1968 Godina Cetrdeset Godina Kasnije Dragan Klaic

RADIO BEOGRAD 2
1968. godina – četrdeset godina kasnije

DRAGAN KLAIĆ
O junu 1968. godine razmišljam sa osećanjem fatalnog zakašnjenja jer u vreme studentskih demonstracija jos nisam bio u Beogradu, nisam bio student Beogradskog univerziteta vec maturant novosadske gimnazije „Zmaj“. Taj sam istorijski događaj dakle propustio, iako sam na neki način u njemu posredno ili naknadno učestvovao, pa mi se cini da je i mene jun ’68. obeležio kao i mnoge moje prijatelje, godinu, dve ili tri starije od mene. Kao maturant pratio sam s velikom pažnjom parisku studentsku pobunu maja ’68, zabezeknut kako su studenti uspeli da praktično blokiraju život u Parizu, da uprizore svoj spektakl okupacije univerziteta, da u jednom trenutku čak predsednika De Gola nagnaju da napusti Pariz i da zatraži podršku francuskih padobranskih snaga u tadašnjoj Zapadnoj Nemačkoj.
Ubrzo zatim, krajem maja, u Novom Sadu se po običaju održava Sterijino pozorje, jugoslovenske pozorišne igre, festival s kojim sam ja praktično odrastao i koji me je formirao kao pozorišnog čoveka. Na programu tog festivala našla se jedna neobična predstava – Kongres slovenačkog savremenog pisca Primoža Kozaka u izvođenju Slovenačkog narodnog gledališča iz Ljubljane. Bila je to vrlo dobra predstava i na čudan način anticipirala je studentsku pobunu u Beogradu koja je izbila samo koji dan posle izvodjenja na Pozorju. Pozorište često odslikava nešto što se događa u društvu, ali vrlo retko uspeva da anticipira nešto što će se u društvu dogoditi. Kozak, koji je tada imao pedesetak godina i koji je bio poznat dramski pisac i reditelj, u svojim je dramama (Dijalog, Afera) pokazivao sukob dogmatskih i naprednih snaga u okviru Komunističke partije, u raznim fiktivnim ili istorijskim situacijama. U Kongresu je bez ikakvog zaobilaženja pokazao studentske demonstracije na jednom očigledno jugoslovenskom univerzitetu i napore partijskog komiteta univerziteta da te demonstracije okonča i obračuna se sa nastavnicima i studentima koji su u njih bili umešani. Sećam se uzbuđenja u publici kada se u jednom trenutku na sceni pojavio pravi-pravcati jugoslovenski milicioner u prepoznatljivoj plavoj uniformi. U dramama, koje smo ranije gledali, kritika jugoslovenskog socijalizma uvek je bila nekako zamumuljena i zakukuljena, uvek je bila potrebna neka istorijska i mitološka košuljica, neki fiktivni, alegorijski okvir, neka zemlja Nedođija u kojoj se je radnja locirana. Tako je bilo u dramama uspešnih dramskih pisaca, kao što su bili Velimir Lukić ili Jovan Hristić, koji su jugoslovensku zbilju kritikovali, ali uvek sa nekom vrstom alegorizacije. U Kongesu je to bilo bez ikakvog zazora, vrlo neposredno: gledali smo jedan jugoslovenski univerzitet pod paskom partijskog komiteta, njegove manipulativne igre, piruete vlasti i moci, praznu retoriku ideologije i policijsku prinudu u pozadini.
Nekoliko dana kasnije počele su studentske demonstracije u Beogradu o cemu su novosti vrlo brzo stigle u Novi Sad. U prvoj maloj vesti u Politici navedeno je o da su studenti, nezadovoljni sto nisu uspeli da udju na neki koncert, razbili stakla ulaza u Dom kulture Studentski grad i da je milicija morala da intervenise da bi uspostavila red. Sutradan, studenti su ozlojedjeni zbog nasilnickog postupanja milicije krenuli u povorci ka centru Beograda, a milicija ih je sacekala kod nekadasnjeg podvoznjaka i jos svirepije isprebijala, nakon cega su studenti stupili u strajk i okupirali fakulktete. Dan kasnije na prvoj strani Politike objavljena je slika Miloša Minića, tada predsednika Skupštine Srbije, koji pokušava raširenim rukama da zaustavi nalet milicije na studente kod podvoznjaka u Novom Beogradu. Sve što se događalo u Beogradu u Novom Sadu ipak se lako saznavalo jer su svaki dan su ljudi iz Beograda dolazili na Sterijino pozorje, donosili novosti ili glasine, pa i letke „Crvenog univerziteta Karl Marks“. Medju pozorisnim ljudima na festivalu bio je bar jedan pokusaj da se izrazi solidarnost sa studentima Beogradskog univerziteta. Nas nekoliko napisali smo tekst solidarnosti, prvi koji ga je potpisao bio je Kozak, potpisali su ga i drugi ljudi. Mislim da smo ostavili taj tekst na oglasnoj tabli ispred bifea starog Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, odakle je, naravno, ta lista odmah sklonjena i nikada je kasnije nismo videli. Bili smo prilično naivni - ja sam imao tek 18 godina – misleci da ćemo moći da organizujemo neku akciju solidarnosti na Sterijinom pozorju. To nam nije uspelo.
Studentske demonstracije ostale su predmet kuloarskih razgovora, usputnog spominjanja ali ne i javog dijaloga na Pozorju koje je teklo svojim uobičajenim tokom. Titov govor gledao sam na televiziji zabezeknut ali i zadivljen kako je Tito maestralno studentima dao za pravo, osudio razne devijacije koje su studenti kritikovali i tako odmah okoncao demonstracije. Odmah posle Titovog govora usledilo je kozaracko kolo studenata na fakultetima, sto sam gledao sam sa određenom nelagodom, pa i sramom.
U martu 2007. bio sam u Beogradu uoči Festivala dokumentarnog filma. Otišao sam na projekciju starih filmova Želimira Žilnika, koji su prikazivani pre četrdesetak godina na tom festivalu. Video sam ponovo filmove koje sam kao mladić gledao, koje sam dobro poznavao. Među njima je bio Lipanjska gibanja, Zilnikov dokumentarni film o studentskim demonstracija u Beogradu. Prepoznao sam mnoga mladalačka lica svojih sada ne više tako mladih prijatelja. Novi uvid u jun ’68 Zilnikov film dao mi je u epizodi gde u dvorištu Kapetan Mišinog zdanja glumac Stevo Žigon studentima govori monolog Robespjera iz Bihnerove drame Dantonova smrt. Te sam kadrove video više puta, ali sada sam shvatio nešto sto ranije nisam uocio. Žigon je tada imao oko 42 godine, divno je izgledao, bio je sjajan glumac, prethodno je taj monolog iz drame napisane 1830-ih godina izgovorio desetine puta na sceni. Ali tada on svoj monolog govori za više hiljada studenata u dvorištu Kapetan Mišinog zdanja, a oni ga netremice slušaju. Mnogi od njih u tom trenutku nisu uopšte svesni da je to što on govori tekst dramskog komada, a ne nešto što on izgovara kao svoju licnu reakciju na zbivanja u zemlji u to vreme, nisu svesni da on govori svoju ulogu. Kada se prolomi snažan pljesak, on je u stanju da samo malim potezom ruke smiri hiljade ljudi koji su počeli da dišu zajedno s njim. Shvatio sam da se Stevi Žigonu tada desilo nešto što se ponekom glumcu dešava možda jednom u sto godina, a to je da ima ogroman auditorijum koji je potpuno ponet njegovim monologom, koji upija svaku njegovu reč i sve što on govori doživljava kao apsolutnu istinu, kao neposredan komentar prepoznatljive zbilje. Možda je sve što se kasnije dešavalo sa Stevom Žigonom bio žal za tim vrhunskim trenutkom jedne izvrsne glumačke karijere. Zigonovo paktiranje sa nacionalizmom, njegovo udvaranje Miloševiću – mozda su to samo bili pokušaji da ponovo oseti eros absolutne moci nad svojim gledaocima, da se ponovo nekako dokopa veličine tog jedinstvenog trenutka koji je kao glumac čudnom privilegijom mogao da doživi u Kapetan Mišinom zdanju juna 1968. godine.
Nakon juna počelo je moje dugo i uzbudljivo leto, pisao sam dramu za prijemni ispit na Akademiji za pozorište, film, radio i TV. Otišao sam u London, gde se kulturna revolucija ocitovala pre svega u modi i muzici, a ne u politici. Promene su se uocavale u načinu života u nekim izmenjenim vrednostima i interesima, u tome kako su mladi ljudi dozivljavali i teatralizovali sebe, svoju spoljasnost i svoje ponasanje u svakodnevnom zivotu. Kada sam prošao kroz Pariz na povratku iz Londona - tada sam dakako putovao vozom - nisam video nikakve fizičke tragove majskih događaja. Vrativši se u Novi Sad potpuno sam se predao praćenju čehoslovačke krize, slomu Praškog proleća, upadu sovjetskih tenkova i trupa Varšavskog pakta 21. avgusta u Čehoslovačku. Mitraljeska gnezda pojavila se odjednom na starom dunavskom mostu u Novom Sadu, onom kojeg su aprila 1999. godine srusile NATO rakete. Secam se i unezverenih, zatečenih cehoslovackih turista koji su preko noci, usred letovanja na Jadanu, postali emigranti.
Prvih dana septembra na IFSK-u, Internacionalnom festivalu studentskog kazališta u Zagrebu, tada jednom od najvažnih međunarodnih festivala studentskog teatra, nekoliko stotina nas gledalo je neku češku predstavu, više ne znam koju, ali znam da smo svi na kraju te predstave u jedan glas vikali „Dubček – Svoboda“, skandirajući imena lidera Praškog proleća, i klicali „Pravda vitezi“ („Istina će pobediti“), u sta smo tada cvrsto verovali i što se nije dogodilo.
Posle prijemnog ispita našao sam se na Fakultetu dramskih umetnosti, tada još Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, i počeo svoj samostalni život u Knez Mihailovoj 25, u jednom sobičku, gde sam stanovao, a Akademija je bila u broju 47, iznad kafane Kolarac. Beograd je tada bio pravi mlin glasina, pošto je informisanje bilo strogo kontrolisano, štampa je bila oprezna i selektivna, ali ipak je sve što se dešavalo u politici nekako curilo i kolalo kao glasina u određenim kafanama, klubovima i drugim javim mestima. Na fakultetu sam zatekao studentsku organizaciju koja je bila dosta anemična. Ali partijska organizacija, a ja jesam bio član Saveza komunista, bila je dinamična i polemična i intelektualno jaka. Tu sam sreo ljude koji su kasnije postali moji prijatelji – Mikan Marinović i Ljubiša Ristić poznavali su se još kao studenti Pravnog fakulteta, sada su bili studenti Akademije, zatim Lazar Stojanović, Borka Pavićević. Družeći se s njima, slušajući o junu, shvatio sam da jun ’68. postaje neka narativna, gotovo mitološka matrica nasuprot represivnoj stvarnosti. Te jeseni vrlo brzo culi smo za brojna hapšenja ljudi koji su se istakli u junskim događajima, o prebijanju studenta u kapijama od strane nekih nepoznatih počinilaca. Mehanizam represije i osvete bio naglo otkočen, ali je bio nevidljiv i nezvanican – iako smo o tome razgovarali i na partijskom sastanku, trazeci objasnjenje koje nikad nismo dobili.
U leto 1969. godine opet sam imao priliku da odem u inostrantsvo, sto je bila moja najvaznija privilegija i ogromno zadovoljstvo za jednog radoznalog mladica. Akademija je poslala nas nekoliko studenata u Avinjon, na festival koji je organizovao međunarodni kurs, program za mlade pozorišne ljude, valjda da nekako smiri studente i spreci ponavljanje nemira koji su izbili 1968. godine. Prethodne godine, u leto 1968, Living teatar je napravio pravi ršum na festivalu, kada je iz glumac Džulijen Bek [Julian Back] iskočio iz predstave i poveo publiku da oslobodi zatočenike avinjonskog zatvora. Ceo festival se zapravo pretvorio u bučni anarhistični spektakl. 1969. godine je već sve bilo dosta mirnije, o 1968. se govorilo kao uspomeni ili mitu, s nostalgijom, ali je na programu festivala bilo malo političkog teatra. Tamo sam upoznao i studente zagrebačke i ljubljanske akademije i sprijateljio sam se sa nekima od njih koji kasnije ostali moji trajni prijatelji – Igor Lampret, dramaturg, Milena Zupančič, glumica… U jesen sam bio na Venecijanskom bijenalu. Opet nas je Akademija poslala, Aleksandra Mandića i mene, na jedan sličan studentski staž, koji je takođe organizovan da se studenti valjda uključe, smire, upakuju – to je ono što je Markuze kasnije nazvao „represivna tolerancija“, kada sistem pažljivo pokušava da nekako potkupi i smiri one koji su potencijalni ili stvarni izvor nemira, pobune, revolta. Nas su vrlo lepo smirili u renesansnoj palati na Lista de Spanja, u nekadasnju spansku ambasadu, tek renovirianu, za rucak su nas sluzili kelneri u belim rukavicama, za veceru smo imali dzeparac od 1000 lira dnevno, imali smo propusnice za sve programe Festivala i karte za neograniceno vozikanje brodićem po kanalima i na Lido. I pored sveg bogatstva filmskog, muzickog i dramskog programa Bienala, u toj elegantnoj palati opet je nastala neka agitacija medju studentima iz dvadesetak zemalja, i tu se vidi ispoljavanje junskog duha, iako iskreno receno ne mogu da se setim zbog cega smo bunili, sta nam nije bilo pravo, ali bili smo nezadovoljni i posle neoliko nocnih sastanaka opet smo sastavljali neku peticiju. Nas nekoliko je otišlo kod direktora Venecijanskog bijenala, koji je bio demohrišćanski političar, vrlo učtiv, vrlo pažljiv. On nas je mirno saslušao, pročitao je našu peticiju i odgovorio nam nekim potpuno praznim ali vrlo učtivim frazama i na tome se sve završilo.
Ako razmisljam kako je junski duh uticao na pozorište, čime sam se ja najviše bavio jer sam studirao dramaturgiju, pricesam se pre svega predstave Pupilija Ferkeverk Dušana Jovanovića. U prolece 1969. video sam je u Domu omladine i upoznao Dušana Jovanovića. Sećam se odlično, stojimo Dusan i ja pred Domom omladine i prvi put razgovaramo, i evo, vec gotovo četrdeset godina Dušan Jovanović je jedan od mojih najprisnijih prijatelja. Nedavno je na BITEF-u bila rekonstrukcija te predstave, koju je napravio u Ljubljani Emil Hrvatin. Pupilija Ferkeverk bila je pozorišni izraz buntovne energije vremena ali i nemoći da se svet kakav jeste bitno promeni i oslobodi pritiska paternalistickih i usreciteljskih ideologija i stalnog nadzora . Drugi pozorišni trenutak koji priziva jun ’68 je predstava Druga vrata levo, po drami Aleksandra Popovica, predstava je nastala u Zagrebu, video sam je Novom Sadu na Sterijinom pozorju ali do poslednjeg casa nije bilo izvesno da li ce ta predstava moci da se prikaze ili ce biti zabranjena. U Popovicevom komadu i studentskoj predstavi iz Zagreba juni ’68. je postao secanje, ironicna i satiricna skica uznemirenog rezima koji angazuje sve snage da ugusi tu sasvim neocekivanu i nejasnu situaciju i zabasuri narusavanje zvanicne slike harmonije jugoslovenskog socijalizma. Treci pozorisni dogadjaj koji je opet ispoljio kritički stav prema vlasti i prema njenoj ideološkoj fasadi je predstava Kad su cvetale tikve, po romanu Dragoslava Mihajlovića, predstava Bore Draškovića u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Gledao sam reprizu i sećam se dobro da sam kritiku napisao preko noći, ujutro sam je nosio u redakciju Studenta. Usput sam kupio Politiku i video samo inicijalima potpisan tekst koji je napadao predstavu, tvrdeci da ona pokušava da rehabilituje pristase Informbiroa iz 1948. Ja sam u mojoj kritici, koja je izašla nedelju dana kasnije, upravo jasno napisao da se tu ne radi o pokušaju rehabilitacije Informbiroa i informbiroovaca. Potom je došao onaj Titov govor u Zrenjaninu, posvecen poljoprivrednoj politici, u kojem je Tito sa njemu svojstvenim asocijativnim skokovima neocekivano presao sa poljoprivrednih tema na tikve, bundeve, tikvice i rekao: – Ima, drugovi, u Beogradu neka predstava, neke tikvice, neprijatelj hara protiv nas. U Jugoslovenskom dramskom je nastala panika, predstava je na brzinu skinuta s repertoara. Tokom nekoliko sledecih godina Jugoslovensko dramsko pozorište našlo se pod priličnom moralnom hipotekom što je u strahu od Titovog gneva pokajnicki progutalo svoju izvrsnu predstavu.
Junski duh nastavio se i u demonstracijama protiv američkog upada u Kambodžu 1970. Stajao sam jedno vece sa mnogobrojnim studentima ispred tadašnje Američke čitaonice na uglu Knez Mihailove i Čika Ljubine. U jednom trenutku pojavio se odred milicije sa slemovima i gas-maskama. Sećam se da sam osetio hladan znoj niz kičmu zamisljajuci novu zestoku konfrontacija sa milicijom, poput one iz koje su nastale studentske demonstracije 1968 – ali do toga nije došlo.
Ubrzo zatim došle su druge demonstracije na Beogradskom univerzitetu – štrajk na Akademiji za pozorište, gde sam ja bio student, na Likovnoj akademiji, Filozofskom i Filološkom fakultetu, nastao iz gestova solidarnosti sa rudarima štrajkačima, što je opet dovelo do hapšenja studenata, a hapšenje studenata izazvalo je studentski štrajk solidarnosti. Taj štrajk je trajao oko nedelju dana, spavao sam na Akademiji, na podu ili na stolicama, i ujutro sam odlazio do kuće da se istuširam i brzo vratim u okupaciju i beskrajne diskusije. Tu, iznad kafane „Kolarac“, u ucionicama Akademije, zasedao je stalni konvent studentskog strajka. U debati je bilo mnogo gluposti i demagogije, primetio sam da je bilo i manipulacije, i perfidnog savlađivanje studentskog otpora. Cini mi se da smo mi studenti hteli da popravljamo jugoslovenski socijalizam, misleci da možemo da ga podvrgnemo nekoj vrsti remonta i da ispravimo njegove moralne devijacije, da ga očistimo od poststaljinističkih ili neostaljinističkih elemenata. Ta naivna vera u ispravljivost socijalizma, u njegovu sposobnost samousavrsavanja, bila je snažna u mnogima medju nama. Dilema nasih profesora bila je da li da budu uz studente ili ne. Medju njima je bila vidljiva diferencijacija: neki su nas otvoreno podržavali poput Slobodana Selenica, Predraga Bajcetica i jos nekih; drugi su se sklanjali i pokušavali da ostanu nevidljivi, a treci su – poput Alojsa Ujesa i jos nekih - po partijskom zadatku pokušavali da studente smire, nagnaju da prihvate oficijalne kvalifikacije i nagovore da likvidiraju strajk. Kada se strajk okoncao, ostao nam je osećaj gorkoga poraza. Na izvestan način, sve što se desilo kasnije može se videti kao serija malih poraza i ustuknuća. Istovremeno su se otvarale nove mogućnosti gde je ponovo taj kritički stav prema društvu, režimu, partijskom monopolu mogao da se usredsredi, pregrupiše i ponovo javno ispolji. U tom smislu je junska erupcija vrlo brzo prošla, ali je iz nje izašla trajna orijentacija kritickog misljenja i javnog nastupanja koja je obeležila moju generaciju ili bar neke od mojih ispisnika.
Sledeća epizoda u lancu dogadjaja koje su izazvale demonstracije juna ’68. bila je likvidacija redakcije Studenta. Junski duh je živeo je u listu Student, postavsi njegova trajna inspiracija, orijentacija i tema. Nakon sto sam upoznao Aliju Hodžića i Acu Ilića, glavne urednike, postao sam ubrzo saradnik Studenta i u nekoliko navrata pisao pozorišne kritike i druge članke u Studentu i zato sam tih dana sedeo na skupštini Saveza studenata, gde je trebalo da se izglasa odluka da se smeni cela redakcija kao politicki nepodobna. Tu su se istakli neki stariji studenti koji su obavljali svoj partijski zadatak, da denunciraju ili omalovaže redakciju Studenta i njenu uredjivacku politiku. Jedan od čelnih ljudi celog tog manevra bio je Srđan Kerim, koji je, u ovom trenutku kao makedonski diplomata predsedavajući Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Njegova praksa uspešnog predsedavanja počela je na tom studentskom skupu, dobro izreziranom, s jasno utvrdjenim scenarijom i osiguranim ishodom. Međutim, duh Studenta i ’68. nije mogao da bude ugušen promenom redakcije. Pokazalo se to u Studentu, ali i u drugim studentskim listovima u Zagrebu, Sarajevu ili u Ljubljani sa Tribunom: kada bi neka redakcija bila smenjena, dovodjeni su novi ljudi za koje se verovalo da će biti lojalni partijskim instrukcijama. Ali, i oni bi se posle nekoliko meseci otkinuli od partijskog nadzora i počeli da pišu kritički, ili da satirično komentarišu političke događaje i opet bi i sami bivali smenjeni. Tako se jedan deo redakcije Studenta jednostavno preselio, nakon što je odagnan iz Studenta, u studentski kulturni časopis Vidici. Ta ekipa napravila je nekoliko izvrsnih brojeva Vidika, koje sam dugo čuvao i na kraju izgubio u nekom koferu koji je nestao u selidbama po Beogradu. Broj Vidika o nacizmu, napravio ga je Lazar Stojanović, povlacio je jasne analogije sa elementima socijalizma pa su kljucni ljudi ubrzo najureni i iz Vidika.
Ja sam posle Studenta i Vidika pisao u novosadskim Poljima i u pozorisnom casopisu Scena a vec kao student poceo sam da sarađujem sa Trećim programom Radio Beograda i za dvadesetak godine saradnje nikad mi niko tamo nije ništa prigovorio, niko mi nije rekao: – nemoj o tome tako da pišeš. To je u tadasnjim jugoslovenskim i beogradskim kulturno-politickim okolnoistima bila oaza gde se moglo slobodno pisati i govoriti, verovatno pod pretpostavkom da taj program ne sluša mnogo ljudi.
Kritički duh izašao je iz boce u junu 1968. godine i počeo redovno da se ispoljava u časopisima, pozorištu, knjigama i filmovima. Ideološka fasada savršene harmonije jugoslovenskog socijalizma više nikada nije mogla da bude u potpunosti doterana, uvek su se posle svakog farbanja vrlo brzo pojavljivale nove pukotine. Ideološka projekcija stvarnosti – skladni socijalistički razvoj, bez tenzija, razmirica, kritike i razmimoilaženja – zamutila se u junu ’68. i to nastavila je da se muti u sledećim decenijama, ponekad pod sasvim drastičnim okolnostima, Već 1970/1971. u Hrvatskoj dobro organizovanan masovni pokret imao je jasnu nacionalističku orijentaciju. Nasuprot tome, ceo studentski pokret, koji je spontano nastao iz juna, bio je više kritika socijalizma zarad njegovih nesavršenosti i devijacija, a ne kritika socijalizma kao takvog. Zagreb je upao u dugotrajnu i kolektivnu depresiju posle Titovog obračuna sa Tripalom i Savkom Dabčević Kučar, sa vodećom garniturom hrvatskih komunista i sa Maticom hrvatskom. Nešto slično kasnije se dogodilo i u Beogradu ali Beograd je veci grad i nikad niko nije mogao da ga celog stavi u dzep, da ga u potpunosti kontrolise. Ovde je tribina Filozofskog društva Srbije u Sali heroja na Filološkom fakultetu donela novu provalu kritičkog misljenja kao javog ccina. Dok sam tamo slušao umne ljude koji govore na kritički način o našoj stvarnosti, tu i tamo pojavljivao se već poneki nacionalistički akcenat. Onda su usledile lojalističke intervencije partijskih intelektualaca koji su pokušali da ceo taj kritički duh skrenu, upakuju i smire, a to su bili pisac Oskar Davičo, Gavro Altman, glavni urednik Komunista, pa Vuko Pavićević, a kasnije su usledile komitetske osude, analitičke studije, radne grupe i kampanja u stampi. Sve to ipak nije moglo da ucutka kritiku drustva, politike i partijskog monopola.
Atelje 212, koji je za mene kao studenta dramaturgije bio ključna institucija, nastavio je kritičku liniju, ali možda više u vidu estetičkih inovacija ili satire. Ali na BITEF-u, koji je Atelje 212 osnovao, ponekad su se pojavljivale predstave koje su dolazile sa onim što se u partijskim komitetima i partijskim dokumentima sa užasom nazivalo „radikalna kritika svega postojećeg“: predstava Pipa Simonsa Učini to, puna anarhističke energije ili predstave Čarlsa Ladlama. Ali i predstave „Ateljea 212“ imale su donekle politicko znacenje. Cuveni Kralj Ibi Zorana Radmilovića mogao se razumeti kao kritika idiotluka na vlasti, ili predstava Mara Sad Petera Vajsa, koja je dovodila u sumnju smisao revolucije, zatim Hamlet u podrumu Cace Aleksić, gde buntovnost mladog coveka trazi svoj razlog i povod u sred korumpiranog drustva. To su bile predstave koje su zaostravale nase tadasnje nedoumice: šta je priroda socijalizma, koliko je socijalizam popravljiv, da li je vlast ikada otvorena za kritiku i kako se vlast može kritikovati, šta su represivni mehanizmi vlasti u odnosu na sve one koji bi pomislili da se kritikom bave. Naši uvidi su se u velikoj meri razvijali upravo s tim pozorišnim iskustvima. U krugovima u kojima sam se ja kretao razgovor o politici nikad nije prestajao. Kada smo govorili o filmovima, knjigama, o pozorištu – govorili smo, u krajnjoj liniji, ponovo o politici. Osećali smo partijski monopol vlasti, vešto i čvrsto ustrojen, otkrivali mnoge načine na koje partija taj monopol brani, shvatali da je moć policije ogromna i da je to krajnji i najefikasniji instrument partijske moći.
S druge strane, u konverzacijskim analizama koje smo pravili videli smo i sve veće razmirice među partijskim rukovodiocima i partijskim vođstvima republika i pokrajina. Takozvani neoliberali koji su sa vrha Saveza komunista Srbije skinuti 1972, nisu bili baš tako liberalni jer su uporno sklanjali osam profesora sa Beogradskog univerziteta, eksponiranih u junu 1968. godine. Partijski čelnici u Vojvodini hapsili su mladića zbog tekstova objavljenih u mađarskom književnom časopisu Uj simposion pre nego sto ih je Tito smenio. S padom tzv. liberala u Srbiji 1972. godine dunuo je snažni hladni vetar koji je, čini mi se, najviše raspirivao Stane Dolanc, a u kulturi taj vetar duvao je protiv takozvanog „crnog filma“. Tu se krug nekako zatvara. Lazar Stojanović, moj prijatelj, bio je tada već u zatvoru, dok je služio vojsku odleteo je u zatvor. KOS, obaveštajna služba, tražeći ko je taj čovek i šta o njemu može da se sazna, našao je njegov diplomski film Plastični Isus koji je on završio na Akademiji i za koji je dobio desetku. Tako je hladni vetar odjednom zaduvao iz sve snage kroz Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju. Akademija je bila na udaru partijskih kadrova u ulozi specijalnih istrazitelja. Moji profesori našli su se pod pritiskom i neki su bili smenjeni, oterani sa fakulteta ili uklonjeni iz nastave. Ja sam diplomirao upravo u vreme kada je ta kampanja bila u punom jeku, januara 1973. godine i odmah potom otišao sam u London gde sam živeo nekoliko meseci, pokušavajući da usavršim engleski. Već tada sam bio rešio da idem u SAD na poslediplomske studije. U Londonu sam slušao vesti o hapšenju mog prijatelja Danila Udovičkog, o hapšenju Milana Nikolića i drugih, s apsurdnim optuzbama. S izvesnim olakšanjem mislio sam da je dobro sto sam u Londonu a ne u Beogradu. Beograd mi je izgledao tada kao mesto prilično intenzivne, gotovo histerične represije. Kada sam se iz Londona vratio na nekoliko meseci, boravio sam vise u Novom Sadu kod majke nego u Beogradu gde se osecala izvesna zaplasenost ili bar opreznost. U avgustu 1973. otišao sam u SAD, na poslediplomske studije na Jel univerzitet, ali potpuno rešen da se vratim posle studija. Tada sam mislio da ću ostati samo godinu dana, a ostao sam tri i po godine. Vratio sam se 1977. godine, da bih otišao pravo u vojsku, da budem Titov vojnik i posle odsluženig vojnog roka u Sloveniji počnem profesorsku karijeru na Fakultetu dramskih umetnosti.
Jun se sve više tokom sedamdesetih godina i kasnije pretvarao u kompleksnu, konfuznu masu priča, nijansi, spekulacija, retroaktivnih scenarija i interpretacija. Svaka epizoda iz juna ’68. dobila je svoje brojne narativne varijante, džepove i ukrase, svoje varijacije, o razlici između onoga što se desilo u Beogradu i što se tek pomalo desilo juna ’68. u Ljubljani i Zagrebu raspravljalo se cesto i iscrpno. Razumevanje pariskih majskih događaja produbilo se s vremenom – intelektualna dimenzija tog revolta došla u prvi plan i postala mnogo jasnija i upečatljivija nego politička. U produzetku juna, citali smo Markuzea i tekstove autora koji su izašli iz majskog pokreta u Parizu, iako su junski francuski intelektualni heroji kasnije postali žestoki antikomunisti i medijske zvezde, kao Bernar Anri Levi i Andre Gliksman. Ja sam više bio sklon da se bavim strukturalizmom i semiologijom, kao student zaražen pomalo od strane mog profesora teorije filma Dušana Stojanovića. Više sam čitao Rolana Barta nego Lakana ili Deridu, a kasnije otkrio Burdijea. Otišavši u SAD video sam da je kulturna revolucija, ako se krajem šezdesetih godina uopšte tamo dogodila, negde između avangarde i komercijalne kulture, da je više u muzici i filmu, ali da ima i hepeninga i eksperimentalnog teatra, naročito u Njujorku. Shvatio sam da američku pozorišnu avangardu bolje znam od svojih americkih kolege u Dramskoj školi Jelskog univerziteta jer sam je gledao na BITEF-u, a oni u Americi nisu. Američki avangardisti dolazili su u Evropu i na evropske festivale, a teško su uspevali da opstanu u SAD. Kasnije sam u Americi otkrio kritičku i levičarsku tradiciju američkoga teatra 1930ih godine, u dekadi radikalnih ideja. Shvatio sam mehanizam američke represivne tolerancije. Dok je u Jugoslaviji to bila dugačka ruka partije, u Americi su te radikalne ideje nekako uvek bile apsorbovane, kupljene, umirene i umivene intervencijom korporativnih interesa, snagom finansijskog kapitala.
1977. vratio sam se iz Amerike u dosta omekšalu, dosta trpeljivu Jugoslaviju, gde su se povremeno pojavljivali skandali, zabrane, političke denuncijacije, protesti, ali sve je to bilo već dosta razmrdano i razlabavljeno. To više nije imalo onu preciznost i opsesivnu represivnost kakvu sam ostavio 1973. Tito je, dakako, bio nedodirljiv, sve ostalo je manje-više moglo da se na izvestan način i do neke mere dovede u pitanje. Samoupravni sistem beskrajno se iskomplikovao Zakonom o udruženom radu i Ustavom iz 1974. To se sve dogodilo za vreme mojih američkih godina. Partijski život postao je neka vrsta kolektivne mimikrije, isprazni ritual ideološke lojalnosti i više nije bilo nikakvog pravog pravog sadržaja. To je možda bio početak kraja Jugoslavije i jugoslovenskog socijalističkog samoupravljanja, ali tada to još nisam znao. Tek negde 1983-84. godine počeo sam polako i mutno da nazirem taj kraj. Jos jednu godinu proveo sam u SAD kao gostujući profesor i ta distanca mi je pomogla da malo izoštrim svoj pogled i da jasnije, negde 1985/86. godine, sagledam konture mogućeg raspada, mada ne i sve krvave detalje koji su devedesetih godina usledili, svu provalu nasilja i zločina u kojima je Jugoslavija samlevena i nestala. Upravo zato što sam to na neki način mogao da naslutim u kritičkoj perspektivi, a mozda i u duhu trajno inspirisanim tim indirektnim učešćem u junskim događajima bio sam 1991. sasvim spreman da odjednom i na brzinu odem iz Beograda i počnem novi život u Amsterdamu. U Holadiji je moja generacija brzo zauzela kljucne polozaje i kulturi i politici jer se sistem prakticno raspao krajem sezdesetih-pocetkom sedamdesetih godina pod udarim kulturne revolucije koja je oduvala tradicionalne autoritete, vrednosti, norme ponasanja i retoriku prethodnika, pa sezdesetosmasi vec 40 godina dominiraju javnom scenom, narocito u kulturi, nervirajuci one koji su dosli posle njih i koji su sada u cetrdesetim godinama. Ovde, u Amsterdamu prepozanajem tragove juna ’68 u sebi i svojim ispisnicima gotovo svakodnevno. U Beogradu se junski duh istrosio poslednjih dvadedetak godina u konfrontaciji s nacionalizmom.Socijalizam se pokazao nepopravljivim, njegov konacni proizvod bio je nacionalizam a ne drustvo jednakosti i pravde, njegov kraj odigrao se u krvavom ratu, a ne u prelazu u komunizam. To je gorka i neocekivana pouka juna ’68.

Dragan Klaic (1950), diplomirao dramaturgiju u Beogradu a doktorirao teatrologiju na Jel (Yale) univerzitetu u SAD. Bio pozorisni kriticar Borbe, Treceg programa Radio Beograda, NINa i Politike, profesor FDU. Od 1991 zivi u Amsterdamu gde je bio direktor Pozorisnog instituta Holandije (Theater Instituut Nederland) 1992-2001 i profesor teatrologije na Amsterdamskom univerzitetu 1998-2003. Predaje teatrologiju i kulturnu politiku na Lajdenskom (Leiden) univerzitetu, na Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpesti i na Univerzitetu u Bolonji i gostuje cesto na drugim evropskim univerzitetima. Bio je predsednik Evropskog foruma za umetnost i kulturnu bastinu (EFAH) i predsednik Evropske mreze infirmacionih centara za scenske umetnosti (ENICPA). Inicijator i predsedavajuci Evropskog konzorcijuma za istrazivanje festivala (EFRP). Autor priloga u pedesetak knjiga i stotinak eseja u casopisima na raznim jezicima, knjiga objavljenih u bivsoj Jugoslaviji (Pozoriste: 4000 godina, Pozoriste i drama srednjeg veka, Teatar razlicitosti) i u svetu: Terorism and Modern Drama ( sa J. Orrom) 1990, The Plot of the Future 1991, Shifting Gears (sa R. Engelanderom 1998), Exercisses in Exile 2004, Europe as a Cultural Project 2005, Mobility of Imagination 2007. Www.draganklaic.eu.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License