djecu, naročito u trenucima neposredno nakon dopreme gradiščanskog transporta zatočenika, čime je težina situacije vezane za njihovu prehranu u đakovačkom Sabirnom logoru dosegla kuhminaciju. Prihke su se održale i nastavile biti kao takve da su ustaše, neposredno po dolasku i preuzimanju logora, sabirale djecu, okupljali ih u grupe, a zatim bacah komade hljeba za koje su se iznemogla i gladna djeca tukla. Ilustrativan primjer je naveden u izjavi radnika zaposlenog u logoru na rekonstrukciji dotrajalih objekata koji je »vidio da jedna zatočenica, majka, trga travu i jede. Na prsima je držala dijete koje je dojila.«92 Evidentno tešku situaciju nastojala je olakšati osječka Zidovska općina na taj način što bi podmirila osnovne potrebe u hrani, što je bilo moguće ostvariti jedino uz maksimalno zalaganje zajedničkih ljudskih i materijalnih faktora. Isporuke odjeće, obuće, tekstilnih potrepština razne namjene, uz prisutnost dovoljnih količina prehrambenih proizvoda, stizale su u logor neprestano poštanskim pošiljkama. Najčešće su to bili paketi adresirani na ime pojedinca, dakle individualno a nikako kolektivno na čitav Sabirni logor. Cenzura je zahtijevala da nisu smjeli imati nikakvog ubačenog sadržaja niti bilo kakvih skrivenih pisanih informacija. Mada su paketi upućivani u dovoljnim kohčinama, najčešće nisu svi dostavljeni zatočenicima. Skrb šalje dnevno po 400 paketa u Đakovo, te iako znade da mnogi neće svoje pakete primiti, ipak ih šalje i dalje jer smatra da će barem jedan dio stići u nadležne ruke.93 Tragična je činjenica da su vehki dio hrane namijenjene gladnim zatočenicama i djeei ustaše koristili u privatne svrhe da bi na koncu neiskorišteni artikli završavah na đubrištu. Naime »ustaše su imale pune magacine hrane dostavljene sa strane Skrbi za logore koju su hranu čak davah gostioničaru kod kojeg su se hranih da bi s ovom hranom namjenjenom zatočenicama potonji hranio svoje svinje«.94 Bez obzira na obezbijeđenu kohčinu prehrambenih artikala nije ih bilo dovoljno za svakodnevnu prehranu, te su neprekidno nedostajali; zatočenice su bile stoga kronično izgladnjele pa se može konstatirati da je stanje u logoru, kada je riječ o prehrani žena i djece, bilo vrlo teško, čak kritično. Vjerna ilustracija trenutnih prilika u đakovačkom Sabirnom logoru, koje su neprekidno trajale još od dolaska gradiščanskog transporta, jesu dopisnice adresirane na ime Fine Golbhaus od sestara Emilije i Elizabete upućene 07. 03 i 17. 03. 95 U prvom pismu one pišu: »Mohm te Fina, pošalji mi što prije paket kruha ili kukuruze, luka, što možete suhe hrane. Molim vas pošaljite nam što prije.« (Vidi prilog br. 2, dok. br. 3, str. 117). Na taj dopis ne dobijaju odgovor pa šalju novu dopisnicu: »Ne znamo kakav je razlogne pišemo iz bijesa, nego što nam je nužno potrebno, pošaljite što god možete nama sve dobro dođe. Molimo vas odmah pošaljite.« (Vidi prilog br. 2, dok. br. 4, str. 118)
Skrb za logore je redovnom kupovinom nabavljala prehrambene proizvode za zatočenice i djecu. Hrana je kupovana i dovožena od akcionarskih društava ih privatnih proizvođača. Najčešće su artikle isporučivali »Croatia« parni mlin i tvornica tjestenine iz Osijeka, »Trgopromet« i »Agrarija« iz Zagreba za promet poljoprivrednim proizvodima, maslarna »Pavao Stube« u Đakovu te đakovački paromhn »Sloga« kao vlasništvo Đakovačke biskupije, zatim tzv. »Prva hrvatska tvornica ulja« iz Zagreba, dioničarsko društvo »M. Gavrilović i sinovi« iz Petrinje. Prehrambene proizvode logoru dostavljale su i privatne prodavaonice: Gregora Pohuljčakaza trgovinu voćem i povrćem, Josipa Nalla iz Osijeka za trgovinu delikatesima i mješovitom robom, Milana Grnjića za trgovinu voćem i povrćem, Josipa Ehla iz Varaždina za trgovinu voćem, povrćem i ostahm prehrambenim proizvodima i dr.96
Sačuvani računi koje je Židovska općina u Osijeku platila isporučiocima robe očigledan su primjer u kojoj se mjeri Općina borila s teškoćom financijskih izdataka, tim prije jer su raspoloživa novčana sredstva bila ograničena, a bili su i pokazatelj s kojom vrstom prehrambenih artikala i u kojim količinskim iznosima je vršena opskrba Sabirnog logora.
Izrnedu ostalog, brojni računi pokazuju da je Milan Grnjić primio 22. 04. 1942. godine 3052 kune za isporučenu kohčinu od 185 kg mrkve i peršuna i 33 kg luka, te da je za dopremu samljevenog ječma isti dan naplaćeno 245125 kuna. Iz Sida je 01. 05. isporučeno 672 kg svinjske •masti i za tu uslugu naplaćen iznos od 4 148 000 kuna; opskrbu logora mhjekom u vremenu od 01 01. do 11. 04. maslarna »Pavao Stube« u Đakovu je tražila naplatu u vrijednosti od 41 466 kuna; Josipu Wagneru je za pečenje kruha u vremenu od 02. 01. do 15. 04. plaćeno potraživanje od 71 916 kuna. 97 Primjera ima mnogo i svi su oni relevantan pokazatelj da je u najvećim kohčinama najčešće nabavljana repa, grah, kiseli kupus, krumpir, tjestenina, svinjska mast, nešto povrća. »Za potrebe logora bilo je nabavljeno i poslano 45 735 kg brašna, 4687 kg masnoća, 12 450 kg krumpira, 360 kg repe, 7000 kg graha, 13 830 kg kupusa, 39 025 kg raznog povrća, 3300 kg tjestenine, 1000 kg šećera, 2800 kg soli, 14 600 kg krupice i ječmene kaše, 527 kg svježeg i suhog mesa, 135 kg mirodija…«98 Kao odgovarajuća zamjena p.šeničnom brašnu korišten je samljeveni ječam i kukuruzno brašno. Navedeni artikli bili su osnovne prehrambene sirovine korištene za svakodnevnu ishranu logorašica. Njihovim pripremanjem dobivao se dnevni obrok kojeg je uglavnom činila masna vodena kaša u kombinaciji s grahom, kuhanom repom, tjesteninom ili razvodnjenim kupusom. Obzirom na otežane mogućnosti nabavke prehrambenih proizvoda i poznatog stava ustaša o njihovoj isporuci zatočenicama i djeci, hrana je uvijek nedostajala te su logoraši dobivali količinski ograničene obroke. Najčešći dnevni obrok sastojao se od dva do tri krumpira i minimalnog dnevnog sljedovanja kruha koji je najviše »iznosio 250 grama, i to čistog kukuruznog«.99 Primjećuje se da su zatočenice u znatno manjim količinama nego što su to dozvoljavala gladna logoraška usta dobivale i stanovite kohčine jaja, kobasica, slanine, mlijeka, ulja, kave pa čak i narandži limuna, rogača. Te su namirnice bile namijenjene za potrebe logorske bolnice za ishranu oboljelih i rekonvalescenata« te je »poslano 15 000 jaja, 4700 l mlijeka, 257 kg sira, 647 kg maslaca, 1470 kg marmelade i 7600 kg južnog voća itd.«100 U vezi s događajima koji su doveh do teške zdravstvene situacije u logoru, čiji je jedan od uzroka bio neadekvatan kvalitet i neredovitost ishrane, kao nedvosmislen zaključak nameće se misao da su ustaše ove narnirnice koristile za vlastite potrebe. Time je karakter fizičkog terora korištenog u ovom vidu u potpunosti dolazio do izražaja. Neposredno pred definitivno raseljenje logora Ustaška obrana, tj. Središnji opskrbni ured u Zagrebu preuzima obavezu prehrane logorašica i djece.
Ipak, neposredan fizički teror nad zatočenicama i djecom je najeešća aktivnost putem koje su animalno-sadistički. porivi ustaša u potpunosti dolazili do izražaja. U stalnom iznalaženju načina koji bi doveli do provođenja plana definitivne likvidacije logora i korištenju raznih metoda mučenja zatočenica, tjelesni teror je bio polje agresivne djelatnosti na kojemu se najefikasnije realizirala malicioznost ustaš ke misli.
Ustaše su svakodnevno primjenjivali metode fizičke torture nad zatočenieama i djecom. Defektnost psihe svakako je utjecala da razviju naročito teške oblike njenog provođenja. Svakodnevan oblik fizičkog zlostavljanja logoraša bilo je batinjanje raznim predmetima a najcešće korbačima, letvama i sličnim stvarima.101 Ideje fizičke ehminacije žena i djece za ustaše su imale koncept nedorečenosti pa su se oni permanentno trudili da poboljšaju stare i inoviraju nove metode mučenja. Iživljavanja ustaša nad zatočenicama i djecom poprimila su razne forme i težinu, a evidentirana su nizom primjera među kojima se svojom bestijalnošću ističu ilustracije. Polovinom dvorišnog logorskog prostora povučena je linija pa »ako su zatočenici prešli crtu bili su ubijeni«; »zatočenice su formirale redove kroz koje su provoženi motocikli, tko bi se pomaknuo bio je bijen«; »mlađe zatočenice su prisiljavane na bludne radnje a ako su se opirale sa njih je trgana odjeća da bi iza toga bile silovane«. Do koje mjere se ličnost čovjeka mogla srozati na animalni nivo pokazuje i primjer u kojem je »ustaša tukao trudnu ženu šakački i nogama u trbuh sve dok nije spala i ostala ležati na zemlji«. Ili slućaj kada je Josip Matijević pozvao ženu koja je ležala pred njim riječima: »Ustaj kučko pred tvojim Bogom!«102
U mučenju i svakojakom ponižavanju zatočenica naročito su se isticali Kosta Sovilj, ustaše Vrban i Vukovac, a njihovim primjerom povodili su se i niti malo nisu zaostajali njihovi suradnici. S naročitom surovošću i bestijalnošću postupaka isticao se ustaški starješina i upravnik logora Josip Matijević, koji je bio neposredan krivac za zlodjela provedena u logoru. Pod patronatom ustaša našao se i jedan petnaestogodišnji dječak »po imenu Stevo kojeg su ustaše negdje našli i obukli u ustašku uniformu. Taj isti mah stalno je bio među zatoćenicama gdje ih je terorizirao pa čak i štapom udarao.«103 Izuzetno tragičan podatak odnosio se na surovost ustaških postupaka kojem su podlijegala djeca. Tretirana kao predmeti ona su bila vrlo često objekt njihovih bestijalnih iživljavanja. Jedan od primjera na koji način su djeca zlostavljana iznet je u iskazu svjedoka Antuna Milera: »…Prije selenja samog logora bili smo ja i moj otac u bašti. Naša kuća nalazila se u susjedstvu mlina 'Cereale'.. Culi smo odjednom viku i lajanje psa.
Mi smo pogledah kroz tarabu i vidjeli smo gdje jedan dječak iz logora u starosti od 10 do 11 godina trči a za njim jedan pas vučjak. Pas je zgrabio djete zubima i otkinuo mu komad mesa. To je vidio jedan ustaša iz logora te je uhvatio djete za ruku i odvukao ga u magacin. Kasnije smo čuli kako se dijete deralo i zapomagalo, sve tiše i tiše, dok nije umuklo. To je sve gledala majka djeteta. Dok je djete vikalo u magacinu, čuli smo ujedno lajanje psa i sviranje harmonike koju je svirao ustaša Rupčić. To je mučenje trajalo oko jedan sat.«104
Teror u logoru vladao je od prvog dana poslije dolaska ustaša sve do njihovog odlaska. Među posljednjim žrtvama bile su mlade židovske i srpske djevojke koje su ustaše indecentno primorale da im budu ljubavnice.105 Ustaše su prakticirale da upravo takve logorašice radno angažiraju u kancelarijama, ambulanti i uopće lakšim poslovima prikrivajući frivolnost perverzne namjere. Sudbina djevojaka bila je sasvim izvjesna i tragično predestinirana, jer su postale žrtvama prisilno izabranih ljubavnika. Pred kraj trajanja logora i neposredno prije konaene evakuacije zatočenica djevojke su netragom nestale. Jedino moguća pretpostavka o njihovom nestanku i zvanično je potvrđena nakon rata kroz iskaz Josipa Matijevića koji je on dao na svom suđenju: »Prije nego što su zatočenice otpraćene ustaše Vrban i Vukovac, na tavanu skladišta, ubile su šestsedam zatočenica, jer su s njima | općili i bojali su se da ih nebi izdali. Prije evakuacije i internacije logora ubijeno je još 16 djevojaka.«106 Da bi prikrili stravičan zločin, ustaše su predvidjele da pobijene djevojke zakopaju u jamu na đubrištu. Odmah su pristupili realizaciji nakane. Iskapanje rupe obrazlagah su tvrdnjom, nastojeći na taj način uvjerljivo dezinformirati zainteresirane civile osobe koje su imale dozvolu ulaska u logor, da će jama služiti za gašenje kreča. Međutim, kako je nestanak djevojaka odmah primijećen, pretpostavilo se da su nedužne zatočenice ubijene i inhumirane na mjestu koje su ustaše predvidjele za »gašenje kreča«. Ekshumacijom leševa nesretnih djevojaka provedenom nakon završetka rata pretpostavka je argumentirano potvrđena. »6. novembra 1945. godine Gradska komisija za utvrđivanje zločina okupatora tražila je ekshumaciju leševa. Komisija je konstatovala da se jama nalazi iza mlina 'Cereale' na samom đubrištu. Komisija je došla do sloja kreča i nastavila dalje sa kopanjem. Iskopala je 11 lubanja, nađeni su neki zlatni zubi, ostaci ženske kose i jedna maramica. Na jednoj lubanji nađeni su ostaci i pramenovi plave ženske kose… Nema sumnje i očito je da se u ovom slučaju radi o onim nesretnim djevojkama koje su ustaše zaklali i bacili u jamu u julu 1942. godine, kada su počeh sa likvidacijom logora.«107
Inkriminirana nedjela i način njihova izvršenja za najtežu su sudsku osudu i predstavljaju u svojoj suštini krivično djelo protiv dostojanstva ličnosti.

92 AH, ZKRZ, GUZ-a42-2235/7ª-45, k. 11,1
93 V i n s k i dr. Pavle, n. d., 47.
94 Isto, 86. »… Hrana koja je dolazila u logor nije izručivana zatvore-nicama već je isti dan pred večer složena na kola te je sa istom hra-nom, hranio svoje svinje gostioničar koji je preko puta logora imao gostionicu.« (AH, ZKRZ, GUZ-2235/7b„-45, k. 11,2). Iako je, npr., logorska pekara ispekla za sedam mjeseci postojanja logora više od 75 000 kg. kruha, ustaše su, nakon preuzimanja logora kruh dijelile redovito samo »ljubimcima« zapovjedništva. (L e n g e 1K r i z m a n Narcisa, n. d., 28).
95 AJIM. k. 24, fasc. 8—1, dok. 17—1.
96 AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo.
97 Isto.
98 L e n g e 1
K r i z m a n Narcisa, n. d., 28, bilj. 99

99 AJIM. k. 24, fasc. 8—1, dok. 9. Svjedočenje Glaisner Dragutina.
100 Lengel-Krizman Narcisa, n.d., 28, bilj.99
101 »Svjedok Brajković Božidar iskazuje, da je godine 1942. kada je zapovjednik logora Đakovo bio okrivljeni (Josip Matijević — op. aut.) vidio da se zatočenice tuku letvama, batinama i korbačima, a u to vrijeme da je čuo da je jedna zatočenica skočila kroz prozor iz logora, a neke zatočenice da su streljane.
Svjedok Slatki Đuro iskazuje da je jednom prilikom sa svog prozora vidio gdje jedan ustaša u logorskom dvorištu sa korbačem tuče zatočenice tako da su padale od udaraca.
Svjedok Maler Ivana… iskazuje da se dobro osjetilo kada je okrivljeni (Josip Matijević — op.. aut.) postao zapovjednikom logora, jer zatočenici tri dana nisu dobili hranu. Po pripovjedanju poznato joj je da je okrivljeni huškao psa na djecu … bolest je nastupila uslijed toga što su ustaše u jelo sipali masnu sodu. Za vrijeme dok je okrivljeni bio zapovjednik logora djeca su tjerana da kupe kukuruz za ustašama, koji su tjerali bicikle po dvorištu i taj kukuruz sipali po zemlji.« (DZD CPSB, fond KZRZ, k. 58/1., dok. 2650/46).
102 AH, ZKRZ, GUZ-a42-2235/7a-45, k. 11, 2.

103 AH, ZKRZ, GUZ2235/7b445, k. 11,2. Međutim, on je »kasnije poginuo od samih ustaša«. (AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 8. Svjedočenje Kalamut Dominika).
104 Zločini, n.d., 78.
105 »Među njima su bile i dvije pravoslavne i danas se sećam da se jedna zvala Desa a druga Vuković Marica iz Sarajeva.« (AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 8. Svjedočenje Kalamut Dominika).
106 DZD CDISB, fond KKRZ, k. 58/1, fasc. 1, dok 15, neregistrirano.
107 Vinski dr Pavle, n.d., 88-89

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License