2 2 1 Menticidni Teror

2.2.1. Menticidni teror
Tvoreći atmosferu apatije i opće indisponiranosti ustaše su aktivno provodile mjere psihičke destabihzacije zatočenica u Sabirnom logoru Đakovo.
Uklanjanjem redarstvene i na njeno mjesto postavljanjem straže Ustaške obrane kvalitativno je pojačano obezbjeđenje đakovačkog logora. Revnosno sprovođenom stražarskom dužnošću i zabranom pristupa logoru civilnim osobama omogućeno je budno čuvanje zatočenica a kao komplementarni efekat bilo je psihoneurotično dejstvo kojim se nastojalo djelovati na zatočenice da bi se spriječila svaka eventualna pomisao na bijeg. U skladu s tim ustaše su upozorile zatočenice na posljedice izvršenja takve nakane. Održanim govorom logorašice su kolektivno obaviještene da »ako bi samo jedna pokušala da pobjegne… sve (koje se odluče na bijeg a budu uhvaćeneop.aut.) će biti streljane i to usred dvorišta da svi vide. «88 Međutim, otvorena prijetnja i provedene mjere zastrašivanja, osim neposrednog odnosa na psihu logorašica, faktički nisu imale svrhe jer je bijeg iz logora praktično bio neizvodiv. Sistematski provedene mjere punog osiguranja logora i što je još značajnije opća psihofizička rastrojenost i iscrpljenost zatočenica eliminirale su svaku mogućnost izbavljenja i nadu u eventualni uspjeh. Ali svaka namjera, a bilo ih je, nije istovremeno podrazumijevala organizaciju i plan bjekstva, jer se javijaia individualno i kao takva bila je osebujna za stariju mušku djecu.89
Karakteristična mjera psihološkog terora bila je zabrana bilo kakve komunikacije zatočenica sa civilnim osobama koje su imale odobrenje da uđu u logor. Prije svega to se odnosilo na razgovor s licima iz hječničke ekipe i raskužiteljima.90 Također je zabranjen protok raznih informacija iz logora putem razmjene poštanskih pošiljki. Pisma, dopisnice, razne manuskriptne obavijesti, paketi, mogh su se odaslati samo u pravcu Sabirnog logora. Pisani papiri i pošiljke paketa adresirani na ime zatočenica morali su biti napisani jasno, koncizno i bez bilo kakvih nadodatih ih sakrivenih oznaka. Međutim, dok su strogo cenzurirana pisma mogla stizati u logor, zatočenicama je zabranjeno slati bilo kakve dopise izvan njega. U jednom od tih pisama ta konstatacija potvrđena je kroz sljedeće navode: »Kad mi ti pišeš nemoj pisati da si dobila moje pismo. Solu alguna palavrajo javo saver ki ja ganatis miletra. Samo koju riječ ja ću znati da si dobila moje pismo. Vi meni možete pisati ah ja vama ne mogu.« Dalje se nastavlja: »Ja ne smijem pisati, kad bi me uhvatili da pišem bila bi kažnjena. Osim toga ne mogu doći ni do papira ni do marke.« Iz tih razloga pisma su se nastojala iznijeti ilegalno. »Ovdje je bio brat od Sante, mohla sam da ponese pismo ali nije smio, jer se bojao da će ga pregledati u stražarnici. «91 Ako bi se zatočenice eventualno usudiie da rizikuju i pisanom riječju informiraju rodbinu o hčnim problemima i situaciji u logoru, one bi interpretaciju pisma ilegalno iznesenog iz logora lukavo proširile dodacima pisanim ladino jezikom. Cinile su to uglavnom zbog tematike koju su dodaci tretirali i u slučaju njihovog otkrivanja i pokušaja dešifriranja nisu smjela biti razumljiva ustašama. Međutim, ako bi kompletan dopis slučajno bio uhvaćen od ustaške kontrole, sankcije bi bile rigorozne i surove te bi se najčešće svele na fizičko kažnjavanje.
Vrlo često se dešavalo da su djevojke i mlađe žene s boljom kondicionom i fizičkom spremom prisilno tjerane na rad da bi bile angažirane na raznim manuelnim poslovima, najčešće na istovarima vagona krcatih drvima ili repom. Mogle su biti pozvane iznenada, u bilo koje doba dana ih noći i u raznim vremenskim uvjetima. Psihičko maltretiranje neizvjesnošću da li će i kada biti pozvane na rad, prisililo je zatočenice da očekujući naređenje ustaša organiziraju dežurstva da ih poziv ne bi zatekao nespremne.
Svakako da su permanentna radna aktivnost, hladnoća u toku zimskih i nesnosna sparina u toku ljetnih mjeseci, te kronična glad bitno utjecali na stalno gubljenje snage, iscrpljenost a time i opću tjelesnu atrofiranost logorašica. U takvim radnim uvjetima, kao i zbog općih životnih prilika koje su vladale u đakovačkom Sabirnom logoru, psihofizičko stanje zatočenica je bilo takvo da nisu mogle izvršavati naređenja pretpostavljenih, pa su ih ustaše fizički kažnjavale. Ali kazne najčešće nisu imale razložnog osnova i bile su ponukane sadističkim porivima čuvara. Stoga su tjelesna maltretiranja i razna fizička ponižavanja logorašica bila svakodnevna praksa ustaša.
Može se reći da je provođenje psihičkih tortura u cilju realizacije plana hkvidacije Sabirnog logora u Đakovu orijentiralo ustaše da pristupe shjedećoj željenoj etapifizičkoj destrukciji zatočenica i djece.
88 Pinto Avram, n. d., 49. Pismo Lenke Altarac.
89 »Mnogi govore čim malo zagrije da će bježati ponajviše oni koji imaju godine kao naš Joži.« (Isto, 50).
90 »Ne smijemo ni skim u logoru da razgovaramo, imamo se najstrožije držati da iz logora ne pričamo nikome ništa.« (AH, ZKRZ, GUZ2235/7b445, k. 11,2).
91 Pinto Avram, n. d., 50. Pismo Lenke Altarac.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License