2 1 Pogorsanje Higijensko Zdravstvene Situacije U Logoru

2. SABIRNI LOGOR ĐAKOVO POD NEPOSREDNOM UPRAVOM USTASKE OBRANE (29. III 1942. DO 15. VII 1942)
2.1. Pogoršanje higijensko-zdravstvene situacije u logoru
Dolaskom žena i djece iz Stare Gradiške naglo se pogoršala higijenskozdravstvena situacija u Sabirnom logoru Đakovo. Razne infektivne bolesti epidemiološkog karaktera koje su donijele sobom bile su osnovni razlog otežanog zdravstvenog stanja zatočenica. Ono je u pojedinim momentima nastupajućih događaja često poprimalo obilježje kritičnoga.
Transport žena i djece iz Sarajeva i drugih bosanskih mjesta koji je stigao u gradiški logor početkom 1942. godine, a od koga je kasnije oformljen i upućen transport deportiraca za đakovački sabirni centar, bio je inificiran zaraznim bolestima prije dolaska na prvo mjesto internacije. Naime, prije dolaska u Staru Gradišku jedan dio ovog transporta odaslan je za Loborgrad s namjerom da transportirani deportirci postanu zatočenici istoimenog logora. Prezasićenost logorskih kapaciteta prisilila je ustaše da internirce ponovo vrate na mjesto polazišta. 2ene i djeca su tako ostah zatočeni u vagonima punih osamdaha. Nedostatak elementarnih uslova na održanju higijenskog nivoa prouzrokovali su prva zarazna oboljenja. Da bi se nastela situacija sanirala te da bi se što više poboljšali životni uvjeti među vraćenim de portircima, povjerenici jevrejskih općina s čijih su teritorija potjecali intervenirah su kod nadležnih ustaških organa. Sav uspjeh intervencije kod ustaških vlasti bio je taj da su internirke prebačene u logor Đakovo i Staru Gradišku i tamo odnijele pjegavac koji se bio pojavio zbog vašljivosti.72
Židovska vjeroispovjedna općina u Osijeku nije bila upoznata sa činjenicom da su zatočenice i djeca iz logora Stara Gradiška inficirane zaraznim bolestima, a još manje su bili upućeni u to da su kao takvi deportirani u potonji logor. Znalo se da su internirci iscrpljeni dugim gladovanjem a uslijed neodgovarajućih sanitarnohigijenskih uvjeta podložni raznim bolestima. Stoga je pretpostavka da su u teškom zdravstvenom stanju bila opravdana, a u prilog toj konstataciji je činjenica što su dva liječnika pratila otpremu zatočenica za Sabirni logor u Dakovu. Vođeni patriotskim i humanitarnim osjećanjima, u nadi da će pomoći unesrećenim gradiščanskim zatočenicama i djeci, članovi osječke Zidovske općine nisu insistirali na punoj obaviještenosti o pridolazećem transportu. Međutim, zdravstveni radnik Borislav Berčić bio je upoznat s kompletnom zdravstvenom situacijom gradiščanske ekspedicije, jer nakon što je premješten u Osijek za šefa Higijenskog zavoda »skrenuo je pažnju na epidemiju koja je dolazila iz Gradiške«.73 U nedostatku vremena nisu provedene cjelovite mjere zaštite a informacija je kod članova Općine inicirala samo pojačane mjere opreza i mobilnosti za provođenje preventive na njenom, pretpostavljalo se, lakom suzbijanju.
Konačno je transport interniraca stigao na novo logorsko odredište. Dolazak u đakovački Sabirni logor svakako je mnogo značilo pridošlim zatočenicima u pogledu poboljšane promjene životnih uslova koji su predstavljali viši nivo životne egzistencije u odnosu na one koji su vladali u Staroj Gradiški.74 Ali gledano u svojoj cjelovitosti, enormno povećan broj zatočenika zbog pridošlih deportiraca nije značio ništa drugo do sasvim sigurno pogoršanje općih životnih uvjeta za sve logoraše. Tim prije jer su infektivne bolesti prešle granicu pojedinačnih slučajeva i poprimile dimenzije epidemije.75
Dakle, osim preventivnih ali neuspješnih mjera da se lokalizacira epidemija, mjera koje su se sastojale u inkubaciji, izolaciji i karanteni zaraženih, ništa se više nije moglo učiniti. Izolacija se provodila zabranom svakog kontakta autohtonih neinficiranih i pridošlih zaraženih zatočenica, što je faktički bilo nemoguće. Jer prostorno ogranićen smještaj, u logorskoj zgradi mlina, predviđao je upravo ono što se nije dozvoljavalo, ali se bhskost kontakta nije mogla izbijeći. Brojno povećanje zatočenica uvjetovalo je pored prenaseljenosti prostornih kapaciteta i naglo pogoršanje higijenskih prilika u logoru. Provedene mjere izolacije i karantena ipak nisu uspjele spriječiti da za deset dana sve zatočenice imaju vaši. Do tada aktivno provođena samozaštita u pogledu lične higijene zatočenica, kroz redovno pranje odjeće, rublja i posteljine, posuđa i održanju osobne čistoće, više nije bila dovoljna a niti moguća. Tim prije jer se kolektivne mjere zaštite, provedene kroz izolaciju i karantenu inficiranih logorašica, nisu pokazale adekvatnim i dovoljno efikasnim. Veoma tešku situaciju pogoršavao je nedostatak vode, koje nije bilo čak niti za piće.76
Uprava logora je bila primorana, da bi zaštitila zdrave logorašice, pronaći pogodan i odvojen smještaj za pristigle inificirane zatočenice. Odgovarajuće prebivalište se tražilo između tri moguće solucije; pogodne prostorije mogle su se dobiti na pustari »Strosmajerovac«, u mlinu »Sloga« i skladištu biskupijskog vlastelinstva. Međutim, kako molba za smještaj bolesnih na navedenim lokacijama nije odobrena, to je nužno napravljena privremena karantena za otprihke 200 ljudi, a bila je smještena u ruiniranim prostorijama staje Josipa Franka, koja se nalazila u krugu logora.77 Osim staje kao depadans su dobivene i neke prostorije susjednih zgrada koje su biskupijski činovnici napustili zbog straha od zaraze.
Pjegavac i trbušni tifus pojavili su se u logoru već 28. 02. 1942. godine. Iznenadno pogoršanje zdravstvenih prilika u ovom obimu i ove težine zahtijevalo je od logorskih liječnika punu mobilnost radi sanacije nastale situacije, tim prije jer je smrtnost bila sve češći epilog epidemiološkog širenja infektivnih bolesti. U novonastalim zdravstvenim neprilikama posebno se isticao svojom akcijom dr. Rudolf Čeleda koji je intervenirao kod Ministarstva zdravlja u Zagrebu, insistirajući da se hitno pošalje izaslanik koji će objektivno i potpuno ocijeniti težinu zdravstvene situacije u logoru. U slučaju da izaslanik konstatira da vijesti o težini zdravstvene situacije u logoru nisu lažno alarmantne, zvanično bi bio odobren rad liječničkoj ekipi da stupi u akciju. Odmah je oformljena Komisija za suzbijanje pjegavog tifusa, koja je kao pratnja izaslaniku Ministarstva zdravlja obišla 15. 03. sabiralište za internirane žene i djecu u Đakovu.78 Izaslanik je potvrdio izvještaj Komisije o kritičnom zdravstvenom stanju u logoru te istakao neophodnost hitne akcije u vezi sa suzbijanjem i daljim širenjem epidemije. Solidaran stav izaslanika bio je u skladu s dopisom Ministarstva zdravlja koje predlaže, na osnovu prakse u drugim logorima, kako bi bilo najbolje »da se prehrana, liječenje i njega bolesnih prepusti Židovskim bogoštovnim općinama, dok bi na brizi državnih organa ostalo čuvanje, straže i nadzor nad provođenjem zaštitnih zdravstvenih mjera.«79
Netom po završenoj posjeti izaslanika Ministarstva zdravlja zadužena je medicinska ekipa da organizira raskuživanje, dezinfekciju i liječenje oboljehh logorašica i djece. U njen sastav ušh su zdravstveni radnici: Dominik Kalamut, Juraj Kezić, Antun Troha i Antun Sabadoš pod rukovodstvom logorskih liječnika dr. Rudolfa Celede, dr. Pište Policera, dr. Novosela, dr. Lederera, dr. Miškolcia, dr. Regine Atijas, dr. Paje Gerenčevića i Dragutina Glaisnera. Hitno se pristupilo nabavci neophodnih medikamenata i potrebnih instrumenata za provođenje liječničke mtervencije. Sav potreban materijal nabavljen je iz drogerije Gobetzky, dr. Milera iz Osijeka, stare Salvator apoteke također iz Osijeka, kao i tvornice kemijskofarmaceutskih proizvoda »Kaštel« i zadruge za dezinfekciju, deratizaciju i dezinsekciju »Cimex.80 Tako je poznato da je nakon intervencije Dominika Kalamuta tvornica kemijskofarmaceutskih proizvoda »Kaštel« isporučila 03. 03. potrebne tablete i injekcije, 06. 03. isporučeno je 24. kilograma sapuna a 13. 03. zadruga »Cimex« poslala je 20. kilograma ciklona B u pakovanju od po 1000 grama, neophodnog za provođenje dezinfekcije.
Požrtvovan rad liječničke ekipe maksimalno je ispunjavao zahtjeve koje je pred nju postavljala teška zdravstvena situacija. Puni radni elan svih članova ekipe nadoknađivao je povremeni nedostatak sanitarnog materijala i potrebu za kvalificiranim profesionalnim osobljem. Također treba istaći da rad zdravijih i mlađih djevojaka, koje su izdvojene među brojnim zatočenicama i zadužene kao bolničarke, nije mogao nadomjestiti neophodnu stručnost medicinskih sestara.
Efikasnijem radu dezinfekcione ekipe prepreku je predstavljala kako akutna težina zdravstvenih prilika u logoru tako i brojnost neriješenih pitanja vezanih za njen rad, a koje su se prije svega odnosile na nedostatak opreme.81
Logorska hječnička ekipa nabavila je dezinfekcioni aparat čiji je radni kapacitet samo djelimice ispunjavao svrhu svoje namjene u odnosu na vehki broj inficiranih zatočenica. Da bi raspoloživi aparat zadovoljio potrebe, morao je neprestano biti u pogonu, tj. za cijelo vrijeme rada liječničke ekipe, što je vrlo često dovodilo do raznih kvarova na njemu te tako i prisilne obustave dalje pomoći logorašicama i djeci u provođenju odgovarajuće higijenske preventive.82 Osim toga za rad đezinf ekcionog aparata bilo je neophodno osigurati potrebno gorivo do kojeg se teško dolazilo. Kao loživo sredstvo uglavnom je korišteno drvo s imanja biskupskih dobara, pa je njegova isporuka ovisila od volje Biskupije ili vrlo često od snalažljivosti dezinfikatora. U kriznim momentima nestašice drva pribjegavalo se ilegalnoj nabavci sa imanja Biskupije ili iz Doma narodnog zdravlja.
Problem je postojao i razvijao se, nakon dolaska i preuzimanja uprave logora od strane ustaša, u relacijama međusobnih odnosa ustaške logorske vlasti, na jednoj, i logorske liječničke ekipe na drugoj strani. Ustaše su od liječnika zahtijevale strogu tajnost o svim zbivanjima vezanim za život zatočenica. Kategorički je zabranjen prenos bilo kakve informacije o događajima ili općim prilikama koje su vladale u logoru, a do verbalnog ili bilo kojeg drugog kontakta sa zatočenicama nije smjelo doći jer bi se time omogućio prenos poruke ili ilegalne poštanske pošiljke iz logora. Opće stanje u logoru vjerno je u njemu prezentirano kroz svu akutnost zdravstvenih prilika. Tako se ističe da je »Prema podacima osječke Židovske bogoštovhe općine iz tog vremena, u razdoblju od osnivanja logora, (tj. prosinac 1941) do ožujka godine 1942, broj oboljelih u logoru od raznih bolesti bio ukupno 631, rekonvalescenata ('preboljelih') 219, a umrlih 131 osoba«; dalje se ističe: »Kakvo je bilo zdravstveno stanje nakon što su logor bih preuzeh ustaše neka govore ovi podaci: potkraj ožujka godine 1942. od tifusa je oboljelo oko 60 osoba, a 900 od bolesti probavnih organa s visokim temperaturama; u svibnju iste godine broj oboljelih od tifusa povećao se na 633, rekonvalescenata (također od tifusa) bilo je 229, dok je daljnih 700 bolovalo od raznih bolesti, uglavnom probavnog trakta.«83

Svakako da je u tako otežanim uslovima rad liječničke ekipe gubio permanentnost akcije mada je održao kontinuitet, jer intenzivna zdravstvena njega zatoćenica i djece prestaje prije njihove konačne evakuacije iz Sabirnog logora. Vjerodostojan pokazatelj liječničkog angažiranja je izvještaj poslan iz Velike župe Baranja za mjesec juli Ministarstvu unutrašnjih poslova u Zagreb o političkim, ekonomskim i socijalnim prilikama na teritoriju Zupe. »Zaraznih bolesti u području Župe bilo je u mjesecu srpnju prijavljeno 50 slučajeva i to: 21 trbušni tifus, 2 tetanusa, 7 difterija, 7 dizenterija, 4 šarlaha, 4 erisipela. Asanacija je provedena u Sabirnom logoru Đakovo koji je u meduvremenu ispražnjen. «84
Obzirom da su sve zarazne bolesti na području Župe bile prisutne u đakovačkom Sabirnom logoru, na prvi pogled stvaraju izvjestan dojam o efikasnosti zdravstvenih radnika na njihovom sprečavanju. Međutim, treba uzeti u obzir da je to bilo vrijeme definitivne evakuacije, što znači da je jedan dio zatočenica i djece transportima već otpremljen iz logora, te da se tačno brojno stanje u toku mjeseci pred evakuaciju nije moglo utvrditi zbog učestalih smrtnih slučajeva uzrokovanih kulminacijom epidemijskih bolesti.
Osim logorske zdravstvene ekipe i članovi Židovske općine u Osijeku trudili su se da ispune brojne zahtjeve logora čineći sve da maksimalno pomognu zatočenicama i djeci. Općina je pružila naročito značajnu financijsku podršku naravno u relacijama objektivnih mogućnosti koje su joj to dozvoljavale. Kako pritok novca putem donatorskih priloga nije mogao pokriti ogroman financijski odliv, osječka Židovska općina je pristupila financiranju logora iz dijelom potrošenih i stalno nedovoljnih novčanih zaliha. Raspoloživa sredstva ipak su obezbijedila minimum uvjeta za rad liječničkoj ekipi dezinfikatora, čime je istovremeno pružena značajna podrška zatočenicama na poboljšanju higijenskih prilika.
Naime, opće pogoršanje zdravstvenih prilika direktno je utjecalo na istovjetnost higijenskih uvjeta. Prije svega otežano zdravstveno stanje bilo je vidljivo na bolestima digestivnog trakta. Broj oboljelih od trbušnog tifusa, dizenterije i dijerije iz gradiščanskog transporta zatočenika drastično se povećao i prenio na autohtone đakovačke logoraše, dok je istovremeno i dalje pokazivao tendenciju rapidnog rasta. Stoga se javio problem deficitarnosti nužnika. Mada je problem bio aktualan neposredno po formiranju logora nakon dovođenja sarajevskog transporta zatočenica, rješenje tog pitanja, bez obzira na problematičnost, nije bilo nužno, jer su se bolesti probavnih smetnji javljale samo individuaino.
Na kompletan broj zatočenika Sabirnog logora u Đakovu dolazila su samo četiri nužnika. Kada se gradiščanskim transportom zatočenika rizično pogoršalo zdravstveno stanje i naglo opao higijenski nivo, Uprava logora je zbog alarrnantno teške situaeije, kao i epidemiološkog karaktera bolesti bila primorana da poveća izdatke za njihovo pročišćavanje. Za čišćenje zahoda u prva četiri mjeseca 1942. godine isplaćeno je 16480 kuna.85 Cjelovito tešku zdravstvenu situaciju ilustrativno je predstavio podatak po kojemu je Židovska općina u Osijeku 06. 05. platila za zidarske radove, zidanje zahoda i krečenje logora ukupno 1900 kuna.86 Očito je da su bolesti digestivnog trakta kulminirale u svojoj razornosti te se isključivo iz tog razloga pristupilo izgradnji novih nužnika. Ipak svi učinjeni napori i utrošena sredstva, koji su trebali poboljšati opću situaciju u logoru i pomoći njegovim zatočenicima, bili su uzaludni kada je riječ o spašavanju ljudskih života.
Tek nakon slikovitog pregleda kompletne situacije, stvorene dolaskom zatočenica i djece u Sabirni logor Đakovo, demistificirana je maliciozno skrojena misao Vjekoslava Luburića-Maksa da s bakteriološki zaraženirn zatočenicarna planski i svjesno reproducira istovjetnost prilika i životnih uvjeta iz logora Stara Gradiška. Objašnjenja radi to je izgledalo ovako: »Ustaše su naročito gojile pjegavac u Đakovu i Staroj Gradiški kao sredstvo za ubijanje ljudi. Tu su metodu upotrebljavah u početku u Jasenovcu, sve do ljeta 1942. Tek pojava pjegavca među njima, natjerala ih je na provođenje dezinsekcije u logoru, jer je bilo nemoguće spriječiti kontakt sa zatočenicima. Dezinsekcija se vršila nepotpuno, nestručno i nesistematski. Uprkos svim mjerama, ušljivost je bila svuda raširena, jer su se novopridošli mješali sa starim logorašima i odmah zaušljivili«.87
Licemjerno milosrdan stav zapovjednika Sabirnih logora Jasenovac da odobri molbu Zidovske općine u Osijeku o prelasku interniranih žena i djece iz Stare Gradiške za Sabirni logor Đakovo u perspektivi očekivanih događaja pretpostavio je i omogućio ustašama da preuzmu neposrednu kontrolu logora u svoje ruke.
72 Zločini, n. d., 69.
73 Bilten, 12.
74 U pismu Jelice Polak (zat. br. 2580) adresiranom na prof. Miroslava Polaka kaže se: »Draga mama, mislim da ste čuli da smo sad na do-brom mjestu i da nam je opet dobro, glavno je da smo zdravi i siti.« Dopisnica je iz đakovačkog logora odaslana 2. 3. 1942. godine, kada prilike u logoru još nisu prouzrokovale masovna umiranja, kada su učinjeni kolektivni napori članova Općine da se prispjelim zatoče-nicama što više pomogne. (AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 18).
75 »Logor (Stara Gradiška — op. aut.) se ipak naglo punio novim transportima kojima kraja nije bilo. Jednog dana sam doznao da mi je i žena došla u logor… Nakon par dana cijeli ženski logor je preseljen u Đakovo, gdje se tifus također jako proširio. Mnoge su zatočenice umrle od tifusa, a medu njima kako sam kasnije doznao, bila je i moja žena.« (Sjećanje, n. d., 39. Sjećanje Adolfa Fridriha).
76 »Uvečer prije spavanja gledamo uši, isto ujutro trijebimo uši. Jako patimo zbog vode. Trčimo kao lude kada dođe vođa, samo da dobijemo jedan lončić vode.« (P i n t o Avram. n. d., 49. Pismo Lenke Altarac).
77 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 8.
78 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 9. Svjedočenje Dragutina Glaisnera i u AIHRPH, fon Sabirni logor Đakovo…
79 Lengel-Krizman Narcisa, n.d., 29.
80 AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo…
81 »Moj posao kroz tih 11 dana bio je rad na raskuživanju kao i uništavanju buha, od kojih se nije moglo ni malo da makne.« (AH, ZKRZ, GUZ2235/7b4-45, k. 11,1. Izjava Kezić Juraja).
82 Tako je 18. 4. 1942. godine Židovska vjeroispovjedna općina u Osijeku morala platiti popravak dezinfekcionog aparata. (AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo…)
83 L e n g e 1K r i z m a n Narcisa, n. d., str. 27 i 29. U Arhivu Hrvatske nalazi se »poimeničan popis koji sadrži 633 imena bolesnih od tifusa (od 6 do 76 godina) i popis od 229 rekonvalescenata (od 7 do 70 godina. (Isto, 29 bilj. 103).
Prema ustaškim procjenama broj oboljelih od tifusa bio je 11. svibnja 1942. oko 800 bolesnih, od drugih bolesti 700 i rekonvalescenata oko 300 osoba. (Isto, bilj. 104).
84 Građa, knj. II, dok. 207, str. 428. Preciznu informaciju o zdravstvenom stanju u logoru bilo je moguće dati jer je i samo ustaško Ministarstvo zdravlja svojim dopisom od 18. maja 1942. zatražilo od zapovjedništva Ustaške obrane da se Sabirni logor u Đakovu »raseli najkasnije za mjesec dana, tako da bi se svi oni koji su još zdravi morali staviti u karantenu najmanje dvadeset dana, a ostali preboljeli prebaciti na pustaru i potpuno ih dezinficirati, zajedno sa stvarima«. (L e n g e 1-K r i z m a n Narcisa, n. d., 29).
85 AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo
86 Isto.
87 Nikolić dr Nikola, Jasenovački logor smrti, Sarajevo, 1975, 77.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License